Književno-politička radionica Motor mijene / Motor des Wandels je program čitanja političkih dramskih tekstova i romana. Pokrenut je u svrhu rasprave o književnosti sa stajališta njezine političnosti. Na sastancima od veljače do srpnja 2015. raspravlja se o načinu na koji književni tekst pohranjuje sjećanje na minule ustanke, revolucije i, lukácsevski rečeno, momente ‘postajanja čovjekom’ kroz politički čin, ali i o moći teksta da potpomogne ili zavede na politiku otpora, poetiku nesuglasnosti.

U postmodernoj ideološkoj konstelaciji, gdje se različiti ‘pogledi na svijet’ naizgled nalaze u međusobno horizontalno postavljenim vrijednosnim odnosima, kao temelj međusobne intersubjektivne ovjere koji omogućuje „uzajamno priznanje“ (Honneth 2011: 85) i kao jedini preostali horizont ‘totaliteta’ ili ‘objektivnog duha’ stabiliziralo se tržište. U danom kontekstu književnost se, ako sagledamo marketinški i ideološki joj doznačenu društvenu funkciju, reducira na mjesečarski hobi koji ne pretendira na istinski javno djelovanje. Stoga se ona može kritički kvalificirati tek kao „vid zamjenskog djelovanja, kako s obzirom na produkciju, tako i s obzirom na recepciju“ (Greiner 1979: 13, kurziv I.P.). Polazna pretpostavka programa Motor mijene jest ta da književnost, ako odustane od oponentskog pogleda na svijet, odustaje i od svoje svjetotvorne, a to uvijek znači djelatne, političke moći. To se ne odnosi samo na prakse pisanja: ako tržište i razvijena civilna scena tako traže, nema ničeg lakšeg od utjelovljenja različitih ‘poetika otpora’ u korpus književnog teksta. Međutim, književnost svoju politički probojnu moć ne zadobiva (samo) na temelju njezina koricama uramljenog sadržaja (od sadržaja preko prijenosa na čitatelja do čitateljeva djelovanja dalek je put), nego i modusima njezine razmjene u književnom, društvenom, političkom polju. Zato, ako sistem književnosti pounutruje principe ekonomske razmjene pa svoju ‘robu’ proizvodi prema provedbenoj razlici ponude i potražnje, onda se pisanje i čitanje sa svrhom rasprave o političkim potencijalima književnog polja nameće ne samo kao teorijska, nego i praktička nužnost. Na tom tragu, iz iskustva zasićenosti postmodernim relativizmom i poetikama književnih mini-otpora vraćamo se tekstovima dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća koji su književno djelovanje koristili ne samo kao kanal za kritiku imperijalizma i kapitalizma, nego i kao sredstvo političke emancipacije čitateljske i kazališne publike.

 

Dosadašnji tijek književno-političke radionice

Na održanim sastancima tri su teksta poslužila su kao polazište za raspravu o književnim sredstvima postavljanja individuuma (nositelja građanskih potreba, ali i homo economicusa) u kontekst otpora, revolucije i pobune. Bertolt Brecht i Anna Seghers, oboje prisiljeni emigrirati odmah po dolasku Hitlera na vlast (on prvenstveno zbog svoje ‘degenerirane’ književne angažiranosti, ona zbog članstva u KPD-u i židovskog porijekla), u komadu Mjera (Die Maßnahme, 1930) odn. u kratkom romanu Pobuna ribara u Sv. Barbari (Aufstand der Fischer von St. Barbara, 1928) ‘ubijaju’ svoje individuume: Brechtov poučni komad (‘Lehrstück’) važnost političke misije pretpostavlja empatičnom činu pojedinca. U vrijeme kada revolucionarna propaganda mora zahvatiti ne pojedinca, nego mase, Mladi drug iz sućuti pomaže lokalnim seljacima, oglušujući se na partijske direktive. Njegova sućut kažnjava se kao preostatak građanski omekšanih osjećaja, karakterna crta slabog pojedinca koja u vremenu kad se treba voditi diktatima političkog razuma, a ne pojedinačnih mišljenja, ugrožava kolektivno kretanje i napredak kroz revoluciju k oslobođenju čovječanstva. Kao kaznu za vlastito nepromišljeno djelovanje, za politički nepunoljetni voluntarizam i individualizam, Mladi drug prihvaća smrt. Pojedinačna smrt je tako element progresa, mala žrtva koju netko mora dati kako bi se ostvario novi čovjek. Ne čudi stoga da su se na Mjeru oslonili i RAF-ovci, točnije Ulrike Meinhof na rečenicu „Užasno je to, ubijati. / Ali ne samo druge, i sebe mi ubijamo, ako je to nužno / Jer se jedino silom / Ovaj svijet koji ubija / Mora mijenjati, kao što zna svaki živi.“ (Jenny 1997)

