TEKST

SELMA SELMAN: Nemate pojma!

 

Selma Selman je mlada (rođena 1991.) umjetnica iz Bihaća, Bosna i Hercegovina, koja trenutno završava poslijediplomski studij i predaje na sveučilištu Syracuse u New Yorku. Kroz medije slikarstva, performansa, videoumjetnosti te, u posljednje vrijeme, eksperimente s virtualnom stvarnosti, Selman propituje teme romskog ženskog iskustva, proizvodne odnose, kao i pitanja moći unutar kapitalističkog i patrijarhalnog sustava.

Rijeka: “Nemate pojma”

 

J: Sinoć je na terasi tvoje kuće održan festival Open Screen. O čemu se radilo?

S: Suština tog festivala da imam Rome i ne-Rome na jednom mjestu, da se svi zajedno družimo i uživamo u umjetnosti. Isto tako, da tu dođe do dekonstrukcije diskriminatorskih stereotipa putem gledanja umjetnosti. Prvi sam Open Screen uradila prošle godine u suradnji s Open Screenom u Luxemburgu, čija mi direktorica Tanja Frank svake godine ustupi mali budžet za organizaciju, a zajedno radimo selekciju radova. Suština je u tome da se svi mogu prijaviti sa svojim video radovima – djeca, žene, muškarci, ne moraju biti umjetnici. Ove godine sam uvela i natjecanje u plesu “Najbolji Michael Jackson”, koje planiram zadržati i idućih godina, i koje također vidim kao aktivizam: da se i djeca zabave, da se i njima da nagrada i da se predstave njihove sposobnosti. Oni su svi stvarno talentirani! Što se tiče videoradova, tu su prisutni internacionalni umjetnici kao što su Marina Marković, Alban Muja, Tom Sherman, svi su oni renomirana imena, ali isto tako sudjeluju i djeca koja su poslala vlastite radove.

Open Screen

J: Na tom si festivalu pokazala i svoj rad AEG Vampyr u kojem pratimo kako sjekirom u budimpeštanskoj galeriji uništavaš usisivače. Što možeš reći o tom radu?

S: Prvi usisivač koji je izašao zvao se Vampir. Reklamni poster za taj usisivač pokazuje ženu kako leži; zapravo je ta slika ono što razvaljujem. Performans sam izvela u Budimpešti, u galeriji acb 2017. godine, koji sam onda dokumentirala i pretvorila u videorad. Koristila sam elemente virtualne realnosti, koja me iznimno zanima kao koncept – šta je realno, a šta virtualno, gdje se te stvari isprepliću. Tako sam na sjekiru zalijepila kameru, koja onda snima iz prvog lica, a kasnije dodala i snimke koje sam napravila kod kuće sa svojom obitelji. U prvom dijelu se vidi kako ja uništavam usisivače, ali na kraju se zapravo vidi realnost tog procesa – moji roditelji u stvari žive od prodaje tih sekundarnih sirovina, “prljave robe”, kako oni to zovu. Tako da ja zapravo razmjenjujem materijal između umjetnosti i stvarnog života. To je materijal koji ja koristim za svoju umjetnost, svoju borbu i preživljavanje, a koji također predstavlja borbu i preživljavanje za moje roditelje.

Slika na metalu

 

J: Slična je ideja i s tvojim slikama na metalu, zar ne?

S: Ja sam počela slikati na metalu još na akademiji. Kad si student strah te je dati 200 maraka za platno – šta ako pogriješiš, ako slika ne ispadne dobro… Tako da sam ja uvijek imala tu fobiju, ne mogu si ja uvijek priuštiti dobro platno. Onda sam shvatila koliko mi je zapravo lijepo slikati na tim metalima, na toj robi koju donesu. Kad uzmem taj jedan objekat, on već postaje umjetnost za sebe, već dobiva neku suštinu, jer prelazi u drugi kontekst. A još kad na njemu nešto naslikam, postaje umjetnički rad.

 

J: Dok sam gledala tvoj performans (a bila si rekla kako nisi uspjela razvaliti sve usisivače, nije to baš lagan posao), posebno me se dojmila, kao i u drugim radovima, tvoja nevjerojatna stamenost i izdržljivost – i doslovno, s obzirom na to da su tvoji radovi često fizički naporni, i kao neka odlika koja sa mnom najviše rezonira. Tvoji performansi “Imaš li momka” i “Vi nemate pojma” vremenski poprilično traju, da ne spominjem “Kompoziciju mlade”. To su sve radovi koji zahtijevaju ogromnu snagu, upornost i izdržljivost.

