TEKST

Pomirene podjele — putopis Lisabonom I. dio


Nad gradom u kojem su zadnjih četrdeset godina na vlasti socijalisti ili socijaldemokrati uzdiže se kip Isusa, a nedaleko grandioznog spomenika pomorskim otkrićima smještena je umjetnička instalacija o trgovini robljem. O Lisabonu, gradu u kojem se očituju suprotstavljeni, ali možda ne i sukobljeni, narativi o prošlosti i sadašnjosti piše Tomislav Kevo.

Most 25. travnja
foto: Tomislav Kevo

O Portugalu nisam znao mnogo prije nego što sam ga posjetio. Nekoliko detalja iz nikad dovoljno hvaljenih i popularnih epizoda Povijest četvrtkom Hrvatskog radija, ostalo mi je urezano u sjećanje. Primjerice, kako je stalni sugovornik radioemisije na teme iz luzofonskih područja, Želimir Brala, uputio na slikoviti opis Portugala u Salazarovo doba: “3F” kao tri temeljne odrednice režima: futebol, fado i Fátima. Zbog toga mi nije djelovao iznenađujuće opis iz National Geographicova vodiča kroz Portugal (iz 2013. godine), koji sam posudio prije putovanja:

“Antonio de Oliveira Salazar’s dictatorship (1932 – 1968) marked a period in Portuguese history when social, cultural and economic hit an all-time low. Then the 1974 revolution and 1986 entry into the European Economic Community – now the European Union – brought a radical change in direction and mood, setting off socioeconomic roll that continues today, despite a struggling economy. A rigid society frozen in the 19th century was transformed into a dynamic one in harmony with the rest of Europe.”

Prije puta uspio sam tek brzinski proći kroz sekciju povijesti od prahistorije do danas, napraviti jednu listu s muzejima, drugu s jelima, a izbjegavao sam gledati fotografije, kako bih dao priliku da me grad i zemlja osvoje na licu mjesta. Moje “neinformirano ja”je, priznajem, očekivalo neki stereotipni miks Grčke, Španjolske i Italije.

Avionske karte kupili smo još početkom 2020., trebali smo tamo stići tjedan dana prije prvog lockdowna u Hrvatskoj. Tad smo o pandemiji znali kao i ostatak Hrvatske – gotovo ništa. Iz današnje perspektive naivno je i smiješno kako smo gotovo do posljednjeg dana bili uvjereni da će se to putovanje i dogoditi. Little did we know. Ove jeseni, ohrabreni spoznajama da je Portugal jedna od zemalja s najvišom procijepljenošću u EU (preko 90% odraslih), poveselili smo se da će naš put biti barem donekle nalik onome u pred-pandemijsko doba. I nismo pogriješili. Jedna od prvih stvari koju ćete ondje primijetiti je discipliniranost stanovništva oko poštivanja epidemioloških mjera. Blagoslov je barem na deset dana biti izmaknut iz okvira rasprava “maske da/ne”, ”cjepivo da/ne” i slično. Ljudi nose maske i na ulici, valjda kao naviku iz doba kada je to bilo propisano kao mjera. Naš se posjet dogodio  taman usred otvaranja zemlje – tjedan prije našeg dolaska ukinuta je obaveza nošenja maski na otvorenom, a svjedočili smo i otvaranju klubova i stadiona. S druge strane, maske u zatvorenim prostorima i u javnom prijevozu i dalje su obavezne. Na to vas se neće libiti upozoriti sami putnici u javnom prijevozu, prodavači u trgovinama ili radnice u muzejima. Pomalo je nestvarno djelovao prizor kasnonoćne vožnje katamaranom petkom, kada su svi putnici odreda nosili maske, i na pristaništu i na brodu, bez obzira na to što ih je otprilike 80% bilo mlado i barem jednako toliko s nekim promilom alkohola u sebi. Nisam tada ulazio s lokalnim stanovništvom u rasprave o mentalitetu i uzrocima takvog ponašanja, pa neću niti ovdje, ali je praksa svakako vrijedna spomena i divljenja.

