TEKST

Jugoslavenski novi val – VI. dio

Globalni stilovi, lokalni izričaji

Novi val u Jugoslaviji bio je ‘glokalni’ kulturni fenomen, u smislu da je komGlobalni stilovi, lokalni izričajibinirao utjecaje sa zapada s predanošću lokalnoj autentičnosti, korijenima i mjestima; bio je to žanr koji je koristio ‘globalni jezik za izražavanje lokalne boje’. Johnny Štulić, vođa Azre, najpopularnijeg novovalnog benda, pisao je o kultnim likovima iz vlastitog okruženja, sa zagrebačkih ulica, umjesto da koristi uobičajene punk trope bijesa i bunta. Drugi popularni novovalni bend, Film, bio je na sličan način posvećen dokumentiranju gradskog života. Pjesme scene dočaravale su atmosferu i ‘vibre’ Zagreba. Pokret novih primitivaca u Sarajevu, na čelu sa Zabranjenim pušenjem, imao je za cilj izraziti univerzalnu bol kroz lokalne mitove; prevoditi s općeg na lokalno. Ovdje su se sukobile dvije kulturne razine – kvartovska i medijska, tradicija i urbanost.

Izvor: superknjizara.hr

Gregor Tomc opisuje mlade kao najprogresivniji segment jugoslavenskog društva, a rock’n’roll kao kulturni cement koji ih povezuje. Tinejdžer iz Ljubljane bliži je tinejdžeru iz Londona nego svojim roditeljima ili domovini.

Prema teorijama kulturnog imperijalizma, anglo-američki pop-rock ‘izmješta i prisvaja autentične stilove lokalne i autohtone glazbe u ‘zapakiranu’ komercijalnu glazbu komodificiranu za etnički neodređena, ali pretežno anglocentrična i eurocentrična’ tržišta (Mazierska). Poljska kulturna kritičarka Ewa Mazierska i autori na koje se ona oslanja inzistiraju na teoriji da se ‘imperijalni’ utjecaji uvijek relociraju i prerađuju na lokalnoj razini, što dovodi do stvaranja glazbe koja odražava i odgovara lokalnim potrebama i senzibilitetima, kao i globalnim trendovima. Slijedeći Maziersku, istočnoeuropsku popularnu glazbu smatram oblikom globalnog pop-rocka, a ne imitacijom.

Džuboks je Novi val proglasio mrtvim već u listopadu 1980. U istom broju Srđan iz Električnog orgazama požalio se da je novi val postao trendi, ‘ gledam TV i kaze (netko), pa da, sad ću da snimim nesto new wave. Pa to je grozno, u novi talas ljudi kod nas sve trpaju, sve što se pojavi.’

U travnju 1984. Haustor je svirao u polupraznom prostoru u Beogradu. Publika je djelovala nezainteresirano; zbog ozbiljnosti novog materijala bilo je teško komunicirati s njima. Autor se pita je li era Haustora završila. Ironično, tada je Haustor bio na vrhuncu. Mnogi od najboljih albuma scene izašli su nakon navodnog “kraja” novog vala – Lunine Nestvarne stvari (1984.), Haustorov Bolero (1985.) i Treći svijet (1984), Zastave Parafa (1984). Bendovi su se razvijali, udaljujući se od svojih pop/punk početaka, inspirirani britanskim post-punkom, njemačkim kraut-rockom, rockom šezdesetih, reggaeam, power popom i drevnim balkanskim narodnim melodijama, a ponekad bi od svega toga ispalo nešto uistinu novo i jedinstveno… U Sloveniji je postojala jaka underground/eksperimentalna scena; dark electro, industrial, Borghesia i, naravno, Laibach; u Rijeci i Novom Sadu Paraf i Luna usavršili su mračni post-punk zvuk; u Zagrebu su Haustor eksperimentirali sa svjetskom glazbom i folklorom.