Slično Brechtovu komadu, i roman Anne Seghers paralelno razvija motiv smrti i motiv političkog događaja, ustanka ribara u Sv. Barbari. Međutim, za razliku od Mladog druga, predvodnik ustanka Hull je junak u oklijevanju koji smrt prihvaća kao dio prirodnog ciklusa u kojem se susreću ne pojedinac i napredak čovječanstva, nego radnik (ribar) i njegov gospodar (kapitalist). Kako je Hull (naizgled slučajna) točka sažimanja ili tek moment jednog samoniklog otpora, koji ostaje bez jasne ideološke pozadine ili političke organizacije, ali i zbog manjka pozitivnosti (onog što avangarda uzima kao „optimalnu projekciju“), roman je kritiziran s lijevih, tad već glasnije socrealističkih pozicija.

Oklijevanje, tj. refleksiju koja zaustavlja revolucionarnu akciju, tematizira i Heiner Müller, čiji se Mauzer, poučni komad na Brechtovu tragu, sav odvija unutar dileme Mladog druga. Drug još ubija prema nalogu Partije, ali i rastače smisao revolucionarnog ubijanja jer svoj zadatak uspoređuje s nacističkim ‘mašiniziranim ubijanjem’ čiji su provoditelji, isto kao i Drug, govorili da su ‘samo radili svoj posao’.

Postavlja se pitanje, na koje Müller, dakako, ne daje odgovor, ali koje neizbježno izrasta iz usporedbe s Brechtom: Kako odrediti granicu između uništavanja čovječanstva i revolucionarnog ubijanja koje čovječanstvo, poput ritualne izmjene, tek čini mogućim? Dokud seže i gdje prestaje liberalnodemokratski zazor spram ubojitih sredstava revolucije, a gdje se ta nelagoda, na kojoj historijski neodgodivoj točki, sama po sebi briše?  Gdje je točka u kojoj se, ako uopće, i u mirnodopskom razdoblju osobne potrebe otklanjaju uime političkih nužnosti? Gdje pojedinac prestaje biti humanistički „čovjek“ (Mensch), a gdje se preobrazuje u jedinku vrste ili borca za slobodu, čiji privatni interes prestaje biti bitan (nur ein Mann)?

Individualni poriv za djelovanjem naspram partijskih direktiva, suprotstavljanje pojedinca i kolektiva, revolucija i agitacija, pedagoški i politički rad prenošenja i uvježbavanja „abecede komunizma“, poučni komad kao osnova za politički odgoj i ukidanje pasivne publike – te dalje: napetost između privatnih ‘potreba’ i objektivnih imperativa, između (malo)građanske empatije i historijske nužnosti, između individualističkog psihologizma i klasnog materijalizma, isterapeutiziranog, pasiviziranog homo psychologicusa i pobunjenog homo economicusa zadržat će se i u raspravama koje slijede, gdje se postupno s tekstova nastalih u eri moderne ‘države’ (Weimarske republike i DDR-a) prelazi na tekstove iz ere postmodernog ‘društva’. Već roman Hammerstein ili Svojeglavost (2008) Hansa Magnusa Enzensbergera, čije čitanje i rasprava slijede nakon rasprave o komadu Zagreb 1945, drami o oslobođenju Zagreba Tille Durieux, označuje prijelaz iz paradigme ‘totaliteta’ u naizgled ahistorijsku epohu melankoličnog traga rasplinutih revolucija (Uwe Timm: Crveno, 2001) ili antiutopijskih, distopijskih fantazmi koje svoj politički doseg iscrpljuju u legalizmu (Juli Zeh: Corpus delicti, 2009).

