TEKST

Komunistička partija nakon revolucije proletarijata — III. dio


U posljednjem dijelu serije tekstova o pretpostavljenoj ulozi komunističkih partija nakon ostvarenih revolucionarnih prevrata autor postavlja tezu da je u socijalističkom društvu partiji, jednako kao i državi, namijenjena uloga postepenog odumiranja.


Jedna od prvih asocijacija prilikom razmišljanja o socijalističkim režimima dvadesetog stoljeća zasigurno je ideja svemoćne komunističke partije koja stoja iznad i iza države, društva i pojedinca. Iako se radi o vulgariziranoj asocijaciji koja uglavnom ne oslikava kompleksnost socijalističkih režima te je uvelike produkt ideološke dominacije antisocijalističkih narativa, ona nije potpuno pogrešna. Naime, u svakom socijalističkom režimu u posljednjih stotinu godina doista je najvažniju ulogu u većini sfera života imala središnja, iako ne uvijek i jedina, partija tog režima, odnosno države. Međutim iščitavanjem socijalističke literature, napose Marxa, Engelsa i Lenjina zamjetno je da je veoma malo napisan o ulozi komunističke partije nakon što ona ostvari svoj revolucionarni cilj i uvede diktaturu proletarijata. Primjerice, Lenjin u djelima Što da se radi? i Država i revolucija kada piše o društvu nakon revolucije i proleterskog preuzimanja vlasti uopće ni ne spominje partijsku organizaciju. Stoga je teško odrediti kakvu su, ako su uopće, ulogu komunisti namijenili svojoj partiji nakon što provedu revoluciju. Kako nema jasnog i jednoznačnog odgovora na to pitanje, ovdje ćemo na njega pokušati odgovoriti analizirajući zadaće komunističke partije u kontekstu prve faze komunističkog društva, a temelj za to će biti Lenjinovi zapisi.

Lenjin već na prvim stranicama Što da se radi? jasno suprotstavlja revolucionarnu socijaldemokraciju onoj reformističkoj te u čitavom ovom djelu, ali i u brojnim drugim spisima, partiju koje je on član postulira kao revolucionarnu partiju čiji je glavni cilj nasilno rušenje buržoaskog poretka. On pritom tvrdi da u kontekstu autokratskih država, ili država koje zabranjuju revolucionarne partije, ta partija mora djelovati kao ilegalna organizacija. Iz ovoga se logično nameći prvi zaključak o komunističkoj partiji nakon revolucije. Naime, izvršenjem revolucije i uspostavom vlasti proletarijata ona, uspješno ga izvršavajući, gubi svoj osnovni cilj i razlog postojanja. Štoviše, uspostavom vlasti proletarijata radikalno se mijenja kontekst njena djelovanja te ona prestaje biti ilegalna i od strane vlasti potiskivana organizacija postajući legalni, a često i jedini, nominalni politički akter.[i] Promijenjeni kontekst znači i da mu su komunistička partija nužno mora, barem u nekoj mjeri, prilagoditi.

Kod pitanja prilagodbe komunističke partije uvjetima legalnog rada ideja koju valja spomenuti je likvidacionizam čije zagovornike je Lenjin ponekad nazivao i legalistima.[ii] Vodeći se iskustvom krvavog gušenja revolucije 1905. godine, likvidacionisti su željeli ukinuti ilegalne partijske organizacije i razviti širi radnički pokret koji bi se temeljio na radu legalnih radničkih organizacija i sindikata.[iii] Iako je Lenjin prije Prvog svjetskog rata oštro i opetovano istupao protiv likvidacionista te su oni na kraju izbačene iz RSDRP-a, komunistička partija se nakon revolucije silom prilika djelomično našla na putu likvidacionizma jer za njenim ilegalnim radom više nije postojala potreba.