Odlika lisabonskog aerodroma je da se nalazi usred grada, zato nije nimalo neobično da prilikom fotografiranja panorame uhvatite avion u kadru ili da se zbog zvuka polijetanja i slijetanja predavanje na fakultetu načas zaustavi, kako sam čuo iz priča svoje partnerice i suputnice Petre. Na aerodromu nas dočekuje naša domaćinka Conceição koja nas vozi nas do svojeg stana u Almadi, gradu s druge strane rijeke Tejo. Almada je zapravo Novi Zagreb Lisabona; grad-spavaonica, podređena aktivnostima i životu preko rijeke. Most koji spaja Lisabon i Almadu uvertira je u stjecanje dojma o velebnosti Lisabona. Most je izgrađen 1966. i nosio je ime po Salazaru do 1974., kada je preimenovan u Most 25. travnja, datum kada se odvila Revolucija karanfila. Svojevremeno je bio najveći viseći most u Europi i tu je titulu nosio do 1998., kada je izgrađen drugi lisabonski most Vasco da Gama, koji je sa svojih 17.2 kilometra trenutno najduži most u Europi.

Conceição, profesorica portugalskog i francuskog jezika, u vožnji nas već brifira kako smo u došli u grad i kvart gdje su “komunisti oduvijek na vlasti”, ali da je to danas sve “gauche caviar” odnosno lijevi kavijar. Već sutradan ujutro šećući kvartom bilo nam je jasnije što je pod time mislila. Ulica (i tramvajska stanica) u kojoj smo bili smješteni nosila je ime po prominentnom komunistu Bentu Gonçalvesu. Svuda oko nas bili su murali sa socijalističkom ikonografijom te zastave sa simbolima srpa i čekića, koji su pozivali na glasanje. Naime, upravo taj vikend održavali su se lokalni izbori u Portugalu. Za čitavo vrijeme našeg boravka tamo nismo našli nijedan prešarani mural. Protutežu takvoj okolini radi kip Isusa na vrhu uzvisine, vidljiv iz Almade i iz Lisabona. Portugalski kardinal posjetio je Rio de Janeiro, pošto je ondje otkriven famozni spomenik Isusu od 40 metara i 700 tona, pa je i on poželio jedan takav u svojoj državi. Tako je tridesetak godina nakon Brazila i Portugal dobio svoju verziju Isusa nad gradom, a u službenom objašnjenju stoji da se diže kao zahvala Bogu jer je spasio Portugal od užasa i sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu. Takvi ideološki kontrasti u javnom prostoru nisu rijetkost, čemu ću posvetiti malo više pažnje kasnije u tekstu.

foto: Tomislav Kevo

Kako nismo imali definiran plan i program za prvi dan, uhvatili smo autobus do Lisabona i odlučili proći uz obalu rijeke Tejo.  Nakon par sati šetnje počinjem dobivati prve vibre grada – dinamičan, ali uređen javni prijevoz; ogromna rijeka i oceanska prostranstva; vjetar i miris grilane ribe posvuda. Bez nekog reda hodamo uz rijeku i isprobavamo redom gurmanske must-ove s naših popisa – slani kolač od bakalara i Pastel de nata, poznatu lisabonsku slasticu s kremom od jaja. 