 

Povijest – bumerang

Lektirni izbor, pokazat će se, slijedi opću degeneraciju utopijskog mišljenja u književnom mediju, kakvu pratimo od dvadesetih godina i estetičkog fiksiranja političkih avangardi u normativnoj poetici socrealizma, preko oživljenja utopije šezdesetih i sedamdesetih godina do relativističkih, melankoličnih ili čak ciničnih anything goes estetika postmoderne. Današnja privatizacija življenog iskustva ideološki je ishod velike priče o kraju i priča (métarécits) i ideologija, ali očigledno je da ona nije samo ‘postignuće’ posthistorije, nego je tekovina jedne povijesti koja nam se vraća kao bumerang. U oba slučaja, u obje epohe (država/društvo, moderna/postmoderna) nameće se privatizam kao ime za oportunizam, konformizam, musilovski bezlični, ‘bezosobinski’, konformistički „osjećaj za stvarnost“. On je naličje pogleda na svijet koji Fredric Jameson opisuje kao „monadski relativizam“ (Jameson 1991: 21): stav koji svaki pojedinačni pogled na svijet tretira ne kao općevažeći i objektivan, nego kao slučajan i privatan. Ako bismo zaoštrili fokus, rekli bismo da se cijeli niz problema koji se obuhvaćaju Motorom mijene dade prelomiti preko jedne velike dihotomije privatnog (pojedinačnog) i javnog (zajedničkog, univerzalnog, objektivnog). U tu manipulativno destabiliziranu opoziciju privatnog i javnog, tumačenu i kao opoziciju partikularnog i objektivnog/univerzalnog, treba i može svojim oponentskim gledanjem zasjeći književnost. A da bi se razmotrio kritički potencijal književnog teksta kao specifičnog privatno-javnog medija, treba otvoriti povijesni spremnik postojećih književnih praksi otpora, promotriti za njih vezane prakse čitavog književnog polja (zajednička čitanja, poučavanja, izvedbe, recepciju, kritiku) i povezati ih s konkretnim političkim i književnoteorijskim pozadinama. Motor mijene posvećen je otvaranju tih točki i razumije se stoga i kao korak u smjeru određivanja političke naratologije s pogledom na optimalne projekcije ostvarene u konkretnim književnim tekstovima. Zato se u okviru programa raspravlja o književnim praksama koje raskrinkavaju, lome i nadilaze depersonalizirane i dehumanizirajuće pojavnosti tržišta, na kojem se politički subjekt depolitizira i umješta u naizgled ravnopravno polje u kojem, poduzetniku nalik, konkurentima nudi svoja dobra i zastupa vlastite privatne interese. Bilo da se taj subjekt odredi kao „sebični pojedinac“ (Rancière 2008: 25), čiji se identitetski ethos definira preko poduzetničkog privatizma, a u filozofskom smislu generira ideju individuuma, bilo da se odredi kao postdemokratski izolirani, „nezasitni potrošač“ (isto), književni tekst kao spremnik alternativnih i oponentnih imaginarija ipak može poslužiti kao aparat dinamiziranja njegove (i naše) političke statike.

 

„Političko“ čitanje

U suvremenoj se teoriji pod pojmom „političkog“ često još uvijek podrazumijevaju raznovrsne, na poststrukturalističkom tragu artikulirane politike parodije, reprezentacije, roda, žudnje, prijateljstva ili društva – a takva eksplozija semioze političkog vodi k imploziji značenjskog dosega i politike i političkog (Villa 1997: 201). Takvo stanje proizlazi iz uvida da je „moć posvuda“ (Foucault 1994: 65), uvida koji, uostalom, privodi „vrlo tešku političku blokadu˝ (Kaiser 2011: 124). Naime, poststrukturalizam, koji je intrinzično radikalan po svojim metodama, ali ne i po svojim političkim učincima (usp. Hewlett 2007: 17), književni tekst rado umješta u teorije diskursa. Budući da je diskurs širi i moćniji od sistema književnosti jer obuhvaća i povijesne dokumente, zakone, nepisana pravila, kulturne uzuse, neformalnu komunikaciju te odgojne strategije, poststrukturalizam tim postupkom privodi ili barem suptilno potpomaže tezu o jalovosti političkog potencijala književnog teksta. I sam je Foucault razočarano ustvrdio da „pojedinačni književni slučajevi nisu u stanju ustanoviti kolektivitet koji bi se suprotstavio moći“ (Kaiser 2011: 122). Njegova opaska zasigurno stoji, ali stoji samo ako književni tekst promatramo kao artefakt koji takoreći lebdi u politički zrakopraznom ili neutraliziranom prostoru, koji treba ‘upiti’ ili ‘konzumirati’, a ne ga iskoristiti kao osnovu progresivnih umjetničkih, društvenih akcija i praksi.