I kod pisanja o upravljanju državom u diktaturi proletarijata zamjetno je da Lenjin ne daje nikakvu ulogu partiji. On u Država i revolucija piše:

„Evidencija i kontrola, to je glavno za organiziranje, za pravilno funkcioniranje prve faze komunističkog društva. Svi građani pretvaraju se ovdje u službenike u najmu države, koju čine naoružani radnici. Svi građani postaju službenici i radnici jednog svenarodnog „kartela“. […] Od onog trenutka kada svi članovi društva ili bar njegova ogroman većina sami nauče da upravljaju državom, sami uzmu tu stvar u svoje ruke, „urede“ kontrolu nad ništavnom manjinom kapitalista, nad gospodičićima koji žele da sačuvaju kapitalističke navike, nad radnicima koje je kapitalizam duboko iskvario, od tog trenutka počet će iščezavati potreba za svakim upravljanjem uopće.“[iv]

Iako je Lenjin ovim citatom želio opisati proces nestajanja države i njenog funkcioniranja u prijelaznom razdoblju prema punom, višem, komunizmu, on je zanimljiv i s aspekta uloge partije. Naime, kao što smo ranije opisali, svaka komunistička partija je avangardna snaga proletarijata, a lenjinistička partija ima i unutar sebe avangardu koja se ističe svojim obrazovanjem i predanošću te koja, upravo zbog svoje superiorne intelektualne pozicije, ima zadaću obrazovati proletarijat. Iz toga proizlazi da partija, odnosno avangarda, mora i prije i nakon revolucije pripremati radništvo da bi ono moglo samostalno upravljati državom. Međutim, kako društvo uči upravljati samo sobom postepeno nestaje i ta obrazovna funkcija partije, a ona se ukida kada svi članovi društva postanu sposobni samostalno upravljati tim društvom. Povlačeći paralelu s državom, možemo zaključiti da u ovom aspektu svog rada komunistička partija odumire u diktaturi proletarijata.

Govoreći o paralelama između partije i države u posrevolucionarnom periodu, možemo ukazati na još jednu sličnost. Marx je već pišući o Pariškoj komuni naznačio da je ona možda prerano nakon svoje uspostave odlučila vlast i autoritet predati narodu provođenjem izbora. On u drugom poglavlju djela Građanski rat u Francuskoj napominje da Centralni komitet Komune nije iskoristio trenutak slabosti reakcionarnih snaga da ih potpuno uništi već se odlučio na primirje i provođenje izbora na kojima su mogućnost kandidature imali i neprijatelji Komune.[v] Kritizirajući anarhiste u jednoj od rasprava o Pariškoj komuni slično je zaključio i Engels koji je napisao:

„Revolucija je akt u kome jedan dio stanovništva nameće svoju volju drugom dijelu pomoću pušaka, bajuneta i topova, to jest sredstava izvanredno autoritarnih; i ako partija koja je pobjedila ne želi da izgubi plodove svojih napora, ona mora da održava svoje gospodstvo pomoću straha koji njeno oružje uliva reakcionarima. Da se Pariška komuna nije oslanjala na autoritet naoružanog naroda protiv buržoazije, zar bi ona trajala i cigli jedan dan? I zar je ne možemo, naprotiv, prekoravati što se ona tim autoritetom nije služila dovoljno široko?“[vi]

Ovaj Engelsov citat, koji Lenjin navodi u više tekstova, poput Država i revolucija i Proleterska revolucija i renegat Kautsky, jedan je od veoma rijetkih primjera u kojem se jasno govori da partija koja je pokrenula revoluciju autoritet mora zadržati i nakon uspostave vlasti proletarijata.[vii] Engels zaključuje da ta partija ima zadaću očuvati tekovine revolucije usmjeravajući svojim autoritetom naoružani narod u borbi protiv reakcionarnih snaga. Slično kao i Marx, on zapravo izražava kritiku Komune, odnosne njezina Centralnog komiteta, koji je nedovoljno autoritarno pristupio borbi protiv svojih neprijatelja. Ako još jednom dovedemo ovaj zaključak u relaciju sa sudbinom države, jednako kako država u prvoj fazi komunističkog društva ima funkciju osigurati uspješno funkcioniranje još nedovoljno razvijenog društva, partija ima ulogu obraniti to društvu i državu od vanjskih neprijatelja te tako omogućiti njihov daljnji razvoj u pravcu višeg stadija komunizma.