Već prvog dana uočio sam da su sardine sveprisutne. Neizostavan su dio prehrane, motiva u javnom prostoru, turističkih suvenira. Grilane sardine ponuda su svih restorana i toplo preporučam da ne oklijevate kad se ukaže prilika. Dva do tri puta su veće nego one iz Jadranskog mora i za pristojne novce dobijete izvrstan objed. Sardina smo tu večer pojeli koliko nalaže dobar ukus, ali smo s vinom malo pretjerali, što nas je koštalo energije i vitalnosti dobar dio idućeg dana, koji smo započeli posjetom tzv. Sajmu kradljivice (Feira da ladra), odnosno lisabonskom buvljaku. Iako je ponuda bila impresivna, nismo odriješili kesu, već smo iskustvo zadržali na sudjelovanju promatranjem. Ako pak ne možete odoljeti kupovanju turističke memorabilije, preporučam da na sajmovima probate pronaći proizvode od pluta. Naime, Portugal je najveći proizvođač pluta na svijetu, (otprilike 50% globalne proizvodnje) pa tako možete naći kape, torbe, novčanike, japanke i papuče od tog materijala. Ostatak dana šetali smo Alfamom, najstarijim lisabonskim kvartom koji je uspješno preživio veliki potres, tsunami i požar 1755. godine.  Dojma sam da grad, iako prepun turista, nije tijesan za sve njegove stanovnike i posjetitelje. Dan zaključujemo blejanjem u zalazak sunca i ocean te posjetom lokalnom supermarketu. Zanimljivo je promatrati običaje drugih društava kroz ponudu na policama dućana, odnosno kako se razlikuju od onoga što je meni standardno. Primjerice, Portugalci svježa jaja ne drže na rashlađenim, već na običnim policama, a obični, slani jogurt gotovo da ne postoji, jer su svi ili voćni ili zašećereni (pozdrav Kolindi!). Kao što je ranije spomenuto, miris ribe je posvuda i neizostavan je dio prehrane Portugalki/aca. Treći su u svijetu po količini pojedene ribe po glavi stanovnika, a prosječno je godišnje pojedu duplo više od prosjeka EU (56 kg naspram 22 kg EU prosjeka). Zbog prehrambenih navika stanovništva, kao i dostupnosti ribljeg fonda iz Atlantskog oceana, ponuda ribe i morskih plodova raznolika je i prilično jeftina. To dovodi i do nekih nelogičnosti, poput činjenice da u Portugalu postoji više od 300 recepata za spravljanje bakalara, a prema podacima na koje sam naišao, bakalara uopće nema u vodama u zoni portugalskog isključivog gospodarskog pojasa. 

Četvrti dan ujutro zatiču nas vijesti o rezultatima izbora diljem Europe; pobjeda socijal demokrata u Njemačkoj, komunista u Grazu, socijalisti potvrđuju vlast u Almadi, a gube je u Lisabonu. Taj je dan u planu bicikliranje s prijateljima do obližnjeg gradića Cascaisa i izlet u Sintru, brdovit grad s romantičarskim krajolikom sačinjenim od brojnih dvoraca. Otprilike 70% puta od Lisbona do Cascaisa, dugog dvadesetak kilometara postoji sjajna i prilično nezahtjevna biciklistička staza uz ocean. Za sve ljubitelje pedaliranja – topla preporuka. Stižemo u Cascais, koji izgleda kao neka vrsta Opatije na steroidima. Velika rivijera nabijena suvenirnicama i restoranima, koje su popunili turisti u poznim godinama.

Radimo predah za ručak, a nakon toga hvatamo bus za Cabo da Roca, najzapadniju geografsku točku u kontinentalnoj Europi i međustanicu na putu do Sintre. Ondje viđeni prizori više su nalik klifovima u Irskoj, a ne obali Portugala. Beskrajno plavetnilo pred nama, zaglušujuć zvuk mora koji nadglasava i mase turista. Hvatamo zen trenutke kao gušteri na suncu. Nisam dotad znao da kada se veliki valovi u daljini razbijaju o hridi i stijene, to izgleda kao slow motion. Pomalo nadrealni prizori. Nisam mogao ne razmišljati i o moreplovcima koji su se u 15. stoljeću otisnuli u to plavetnilo, u (iz europske perspektive) neistražena područja, o čemu su oni razmišljali?  Znali su da vrlo vjerojatno postoji neko područje s druge strane, ali jesu li uopće mogli pretpostaviti da postoje cijeli kontinenti i civilizacije s kojima nisu došli u doticaj prije?

Cabo de Roca
foto: Tomislav Kevo


Zen moment prekida spoznaja da smo debelo zagazili u poslijepodnevne sate i da je krajnje vrijeme uhvatiti bus za Sintru, ako se želimo uspeti do dvorca na vrhu. Dolazimo u Sintru i hvatamo prvu kavanu da se napunimo kofeinom pred uspon. Na vruću kavu i toplo pecivo dolazi spoznaja da se vrata parka, kojim se do dvorca uspinje, zatvaraju za sat vremena, a uspon traje dva sata. Put je bio uzaludan utoliko što smo se vozili sat vremena da bismo popili najskuplju kavu! Nije ni to kraj svijeta pa nismo ni mi klonili duhom. Nije nam preostalo drugo nego da se preko Cascaisa vratimo nazad do Lisabona. Po povratku zaključujemo kako je, svemu unatoč, izlet bio dobar i pun iznenađenja. 