S: Jako sam se dugo bavila crtanjem i slikanjem, ali onda sam shvatila da je performans moja forma. Nitko ti neće reći da uživa u performansu, da je to divno: nije, to je fizička patnja, ali ta fizička patnja kasnije stvara užitak. Primjerice, u performansu “Kompozicija mlade” ja u prvi mah patim, ne uživam, a uživanje dolazi kasnije, kroz interakciju publike i feedback; u tom trenutku ja proživljavam svoju intimnu situaciju, tada ja živim umjetnost. Ja griješim u performansu često…

 

J: Što znači da griješiš? Kako je moguće pogriješiti u performansu?

S: Nikad ne bude onako kako zamislim, jer nikada ne isprobavam performans, nikad nije do kraja režirano. Upravo te stvari koje budu različite, kada se spotaknem ili nešto pogrešno kažem, kada se od tolikog ponavljanja izgubi smisao riječi koje govorim, pa postanu neka vrsta poezije – to je srž performansa.

 

J: Upravo si performans “Vi nemate pojma” najviše puta izvodila. Kakva je razlika između različitih situacija izvođenja, pogotovo s obzirom na to da si ga izvodila i na engleskom?

S: Sve zavisi gdje sam. Pitaš se kako će ljudi reagirati; reakcije su bile različite. Prvi put sam ga izvela u Banja Luci. Kasnije sam ga izvela u Njemačkoj – reakcije su bile drugačije i zbog jezika. “You have no idea” zvuči ipak blaže od “Vi nemate pojma”, ali je opet jako. To ponavljanje, kako te rečenice u samom performansu, tako i cijelog performansa. čini i kontekst rada. Zadnji sam ga put radila prošle godine u Gorkom. Tad je trajao najkraće, oko deset minuta. Gledaš oko sebe, vidiš ta lica, ali ih zapravo ne vidiš, a opet postoji interakcija. Publika je tamo, preneseš im auru, onda i oni to dožive, sve ono o čemu ja razmišljam. Svaki taj “You have no idea” postaje različita fraza, sve ovisi o tome kako to izgovorim.

 

J: Da se vratim na teme koje smo otvorili s pitanjem slikanja na metalu: kako vidiš umjetnost, kao proizvodnu djelatnost ili nešto što bi trebalo biti izvan materijalnog konteksta?

S: (u smijehu) Reiner Maria Rilke, jedan od mojih omiljenih pisaca kaže “Biti umjetnik znači prihvatiti sve što dolazi uz to”. A to znači prihvatiti i da ponekad nećemo imati kruha. Generalno smatram da umjetnost ne može biti komercijala, ali proizvodnja umjetnosti to postaje, što je O.K.: i umjetnici moraju nekako živjeti. I ja trebam kruh. I ja trebam negdje otputovati. I ja sam čovjek. Za mene je umjetnost ideja koja proizlazi iznutra, i to samo promišljanje je umjetnost. Jednom kad ja to stavim na papir i jednom kad to uradim, tada to postaje materijal. Tako da nemam ništa protiv prodaje svojih radova, ukoliko će ih se uvažavati. Ali tržište umjetnina u Bosni i Hercegovini je jako loše. U Sarajevu postoji galerija Duplex , koju je osnovao Pierre (Courtin). To je čovjek koji je zadnjih deset godina načinio vrhunac od suvremene scene u Bosni i Hercegovini. Naravno da je scena i prije bila jaka, ali što se tiče moje generacije, mladih umjetnika rođenih nakon 1991., mi smo uz Pierrea uspjeli doći do Art Marketa Budimpešte, Pariza ili do izložbe u New Yorku. Uvijek postoji borba, stalno preživljavamo, pitam se kad će doći vrijeme da živimo! Toliko postoji problema koje ne možemo riješiti da se na kraju pitam ima li umjetnost smisla; ljudi nemaju vremena da uopće razmišljaju o umjetnosti. Ali to je krivo – umjetnost je puno važnija od politike! Kroz umjetnost politika može biti realnija i bolja.

 

J: Ja bih rekla da su tvoji performansi vrlo politični!