Koncept političkog kao djelovanja, akcije i počinjanja postaje gorućom teorijskom i praktičnom preokupacijom uoči proglašenja kraja ideologija te istovremenog razočaranja u politiku političara-tehnokrata koji, kako je davno detektirao Peter Sloterdijk, „uređuju svijet kao privatno kućanstvo te dopuštaju još samo svoj vlastiti show bez duha“ (Sloterdijk 1992: 86). S obzirom na tako uređen svijet i tako određen tijek povijesti nužno je postaviti pitanje „kako se Povijest, kao podloga i odsutni uzrok, može zamisliti tako da se odupre […] tom pretvaranju natrag u jednu od ponuđenih šifara“ (Jameson 2001: 162)? U raspravama o tekstovima iz slijeda Brecht – Müller – Seghers – Durieux – Enzensberger – Timm – Zeh krećemo upravo od čvorova na kojima djelovanje izbija onkraj horizonata privatnih narativa i gdje u književnom tekstu postojanje kolektiviteta i postajanje kolektivitetom bivaju vidljivim. Taj događaj prijelaza iz „ja“ u „mi“ podudaran je s epistemološkim raskidom s „društveno uvjetovanom blokadom djelovanja“ (Greiner 1979: 13). On je moment „Ent-scheidunga“ ili „odluke“ (Nancy 2004: 95), „diskontinuiteta“ (Badiou 2009: 193) koji je ravan skoku u ludilo, „skoku iz iskustva neodlučivosti u kreativni čin“ (Laclau 1996: 57), trop kretanja onkraj utvrđenih hodova (ne)djelovanja i predvidljivih ishoda.

 

Motor mijene

Očekivanje da književni tekst bude motorom mijene nije tek ezoterično ufanje ‘fantasta, sanjalica, slabića, mudraca ili popravljača svijeta’ (Musil 2008: 20). Upravo književnost može biti prospektivno otvorenim medijem koji će unutar svojih sistemskih dosega ponuditi odgovore na gore postavljena pitanja. Književni tekst to ne čini kao apstraktni artefakt, neovisan o kontekstu, uvjetima produkcije i recepcije, nego samo kao potencijalno čvorište aktivacije, kao uporište za raspravu koja vodi dalje od teksta i koja omogućuje nastajanje zajedničke, javne misli. Pod prospektivnim otvaranjem razumijemo različite vidove umještanja u realnom onog što inače ulazi u registar budućeg ili izmještenog, utopijskog ili heterotopijskog. Prospektivni modus donekle je podudaran s Fryeovom romansom (Frye 2000: 212-234), a donekle implicira i „optimalnu projekciju“ kako je definira Aleksandar Flaker: „Optimalna projekcija ne označuje idealno strukturirani prostor budućnosti, ona ga i ne nastoji definirati, već označuje kretanje kao biranje ‘optimalne varijante’ u prevladavanju zbilje.“ (Flaker 1982: 68) Stoga, našim raspravama o politici književnosti ne dominira toliko pitanje realističnosti teksta (njegove mimetičke kritičnosti), koliko pitanje djelatnog subjekta, subjekta koji se otima i izmiče građanskom konformizmu ili postdemokratskom privatizmu.