Promišljanja o moreplovcima dan ranije odlično su poslužila kao uvertira za mjesta koja sam posjetio idući dan. Već ujutro uputio sam se uputio u Muzej Dom Fernando II e Glória. Muzej je zapravo jedna od posljednjih izgrađenih fregata, koje su koristile jedra kao pogon. Koristila se do 1878. godine, a malo više od 100 godina nakon umirovljenja, donirana je Pomorskom muzeju i prenamijenjena u brod-muzej za potrebe Expoa ’98 u Lisabonu. Impresivna je ta posvećenost detaljima u dizajnu broda, iskorištenost svakog metra prostora i funkcionalnost svakog predmeta. Interesantno je vidjeti kako se hijerarhija na brodu reflektirala u rasporedu prostorija. Kabine za kapetana čine veći dio broda: radna soba, blagovaona, soba za čaj i sastanke, osobne odaje. Osobne prostorije su jedino još bile rezervirane za liječnika (njegova je soba ujedno bila radna soba i skladište), te u iznimnim slučajevima za članove posade s obitelji. Za sve ostale, privatnost je nepostojeća, a putovanje takvog broda od Portugala, putem Rta Dobre nade, do Indije trajao je otprilike 10 mjeseci.

Brod je odlično konzerviran, a natpisi s objašnjenjima su korisni i poučni. Tekst čitatelja s lakoćom uvuče u svijet toga vremena, objašnjavajući na pitak način funkcionalnost interijera – primjerice prostorije u kojoj se skladištio barut. Prostorija je obložena ciglom i olovom zbog zaštite od eksplozija i sprječavanja vlažnosti, a dodatna mjera predostrožnosti je zabrana ulaska s uljnom svjetiljkom. Problem osvjetljenja riješen je tako što je susjedna soba imala predviđeni podest za svjetiljku uz prozorčić, pa je svjetlost ulazila kroz staklo. Kroz slične primjere pojašnjeno je koliko je zapravo to bila napredna tehnologija tog doba. Ili koliko je dizajn igrao bitnu ulogu, odnosno čemu su služili metalni tanjuri, boce sa širokim dnom ili rasklopivi stolovi koji su se uvečer stavljali u bokove broda, kako bi se na njihovu mjestu mogle rasprostrijeti hammock vreće za spavanje. Dio broda predviđen je za žive životinje – ovce, svinje i kokoši, jer u to doba nije postojalo puno načina za konzerviranje hrane. Ako nekoga zanima zašto su mornari često prikazani kao alkoholičari – to je zato što su većinom to i bili, iz prostog razloga što nije bilo druge opcije, obzirom da nije bilo moguće konzervirati svježu vodu. Dnevna potreba unosa tekućine za mornare je 8 pinti pive (4.5 L) ili 2 pinte vina (otprilike litra vina). Kako bi se izbjegao skorbut, limun se dodavao u rum.

Pun dojmova, odlučujem se za sljedeću destinaciju – Pomorski muzej (Museu de Marinha). Jedan od razloga zašto sam se veselio posjetiti Portugal je zanimanje za način njihovog suočavanja s kolonijalnom prošlošću, kao i sa Salazarovim režimom u 20. stoljeću.

Putem sam naišao na privremenu instalaciju pored Muzeja za umjetnost, arhitekturu i tehnologiju (MAAT), koja je bila nenadani, ali odličan uvod za Pomorski muzej. Riječ je o instalaciji Brod (O Barco) portugalske umjetnice Grade Kilombe, koja problematizira narativ o brodovima i pomorskoj ekspanziji. Kroz poslagane drvene blokove, koji simuliraju tlocrt broda, umjetnica ukazuje na potpalublje, prostor rezerviran za robove, kao prostor neslobode, zločina i sramote. Ukazuje i na činjenicu da kontinent na kojemu su već bili nastanjeni milijuni ljudi “ne može biti otkriven. U neposrednoj blizini te instalacije nalazi se i monumentalni Spomenik otkrićima (Padrão dos Descobrimentos). Ta dva momenta, prostorno smještena u relativnoj blizini, govore o sukobljenim narativima o prošlosti, ali nešto i o današnjem Portugalu – o mogućnosti da sukobljeni narativi uopće postoje, da je kontra-narativ nešto priznato, kako u javnom prostoru, tako i unutar (gradskih) institucija.

