TEKST

Migranti i aktivisti: sustavno zastrašivanje

 

Facilitiranje ilegalnih migracija postala je go-to optužba kojom se nastoji zastrašiti organizacije i volontere i kriminalizirati solidarnost širom Europe – bila ona monitoring i dokumentiranje policijskog kršenja ljudskih prava ili čupanje izbjeglica i migranata iz ralja smrti.  Sličan ovome je i slučaj protiv posade spasilačkog broda Iuventa.

Baviti se radom s izbjeglicama i migrantima znači i suočavati se sa smrću u  svakodnevnom radu. U nekoliko navrata tijekom 2015. i 2016. godine, volonteri sa grčkih otoka molili su za donacije vreća za tijela. U 2019. godini, volonteri u BiH, zbog sve veće potrebe, usustavili su proceduru repatrijacije tijela u zemlje porijekla. Krajem 11. mjeseca 2017. godine zvali smo odjele za patologiju i ispitivali jesu li zaprimili tijelo šestogodišnje djevojčice. Raditi s izbjeglicama i migrantima znači svih ovih godina promatrati idilične pejzaže snimljene tijekom odmora na Mediteranu i misliti samo na masovnu grobnicu koja se nalazi ispod površine mora.

Od početka 2019. godine, pa do trenutka nastajanja ovih redaka, IOM procjenjuje da se u Mediteranu utopilo 844 ljudi, dok je za 2017. godinu broj bio procijenjen na 2428.  Gledajući izdaleka, čini se ko pozitivan pomak, no brojeve je potrebno promotriti u kontekstu – 2017.  godine deset je brodova obavljalo SAR (Search & Rescue) operacije, a stopa smrtnosti bila je 1 u 38. U prvih 6 mjeseci 2019. godine, jedan je brod vršio SAR operacije, a stopa smrtnosti je 1 od 8 ljudi.

Uspostavljena nakon tragedije na Lampedusi, operacija Mare Nostrum bila je spasilačkog karaktera, no Frontexova operacija Triton i trenutačna operacija Sophia (poznata kao i EUNAVFOR MED) veće težište stavljaju na neutralizaciju krijumčarskih ruta i nadzor vanjskih (i eksternaliziranih) granica EU.  Tako je mandat vojne operacije Sophia produžen do 30. rujna, no odvija se bez dodatnih kapaciteta u vidu brodova, jer se zemlje članice EU rijetko kada mogu složiti oko iskrcavanja i prihvata ljudi spašenih na moru. Izgledno je da će se nastaviti nadzor tog područja uz pomoć bespilotnih letjelica i uz to pružati dodatnu materijalnu, tehničku i političku podršku tzv. libijskoj obalnoj straži, koja je postala de facto posrednik za refoulement, kako bi EU ostala neokaljanih ruku. Osim toga, opće je poznata je i činjenica da tzv. libijska obalna straža redovito surađuje sa krijumčarima i paravojnim formacijama, tj. od njih prima isplate kako bi propustila brodove.

Za to vrijeme, i na kopnu i na moru, odvija se sustavni proces delegitimizacije i kriminalizacije nevladinih organizacija i njihovih volontera koji su na svoja leđa između ostalog preuzeli i operacije spašavanja na moru, kao i monitoring kršenja ljudskih prava i dokumentiranje policijske brutalnosti usmjerene protiv izbjeglica i migranata.

Vratimo se na početak 2016. godine. Bliži se ponoć i odlučujem završiti svoju smjenu u Info Teamu nevladine organizacije AYS, koja se od planirana dva produžila na jedanaest sati. Gasim laptop,  i u tom momentu messenger na mobitelu se oglasi, signalizirajući da mi je pristigla još jedna poruka:

Boat sinking please tell emergency in this location 39.443859, 26.424516 Please help quickly We have children.

Nalazim se u svojoj dnevnoj sobi u Zagrebu i ne postoji protokol koji mogu slijediti pa ga izmišljam u hodu. Kontaktiram sve relevantne volonterske organizacije, dok se turska obalna straža želi miješati jer su već doplutali do grčkih teritorijalnih voda. Egejsko je more dobro pokriveno signalom i ostajem u kontaktu s brodom sa kojeg do mene dospijevaju samo vriskovi, kao i sa bratom čovjeka koji se nalazi na brodu, a koji me preklinje da im pomognem.

Do broda naposljetku stižu Proactiva Open Arms i sretno se, bez gubitka ijednog života, iskrcavaju na Lesvos. O hipotetskom slučaju u kojem mi se nitko nije odazvao na pozive u pomoć ne želim ni razmišljati. Za vrijeme trajanja misije na Lesvosu, Proactiva je spasila 32 573 ljudi. U samim počecima su tijekom akcija spašavanja plivali bez ikakve opreme i tek kasnije nabavili tri brodice, a vidjevši situaciju na Mediteranu, odlučuju proširiti svoje operacije.

