TEKST

Komunistička partija nakon revolucije proletarijata — I. dio


Tematski se nastavljajući na raniju seriju tekstova o inicijalnim recepcijama Oktobarske revolucije na prostoru Hrvatske, naš suradnik za povijest socijalizma piše o filozofskoj pozadini djelovanja komunističkih partija. Prvi dio ove serije tekstova bavi se definiranjem toga što je lenjinistički model komunističke partije.



Oktobarska revolucija, događaj je epohalne važnosti koji je obilježio i izravno odredio povijest svijeta u dvadesetom stoljeću, a čiji posredan utjecaj perzistira i do danas. Pobuna Petrogradskog sovjeta, prema gregorijanskom kalendaru, 7. studenog 1917. godine, predvođenog boljševicima protiv privremene vlade s Aleksandrom Kerenskim na čelu, omogućila je stvaranje prve trajnije i velike socijalističke države, Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Što je ta promjena vlasti u Rusiji značila za međunarodni komunistički pokret i socijalizam uopće, u djelu Izlet u Rusiju dobro dočarava Miroslav Krleža. Referirajući se na Kremlj, političko središte Carske Rusije i Sovjetskog Saveza, Krleža piše „Ta tvrđava Gospodnja, koja je danas prestala da bude carskim stanom, nije više grobnica nego svjetionik“.[i] Krležin je svjetionik promijene samo nekoliko mjeseci nakon njegova revolucionarnog paljenja u Petrogradu, svojom svjetlošću obasjao čitavu Europu, a potom i svijet.

Oktobarska revolucija nije bila slučajan događaj, spontano djelovanje masa. Ona je bila rezultat dugogodišnjeg rada, kako praktičnog, tako i intelektualnog, socijalističkog i komunističkog pokreta u Carskoj Rusiji i izvan nje. Razne frakcije socijalista i anarhista u Rusiji su se desetljećima prije tog studenog 1917. godine raznim taktikama borile za dokidanje carske vlasti i uspostavu novog režima zasnovanog na idejama koje možemo svrstati u lijevi politički spektar. Međutim, uspješno dovršiti tu borbu pošlo je za rukom samo Ruskoj socijal-demokratskoj radničkoj partiji (boljševika) (kratica RSDRP (b)). Način i taktika političke borbe, sam revolucionarni čin rušenja vladajućeg poretka te uspostava novog društva temeljili su se na desetljećima promišljanja i debata socijalističkih intelektualaca. Do izbijanja Oktobarske revolucije, njene glavne zadaće već su, barem u glavnim crtama, bile određene u djelima Marxa, Engelsa, Lenjina i drugih. Primjerice, i države i klase u postrevolucionarnom periodu trebale su nestajati jer se gubi potreba za njihovim postojanjem. Međutim, socijalistička literatura veoma se rijetko bavi pitanjem kakva će biti uloga stranke ili partije koja predvodi revolucionarni pokret nakon što ona ispuni svoju zadaću rušenja buržoaskog poretka. U kontekstu Oktobarske revolucije, zanimljivo je da se ni Lenjin, najvažnija figura i idejna pokretačka snaga partije koja je provela petrogradski prevrat, prije uspostave boljševičke vlasti nije značajnije bavio pitanjem uloge komunističke partije nakon revolucije. Stoga ću u ovoj seriji tekstova, koristeći uglavnom Lenjinove spise, pokušati odgovoriti na pitanje kakva je uloga bila namijenjena Ruskoj socijal-demokratskoj radničkoj partiji (boljševika), a time u teoriji i svakoj revolucionarnoj, ili barem lenjinističkoj, partiji, nakon uspješno provedene komunističke revolucije.

U djelu Država i revolucija Lenjin, pozivajući se na Marxovu Kritiku Gotskog programa, razdvaja komunističko društvo na dvije faze, na viši i niži (socijalistički)[ii] stupanj njegova razvitka.[iii] U Kritici Gotskog programa Marx spominje kako u svojoj prvoj fazi komunističko društvo još uvijek „u svakom pogledu, u ekonomskom, moralnom, duhovnom, nosi na sebi madeže starog društva iz čije utrobe izlazi.“[iv] Prema Lenjinu ti „madeži“ su posljedica „buržoaskog prava“ koje ne nestaje odmah nakon revolucije i koje onemogućava postizanje stvarne pravde i jednakosti usprkos tome što sredstva za proizvodnju sada pripadaju cijelom društvu.[v] Lenjin državu vidi kao prežitak klasnog društva koji se nalazi na putu izumiranja.[vi] Tek daljnjim razvitkom komunističko društvo prelazi iz niže u višu fazu u kojoj će, prema Marxu, biti „moguće sasvim prekoračiti uski horizont buržoaskog prava i društvo će moći na svoje zastave ispisati: Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!“[vii]

