TEKST

Transhumanizam i marksizam u Sovjetskom Savezu — II. dio

Pokretanju kritičkog diskursa koji se razvio oko teme transhumanizma i kiborga uvelike je kumovala Donna Haraway, koja u svom eseju Manifest kiborga, iznosi kako je kiborg uvelike definiran prekoračenjem granica: svojom fuzijom ljudskog i tehnološkog. Iz tog je razloga za Haraway on predstavljao točku u razvoju argumenta za užitak u pomutnji tjelesnih granica. Ona upravo u kiborzima vidi mogućnost reinvencije prirode i najavljivanje šarolikih novih odnosa između ljudi i svijeta. Osim što zaobilaze biologiju, kiborzi učinkovito poništavaju aspekte društvene povijesti, zajedno sa svim njenim problemima biološkog determinizma i prirodnog esencijalizam.Haraway piše kako smo svi mi „…himere, teoretizirani i fabricirani hibridi stroja i organizma; ukratko, mi smo kiborzi. Kiborg je naša onotologija; on nam daje našu politiku.“ 1
– Haraway, Donna J.: Simians, Cyborgs and Women: The Reinvention of nature; New York: Rotledge, 1991.

Koliko god to nekima može zvučati znanstveno-fantastično, koncept kiborga već kohabitira s nama i sačinjava našu dinamičnu stvarnost. Npr. suvremena medicinska tehnologija, industrijska produkcija i ratovanje već uključuju spajanje čovjeka i stroja, a krajnji produkt toga je upravo kiborg. U širem smislu, koristeći biološku augmentaciju lijekovima, medicinske operacije, ugradnje i proteze, naočale, slušne aparate, invalidska kolica i pomagala, neuro-kemijski inženjering kroz droge i psihotropske pojačivače mentalnih sposobnosti, mi već odavno jesmo na trans-humanističkoj putanji samonadilaženja tjelesnih i mentalnih granica. Haraway postavlja provokativno pitanje: „Zašto bi naša tijela završavala kožom?“ 1 Jer ako ona ne završavaju kožom, tijela otvaraju potencijal fuzije sa mašinskim kako bi povećala svoja područja djelovanja: „Intenzivan učinak u vještini, vještini stroja, prestaje predstavljati grijeh te postaje aspekt utjelovljenja. Stroj nije neko ono koje treba biti pokrenuto, obožavano i nad kojim treba vladati. Stroj smo mi. Naši procesi, aspekt našeg utjelovljenja.“ 2

Osvrnimo se na transhumanističku tezu spomenutog odnosa prožimanja tijela, tehnologije i okoliša, kroz prizmu fenomenologije. Maurice Marleau-Ponty na ovom tragu iznosi teze u Fenomenologiji percepcije, gdje između ostalog zaključuje kako je tijelo: „…naše opće sredstvo za imanje svijeta“ ilivozilo bitka u svijetu; a imati tijelo, to za živo biće znači spojiti se s određenom sredinom… 3 Svijet je tako prema Marleu-Pontyju „…prirodna sredina i polje svih mojih misli i svih mojih jasnih percepcija. Istina ne ‘prebiva’ samo u ‘unutrašnjem čovjeku’, ili radije, nema unutrašnjeg čovjeka, čovjek je u svijetu, on se spoznaje u svijetu“. 4 Budući da je sam Marleau-Ponty bio deklarirani marksist, ne iznenađuje kako ove spoznaje zrcale Marxove uvide o čovjeku kao društvenom (rodnom) biću čija je glavna okosnica praksa. „Ništa me ne određuje izvana, ne zato što ništa ne djeluje na mene, već naprotiv, zato što sam od početka van sebe i otvoren svijetu“ – poetično zaključuje Marleu-Ponty.

Ovdje je bitan naglasak na istovjetnosti svijesti i prirode, tj. ideje i materije, a ova istovjetnost uma i tijela znači da tema tjelesnosti za nas znači isto što i tema duševnosti. U potpunosti je krivo reći kako mi „imamo“ tijelo. Naprotiv, mi jesmo tijelo, i to ne u smislu nekakvog mehanicističkog svođenja psihičkog na biološko, već u smislu drevnog ontološkog stava, koji prethodi platonsko-kršćanskoj tradiciji, a kakav nalazimo kod Heraklita ili Aristotela: PSYCHE = FYSIS. Ljudski um je, na kraju dana, samo dio svijeta, tako da je odbacivanje dualizma um/tijelo pitanje i neurobiološke spoznaje da oni funkcioniraju zajedno, poput jednog jedinstvenog ekosustava. Ovu misao komentira praksisovac Gajo Petrović u pogovoru već spomenute Fenomenologije percepcije idućim riječima:

Polazeći od predrasude „svijeta po sebi“, mehanicistička fiziologija i scijentistički orijentirana psihologija nikada nisu mogle dospjeti do fenomena tijela: fiziologija ga je uzimala kao čisto fizikalno tijelo u prostoru ili puki izvanjski objekt, a klasična psihologija povukla je psihičko i „čistu unutrašnjost“ subjekta. Povratak fenomenu tijela zahtijeva da se ono promatra i shvati kao živo tijelo, a ne samo kao fizikalni objekt što nastanjuje prostor, i upravo u toj vlastitoj prostornosti pokazuje se tjelesnost čovjeka kao značenjska jezgra i čvor esencije i egzistencije: ona je način prisvajanja svijeta.“ 5

Među uobičajenim kritikama usmjerenim protiv marksizma gotovo stalno mjesto zauzima promašeni argument kako Marx nije u obzir uzeo „ljudsku prirodu“. Iako ovakav stav najčešće ne dolazi od pojedinaca koji su razbijali glavu oko proučavanja izvornih Marxovih tekstova, mnogi će ostati iznenađeni da neki marksisti raspravljaju o teoriji ljudske prirode (mladog) Karla Marxa i kojoj, dapače, pripisuju važno mjesto u njegovoj koncepciji komunizma, kritici kapitalizma i općenito njegovoj koncepciji povijesti iz vizure dijalektičkog materijalizma. Međutim, ono što donekle komplicira stvari jest činjenica da Marx uistinu ne priča o pojmu „ljudske prirode“ kao takve, već koristi izraz Gattungswesen, što se općenito kod nas prevodi kao „biće vrste“, „rodno biće“ ili „generičko biće“ (engl. „Species-Being“).

Kako poznata marksistička krilatica kaže kako carstvo slobode počinje tek tamo gdje prestaje carstvo nužde 6, najviša forma proizvođenja i prisvajanja svijeta time je upravo ona umjetnička, jer tek kod umjetničkog stvaranja čovjek postiže razvitak snage koji je svrha samom sebi. I jasno je da preduvjet tog carstva nije antropološke koliko ekonomske prirode, budući da leži u oslobođenju od prinudnog rada kroz tehničku automatizaciju koja čovjeku pruža bijeg iz nužne proizvodnje. Tek onda na snagu stupa duhovna proizvodnja (ideja, znanja, misli, svijesti…) kao „…ne samo nerazlučivi već i najbitniji element društvene prakse koji se uopće ne može promatrati odvojeno od nje“ 7.

Umjetnost je tako „specifičan način proizvođenja i prisvajanja svijeta“, a „praktično proizvođenje predmetnog svijeta, prerada anorganske prirode, jest potvrđivanje čovjeka kao svjesnog generičkog bića…“ 8. Slijedom te logike, nastanak čovjeka je neprestani, progresivni, povijesni proces u kojem je čovjek najmanje „svoj“ na nižim stupnjevima razvitka, dok je njegovo biće uvaljeno u prirodno stanje kao početnu (‘default‘) poziciju. Isto tako, čovjek postepeno postaje tim više čovjek čim više nadvladava i nadilazi taj neposredni odnos s prirodom. Povijest, prema Marxu, nije ništa više do li nadilaženje zatečenih uvjeta, stalno savladavanje i nadvladavanje prirodne i društvene nužnosti prema sve širim i većim stupnjevima slobode.

Marx nije izostavio niti činjenicu produktivnog stvaranja kod životinja, te zaključuje kako životinje ne proizvode, već rade prema nagonu. U posebno simpatičnom i često citiranom odlomku Marx se osvrće na arhitektonsko stvaranje pauka i pčela: „Pauk vrši operacije slične tkalčevim, a gradnjom svojih voštanih komora pčela postiđuje ponekad i ljudskog graditelja. Ali što unaprijed odvaja i najgorega graditelja od najbolje pčele jest da je on svoju komoru izgradio u glavi prije nego što će je izgraditi u vosku. Na završetku procesa rada izlazi rezultat kakav je na početku procesa već postojao u radnikovoj zamisli, dakle idealno“. 9