Iako socijalistička teorija, odnosno marksistička literatura Marxa, Engelsa i Lenjina, sadrži veoma malo instrukcija za organiziranje i djelovanje partije nakon što ona pokrene i provede komunističku revoluciju, određene odgovore na to pitanje ipak možemo dati. Već sama činjenica da spomenuti filozofi veoma malo govore o partiji ukazuje na to da joj oni nisu namijenili neku dugoročno ključnu ulogu. Zapravo se čini da bi sudbina komunističke partije trebala biti veoma slična onoj države. Odmah nakon revolucije partija ima veoma važnu ulogu predvodnika u borbi protiv reakcije i avangardnog generatora razvoja društva kroz obrazovanje. Međutim, dolazi se do zaključka da, kao i u slučaju države, partije gubi navedene uloge te da bi stoga trebala postepeno odumirati predajući svoj autoritet čitavom društvu, ili naoružanom narodu, koje postaje sposobno upravljati samo sobom u skladu sa svima poznatim jednostavnim pravilima. Sam Lenjin kada govori o društvu koje upravlja samim sobom često ističe da govori o društvu u cijelosti, dakle o društvu koje ne poznaje neke unutarnje distinkcije, bile one klasne ili druge prirode. Stoga možemo zaključiti da je cilj komunističke partije u diktaturi proletarijata njezino samoukidanje. No kako bi bilo utopistički govoriti o trenutnom ukidanju partije i njezinog autoriteta, ona, kao i država, mora postepeno odumrjeti. Mora stvarati uvjete za svoje odumiranje i konačno ukidanje potičući društvo na razvoj u pravcu komunizma te prepuštajući tom društvu svoj autoritet u trenutcima kada ono postaje sposobno samostalno upravljati određenim svojim aspektima. Jednako kako se ne može reći koliko dugo će trajati period diktature proletarijata tako se ne može ni predvidjeti kada će društvo postati sposobno funkcionirati bez partije koja ga vodi, no u jednom trenutku, najkasnije s prelaskom iz nižeg u viši stadij komunizma, ukidanje partije mora se dogoditi.

Danas je sasvim jasno da praksa nakon 1917. godine nije uspjela ispoštovati prethodno skovanu teoriju. Tijekom čitavog dvadesetog stoljeća, kada je postojao Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, nije došlo ni do odumiranja države, ni do odumiranja partije. Jednako tako nisu provedene ni brojne druge Lenjinove zamisli. Brzom uvođenje nekih socijalističkih ideja odmah nakon preuzimanja vlasti na put su stale kontrarevolucija i intervencija reakcionarne koalicije. Prvi jasno vidljiv znak reteriranja od predrevolucionarnih stavova bilo je uvođenje Nove ekonomske politike, programa poznatijeg pod nazivom NEP, kojom je omogućeno perzistiranje određenih kapitalističkih ekonomskih odnosa. Međutim i znatno prije NEP-a, samo koji mjesec nakon pokretanja Oktobarske revolucije, Lenjin je uvidio da uvjeti ipak još nisu sazreli za uvođenje onoga što je ranije nazivao socijalizmom ili prvom fazom komunizma. On je već početkom siječnja 1918. godine napisao da je potrebno još vremena, „najmanje nekoliko mjeseci, da bi socijalizam pobijedio u Rusiji.“[viii] Međutim, vjerojatno podučen iskustvom građanskog rata, već krajem iste godine Lenjin je zaključio:

„Znamo da u ovom trenutku još ne možemo uspostaviti socijalistički poredak. Bit će dobro ako naša djeca ili, možda, naši unuci, budu u mogućnosti uspostaviti takav poredak.“[ix]

Dakle, Lenjin, središnja ličnost Oktobarske revolucije i njezin idejni začetnik, samo nekoliko mjeseci nakon historijskih događaju u Petrogradu bio je prisiljen značajno redigirati svoje zamisli. Kontekst u kojem se tada RSDRP (b) našla bio je određen iznimnim vanjskim pritiskom na novu socijalističku vlast, međunarodnom rekcionarnom vojnom intervencijom, građanskim ratom, ali i nesigurnom unutarnjom političkom situacijom u kojoj ponekad nije bilo jasno koliko snažnu podršku masa ta partija doista ima. Stoga, kao što je zaključio Lenjin, nije odmah bilo moguće transformirati staro društvo u socijalističko, odnosno suprotno njegovim ranijim idejama, nakon revolucije nije uvedena niža faza komunističkog društva. Time je dano opravdanje zašto ni država ni partija ne odumiru i ne omogućavaju društvenu samokontrolu naoružanog naroda.