Tako su se 15. ožujka 2018. godine, prema dojavi talijanskog koordinacijskog centra za spašavanje na moru (Maritime Rescue Coordination Center – MRCC) i, našli u međunarodnim vodama 73 nautičke milje od libijske obale gdje se u nevolji našlo 218 ljudi.  Tijekom akcije spašavanja drugog plovila, na putu im se ispriječila libijska obalna straža, zahtijevajući da im spašene ljude “vrate”, iako su se prema zakonu nalazili na europskom teritoriju – u ovom slučaju, brodu koji plovi pod španjolskom zastavom u međunarodnim vodama.  Prema navodima posade i novinarke koja se nalazila na brodu, osoba koja se identificirala kao zapovjednik obalne straže prijetila im je smrću ukoliko im ne predaju ljude. Situacija je potrajala oko dva sata, spasioci su uspjeli ukrcati ljude na brodove, ali kalvariji tu nije bio kraj. Dobivaju dopuštenje za iskrcavanje, i kreću prema Malti no tamo patrolna brodica preuzima samo jednu ženu i njenog tromjesečnog sina koji je bio u kritičnom stanju. Nakon dva dana neizvjesnosti, Proactiva je sa 216 ljudi na brodu upućena u Pozzallo, gdje im je dozvoljen iskrcaj. U luci su kapetan i vođa misije zadržani na ispitivanju bez odvjetnika nekoliko sati, nakon čega je brod zaplijenjen, a posada osumnjičena za kriminalno udruživanje u svrhu facilitiranja ilegalnih migracija.

Facilitiranje ilegalnih migracija postala je go-to optužba kojom se nastoji zastrašiti organizacije i volontere i kriminalizirati solidarnost širom Europe – bila ona monitoring i dokumentiranje policijskog kršenja ljudskih prava ili čupanje izbjeglica i migranata iz ralja smrti.  Sličan ovome je i slučaj protiv posade spasilačkog broda Iuventa. Drugog kolovoza 2017. godine, talijanske su vlasti zaplijenile brod Iuventu, a njenu posadu, članove njemačke nevladine organizacije Jugend Rettet optužile da su bili u dosluhu sa krijumčarima te asistirali u ilegalnim migracijama. Ove optužbe odnosile su se na tri različite operacije spašavanja, prvu od 16 rujna 2016. i druge dvije od 18. lipnja 2017.

Optužbe od 18. lipnja utemeljene su na izrazito kreativnim (moglo bi se reći i namjerno netočnim) interpretacijama fotografijama akcija spašavanja snimljenim od strane policajca na tajnom zadatku koji se nalazio na obližnjem brodu VOS Hestia kojim operira organizacija Save the Children. Snimke brzog gumenjaka Lilly, čijem je timu kapetan Dariush naredio da ulove praznu brodicu C kako bi ju kasnije mogli uništiti, kasnije će biti iskorištene van konteksta i poslužiti talijanskoj policiji za tvrdnju da je posada Iuvente odvukla prazne brodice u Libiju kako bi ih krijumčari ponovno iskoristili.

Pravi razlog vuče brodice na uništenje je taj što nijedna od nevladinih organizacija nema kapaciteta za preuzimanje praznih brodica, pa ih posade često zapale kako bi potonule – to je praksa oko koje su se usuglasile i vladine institucije i nevladine organizacije u svrhu izbjegavanja plutajućih ghost targeta, kao i preveniranja ponovnog korištenja brodica od strane krijumčara. Brodovi VOS Hestia i Iuventa često su surađivali u akcijama spašavanja, jer Iuventini kapaciteti nisu dovoljni za primitak i transfer ljudi do Italije (koji je standardna procedura).

U rujnu 2016. godine, na VOS Hestia nalazilo se troje ljudi, zaposlenika kompanije IMI Security Services koja je pružala svoje zaštitarske usluge. Floriana Ballestra, Pietro Gallo i Lucio Montanino kasnije će proslijediti informacije talijanskoj tajnoj službi o onome čemu su posvjedočili na moru, navodeći to kao svoju talijansku građansku dužnost. Ballestra, Gallo i Montanino su, potaknuti svojom građanskom dužnošću,  informacije osim policiji sustavno prenosili vođama stranaka Movimento 5 Stelle (Pokret pet zvijezda) i Lega Nord (sada Liga). Vlasnik kompanije, Cristian Ricci, također je, bez znanja organizacije Save the Children koja je s njima potpisala ugovor, slao informacije policiji, nezadovoljan činjenicom da su humanitarni radnici na brodu odbili raditi policijski posao identificiranja potencijalnih krijumčara.