Marxovo inzistiranje na svjesnoj djelatnosti kao svojstvu posebnom čovjeku odbacuje dualizme ideje i materije, teorije i prakse, mišljenja i stvarnosti… Ono se tako razlikuje od poimanja svijesti mehaničko-materijalističke filozofije, ali i od one idealističke. Vjekoslav Mikelcin tako objašnjava kako svijest za Marxa znači „…svjesno djelovanje, svjesno bivstvovanje, svjesno proizvođenje, tj. neraskidivo jedinstvo misaone i praktične djelatnosti. Dakle, rodno je mjesto svijesti sam čovjekov život, sama čovjekova životna djelatnost (koja je imanentno i društvena djelatnost, „društveni život“), kojom on mijenja svijet (prirodu) a time i sebe sama, kao misaono i praktično biće u isti mah“. Upravo je ovo uvijek prisutno jedinstvo svijesti i prirode, tj. ideje i materije, ono što se u marksističkoj filozofiji naziva praksom, kao osnovnom ontološkom odrednicom čovjeka. Praksa je ono što čovjeka čini čovjekom – korijen ljudskog bića – a ne nekakva nepromjenjiva spiritualna esencija inherentno prisutna u njemu. 10 S tim u vezi, marksizam ne poznaje slobodu niti kao individualističku odrednicu kakvu predlaže egzistencijalizam, niti kao determinističku „spoznatu nužnost“. Sloboda se odlikuje upravu u nadilaženju granica koje se postavljaju pred ljudsku praksu od strane prirode i društva. Ljudska je sloboda tako sam čin (samo)nadilaženja postignuta kroz praktičnu transformaciju životnih uvjeta.

Iz svega navedenog je jasno da klasično pitanje „što je čovjek?“ ne može biti promatrano u vidu judeo-kršćanske tradicije ili bilo koje filozofske koncepcije koja pred-postavlja ljudsku esenciju koja može biti otkrivena. Pravo je pitanje, kako lijepo ukazuje Antonio Gramsci, „što čovjek može postati?“. Drugim riječima: čovjek je proces, i to proces vlastitog djelovanja u svijetu. Taj je proces sam u sebi beskonačan, utoliko što je beskonačna i sama priroda. Na mnogo je mjesta vidljivo kako je prema Marxovom shvaćanju čovjek biće ukorijenjeno u prirodi i prirodnim procesima te kako je naš odnos s prirodom metabolički: „Čovjek živi od prirode, to znači: priroda je njegovo anorgansko tijelo, s kojim on mora ostati u stalnom procesu da ne bi umro. Da je čovjekov fizički i duhovni život povezan s prirodom, nema drugog smisla nego da je priroda povezana sama sa sobom, jer čovjek je dio prirode.“ 11 I zato je „…društvo dovršeno suštinsko jedinstvo čovjeka s prirodom (…) provedeni naturalizam čovjeka i provedeni humanizam prirode.“ 12 Marx tako vidi komunizam kao istinsko rješenje opreka između čovjeka i prirode, čovjeka i čovjeka, egzistencije i suštine, opredmećivanja i samopotvrđivanja, te zato predstavlja formulom komunizam „…kao dovršeni naturalizam = humanizam, kao dovršeni humanizam = naturalizam.“ 13

Marksističko viđenje tako se ne tiče naše supremacije nad prirodom, procesa ovladavanja prirodnim silama kao pobjede subjekta nad objektom, već uporno naglašava naše suštinsko pripadanje prirodi kao nepobitnu činjenicu. I Friedrich Engels je upozoravao kako si ne bi trebali laskati zbog naših ljudskih „pobjeda nad prirodom“ jer je proces njenog upoznavanja i savladavanja trajan i nikad dovršen. Upravo će taj proces u budućnosti sve više ljudima omogućiti da će „…ne samo osjećati nego i znati da čine jedinstvo s prirodom.“ 14

U zadnjem nastavku ovog eseja razmotrit ćemo kritičke aspekte i neke povijesne paradokse primjene marksističkog transhumanizma.

1 Ibid.19.

2 Ibid.19.

3 Marleu-Ponty, Maurice: Fenomenologija percepcije; Veselin Masleša; Sarajevo, 1990.

4 Ibid., str.23.

5 Ibid., str.546.

6 Marx, Karl: Kapital III, Dela, tom 23, str.682.

7 Korač, Veljko: Marksovo shvatanje čoveka, istorije i društva; Naprijed, Zagreb, 1987.

8 Marx, Karl: Ekonomsko-filozoski rukopisi (1844.), Rani radovi; Naprijed, Zagreb, 1961. Str.248.

9 Marx, Karl: Kapital I; Dela, tom 21, Beograd, 1970., str.163.

10 Mikecin, Vjekoslav: Marksisti i Marx; RADIO-TELEVIZIJA ZAGREB, Zagreb, 1968.

11 Marx, Karl: Ekonomsko-filozofski rukopisi (1844), Dela, tom 3, Beograd, 1973., str.220.

12 Ibid., str.238.

13 Ibid., 1973., str.237.

14 Engels, Friedrich: Uloga rada u procesu pretvaranja majmuna u čovjeka, Dela, tom 31, Beograd, 1974., str.372.

Filip Pračić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close