Kazivanje Gojka Matića – od ustaškog zločina u Divoselu, preko zajedničke borbe naroda Srba i Hrvata, do pobjede nad fašizmom

Oružana Pionirska četa formirana je u Divoselu 7. novembra 1942. godine, pod vodstvom komandira Gojka Matića i komesara Vlade Plećaša, sa 43 borca pionira, dobi od 12 do 16 godina. Nosili smo ogromno breme obrane sela i čuvanja naroda. Zbog velikih i teških zadataka tada su prestali biti djeca.

 

 

Piše:  Mirna Jasić

Period: Drugi svjetski rat; područje: Lika, ustaničko mjesto Divoselo; radnja: tragedija naroda i složna borba protiv okupatora. Do proljeća 1941. godine u srpskom selu Divoselu, zajedno sa manjim mjestima Čitluk i Ornice, koji su činili jednu cjelinu, živjelo je 2880 stanovnika. Tada je započela njihova herojska povijest. Zajedno, u obrani svojih sela, svoje zemlje, svojih dvaju naroda: srpskog i hrvatskog, i veliki i mali Ličani svojim otporom protiv neprijatelja pokazali su hrabrost i ostali upamćeni kao heroji, a selo Divoselo kao jaka antifašistička utvrda koja je napadima ustaša, Talijana i Nijemaca odolijevala svih ratnih godina. O ratnim strahotama tog kraja i partizanskim godinama govori Divoseljanin Gojko Matić, koji je s 13 godina postao komandir Pionirske čete Divosela.

 

Predratni antifašisti

S proglašenjem NDH i dolaskom ustaša u maju mjesecu 1941. u pučku školu u Divoselo, počela su intenzivna patroliranja selom i noćna odvođenja mještana. Gojko se toga prisjeća – nestalo je smijeha i igara djece, ‘zamutile’ su se od suza oči žena kojima su odvodili muževe, braću… Prva žrtva u Divosela, u aprilu 1941., bio je seljak Nikola Ribar.
– Iako je Divoselo bilo u blizini jakog ustaškog garnizona u Gospiću, u njemu je bio smješten Okružni komitet Komunističke partije za Liku, čiji je sekretar bio Jakov Blažević, a njegov kurir moj vršnjak, Ilija Potkonjak. Ustaše su privedene Divoseljane ispitivali, mrcvarili i ubijali, kako bi im odali tko su komunisti. Željeli su doznati i gdje je u selu sakriven Blažević, bila je raspisana i potjernica za njim s nagradom u njemačkim markama. No, nitko ga nije odao, iako su ga poznavali svi, od djeteta do starca. Takvo je Divoselo bilo! – navodi Gojko. Ističe kako je i prije rata Divoselo imalo revolucionarnu historiju. Još pojavom Hitlerove nacističke partije, u Divoselu se formirala partijska organizacija Saveza komunista i SKOJ-a. A kako Gojko navodi, ‘sjeme’ komunizma posijao je u Gospiću profesor povijesti Akif Šeremet, koji je u KP 1926. godine primio narodnog heroja Jakova Blaževića, koji je tada išao u gimnaziju u Gospić. U prvi razred te gimnazije išao je i Gojko, sve do početka rata kad su ustaše iz nje istjerale sve đake Srbe.

 