Kad bih osobno morala dati kratki sažetak novovalne scene, podijelila bih je na četiri razine, striktno u smislu popularnosti, a ne kvalitete – prvo, najpopularniji bendovi, koji su prevazišli svoje početne kultne statuse i proslavili se, imali hit singlove, svirali u prostorima većim od klubova i snimili ono što se danas smatra klasičnim albumima – Azra, Prljavo Kazalište, Haustor, Idoli, Zabranjeno pušenje, Električni orgazam, Ekaterina Velika i Pankrti. Drugi rang čine bendovi koji su bili popularni, ali su danas, među „casual“ glazbenim fanovima, relativno nepoznati, možda ili pomalo zaboravljeni ili još uvijek imaju samo kultni status – Boa, Šarlo akrobata, Pekinška patka, Disciplina kičme, Paraf; treći sloj – često kriminalno podcijenjeni bendovi koji su proizvodili kvalitetnu ili čak fantastičnu glazbu, ali ih je mainstream potpuno previdio – Luna, Gustaph y njegovi dobri duhovi, Beograd, Mizar, La strada, Kongres, Stidljiva ljubičica, U škripcu, Via talas, Termiti, Mrtvi kanal, Sexa, i četvrti, istinski opskurni bendovi koji su uglavnom snimili samo demo snimke i kasete – Nezaboravan san o…, Data, Ogledala, Romantične boje, Fakt, Karlowy Vary, Telo-nauka sovršena, Pingvinovo potpalublje, Trobecove krusne peci, Pleroma, Padot na Vizantiji, Trivalia, Propaganda, Phantasmagoria, PPP, Komakino, Nemesis, Endymion…

Najbolji post-punk album svih vremena snimljen je u Beogradu – Odbrana i posljednji dani Idola, iz 1982., ploča puna manične energije, catchy pop melodija, bizantskih napjeva, vjerske simbolike i zagonetnih tekstova… Pjesme na albumu, po riječima Poletova kritičara, uronjene su u misticizam pravoslavne sakralne glazbe. Idoli su ovim albumom pokazali da ste se inteligentnim pristupom mogli baviti i s najvećim jugoslavenskim tabuima – nacionalizmom i religijom. Bio je to prva ploča objavljena u istočnoj Europi čija je glavna tema bila pravoslavna vjera. Frontmen benda Vlada Divljan tvrdi da su u to vrijeme tzv. srpski nacionalizam, kao i pravoslavno kršćanstvo, imali drugačiju konotaciju; predstavljali su svojevrsni otpor dominantnoj ideologiji.. Dalibor Mišina: Idoli su na religiju gledali i kao na povijesnu socio-kulturnu i kao suvremenu političku struju unutar jugoslavenskog društva, kao na sociološku, a ne metafizičku kategoriju. Za glazbenog kritičara Dragana Todorovića, momci ‘eksperimentiraju s religijom kako bi ispitali slobodu – svoju, unutarnju i sistemsku, vanjsku’. Nebojša Pajkić: ovo je bio “pravoslavni punk oratorio koji izlazi u javnost dve godine posle Titove smrti, u paničnoj državi koja neguje bol prema diktatoru.” Ovo je vjerojatno bio prvi album u istočnoj Europi koji je tematizirao ortodoksno kršćanstvo.

Srđan Saper iz Idola, diskutirajući o temi religije na albumu, napominje da se religija može promatrati kao ideja na nekoliko razina – kao ideja same religije, kao nešto što je prisutno, ideja rituala… postoji etnički aspekti, onda je tu ideja otkrivanja nečeg novog u glazbi i na emocionalnoj razini i na kraju ideja religije kao mode, kao praćenja trendova. Također, u Vladinim pjesmama tema je uvijek jednostavnost ljubavi nasuprot kaosu svijeta… Šaperove pjesme uvijek govore o nekakvim odlascima – ‘voli me nežno dok sam još tu…’

Popović u svojoj poznatoj recenziji albuma za Džuboks navodi da se Idoli ne bave vjerskim misticizmom, niti filozofskim aspektima religije. Njihov izbor je antropologija. Idoli promišljaju formiranje principa pojedinca, koji pod spletom povijesno-religijsko-ideoloških pritisaka preispituje moguće putove i pokušava ostvariti autentičan, svoj. Oni reproduciraju sve one slike koje se pojavljuju na raskrižju – Oni (materijalizam, ideologija) – Ja (pojedinac, element nacije) – On (Apsolut, religija). Na kraju se otkrivaju rješenja – iskupljenje za pojedinca, te logičan prijelaz k općemu i domeni naroda. Razmišljaju o povratku korijenima i vjeri na razini pojedinca, te oživljavanju sjena zaboravljenih predaka, obnavljanju rituala i stvaranju osjećaja neoslavenstva na široj razini. Popović, međutim, pomalo ironično napominje da izvan konteksta kvalitetnog i pristupačnog popa ovi tekstovi ne bi ušli ni u godišnji zbornik srednjoškolskih radova.