O Barco, Grada Kilomba
foto: rr.sapo.pt


Imajući to na umu, zanimalo me kakav će narativ o „otkrićima“ i o „Zlatnom dobu“ biti u Pomorskom muzeju. Pomorski muzej je ogroman, a postav je tematski raspoređen u tri zgrade. Početni i najbolji dio muzeja posvećen je usponu i padu Portugala kao pomorske sile. Iako vizualno ugodan, ne odaje dojam zaokružene priče. Stalno sam se vraćao kroz postav naprijed-nazad kako bih uhvatio neku povezujuću nit. Nasušno je nedostajao kontekst – društveni, međunarodni, pa u konačnici i neki tehnički opis, koji posjetiteljima naprosto objašnjava veličine – primjerice prikazuje li izložena maketa broda ogroman, standardni ili mali brod. Cijelo to vrijeme radim usporedbe s pomorskim muzejima u Amsterdamu ili Stockholmu koji su, barem iz moje laičke perspektive, fenomenalno iskustvo jer prikazuju cjelovitu povijest tog doba, a ne hagiografije brodovima, ličnostima i događajima. Iako postav vrvi maketama, tekstom i vizualima, premalo je konteksta da sve to spojite u konkretnu cjelinu. Previše glazure, a premalo biskvita. Završnica postava je razočaravajuća, ali simptomatična. Priča o ropstvu spala je na jedan, posljednji slide u muzeju. Počinje kao pokušaj da se kritički obradi prešućeni i problematični dio povijesti, ali njezini su dosezi zapravo relativizacija po principu “svi su to radili, pa i mi”.

Ostatak postava u prvoj zgradi čine brojne makete, ispresecijane s portretima moreplovaca, morskim pejzažima ili prikazima bitki. Postav je pomalo besmislen ako nemate vodiča. Međutim, i takav, naoko neideološki, postav (jer ne postoji nešto nadideološko, pozdrav Mostovcima), priča svoju priču. Postav prve zgrade završava ulogom portugalske mornarice danas, u sklopu NATO saveza, i afirmacijom njezinog doprinosa u borbi protiv terorizma. Tako ispada da je pomorska povijest Portugala jedna linija koja kreće s isplovljavanjem Vasca da Game, a završava portugalskim članstvom u NATO-u kao dijelom alijanse koja štiti demokraciju u svijetu. Svaka poveznica između današnjeg rata protiv terorizma i sukoba u nerazvijenim zemljama te „otkrića“, kolonijalizma i robovlasništva je slučajna? Planetarij je nažalost bio zatvoren, a posljednja od tri zgrade je tragedija nalik Tehničkom muzeju u Zagrebu, u smislu zapuštenosti postava. Brodovi naslagani jedan do drugog, bez pretjerane brige oko generalnog koncepta,  pa se tako može vidjeti jet-ski položen odmah do gondole.

Pomorski muzej
foto: Tomislav Kevo

Iako je obavijest o 10 000 pređenih koraka stigla još u prvoj trećini Pomorskog muzeja, zaključujem da ću imati snage posjetiti još jedan muzej u blizini – Muzej borca (Museu do Combatente). U vlasništvu je udruge veterana koja iz muzejskih prihoda financira socijalne programe za veterane. U sklopu muzeja nalazi se monumentalni spomenik s popisom stradalih od početka (de)kolonijalnih ratova 1961. godine do 1975. i sporazuma s bivšim kolonijama. Podsjetimo, 1961. u sastavu Portugala bili su teritoriji u Africi, Angola, Mozambik, Zelenortski Otoci, Gvineja Bisau te otočje Sveti Toma i Princip, a u Aziji, Istočni Timor, zatim Goa, Daman i Diu (u Indiji) te Makao u Kini.