Zbjeg u Kruškovače

Na Svetog Iliju, 2. augusta 1941. godine, organizirano je povlačenje naroda na Kruškovače, proplanak podno Velebita. Mještani Divosela, Čitluka i Ornica ponijeli su sa sobom, u namjeri da izbjegnu teror fašista, sve što su mogli: hranu, odjeću, stoku. Istovremeno se pod rukovođenjem Jakova Blaževića i Mjesnog komiteta KP Divosela pripremao partizanski napad na ustaški stan u Divoselu.
– Partizanska četa od 33 borca, mještana Divosela, formirana još 15. jula 1941. godine, i pored slabog oružanja, napala je ustaški stan u školi i oslobodila Divoselo, 3. na 4. augusta 1941. godine. Četa Divoseljana kasnije je narasla u 4. bataljon (koji je bio u sastavu 1. ličkog partizanskog odreda), kada je početkom septembra 1941. položena zakletva koju je napisao Marko Orešković Krntija, narodni heroj. Komandant bataljona je bio Deni Vujnović, sekretar partijske organizacije, a komesar Jure Naglić iz Brušana, član Narodno oslobodilačkog odbora formiranog 2. augusta 1941. u Divoselu i predsjednik tamošnjeg Suda za ratne zločine – kaže Gojko.
No, oslobođenje mjesta i odlazak njegovih mještana u zbjeg, nisu spriječili odmazdu ustaša.
– Kad smo doznali da su ustaše potjerani iz sela među narodom na Kruškovačama nastalo je slavlje, pod vodstvom Tome Jajića Plećaša, koji je vodio zbjeg. Nismo ni slutili što će nas ubrzo zadesiti. U samo svitanje 5. augusta 1941. godine, dok smo svi spavali pod vedrim nebom, padala je kišica. Ustao sam se ranije, kao i moj bratić Mile, jer smo željeli pojesti palentu sa varenikom, koja je ostala od večere. Počeli smo ložiti vatru, kad odjednom opali jedan, pa drugi metak, a onda i rafal mitraljeza. Ustaše su upale među još pospan narod. Odjednom se prolomi strašna komanda: “Hvataj, kolji, majku im srpsku. Naprijed 9. bojna!” Tada je počelo bježanje – kud koji, uz povike, dozivanja, kukanja. Ustaše su se pomiješale s narodom, pa su naredili: “Kolji!”, kako pucajući ne bi pobili sami sebe. Tad su počeli klati bodežima, ne samo narod, nego i stoku. To je bio pakao – ističe Gojko Matić.
Spas je Gojko pronašao uskočivši u gusti grm na Kruškovačama, gdje je našao Anku Dimić Matić, rođenu sestru Nade Dimić, koja mu je savjetovala da šuti i odande ne mrda. U šoku, praktički okamenjen posvjedočio je strašnim zločinima koji su mu se odvijali pred očima, klanju djece, žena, staraca, svojih rođaka, komšija… Navečer je uspio pobjeći na Velebit, gdje je naišao na grupu Divoseljana. Prvi susret bio mu je sa Mićom Obradovićem, od kojeg je doznao da su mu preživjele majka i sestra.
– Grupa našeg naroda lutala je dvadesetak dana po bespućima Velebita, pazeći da ne naletimo na ustašku zasjedu. Na proplanku Počiteljska duliba sakupio se sav naš preostali izbjegli narod, a ja sam se sastao s ocem, stričevima i braćom. Tu smo saznali da mi je zaklana tetka i njeno petero djece – kaže Gojko.
Po povratku naroda u selo, partizani Divoselskog 4. bataljona uspješno su odolijevali napadima na selo. No, i čitav je narod Divosela sudjelovao u obrani svog antifašističkog sela. Išlo se u izvidnice, pa se na vrijeme doznavalo kad su ustaške bande krenule u napad.

 

Odlazak u partizane

Prvi jači napad ustaško-talijanskih snaga sa tri talijanska tenka uz snažnu artiljerijsku podršku na Divoselo zbio se 16. aprila 1942. godine. Kako Gojko navodi, selo je bilo strašno bombardirano, pa su tone željeza i eksploziva odnosile nove žrtve. Tog dana izgorjela mu je rodna kuća, te je zajedno sa stričevima Pajom i Bogdom stupio u bataljon “Pekiša Vuksan”.
– Fašisti su krenuli u snažan napad jer su saznali da se formira bataljon “Pekiša Vuksan” u Malom Kraju, zaselku Divosela. Taj je poznati bataljon kasnije ušao kao Drugi bataljon u sastav Prve hrvatske udarne brigade, a kasnije i u Prvu brigadu 6. ličke proleterske divizije “Nikola Tesla”. Komandant “Pekiše Vuksana” bio je Momčilo Novković, komesar Deni Vujnović, a zamjenik komesara Juraj Hrženjak – navodi Gojko, koji je u maju 1942. godine ranjen te se vratio u Divoselo. Tamo ga je zadržala partijska i skojevska organizacija, smatrajući da je zbog borbenog iskustva i hrabrosti potreban rodnom selu.
U Divoselu, na dan Oktobarske revolucije 7. novembra 1942. godine, formirana je oružana Pionirska četa, čiji je komandir postao Gojko Matić (1929.), a komesar Vlado Plećaš (1928.). U Pionirskoj četi Divosela u početku su u stroju bila 43 borca pionira, od 12 do 16 godina starosti, a do kraja rata 78 njih, sa djecom borcima ne samo iz Divosela nego i iz okolnih hrvatskih sela.
– Mi mladi koji smo ostali u Divoselu nosili smo ogromno breme – čuvati narod preživjelih Divoseljana, ranjene i bolesne, te hrvatske familije koje su došle u Divoselo iz sela zapadne Like, a koje su izbjegle pred ustaškim terorom. Zbog velikih i teških zadataka pred nama tada smo prestali biti djeca – kaže Gojko, zvani Gojo.
Sa puškama, pretežno ‘talijankama’, ali i karabinima i ‘mauzericama’ te s jednim puškomitraljezom borci-pioniri stalno su  bili na svojim položajima uokolo sela i išli u izvidnice. Stražarilo se na kotama Vrljajac, Matića strana, Opaljena strana, Šaljeuša, Kamenjuša, Klisa, Debela glavica…