Haustor su bili anomalija na jakoj, ali pomalo konvencionalnoj zagrebačkoj sceni, ‘otok art-rocka u moru power-popa’. Bend se isticao jer se nije pridržavao ustaljene rock’n’roll forme kao zadanog temelja svog izričaja. Umjesto toga, nastojao ju je proširiti i subvertirati uvođenjem etničkih elemenata, anticipirajući trend svjetske glazbe, kao i free jazz, samba, bossa nova, dub, reggae, ska i funk elemenata. Njihov fantastični album Treći svijet, iz 1984., bio je spoj reggae/dub/ska i onostrane melankolije. Poletov glazbeni kritičar Borislav Knežević njihov pokušaj interpretacije različitih tradicija s pozicije glazbe trećeg svijeta vidi kao presedan u jugoslavenskom kontekstu. Raspravljajući o svom bendu u Džuboksu, 1981. godine, Rundek napominje da nisu zacrtali da budu bend u klasičnom rock formatu: ‘veselilo nas je maštati o tome da imamo bend koji svira gusle, gajde, frule, harmonike. Srđan (Sacher) studira etnologiju, pa je u okviru faksa ta glazbala proučio. Tako da je stekao drugačiji pristup glazbi nego neki samouki gitarist koji je počeo s 3 akorda…’ Ovdje je vidljivo da su jedinstvena pozadina i utjecaji benda bili ono što ih je učinilo toliko zanimljivim i svježim – imali su nekonvencionalne utjecaje, a ne samo standardni zapadnjački rock.

Uloga službene komunističke omladinske organizacije

Poletovi novinari često su otvoreno kritizirali SSO (Savez socijalističke omladine – jedina službena omladinska organizacija). U jednom takvom kritičkom članku autor tvrdi da je u Jugoslaviji raison d’etre omladinske organizacije povezan s ujednačenošću problema i interesa mladih općenito, a postojanje razlika i zahtjeva za priznanjem tih razlika je smatrala odstupanjem od ciljeva i načela organizacije mladih. Mladi su, umjesto da su homogeni i jedinstveni, zapravo raznoliki i podijeljeni na mnogo slojeva, vrlo različitih statusa (seljaci, mladi radnici, učenici, studenti). SSO je opisan kao nesposoban riješiti probleme mladih, neprivlačan i nepopularan, zadovoljan malim brojem ‘aktivista’ u poluaktivnim primarnim organizacijama. Sve važne i značajne aktivnosti za mlade poduzimaju se izvan SSO-a. SSO ‘igra na sigurno’ i izbjegava zanimljive, originalne aktivnosti. Ovdje se mora napomenuti da ova vrsta kritike nije nužno jedinstvena ili specifična za Jugoslaviju u kontekstu šireg komunističkog svijeta. Sheila Fitzpatrick piše da je rijetko tko bio kritičniji prema sovjetskoj birokraciji od sovjetskih vođa. Lokalni birokrati u SSSR-u često su bili satirične mete humorističkih časopisa koje je financirala država.

U razgovoru s Tomislavom Jantolom, sveučilišnim profesorom i bivšim članom CK SKH, Poletov novinar tvrdi da aktivnost mladih na društveno-političkom planu nije zadovoljavajuća. Jantol se slaže s tim i kaže da učenici i studenti nisu posebno angažirani i aktivni, niti u školama i na fakultetima niti u SSO-u. Tvrdi da su metode SSO-a zastarjele. Tezu o ‘apolitičnoj’ mladeži okreće naglavačke. Mladež je politična, spremna na političko djelovanje, ali oni koji bi trebali dati nekakav politički program mladima nisu dorasli zadatku!