Pažnju ću posvetiti središnjem dijelu postava koji nije predstavljen kronološki, već tematski i prati život vojnika portugalske prekomorske vojske u 20. stoljeću. Sekcije su nazvane borba; stradavanje; moral; humanitarni rad; dokolica, itd. Vjerujem da je intencija kustosa/ica bila postaviti narativ o vojsci kao profesionalcima na razmeđi politike, moralnih zakona i osjećaja obaveze prema domovini. To je ujedno i komotna pozicija, jer vojsku zapravo lako može ekskulpirati za njezine postupke, odnosno po potrebi se može pozvati na dobro staro “mi smo radili svoj posao” ili “samo smo slušali zapovijedi”. Takav narativ posjetitelja tjera da se primarno solidarizira s pozicijom vojnika, umjesto da ga uvede u kontekst sukoba i postavlja pitanje zašto su ti ljudi uopće tamo ratovali. S druge strane, u redu je zapitati se može li postav izložbe biti vidno drugačiji od ovoga, kad inicijativa dolazi od osoba koje su bile sudionice tih sukoba i emocionalno su involvirane u samu temu?

Vrijednost muzeja svakako su razni artefakti i kolekcija arhivskih snimaka i fotografija, koje vas urone u stvarnost spomenutih događaja. Poveći i meni najzanimljiviji dio postava tiče se razdoblja od 1961. do 1975. godine. Tu kreće neočekivani obrat. Naime, od muzeja vojne povijesti vjerojatno ne očekujete da o najintenzivnijem razdoblju – (de)kolonijalnim ratovima – priča kroz citiranje članaka Ustava, službenih depeša i strateških dokumenata. Ovdje je pak to razdoblje prepričano birokratskim vojnim rječnikom i bezličnim formulacijama o neodređenim neprijateljima. To se događa upravo u dijelu kada se govori o odgovornosti i (ne)uspjehu tijekom najintenzivnijeg perioda sukoba u kolonijama.

foto: Tomislav Kevo

Stječe se dojam da je vojska cijelo to vrijeme bila u nezavidnom položaju, jer je na terenu sprovodila političku odluku, da se kolonije moraju zadržati, u djelo. Kako država nikako nije mogla ili htjela naći političko rješenje s akterima iz kolonija, onda je vojska ujedno poslužila kao sredstvo za postizanje političkog cilja. Kao što sam spomenuo, to je komotna pozicija za vojsku, jer se vojnike ujedno portretira i kao zaštitnike bijele manjine u kolonijama, a stradalo ne-portugalsko stanovništvo kao kolateralne žrtve sukoba. Ujedno se vojsku prikazuje u nijansama žrtvene boje, jer i ona naposljetku ispašta zbog nerazboritosti političkih elita koje nisu na vrijeme prepoznale „duh vremena“ i izvukle se iz kolonija. Takav način portretiranja zapravo lišava vojsku osobnosti, autonomije i agende te joj ne daje priliku da se prikaže kao akter (što je sigurno bila), a ne samo kao oruđe političkih elita (što je također djelomično bila). U diskursu se radi otklon od Salazara i ne afirmira ga se kao pozitivnu ličnost. Međutim, nisam se mogao oteti dojmu da je Salazarov fašizam, koji je kasnije prerastao u autoritarni rigidni konzervativizam, više postao démodé negoli nešto sramotno ili nedopustivo.

Vanjski dio postava prikazuje vojnu tehniku, ali u tom trenu umor je već počeo uzimati danak, a mozak je bio zasićen doživljajima i moralnim dilemama o tuđim moralnim dilemama. Zaključili smo da je to ipak previše povijesti za jedan dan te smo otišli pogledati tekmu uz pivu u jednom irskom pubu. Igrali su Porto-Liverpool, a cijeli pub je navijao za Liverpool. Ugodna je bila spoznaja da se nalaziš u zemlji gdje je moguće neskriveno pratiti nogometnu utakmicu, bez straha da to vodi do konfliktnih situacija i nasilja.

(Posebne zahvale Petri na uređivanju teksta i komentarima.)


Tomislav Kevo

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close