 

 

Hrabrost boraca Pionirske čete

– Pionirska četa izvodila je i diverzije. Na primjer, imali smo akciju rušenja pruge između Metka i Ribnika, na prolazu za gornju Liku, kojom se služio neprijatelj. Rušili smo telegrafske stupove, pilili i one električne. Vršili smo kurirsku službu, brinuli smo o ranjenicima, skupljali ljetinu za prehranu partizana i naroda. Imali smo sijaset zadataka, jer su računali na nas. Mi smo taj teren dobro znali, a bili smo brzi i vješti, kao i svi bili smo suočeni sa zlom koje nas je snašlo – kaže borac Gojko.
Gotovo stotinu neprijateljskih napada tokom Drugog svjetskog rata izvršeno je na Divoselo, a u obrani su sudjelovali borci pioniri. Svoje borbeno iskustvo kalili su i u akcijama s partizanskim jedinicama napadajući fašističke utvrde u okolnim selima.
– Jednom prilikom s bataljonom 3. brigade, zajedno s vršnjakom Ilijom Jerkovićem zvanim Ićo, zamjenikom komesara čete, išao sam u napad na ustaško-talijanska uporišta u Rizvanuši i Brušanima. Zbog dobrog poznavanja terena svrstani smo u bombaše. Prišli smo blizu Poldine glavice, iznad Rizvanuše, gdje su bili veliki bunkeri. Po sredini te kote išao je kolski put, a mi smo se pažljivo privukli, pa smo mogli osluškivati reakcije ustaša. Tad sam čuo ustašu da pjeva: “Tužan gleda sa planine Jovo, kako gori gvozdeno Ljubovo”. Ubrzo rasplamsala se borba. Netko je viknuo: “Povlačenje drugovi!”, na što je Ićo rekao: “Kakvo povlačenje, naprijed!” Taj uzvik je starije borce ganuo te je juriš izvršen, a kota oslobođena. Sutradan, nakon oslobođenja Brušana i Rizvanuše, komandant bataljona pozvao je Iću i čestitao na hrabrosti. Rekao mu je: “Uzeo bih te u bataljon, ali ti si potreban Divoselu!” – sjeća se Gojko Matić.

 

Delegat na 2. Kongresu USAOJ-a

Kao komandira Pionirske čete Gojka Matića delegirali su 1944. godine na Drugi kongres Ujedinjenog savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ), koji se od 2. do 4. maja održavao u Drvaru.
– U proljeće 1944. godine, bio sam u jeku borbe u kojoj su borci naše čete bili raspoređeni oko čitavog Divosela, zajedno sa četom 1. ličkog područja, čiji me je komesar Joso Bubaš pozvao da dođem do njega u štab. Tamo mi je kurir Kotarskog komiteta SKOJ-a iz Vrepca rekao da moram doći u Vrebac, ali nije rekao zbog čega, pa mi se svašta motalo po glavi. Na putu, u zaselku Vuksani, jedna baka, Kata Vuksan, zvana Katača, upozorila me da su četnici u selu. Sklonio sam se kod nje u bajtu dok mi nije javila da su otišli. Kad sam stigao u Kotarski komitet u Vrepcu, gdje je dežurna bila Mika Todorić, tek tada sam čuo veselu vijest, rekla mi je: “Izabran si za delegata na 2. kongresu USAOJ-a. Večeras ćeš noćiti kod nas, a sutra ideš u Srednju Goru u Okružni komitet SKOJ-a”. Bio sam preveseo, jer sam izabran da predstavljam pionire cijele Like – prisjeća se Gojko, koji je pet dana proveo u Srednjoj Gori, gdje ga je za kongres pripremala Milica Dubajić, sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za Liku. Nakon dolaska još pedesetak delegata, krenulo se za Drvar pod vodstvom Ivana Došena Skoke, sekretara OK SKOJ-a Srednje Gore.
– Prema Drvaru išli smo preko Kurjaka, Ondića, Cerovca, Bruvna. Jedino su nas četnici napali u Dobašnici. Sjećam se, bilo je gadno nevrijeme, ali srećom tad nitko nije poginuo. Kad smo se osušili pošli smo ka Trubaru, preko planine Bobare. Predahnuli smo u Kamenici, gdje je bio štab 6. ličke proleterske divizije “Nikola Tesla”, nakon čega smo nastavili za Drvar, gdje se Kongres održavao noću zbog svakodnevnog bombardiranja njemačkih aviona – rekao je Gojko, prisjetivši se kako je 2. kongres otvorio predsjednik omladine Rato Dugonjić, koji se u referatima izmjenjivao sa Slavkom Komarom.
– Poslije Kongresa s nama najmlađima razgovarao je Tito. Veoma me obradovalo što je bio upoznat sa Pionirskom četom Divosela – ponosno je kazao Gojko. Prisjetio se i susreta s Titom 1943. godine u oslobođenom Ličkom Novom, kada ga nije prepoznao, jer je bio kamufliran. Seljački obučen, u lički kožun s crvenom ličkom kapom, sjedio je Tito u štabu brigade, tik uz Gospić, kamo je Gojko došao kao kurir.