Čini se da Poletove kritike nisu naišle na posve gluhe uši. U Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, počevši od početka osamdesetih, SSO je prošao unutarnju liberalizaciju i dodijelio vodstvo pojedincima koji su u mnogim slučajevima bili prilično dobro upućeni u rock kulturu. Gotovo svaka tvornica, srednja škola, grad i fakultet imali su svoju podružnicu SSO-a i bilten/novine za mlade. Široka, decentralizirana infrastruktura mladih SSO-a predstavljala je javni prostor koji je prihvaćao i mainstream i alternativnu politiku i kulture i u kojemu su se čuli glasovi koji su odudarali od mainstream konsenzusa (umjesto da postoji jasno definirana alternativna sfera). Decentralizirana priroda SSO-a omogućila je stvaranje oaza slobode (Polet je jedan od najistaknutijih primjera). Mladi koji su željeli istraživati alternative našli su mogućnosti u rubnim dijelovima SSO-a – kulturnoj sferi, omladinskim medijima. SSO se postupno otvarao kritičkom mišljenju. Zbog svoje složene strukture koja je uključivala i glazbene, književne sekcije, itd, SSO je uključivao mnogo obrazovanih, kreativnih mladih ljudi koji su odstupali od stereotipnog profila konformističkog, ulizivačkog mladog funkcionera. To nije bila monolitna struktura. Godine 1989., u istraživanju koje je pokrilo cijelo državu, mnogo više mladih izrazilo je želju za članstvom u SSO nego u SKJ (Partiji). SSO je postao cool! Povratio je svoj legitimitet i podršku među mladima.

Značajno za novovalnu scenu, SSO je bio vlasnik studentskih kulturnih centara u gradovima u kojima su novovalni bendovi vježbali i svirali, te u kojima su se redovito prikazivale avangardne izložbe i art filmovi. Studentski centar (SC) u Zagrebu i Studentski kulturni centar (SKC) u Beogradu, oba u vlasništvu SSO, bili su dva najznačajnija mjesta za novovalne bendove ne samo u spomenutim gradovima, već i u cijeloj zemlji. Petar Janjatović, novinar i rock kritičar, tvrdi da je cijeli rock, punk i novi val financirala Socijalistička omladina. ‘Danas, ako vam državno tijelo da novac, bili biste prisiljeni napraviti mnogo kompromisa. Tada od nas nisu tražili ništa zauzvrat, nikakve govore, nikakve zastave. Nitko nas nije tjerao da se uključimo u bilo kakvu vrstu propagande.’ U socijalizmu ste mogli koristiti socijalističku infrastrukturu za uspostavljanje vlastitih slobodnih teritorija.

Ljudi koji su obično bili na čelnim pozicijama klubova u vlasništvu omladinskih organizacija nisu bili biznismeni dužni prikupljati profit – sve što su trebali učiniti bilo je objasniti, u jednom od onih zamornih birokratskih formulara, da se državni novac troši u korisne svrhe. Klubovi su djelovali po principu ‘opće društvene korisnosti’ i ‘služenja javnosti’ i uglavnom su bili oslobođeni komercijalnih pritisaka. Nastao iz dosadnog i krutog birokratskog okruženja, pokret je neke od značajki ovog sustava okrenuo u svoju korist. Mjerilo uspjeha voditelja kluba nije bila zarada, već bogat, kvalitetan glazbeni program. Mladi aktivisti koji su kontrolirali njihove aktivnosti uistinu nisu marili za profit. Socijalistički etos bio je presudan za opstanak mnogih bendova i za rast scene. Na neki način, službena komunistička organizacija mladih subvencionirala je pobunu novovalne generacije. Riječima jedne slovenske feminističke aktivistice: ‘Puno smo surađivali sa Savezom socijalističke omladine Slovenije, koji nam je dao ogromnu podršku… Jugoslavija je možda bila diktatura u neposrednom poslijeratnom razdoblju, ali osamdesetih – apsolutno ne!’. Sve to pokazuje da je ekonomski sustav koji nema profit kao svoj raison d’etre sposoban pružiti potporu underground, alternativnoj, radikalnoj umjetnosti – slika komunističkog društva koje se utapa u propagandi, dogmama i floskulama konzervativnih stranačkih elita, barem u ovom slučaju, apsolutno ne odgovara realnoj situaciji – Jugoslavija je očito bila primjer komunističkog društva koje je podržavalo istinski hrabru, inovativnu, radikalnu umjetnost.

Dora Pavković

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close