I sam Lukács, koji se višestruko pokazao zagovornikom književnosti kao „ogledala sveta“ (Lukács 1979: 160), raspravu o književnom djelovanju dijelom ipak izmješta iz domene realizma i postavlja ga unutar dileme „pravac ka strahu ili od straha?“ (isto: 190). Retoričku dilemu ukida zagovorom kritičkog realizma koji mora svladati „fatalistički užas“ (isto: 195). U tezi o borbi protiv „užasa“ odjekuje rana Lukácseva konstatacija o gubitku unutarnjeg iskustva „transcendentalnog reda“ (Lukács 1920: 141), nakon čega ostaje tek nakupina partikularnih fenomena i slučajnih „pogleda na svijet“ (Lukács 1979: 185). U zagovoru književnosti koja ne ostaje u takvom „paničnom strahu kao pradoživljaju današnjeg čovjeka“ (isto), nego utjelovljuje „neposredno-nekritičan stav pisca prema životu svoga doba“ (isto), Lukács formulira sljedeću dilemu:

da li čovek shvata sebe kao bespomoćnu žrtvu transcendentnih, nespoznajnih ili nesavladivih sila ili kao aktivnog člana jedne ljudske zajednice u kojoj njegovoj aktivnosti pripada izvesna veća ili manja uloga, ali u svakom slučaju uloga koja saodređuje njegovu sudbinu? (Isto: 190)

Stoga, ako je točno da književnost ideološki djeluje preko modela interpelacije, ako ona uistinu igra ulogu u konstituciji subjekta, onda se ne treba pitati samo kako se njome subjekt porobljava, nego i kako se subjekt pomoću nje osnažuje ili osnažiti može. A djelatni potencijal teksta valja tražiti kako na razini teksta, tako i na razini učinaka koje tekst može polučiti kod čitatelja (preko identifikacije, interpelacije, katarze itd.). Riječ je o tekstovima koji ne pokušavaju tek ‘realistički’ prikazati život u ideologiji, nego pokušavaju, sasvim antibartlebyjanski, djelovati – bilo na razini figura (aktanata) ili radnje (jezgri, katalizatora), bilo s obzirom na cirkuliranje teksta u njegovu distribucijskom kontekstu.

Motor mijene svoj lektirni slijed Brecht – Müller – Seghers – Durieux – Enzensberger – Timm – Zeh duguje činjenici da se utopija i vjera u napredak, nakon avangardi, u postmoderni ograničila na science fiction ili se pak koncentrirala na negativni modus distopije i negativne utopije. Na koncu, nakon pada politika i ideologija glavnu riječ u sistemu književne produkcije preuzima uspjeh: kriterij nadmoći u konkurenciji na tržištu kreativnosti. Novostečenu političku impotenciju književnost usvaja kao svoju vlastitu poetiku: ona usrdno prikazuje privatne svjetove, ali bez političkih implikacija kritičkog realizma, slika svijet holističko-kaleidoskopski, ali se odriče totaliteta, poigrava se ironijom, a da je nikad ne odmijeni ‘ozbiljnim’ anagogijskim modusom, promovira politike mini-otpora, koje su tek naličje kolektivne poetike odustajanja. Književnost odustaje od stvaranja svijeta, kojem zahvaljuje svoju stvorenost i kojemu se dugo oduživala vlastitim stvaranjem, umnažajući genezu. Valja nam, baš zato, ići kontra, a to je u smjeru u kojem raste strah, hoditi tragom napomene da su umjetničke tvorevine itekako „u stanju da vrše neposredna dejstva“ (Lukács 1979: 27) i da nam mogu pomoći da nađemo „smjernice i slogane koji mogu izroniti iz ovog života ljudi i potaknuti progresivne snage u smjeru novog, politički učinkovitog djelovanja“ (Lukács 1980: 57).

 

11. svibnja 2015.: Rasprava o drami „Zagreb 1945“ Tille Durieux

Zato, u okviru proslave 70. godišnjice oslobođenja Zagreba, priređujemo posebno izdanje ‘književno-političke radionice’: zajedničko čitanje i diskusiju o komadu „Zagreb 1945“ Tille Durieux. Kao i dosad, besplatni primjerak knjige moguće je podignuti u Goethe-Institutu Kroatien. Prijave idu preko facebook-stranice ili na mejl-adresu ivana.perica@univie.ac.at.