 

Desant na Drvar

Gojko Matić je ostao u Drvaru na kursu za partizanske komandire. Među predavačima, bio je i major Vasilij Mihajlovič Saharov, predstavnik Crvene armije na Kongresu, s kojim se družio. On mu je poklonio popularni ruski šmajser, s dobošem u koji je stalo 72 metaka, s kojim je ratovao tokom desanta na Drvar.
– Sa šestoricom delegata bio sam smješten u zgradi u selu Donje Vrtoče kod Drvara. Tog dana pred desant bili smo razdragani priredbama uoči Titovog rođendana, gledali smo i film “Kako se kalio čelik”, pa smo se na kraju opustili uz priču i zaspali. Ali, kao da smo nešto predosjećali, imali smo uza sebe oružje. Šmajser sam si vezao sebi oko ruke, i onda u samo svitanje – prasak i paljba. Skočili smo, a delegat Žika Stanjević, komesar Kosovske brigade, naredio je: “Pravac Drvar! Ne brinite, smrvit će njih naši! Dolaze hrabri Ličani, upravo je za Drvar krenuo 2. bataljon 3. brigade 6. ličke proleterske divizije”. U tom strašnom naletu padobrana i njihovom spuštaju kad su otvarali vatru, sve je izgledalo poput nevjerojatnog uragana. U takvim situacijama čovjek izgubi strah, jer to je borba na život i smrt – opisuje Gojko Matić.
Prvog dana desanta Gojko je ranjen drugi put. Ranu mi je previla Milka Vitas Ptiček, bolničarka bataljona “Marko Orešković”, a s grupom ranjenika bio je evakuiran u pećinu istočno od Drvara.
– Nisam bio teško ranjen, samo malaksao, jer sam puno iskrvario. Treći dan od desanta došla nam je vijest – Tito je spašen! Tada je među ranjenicima prestao svaki jauk zbog rana, i krenula je pjesma. Svi smo bili spremni život dati za njega, toliko je bio omiljen među nama borcima – ističe Gojko, sjetivši se kako je tokom borbe pao kraj njega smrtno ranjen borac bataljona 6. divizije. Posljednje su mu riječi bile: “Da li se Tito spasio?”
Bataljon “Pekiše Vuksan” prebacio je nekoliko delegata u ličke bolnice. Gojko se liječio u Bijelim Potocima i u Labudovom gaju u Trnovcu. Nakon nekoliko dana otišao je u Okružni komitet SKOJ-a, gdje je šmajser poklonio Ivanu Došenu, Skoki, kojeg je mnogo cijenio. Sa “puškom skojevkom”, koju je zarobio ranije u akciji u Ličkom Novom, vratio se u Divoselo, 22. juna 1944. godine.
Treće ranjavanje Gojku se dogodilo u augustu 1944. godine u borbi s ustašama za spašavanje američkih pilota, koji su se oštećenim avionima spustili na prostor između Divosela i Gospića.
– Pionirska četa izvela je juriš da spasi pilote od ustaša. Dobro pamtim, jedan se zvao Paul Habiltet, a drugi Eduard Smith. Do njih je prvi došao moj zamjenik Ljubiša Vujnović i izveo ih na slobodni teritorij Divosela. Na njihovo pitanje što da daruju u znak zahvalnosti, što smo ih spasili od sigurne smrti, Ljubiša je skromno rekao – jedan padobran. Kad su ponovno letjeli u napade oni su nam bacili jedan veliki paket, ali nažalost, pao je u ruke Nijemaca – rekao je Gojko Matić, koji je do oslobođenja bio u sastavu izviđačke čete 20. dalmatinske divizije za oslobođenje Gospića, a po njegovom oslobođenju u samostalnoj četi koja je osiguravala narodno-oslobodilačka okružna rukovodstva za okrug Rijeku.
U novembru 1945. godine Gojko Matić je nastavio školovanje u gimnaziji u Gospiću, kada je bio i član Kotarskog komiteta omladine i organizacioni sekretar. Nakon mature završio je Vojnu medicinsku akademiju u Ljubljani. Na mjesto šefa zdravstvene službe u Kazneno popravni dom u Lepoglavi došao je 6. oktobra 1953. godine. Usprkos penziji i dalje je aktivan kao predsjednik Podružnice Saveza antifašističkih boraca za Grad Lepoglavu.