S: Meni je jako bitno da svojom umjetnošću mogu nešto da uradim. Ako mogu nešto uraditi za sebe, to znači da sam nešto uradila i za druge. Nemam ništa protiv umjetnika i umjetnica koji koriste statemente: uzmeš nešto što je aktualno danas i sad se s time ti baviš. Ili ljudi koji se samo bave prošlošću. Mene umjetnost zanima sama po sebi, ali i kao oruđe koje ti pomaže da se boriš i da nešto s njom promijeniš. Smatram da sam uspjela da od svoga znanja i svoje umjetnosti napravim oružje i da se sada borim, a ponekad i pobijedim. Meni je aktivizam iznimno bitan. Recimo pokrenula sam fondaciju za podršku školovanju romske djece pod nazivom “Marš u školu” u suradnji s BHeart – feminističkom grupom žena koja se bavi problemima žena i djece u Bosni i Hercegovini. Radi se o pilot-projektu koji bi ove ili iduće godine trebao prerasti u pravu zakladu. Za sada je pet djevojčica dobilo punu stipendiju, a 35 do 40 djece dobija obrok u školi. Financira se prodajom majica s motivima crteža koje radim prema svojim snovima.

 

J: Što pokrivaju pune stipendije?

S: Dobivaju svakih par mjeseci novac za odjeću, knjige, hranu, za sve što im treba. To su uglavnom starije djevojčice. Iskreno, imamo puno problema s edukacijom romske djece u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu je to malo drugačije, ali u Bihaću sam ja jedina Romkinja koja je završila fakultet. Meni to nije drago, ja želim da još djevojčica završe srednju školu, fakultet, da postanu nezavisne i samostalne. Postoji i problem tradicije ranog braka, dječjeg braka. No to nije situacija samo kod Roma. To mi je bila teza magistarskog rada – zašto ta vrsta braka i dalje postoji? Ove sam godina bila u Indiji gdje sam radila s djevojčicama koje su suočene s time da se čim navrše dvanaest godina udaju; s njima sam radila radionice, i tu sam u stvari shvatila da je problem ekonomija, ali i cijeli sistem. Kod nas u Europi to se može riješiti, i to se rješava putem edukacije. Ovim je djevojčicama dana mogućnost, a na njima je da je iskoriste. Ta tradicija ima i svoju historiju i razloge. Za vrijeme Osmanskog carstva Romi su bili sluge Turcima, koji su silovali mlade Romkinje, pogotovo djevice. Da bi ih od toga zaštitili počeli su ih mlade vjenčavati. Tako potreba postaje rutina, koja se premetne u tradiciju i kulturu. Ali danas to ne smije biti pitanje kulture – po meni je to problem države. Država ima odgovornost da to riješi. A iako smo mi ovdje stotinama godina, nikoga nije briga: Romi nisu nigdje zaposleni, nitko se za njih ne brine, ako romsko dijete ne dođe u školu, socijalna služba ne reagira, nekim je školama, dapače, i drago da ih Romi ne pohađaju. Svuda se javlja ta teza kako Romi imaju svoj način života, da su boemski nomadi. To je bullshit. Mi smo ljudi, imamo pravo da glasamo, nemamo nacionalnu državu, i ne trebamo je – da je država dobra imali bismo je. Mi se trebamo boriti za sebe, i zaslužujemo poštovanje. Dosta je više tih stereotipa i predrasuda, trebamo pomagati jedni drugima. Živimo u 21. vijeku, a još dijelimo ljude na crne i bijele, halo!

Marš u školu

J: Koliko si vezana za Bihać? Tu si rođena, imala prvu izložbu, tu ti je porodica, a živiš trenutno u New Yorku…

S: Gdje god bila ne želim zaboraviti svoj identitet, iako mi je integracija jako bitna. Ne patim za domovinom niti imam neki nacionalni ponos da govorim “ja sam Bošnjakinja” ili “ja sam Romkinja”. Iskreno smatram da upravo ponos proizvodi nacionalizam koji proizvodi rat.

 

J: Kakav je tvoj odnos s majkom? Ona igra važnu ulogu u mnogim tvojim radovima, kao što su paralelni portreti ili “Slana voda u 47.”, u kojem snimaš majku kako prvi put u životu odlazi na more nakon što je uspjela dobiti dokumente (koje nije imala jer se kao dijete udala i doselila s Kosova).