Sa stranica izdavačke kuće Durieux prenosimo kratku bilješku o tekstu:

Tilla Durieux posvetila je komad Zagreb 1945 gradu u kojemu je provela velik dio svojih emigrantskih godina. Komad govori o privatnoj situaciji jedne zagrebačke obitelji u doba njemačke okupacije i ustaške vlasti. Zaplet i tragični završetak temelje se na njihovom (hrabrom) otporu odnosno (oportunističkom) prihvaćanju tadašnjih prilika. Ovaj dramski tekst jaka je literarna evokacija zagrebačko-gornjogradskog građanskog ugođaja s autobiografskim elementima. Među likovima se jasno raspoznaju grofica Zlata Lubienski kod koje je Tilla Durieux živjela, te ona sama. (link)

Nakon Tille Durieux niz Brecht – Müller – Seghers nastavljamo Enzensbergerovim romanom Hammerstein ili Svojeglavost, romanu o privatnom otporu, ali ne i pobuni, i o jednom od najpoznatijih njemačkih generala iz Prvog svjetskog rata, koji u Hitlerovo vrijeme nije istupio iz službe, ali nije ni cinkao vlastitu djecu koja su surađivala s KPD-om. Riječ je o dijelom pseudodokumentarnom, ali vrlo informativnom tekstu koji ulazi duboko u pore njemačkog društva i njemačkog otpora dvadesetih i tridesetih godina. Dođite i na to!

 

Piše: Ivana Perica

 

---

 

_{Badiou, Alain. 2009. Kleines Handbuch zur Inästhetik. Prev. K. Schreiner. Beč: Turia+Kant.}

_{Flaker, Aleksandar. 1982. Poetika osporavanja. Avangarda i književna ljevica. Zagreb: Školska knjiga.}

_{Foucault, Michel. 1994. „Volja za znanjem“. U Michel Foucault, Znanje i moć. Beograd: Prosveta, 6-111.}

_{Frye, Northrop. 2000. Anatomija kritike. Četiri eseja. Prev. G. Gračan. Zagreb: Golden marketing.}

_{Greiner, Ulrich. 1979. Tod des Nachsommers. Aufsätze, Porträts, Kritiken zur österreichischen Gegenwartsliteratur. München – Wien: Hanser.}

_{Hewlett, Nick. 2007. Badiou, Balibar, Rancière. Rethinking Emancipation. London-New York: Continuum.}

_{Honneth, Axel. 1979. Das Recht der Freiheit. Grundriß einer demokratischen Sittlichkeit. Berlin: Suhrkamp, 2011.}

_{Jameson, Fredric. 1991. „Spoznajna kartografija“. U Quorum 7, 1: 19-26.}

_{Jenny. „Mit Gewalt die Welt ändern“. U Der Spiegel 39/1997.}

_{Kaiser, Birgit M. 2011. „Literatur und Biopolitik. Rationalisierungen des Lebens in der Romantik“. U Biopolitische Konstellationen, Maria Muhle i Kathrin Thiele, ur. Berlin: August-Verlag, 119-140.}

_{Laclau, Ernesto. 1996. „Deconstruction, Pragmatism, Hegemony“. U Chantal Mouffe, Deconstruction and Pragmatism. London – New York: Routledge, 49-70.}

_{Lukács, György. 1979. Estetičke ideje. Za marksističku estetiku (Izabrani spisi). Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 27-58.}

_{Lukács, György. 1980. „Realism in the Balance“. U Theodor Adorno i dr., Aesthetics and Politics. London: Verso, 28-59.}

_{Lukács, György. 1920. Die Theorie des Romans. Ein geschichtsphilosophischer Versuch über die Formen der großen Epik. Berlin: Paul Cassirer.}

_{Musil, Robert. 2008. Čovjek bez osobina. Prva knjiga. Prev. A. Jelčić. Zaprešić: Fraktura.}

_{Nancy, Jean-Luc. 2004. Stvaranje svijeta ili mondijalizacija. Zagreb: Jesenski i Turk.}

_{Rancière, Jacques. 2008. Mržnja demokracije. Zagreb: Ljevak.}

_{Sloterdijk, Peter. 1992. Doći na svijet, dospjeti u jezik: frankfurtska predavanja. Prev. M. Stančić. Zagreb: Naklada MD.}

_{Villa, Dana R. 1997. „Hannah Arendt: Modernity, Alienation, and Critique“. U Hannah Arendt and the Meaning of Politics, Craig Calhoun i John McGowan, ur. Minneapolis-London: University of Minnesota Press, 179-206.}