TEKST

Zapisi o zapatistima — 1. dio


Kombinirajući autohtonu praksu, marksizam i teologiju oslobođenja, Zapatisti su razvili sustav decentralizirane direktno demokratske organizacije koja uključuje više od 500 000 ljudi. Zapatističke skupštine bore se protiv patrijarhalnih tendencija unutar domorodačke kulture usvajanjem mjera kao što su sastanci žena i mladih koji nadopunjuju skupštine zajednica i zabranom alkohola, što su zahtijevale mnoge Zapatistice kako bi se suzbilo nasilje u obitelji.


Zapatismo spada u kategoriju onoga što američki akademik Burbach naziva ‘postmodernim socijalizmima’; Zapatisti nastoje promijeniti svijet odozdo prema gore bez ikakvih fiksnih političkih ideologija. David Graeber prepoznaje zapatističku pobunu iz 1994. kao izvorište, prvo, ‘antiglobalizacijskog’ pokreta, a zatim i recentnijih antikapitalističkih pokreta, poput Occupyja. Ti noviji pokreti slijede zapatističku strategiju stvaranja autonomnih prostora i prakticiranja direktne demokracije. Uobičajena kritika ovih pokreta je da su politički impotentni i da ne uspijevaju donijeti bilo kakav značajan, trajni rezultat. Ovu kritiku smatram nevaljanom po dvije točke. Prvo, čak i na razini službene politike, može se reći da su uspjeh i rastuća popularnost Sandersa, Alexandrie Ocasio-Cortez i Podemosa ostavština Occupyja i Indignadosa, koji su u javni diskurs vratili pitanje nejednakosti. Occupy je uspio promijeniti debatu na nacionalnoj razini i svojim sloganom “Mi smo 99%” (re)kreirati klasnu svijest.

Tvrdim, međutim, da pogrešno razumijemo ove pokrete ako ih evaluiramo prema tome u kolikoj mjeri  inspiriraju građane da glasuju za lijeve stranke. Ti pokreti nisu organizirani da bi preuzeli vlast; traže načine postizanja značajnih promjena mimo izbora, stranaka i sindikata. Marcos, glasnogovornik Zapatista, vjeruje da njihove autonomne zone mogu stvoriti protumoći državi samim time što postoje  kao alternative. Sudjelovanje u ovim pokretima nosi sa sobom duboku promjenu u razmišljanjima i svjetonazorima onih koji su uključeni; mnogi koji su sudjelovali u Occupyju ‘osjećali su kao da se cijeli njihov osjećaj za ono što je politički moguće transformirao preko noći’ (Graeber 2013). Ovo iskustvo percipiranog radikalnog otvaranja političkih mogućnosti upravo je ono za što su pesimističniji teoretičari poput Marka Fishera tvrdili da više nije moguće, budući da se kapitalizam smatra jedinim održivim, mogućim i zamislivim političkim sustavom.

Zapatisti su eksplicitno anti-neoliberalni (neoliberalizam podrazumijeva ekonomsku deregulaciju, smanjeneporeze i laissez faire tržište (Burbach 2001)). U svojim publikacijama i izjavama za medije koristili su pojam ‘neoliberalizam’ kao dijagnozu za ono što nije u redu s njihovim društvom.

Zapatisti su objavili rat neoliberalnoj globalizaciji istog dana kada je SAD pokrenuo NAFTA-u, sporazum o slobodnoj trgovini koji je eliminirao trgovinske carine između SAD-a, Kanade i Meksika, otvorio meksičko tržište za jeftin uvoz iz SAD-a, a glasnogovornik Zapatista Subcomandante Marcos proglasio ju je ‘smrtnom osudom’ za autohtono stanovništvo u Meksiku. Reforme Salinasove vlade prema članku 27. meksičkog ustava, koje su omogućile privatizaciju zajedničkog zemljišta u Chiapasu, utrle su put NAFTA-i.

Marcos tvrdi da on nije vođa, nego most, posrednik; kaže da smo svi mi Marcos. U intervjuu priča o sebi i svojoj maloj skupini urbanih intelektualaca/revolucionara koji dolaze u džunglu Chiapasa poput klasične revolucionarne elite u potrazi za subjektom – proletarijatom u klasičnom marksističko-lenjinističkom smislu . Lokalni Maje su im govorili da oni nisu radnici i da zemlja nije vlasništvo, već srce njihove zajednice. ‘Taj početni pristup nije bio prikladan za suočavanje sa stvarnošću autohtonih zajednica. … Svoj pristup smo modificirali ‘interaktivno’ (Vodovnik 2004). Nakon što nije uspio kao marksistički misionar, Marcos je uronio u kulturu Maja. EZLN, zapatistička vojska, nastala je iz ove fuzije, iz kulturnog šoka koji je potom proizveo novi diskurs i pokret. Marcos je postao prevoditelj autohtonih diskursa za svijet, a marksizma za autohtone intelektualce. Bijelci su došli da preobrate starosjedioce na revoluciju i pokažu im put do oslobođenja, ali zapravo su domoroci bili ti koji su osporilli marksističko-lenjinističku ortodoksnost bijelaca i promijenili njihovu koncepciju svijeta.

