TEKST

Zaboravljene žrtve migracija

 

U utorak je protekao Dan sjećanja na žrtve migracija, dan koji se počeo obilježavati u Italiji u spomen na 368 žrtava izbjeglica poginulih u brodolomu kraj Lampeduse 2014. godine.

Lampedusa je bila jedna od većih tragedija u Mediteranu te je potaknula reakcije europskih političara s nizom obećanja i najava većeg nadziranja i akcija spašavanja u moru. No, u praksi, Europa je nastavila sa sasvim suprotnim ciljevima –  politikama odvraćanja, koje zapravo započinju puno prije ulaska izbjeglica u rasklimane brodove na obalama Sjeverne Afrike. Politike su to dobro nam poznate tvrđave Europe– restriktivni vizni režimi, sam sustav azila u kojem se on može zatražiti tek na dolasku na europski teritorij, readmisijski i slični dogovori (poput onoga s Turskom), prihvatni i detencijski kampovi na sjeveru Afrike financirani i nadzirani od strane Unije i slično. Te se politike nastavljaju i onoga trena kada ljudi uspiju prijeći more i doći na europski teritorij – sekuritizacija i militarizacija unutarnjih granica Europe, restriktivni sustavi azila, loše integracijske politike, detencije, deportacije i slično.

Prema statistikama UNHCR-a i IOM-a, više od 15 000 ljudi poginulo je migrirajući preko mora od 2014. godine do danas. Godine 2016. ta je brojka dosegnula više od 5 000 ljudi. Statistike stranice Missing Migrants, koja se bazira na izvješćima IOM-a, medija kao i nacionalnih statistika i koja broji migrantske žrtve pri dolasku u Europu, pokazuju kako je samo ove godine tijekom prelaska Mediterana više od 2 i pol tisuće ljudi poginulo. UNHCR Mediteran naziva jednom od najopasnijih migrantskih ruta na svijetu, te se od Lampeduse 2014. dogodio niz drugih brodoloma i nesreća s desetcima, pa i stotinama poginulih.

No smrti na Mediteranu i na moru općenito nisu novost – Javier Bauluz je prije 17 godina na plažama Tarife, malog grada na jugu Španjolske, ulovio trenutak koji sasvim precizno u vizualnom obliku prikazuje politike Europe prema ljudima koji migriraju prema njenim obalama.

Bauluz sam opisuje[1] pozadinu situacije u kojoj je fotografija nastala, i piše:

“Snimio sam nekoliko fotografija koje su crni zavežljaj na plaži pretvorile u ‘ljudsko biće’ koje je iskusilo ljubav i snove: nečiji sin, bio je kršćanin koji je volio slušati Marleyja, čist, siromašan, manualni radnik. Koga je uostalom bilo briga?”

Odgovor na njegovo pitanje vizualno je jasan: Europljane na plaži nije bilo briga za Crno tijelo čovjeka koji je umro nekoliko metara udaljen od njih. Europljane ni danas nije briga, jer Crna tijela i dalje umiru u morima i na obalama Mediterana.

Uz objavljivanje fotografije Javiera Bauluza, kao i konteksta niza fotografija koje su uslijedile nakon njegove (od kojih je možda najsvježije u sjećanjima Europe fotografija tijela dječaka Alana Kurdija na obalama Turske) važno je i problematizirati fotografiranje ljudi u privatnim, ranjivim trenutcima.  Pitanje toga tko drži kameru i kakav pogled i motivacije stoje iza čina fotografiranja (govorimo li o kolonijalnom pogledu) važno je postaviti, pogotovo u situaciji u kojoj se našao Bauluz – dokumentirajući smrt onoga kojega društvo, Europa označuje kao Drugoga. S druge strane, jedan od odgovora na ta pitanja može biti da fotografija i postoji upravo kako bi na svijet donijela neugodne istine  žrtava, onih koji možda u tom trenu nemaju boljih načina za ukazivanje na nepravdu kojoj su izloženi. No, valja se zapitati koliko fotografija mrtvih tijela je potrebno kako bi iz pasivnih primatelja prešli u aktivno djelovanje, ili imaju li takve fotografije uopće smisla ili nas čine još manje empatičnima, kao što piše Susan Sontag. I otac Alana Kurdija zaključuje kako fotografija tijela njegovog mrtvog djeteta nije promijenila situaciju, budući da ljudi i dalje umiru bježeći od sukoba, no međunarodna zajednica ne radi ništa kako bi se takve smrti spriječile.

 

Lucija Mulalić

[1] http://www.ha-ka.dk/kf/tarifa.htm