S: Ja imam poseban odnos sa svojom majkom. Živimo u patrijarhatu, žene su uvijek bile doživljavane manje vrijednima od muškaraca. Imam i dva brata koji su također umjetnici, i koji su imali puno veću podršku od mene: niko nije smatrao da bih ja kao žena mogla dogurati do ovdje. Ali, moja majka je uvijek stajala uz mene, stalno me podupirala i branila. Ona nikad nije bila u školi, ali je obrazovana na drugi način, sjajna je žena. Možeš vjerovati da ona bez ikakvog obrazovanja razumije moju umjetnost! Ona meni predlaže ideje kada ja uzmem kameru, zna već kako će to izgledati… Mi smo sada izmijenile uloge, ja sam njoj na neki način postala majkom. Ja se o njoj brinem. Taj rad “Slana voda u 47.” je zapravo trenutak kada smo počele zamjenjivati uloge. Ona je mene morala pitati što da uradi, ja sam radila cijelo to istraživanje kako joj omogućiti dokumente, ja sam nju odvela na more. I u tom trenutku ona mene pita što da uradi, da li da krene u vodu, je li voda hladna…

Slana voda

J: Kakav je to osjećaj?

S: To u tom trenutku postaje realnost. I sreća: sreća da je ona napokon tu, da je nakon 47 godina napokon dobila svoj identitet. Ona je sad iznimno sretna, ima pasoš, može otići kod sestre kad hoće, može otići na more. Onda, imam rad “Nemoj biti kao ja”. Čitav mi je život moja mati govorila: “kad narasteš nikad se nemoj udati i nemoj da budeš kao ja”. Ona se udala jako mlada, čitav je život bila ili majka ili žena, ona zna da u takvoj situaciji nemaš vremena za sebe, nemaš svoju samostalnost, uvijek zavisiš od muškarca kojeg ćeš pitati za deset maraka da napraviš ručak djeci. To ona nije htjela za mene. Vidjela je da je tu nešto loše. Ona je u mene vjerovala, i govorila mi je samo ti idi, radi što hoćeš, samo ne kao ja. Ona je progresivna majka!

 

J: U opisu tog rada si se koncentrirala na vaše sličnosti i razlike: fizički ste jako slične, a živite različite živote. Ali meni se čini da postoji još jedan moment sličnosti koji zatvara puni krug, gdje ste slične upravo po vašoj snazi i ustrajnosti.

S: Ona je zaslužna za sve što ja jesam. A kad pogledaš što je ona sve doživjela ona je mnogo jača od mene, a još je i mene na ovakav način odgojila.

Portreti

J: Obrazovanje ti je važno kao prostor emancipacije. Kako si ti doživjela svoj put od Banja Luke preko Budimpešte do New Yorka, a kako vidiš svoju poziciju kao edukatorice: ti i radiš kao asistentica na sveučilištu Syracuse?

S: Ja sam sebe davnih dana prihvatila, nikada nisam imala problem s tim što sam Romkinja. Meni je to bilo sasvim normalno – to i jest normalno, to je jednostavno život. Na akademiji sam uvijek tvrdila da mogu sve što mogu i drugi, uvijek sam puno radila i takmičila se, koju god da je aplikaciju trebalo poslati, gdje god da je trebalo ići. Međutim dođe do teškoće u rastu kada kao mlad doživiš traumu diskriminacije. Meni je recimo osnovna škola ostavila veliku traumu, ne volim o tome ni pričati. Diskriminacija je užasno jaka…

 

J: Od strane učitelja, djece, i jednih i drugih?

S: Sveukupno. To je interaktivna diskriminacija. Generalno smatram da su mladi Romi u Bosni i Hercegovini čvrsti, mogu se boriti za sebe, svugdje mogu preživjeti. I iznimno puno rade! Mi nismo lijeni ljudi kao što mnogi govore, mi radimo koliko god možemo! Vidjela si moje roditelje, bave se sekundarnom sirovinom, a preživljavaju i hrane čitavu porodicu. Ja radim na polju edukacije s mladim Romkinjama jer želim da one postanu neovisne, da ne ovise od muškaraca, jer je patrijarhat problem čitavog svijeta, ne samo Roma. I zato mi je jako bitno da završe školu.

 

J: Kako ti je u ulozi predavačice?