Zapatisti se organiziraju horizontalno, kroz mreže, a ne kroz centraliziranu masovnu organizaciju. Odbacuju ideju rušenja vlade i preuzimanja državne vlasti. Umjesto toga, oni pozivaju na demokratsku transformaciju društva odozdo prema gore, u režiji civilnog društva; za stvaranje autonomnih zona samoorganizacije. Marcos vjeruje da će te slobodne enklave poslužiti  kao modeli i za ostatak svijeta.

Prema Marcosu, rezultat revolucionarne borbe bit će, ‘ne stranka, organizacija ili savez pobjedničkih organizacija sa specifičnom agendom, već šansa za demokratski prostor (…) s tri temeljne premise – (… ) demokracija (…) sloboda (…) i pravda (…)’ (Marcos 2004). ‘Ova revolucija neće završiti s novom klasom ili skupinom na vlasti. Završit će sa slobodnim i demokratskim prostorom političke borbe.’ . „Želimo izravno sudjelovati u odlukama koje nas se tiču ​​, kontrolirati one koji nama upravljaju (…) i obvezivati ​​ih da „vladaju pokoravajući se““ (Marcos).

Kombinirajući autohtonu praksu, marksizam i teologiju oslobođenja, Zapatisti su razvili sustav decentralizirane direktno demokratske organizacije koja uključuje više od 500 000 ljudi. Skupštine se održavaju na razini zajednice, općine i regije. Zajednice šalju svoje predstavnike / delegate u općinske i regionalne skupštine.  Oni/e mogu biti uklonjeni ako se ne pridržavaju mandata zajednica. Iako je unutarnja struktura zapatističke Armije nacionalnog oslobođenja (EZLN) hijerarhijska, cjelokupno zapovijedanje vojskom je demokratsko, a u rukama je civilnog tijela, ‘Tajnog revolucionarnog domorodačkog odbora’ (CCRI ), sastavljenog od delegata iz zajednica (Flood 1999.). Sve glavne odluke CCRI-a, poput mira ili rata, prolaze kroz proces konzultacija koji uključuje svih više od 1111 zapatističkih zajednica. Nijedna značajna odluka se ne donosi dok ne bude odobrena na skupštini svake zajednice. Tjedne skupštine, na kojima svi stariji od 15 godina imaju pravo govora i glasa, obično se vrte oko praktičnih pitanja, kao što je ‘trebamo li kupiti traktor ili kamion’. Ove skupštine djeluju na temelju konsenzusa i ukorijenjene su u tradiciji autohtone samouprave (Graeber 2007). Zapatističke skupštine bore se protiv patrijarhalnih tendencija unutar domorodačke kulture usvajanjem mjera kao što su sastanci žena i mladih koji nadopunjuju skupštine zajednica i zabranom alkohola, što su zahtijevale mnoge Zapatistice kako bi se suzbilo nasilje u obitelji.

Od početnog ustanka, EZLN nije bio angažiran ni u kakvoj vojnoj ofenzivi, već je umjesto toga nastojao mobilizirati civilno društvo. Pod ‘civilnim društvom’ tu se misli na ‘narod bez stranke, narod koji ne pripada ‘političkom društvu’ sastavljenom od vladara i vođa političkih stranaka’ (Marcos 2004). Kontinuirani dijalog s lokalnim, nacionalnim i međunarodnim civilnim društvom kao agentom promjene od središnje je važnosti za zapatističku revoluciju. U zapatističkoj praksi borba protiv neoliberalizma je globalna. Zapatisti u svojim političkim izjavama i priopćenjima ističu važnost otpora neoliberalizmu bez obzira na nacionalne granice. EZLN mnoge svoje kampanje usmjerava na međunarodnu zajednicu; pokazuju svoju internacionalističku agendu organiziranjem brojnih skupova za meksičke i međunarodne aktiviste, intelektualce, nevladine organizacije i autohtone skupine.

Zapatisti su izgubili vojnu bitku. Bili su prisiljeni povući se u džunglu samo nekoliko dana nakon što su izašli iz nje. No zato su pobijedili u medijskoj bitci protiv meksičke države, koja se vodila na razini gramscianskog ‘rata položaja’, što se odnosi na implicitnije oblike prosvjeda. Zaokupili su pažnju i simpatije meksičkog i međunarodnog civilnog društva.

Mnogi smatraju zapatističku pobunu iz 1994. izvorištem trenutnih globalnih antikapitalističkih mreža (Graeber 2013). Prema Graeberu i Worthu, Zapatisti su pokrenuli ‘antiglobalizacijski pokret’  ili globalnu pobunu protiv neoliberalizma  pokretanjem međunarodne mreže (People’s Global Action) koja je izdala pozive na akciju protiv WTO-a i IMF-a. Oni su poslužili kao inspiracija za narodni ustanak nakon kolapsa argentinske ekonomije, za pokret Occupy i španjolske Indignadose.

Dora Pavković

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close