Vjerojatno najvažniji tekst koji definira osnove djelovanja svake komunističke partije je Marxov i Engelsov Manifest komunističke partije. Međutim Manifest ne sadrži čak ni eksplicitnu definiciju što je komunistička partija i kakva bi ona trebala biti, već uglavnom popisuje njezine glavne ciljeve i način rada. Iznimke se mogu iščitati na početku drugog poglavlja, Proleteri i komunisti, gdje Marx i Engels, na izvornom njemačkom, primjerice pišu „Die Kommunisten sind keine besondere Partei gegenüber der anderen Arbeiterparteien.“[viii] Rečenica u prijevodi na hrvatski glasi „Komunisti nisu posebna partija u odnosu na druge radničke partije.“[ix] Iz ove kratke rečenice, ali na što upućuje i ostatak teksta, vidljivo je da je za Marxa i Engelsa komunistička partija bila izjednačena s komunistima, ona je organizacija koja ujedinjava komuniste koji kroz partiju zajednički djeluju u skladu s ciljevima i zadaćama koje Manifest više eksplicira. Time Marx i Engels na razini diskursa ukidaju podvojenost osobnog i društvenog, komunista kao pojedinca i djela partije. Ne ulazeći dublje u spomenute ciljeve i zadaće, koji su uostalom uglavnom poznati, ovdje ćemo spomenutu samo da ih Marx i Engels najkraće sažimaju kao „ukidanje privatnog vlasništva.“[x]

Međutim, u slučaju RSRP (b)-a, kao i u slučaju po uzoru na nju modeliranih komunističkih partija, od Marxova je uglavnom važniji Lenjinov teorijski doprinos, odnosno njegove zamisli o organiziranju i djelovanju jedne revolucionarne partije. Ovdje se posebno ističe Lenjinovo djelo Što da se radi? objavljeno 1903. godine. Iako je Lenjin već u drugom izdanju ovog djela, onom iz 1907. godine, u uvodniku napisao da je ono produkt specifičnog povijesnog trenutka u kojem se tada nalazila ruska socijaldemokracija te da je taj trenutak već davno prošao,[xi] djelo Što da se radi? u narednim je desetljećima zadržalo status svojevrsnog priručnika za organizaciju komunističkih stranaka. U Što da se radi? Lenjin zagovara organiziranje komunističke partije, ukoliko ona djeluje u uvjetima ilegalnosti, predvođene od strane manjeg broja profesionalnih revolucionara, „svejedno da li se oni izgrađuju od studenata ili od radnika.“[xii] Lenjinov zahtjev za partijom predvođenom profesionalnim revolucionarima formuliran je u uvjetima progona socijalista u Ruskom Carstvu te je u prvom redu namijenjen partijama koje djeluju u ilegali, međutim, nije ograničen samo na njih. Naime, Lenjin piše:

„ukoliko je šira masa koja se spontano uključuje u borbu, masa koja čini bazu pokreta i koja učestvuje u njemu, utoliko je preča potreba za takvom organizacijom [organizacijom profesionalnih revolucionara koji predvode partiju, op. a.] i utoliko ta organizacija mora biti čvršća, jer je utoliko lakše raznim demagozima zavesti zaostale slojeve mase“.[xiii]

Valja spomenuti da Lenjin u Što da se radi? izražava kritiku spontanosti smatrajući da se radnički pokret koji nema čvrsto i profesionalno vodstvo dominantno razvija „u pravcu njegova podvrgavanja buržoaskoj ideologiji“, u pravcu „tredjunionizma“, odnosno sindikalnog reformizma koji potkopava revolucionarnost pokreta.[xiv] Na temelju ovog nastala je ideja avangardne partije, odnosno, partijske avangarde. O komunistima kao avangardi pisano je već u Manifestu gdje stoji:

„Komunisti su dakle u praktičnom smislu onaj dio radničkih stranaka svih zemalja koji je najodlučniji i koji stalno tjera dalje; teorijski u odnosu na ostalu masu proletarijata njihova je prednost u tome da oni imaju uvid u uvjete, razvoj i opće rezultate proleterskog pokreta.“[xv]

Za Marxa i Engelsa komunisti i komunistička partija su istoznačni te oni govore da je komunistička partija avangarda proletarijata, predvodnica ostalih radničkih stranaka. Što da se radi? odlazi korak dalje od i postulira postojanje dvostruke avangarde, prvo partije kao avangarde klase proletarijata, a zatim skupine profesionalnih revolucionara kao avangarde unutar same partije. Međutim ovo nije značilo da Lenjin zagovara uspostavu isključivo malih partijskih organizacija sačinjenih u potpunosti od dobro obrazovanih profesionalnih revolucionara. On već početkom 1905. godine piše:

„Moramo, s očajničkom brzinom, ujediniti sve zagovornike revolucije i prionuti ih radu. Ne plašite se njihovog manjka uvježbanosti, ne strepite pred njihovim neiskustvom i neosvješčenošću. Kao prvo, ako ih ne uspijete organizirati i potaknuti na rad oni će slijediti menjševike i gaponce te će im taj manjak iskustva uzrokovati peterostruku štetu. Kao drugo, razvoj događaja će ih sam po sebi podučiti našem duhu.“[xvi]

Lenjin je težio stvaranju velike partije kojoj mogu pristupiti svi koji pristaju na taktiku revolucionarnog obaranja buržoaskog poretka bez obzira na njihovo poznavanje socijalističke teorije i prakse. Ipak, i u partiji širokog i raznovrsnog članstva mora postojati manja avangardna grupacija koja je najbolje upoznata s komunističkom teorijom i praksom te koja mora predvoditi takvu partiju, a time i čitav radnički pokret.

Povijest je pokazala da su gotovo sve komunističke partije dvadesetog stoljeća, a posebno u prvoj polovici, pokušavale slijediti ova dva Lenjinova postulata. RSDRP (b) i ostale komunističke partije težile su uspostavljanju što brojnije organizacije predvođene manjom i čvrsto povezanom grupom revolucionara koji su dobro upoznati s komunističkom teorijom i praksom.[xvii] Dakle, za Lenjina je komunistička partija revolucionarna organizacija koja ima zadatak srušiti klasnu vladavinu buržoazije i uspostaviti komunističko društvo, odnosno prvu fazu tog društva. Ona je partija proletarijata te mora biti masovna, ali istovremeno predvođena grupom profesionalnih revolucionara koji su sposobni usmjeravati obrazovanje i djelovanje proletarijata u skladu sa socijalističkom, ili komunističkom, ideologijom.


[i] Miroslav Krleža, Izlet u Rusiju 1925 (Zagreb: Matica hrvatska, 2005.), str. 77.

[ii] Nižu fazu razvoja komunističkog društva Lenjin izjednačava sa socijalizmom te je istoznačno govoriti o socijalističkoj i komunističkoj ili nižoj i višoj komunističkoj fazi postrevolucionarnog razvoja.

[iii] Vladimir Iljič Lenjin, Država i revolucija: Učenje marksizma o državi i zadaci proletarijata u revoluciji (Zagreb: Naprijed, 1958.), 100.

[iv] Karl Marx, „Kritika Gotskog programa“, Marxist Internet Archive (https://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/marks/1875/kritika-gotskog-programa/ch03.htm, posjećeno 20. 5.2021.).

[v] Lenjin, Država i revolucija, 101-104.

[vi] Idem, 104.

[vii] Marx, „Kritika Gotskog programa“.

[viii] Friedrich Engels i Karl Marx, Manifest der Kommunistischer Partei (Amsterdam-Lausanne-Melbourne-Milan-New York-Sao Paulo: Metalibir, 2008.), 49.

[ix] Uvršteni je izvorni citat na njemačkom jeziku i prijevod autora na hrvatski jezik kako bi bio vidljivo je li značenje distorzirano u prijevodu. Manje doslovan prijevod, ali više u duhu teksta, mogao bi glasiti „Komunisti ne čine posebnu partiju u odnosu na druge radničke partije.“

[x] Karl Marx i Friedrich Engels, „Manifest komunističke partije“, Ekonomija/economics, god. 15., br. 3. (Zagreb: RIFIN, 2009.), 578.

[xi] Lars T. Lih, Lenin Rediscovered: What is to be done? in context (Chicago: Haymarket books, 2008.), VII.

[xii] Vladimir Iljič Lenjin, „Što da se radi“, Izabrana djela, knjiga prva (Zagreb: Kultura, 1948.) 252.

[xiii] Idem, 252.

[xiv] Idem, 185.

[xv] Marx, „Manifest komunističke partije“, 577.

[xvi] Vladimir Ilich Lenin, „A letter to A. A. Bogdanov and S. I. Gusev: February 11. 1905.“, Collected works: Volume 8. (Moskva: Progress publishrs, 1962.), 146. Prijevod s engleskog na hrvatski djelo je autora članka.

[xvii] Primjera radi, u desetljećima nakon Oktobarske revolucije u Sovjetskom Savezu uspostavljeno je više škola i sveučilišta sa specifičnom zadaćom obrazovanja komunističkih kadrova drugih zemalja. Brojni predvodnici socijalističkih revolucija u Europi i svijetu komunističku teoriju izučili su sovjetskim školama.



Karlo Držaić


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close