S: Generalno, super! Super je predavati mladim razmaženim studentima na privatnom sveučilištu. Draga su to djeca, predajem tamo od 2016., predavala sam praktički studentima svojih godina. Tada si ponosan što imaš to znanje, a mogli su zaista i puno od mene naučiti. Oni sada znaju tko su Romi, gdje je Bosna, gdje je Bihać, što je Jugoslavija, tko je Tito, što su entiteti… Na polju umjetnosti sam predstavila sve naše umjetnike i umjetnice. Trudim se da se opuste i ne boje istraživati. No tu se vidi razlika između studenata na Balkanu i u Americi. U Americi su zainteresirani samo za formu i produkciju, kako zaraditi, a nama na Balkanu je to zadnje o čemu smo razmišljali. To nije pogrešno, jer bez dobre produkcije nitko neće uzeti rad, to je realnost. Ali meni to nije toliko bitno ako postoji dobar razlog. A ja uvijek imam razlog. Mi smo, recimo, na akademiji snimali s posuđenom kamerom, pitam se gdje bi nam kraj bio da smo imali mogućnosti za produkciju koje oni imaju. No nikad se ne zna: ja imam lucidne snove, i često sanjam sebe kroz trideset godina, iako nisam ostarjela. I tada shvaćam da je sve što sam doživjela O.K., jer da se drugačije odigralo ne bi me dovelo do ovoga gdje jesam.

 

J: Na početku svoje biografije ističeš da si umjetnica romskog porijekla, ali ne romska umjetnica – kažeš da tu postoji jasna distinkcija, koliko god suptilna bila. Kako je ti doživljavaš?

S: Ja stvarno ne volim dijeliti ljude na crne i bijele nego na dobre i loše. A ni loši nisu to zato što su htjeli, već zbog socijalno-demografske krize.

 

J: Ti si po vokaciji akademska slikarica, a baviš se i fotografijom i videom..

S: Tako je, ali sam magistrirala videoumjetnost.

J: Ipak, primarno se baviš performansom

S: Trenutno se bavim performansom koji snimam i pretvaram u videorad, ali se također vraćam crtežu i zanimam za virtualnu stvarnost. Primjerice, crtam svoje snove, te crteže printam na majice i onda ih prodajem, a 25% zarade ide u moj fond za stipendije!

Kompozicija mlade

J: Gdje te možemo sresti u predstojećem periodu?

S: Sada idem u Rijeku, tamo sudjelujem na Labinskom bijenalu, pokazujem rad You have no idea u vidu instalacije, videoradove, crteže snova pod nazivom Sleeping Guards – Noćne čuvarice. Radim i radionicu s romskom djecom i izbjeglicama u Rijeci, a tamo ću imati i samostalnu izložbu 2019. godine. Nakon toga idem na rezidenciju u Regensburg, poslije u Budimpeštu, pa u Kolumbiju gdje držim predavanje i natrag u New York na jesen.

 

Nedugo nakon našeg razgovora Selma se doista zaputila u Rijeku, gdje je među ostalim izložila i rad You have no idea – ispisan na zidovima MSU-a, on stvara nevidljivi prostor u koji doista mogu ući samo oni sa svakodnevnim življenim iskustvom opresije. Iskustvima poput situacije koja se dogodila nakon samog otvorenja kada je umjetnicu službeni vozač izvrijeđao i izjavio da on vozi “za dom i poglavnika”. Paralelno s tim izašla je velika studija, prva tog tipa, o položaju Roma u Hrvatskoj. Zaista nemamo pojma.

 

Selma Selman je mlada (rođena 1991.) umjetnica iz Bihaća, Bosna i Hercegovina, koja trenutno završava poslijediplomski studij i predaje na sveučilištu Syracuse u New Yorku. Kroz medije slikarstva, performansa, video umjetnosti te, u posljednje vrijeme, eksperimente s virtualnom stvarnosti, Selman propituje teme romskog ženskog iskustva, proizvodne odnose, kao i pitanja moći unutar kapitalističkog i patrijarhalnog sustava. Čvrsto uvezuje aktivizam i umjetničko djelovanje, vlastito življeno iskustvo i priče o odnosima, patnji i borbi s kojima se mnogi poistovjećuju. Upoznala sam je u Bihaću, u njenoj kući u kojoj je organizirala nesvakidašnji festival: uz projekcije radova poznatih imena regionalne i svjetske videoumjetnosti prikazani su i amaterski video radovi, a svemu je prethodilo natjecanje u plesu za djecu iz kvarta. Razgovor smo vodile idući dan uz Unu, zadnjeg dana njenog kratkog boravka u rodnom gradu, prije nego što se zaputila u Rijeku na otvaranje svoje izložbe u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u sklopu Industrijskog bijenala.

Bihać 7.7. 2018.

 

Intervju vodila Josipa Lulić

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close