Tijekom jedne akcije spašavanja, naveli su kako su, nakon transfera spašenih ljudi sa gumenjaka na Iuventu, uočili gliser kako se brzo udaljava prema libijskim teritorijalnim vodama, pri čemu su, bez ikakvih konkretnih dokaza, zaključili da se radilo o krijumčarima koji su dovršili drop-off. Šest mjeseci kasnije, talijanska je policija – po svemu sudeći, ilegalno (1) – ozvučila komandni most Iuvente, kao i poslala tajnog agenta Lucu Braccoa na VOS Hestiju gdje se predstavio kao zaposlenik IMI Security Servicesa. Braccovi izvještaji pokazat će se ključnim dokazima o navodnoj suradnji između Iuvente i krijumčara ljudi. Istraživači sa University of London okupljeni u multidisciplinarnu grupu Forensic Architecture uz suradnju sa Forensic Oceanography izradili su izvještaj u kojem analizom dolaze do zaključka kako posada Iuvente nije niti vraćala prazne brodice krijumčarima, niti može biti riječi o njihovoj komunikaciji sa osobama potencijalno povezanim sa krijumčarskim mrežama.

Forensic Architecture koristio se sličnom metodologijom kao u svojim prošlim istraživanjima vezanim uz kršenja ljudskih prava (primjerice, o uporabi bijelog fosfora u pojasu Gaze, udarima bespilotnim letjelicama u sjevernom Waziristanu ili rekonstrukciji Seydnaye, ozloglašenog zatvora sirijskog režima). Istraživači često koriste digitalne modele pri rekreaciji izvornih događaja, a ovdje su dodatno vršili usporedbu navodnih dokaza kojima je raspolagalo talijansko tužilaštvo sa logbookovima spasilačkih brodova, snimljenim komunikacijama na i između istih, kao i videosnimkama i fotografijama koje su snimili članovi posade i novinari koji su se nalazili u blizini. Tako su recimo tijekom istraživanja, uz pomoć analize morskih struja i GPS koordinata, pobili navode talijana da je posada Iuvente vukla brodice ka Libiji kako bi ih vratila krijumčarima.

Akcije spašavanja na Mediteranu desnije orijentirani komentatori često vole nazivati taksiranjem ilegalnih migranata, kao i pull-faktor, bez kojeg bi broj polazaka sigurno pao. Kako je u izvještaju navedeno, i sam Frontex priznaje da je povećanje u broju prelazaka tijekom 2016. godine bilo u skladu sa povećanjem broja migranata i izbjeglica iz sub-saharskih zemalja, koje je počelo već 2015. godine, tj. prije nego su nevladine organizacije postale najveći i najvažniji akteri akcija spašavanja na Mediteranu, dok kao faktore koji potiču migracije prepoznaju ekonomske i političke krize koje utječu na regiju.

Katastrofalne europske politike fokusirane na agresivno čuvanje granica dovele su do toga da je grupa međunarodnih odvjetnika u svibnju ove godine Međunarodnom kaznenom sudu predala  tužbu kojom zahtijeva procesuiranje EU zbog smrti na Mediteranu, tj. kreiranja najsmrtonosnije migrantske rute na svijetu. Zahtijeva se kažnjavanje zbog europske politike odvraćanja koja žrtvuje ljudske živote na Mediteranu kako bi dugoročno odbila druge ljude od traženja utočišta u Europi. Podnesak, u kojem su glavni optuženici EU, Italija, Njemačka i Francuska, uključuje i terećenje za zločin protiv čovječnosti zbog preko 12 000 smrtno stradalih, kao i 40 000 ljudi kojima su prisilnim vraćanjem u Libiju prekršena ljudska prava i koji su izloženi mučenju i nečovječnom postupanju.

U jednom zaboravljenom intervjuu iz 1979. godine, Michel Foucault izjavio je da je (tada aktualan) problem sa vijetnamskim izbjeglicama nagovještaj velike migracije 21. stoljeća, te ustvrdio da niti jedan argument o političkim i ekonomskim teškoćama koje će možda doći ruku uz ruku sa nastojanjima da se izbjeglicama pomogne ne mogu opravdati napuštanje tih ljudi pred vratima smrti, a četrdesetak godina kasnije Carola, Pia, Dariush, Uli, Kathrin, Sascha, Laura, Miguel, Hendrik, Zoe i Miguel R. i mnogi drugi pravednici mediteranskog mora nisu zaboravili da je pružanje utočišta ljudima u nevolji naša pravna i moralna obaveza.

 

Tajana Tadić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

(1) Brod je plovio pod nizozemskom zastavom, a prisluškivanje se vršilo dok se nalazio u međunarodnim vodama, kao i dok se nalazio usidren na Malti, dok se sudjelovanje Nizozemske i Malte ne navodi ni u kojim od sudskih dokumenata.