Do konačnog odmaka od predrevolucionarnih ideja dolazi sredinom 1920. godine na Drugom kongresu Treće, ili Komunističke, internacionale kada je na prijedlog Zinovieva prihvaćeno devetnaest odrednica organiziranja i djelovanja komunističkih partija.[x] Njima je sasvim jasno određeno da komunističke partije nakon revolucije ne smiju nestati već moraju voditi borbu protiv neminovne buržoaske kontrarevolucije, a zbog toga važnost partije u posrevolucionarnom periodu, a i u periodu diktature proletarijata, eksponencijalno raste.  Također kako bi se borile protiv neprijatelja socijalizma, komunističke partije moraju još uvijek uključivati samo manjinu proletarijata, i to manjinu koja će biti ustrojena prema vojnoj hijerarhiji i vođena principom demokratskog centralizma.[xi] Jedanaesta točka ovog dokumenta govori o ukidanju komunističke partije te eksplicitno spominje da će do njega doći kada potpunim nestankom klasa nestane potreba za postojanjem partije, a taj događaj konačnog stvaranja besklasnog društva izmješten je u trenutak prelaska u višu fazu komunističkog društva kada čitava radnička klasa postaje komunistička.[xii]

U skladu s Marxovom idejom da će organizacijske forme komunističkog društva odrediti samo komunističkog društvo, odnosno iskustvo masovnog pokreta, Komunistička internacionala se nakon preuzimanja vlasti u Rusiji od strane boljševika okrenula djelomičnoj reviziji svojih predrevolucionarnih principa. Ta revizija, uvjetovana historijskim okolnostima, uključivala je barem privremeno odustajanje od nekih važnih komunističkih postulata poput odumiranja države. Također, ona je uvjetovala položaj komunističke partije nakon revolucije te stoga umjesto nestajanja partije i prenošenja njenog autoriteta na društvo, dolazi do jačanja centralne ulogu partije.


[i] Ovdje ipak valja imati na umu paradigmu da političnost, posebno u socijalističkim režimima, zapravo nadilazi same političke stranke.

[ii] Vladimir Ilich Lenin, „A Conversation Between a Legalist and an Opponent of Liquidationism“, Marxist Internet Archive (https://www.marxists.org/archive/lenin/works/1911/apr/29.htm, posjećeno 15.10.2021.).

[iii] Vladimir Ilich Lenin, „Liquidationism Defined“, Marxist Internet Archive (https://www.marxists.org/archive/lenin/works/1914/apr/29.htm, posjećeno 15.10.2021.).

[iv] Lenjin, Država i revolucija, 110-112.

[v] Karl Marx, „The Civil War in France“, Marxist Internet Archive (https://www.marxists.org/archive/marx/works/1871/civil-war-france/ch04.htm, posjećeno 15.10.2021.).

[vi] Prema Lenjin, Država i revolucija“, 69. Iako Lenjin napominje kako se radi o Engelsovim riječima, više marksista koji su se naknadno analizirali Lenjinova djela smatra kako je upitno je li ovo doista Engelsov izvorni citat.

[vii] Ovdje je zanimljivo primijetiti da je jedan od prepoznatljivih slogana boljševika prije Oktobarske revolucije bio „sva vlast sovjetima“. Iako je upitno je li sam Lenjin ikada izgovorio ove riječi, one se mogu naći ispisane na nekim zastavama boljševičkih pristaša, a zapravo su suprotne ideje zadržavanja autoriteta partije nakon provođenja revolucije.

[viii] Prema Leon Trotsky, The Third International after Lenin (New York: Pioneer Publishers, 1957.), 26.

[ix] Idem, 27.

[x] „Minutes of the Second Congress of the Communist International: After break. Third Session. July 24“, Marxist Internet Archive (https://www.marxists.org/history/international/comintern/2nd-congress/ch03a.htm, posjećeno 14.10.2021.).

[xi] Idem.

[xii] Idem.

Karlo Držaić


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close