TEKST

Deset godina Biciklopopravljaone

 

Biciklopopravljaona Zelene akcije jedan je od najdugovječnijih i najuspješnijih zagrebačkih volonterskih projekata. Već deset godina svaki četvrtak od 17 do 20 sati, bez iznimke, Bicpop volonteri vode jedinstveni servis za bicikle u kojem njihove mušterije, kako u šali zovu svoje korisnike i korisnice, uz njihovu pomoć mogu, besplatno, sami popraviti svoj bicikl. U prvih deset godina više od pedeset volontera napravilo je više od sedam tisuća popravaka,  omogućili su da više od 400 popravljenih bicikala bude donirano ljudima poput izbjeglica i azilanata, ljudima slabog imovinskog stanja, žrtvama poplava u Gunji. Povodom obilježavanja deset godina postojanja o ovom jedinstvenom projektu razgovarali smo s Eugenom Vukovićem, koordinatorom Biciklopopravljaone od njenih početaka.

MAZ: Vratimo se deset godina unazad, kako je uopće nastala ideja Biciklopopravljaone?

Eugen Vuković: Bicpop nije nastao slučajno. Pokrenula ga je Zelena akcija, jedna od najvećih i najstarijih udruga za zaštitu okoliša u Hrvatskoj, svakako najutjecajnija u Hrvatskoj, koja se od svog osnutka 1990 godine, uz mnoge druge teme, bavi temom održivog transporta. Između ostalog, u sklopu tih aktivnosti 1997. je Zelena akcija u suradnji s udrugom Attack organizirala prvu kritičnu masu u Hrvatskoj, nedugo nakon što je taj tip akcija postao masovan i vidljiv u Europi, dakle od samih početaka održivi prijevoz bio je važna tema u udruzi. Nakon što sam se ja zaposlio u Zelenoj akciji, započeo je projekt koji se bavio “uradi sam” principom održivosti i promišljao o aktivnostima koje bi ljudi sami mogli napraviti kako bi smanjili svoj utjecaj na okoliš. Jedna od tema bio je i transport, pa smo u sklopu projekta odlučili pokušati pokrenuti biciklopopravljaonu. Fora je u tome da nismo imali velike ambicije, ja sam računao da ćemo pokrenuti eksperimentalnu aktivnost koju ćemo raditi ja i još jedan prijatelj, međutim dogodio se jedan slučajan susret koji je poprilično promijenio način na koji će Bicpop startati. U jednom dućanu s planinarskom opremom sreo sam Vladimira Halgotu i Matiju Sinkovića (jedan je tada bio student, a drugi mladi asistent na odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu), i ispričao im da krećemo s projektom Biciklopopravljaone u Zelenoj akciji. Pritom nisam imao nikakvu namjeru da ih uključim, nego sam to ispričao samo kao neku informaciju o projektu kojim sam se bavio u to vrijeme.

Međutim, valjda ih je ta ljubav prema biciklima već tada primila, i oni su rekli “Super, želimo se uključiti, a vjerojatno će se htjeti uključiti i profesor Ozren Žunec”. Pitali su profesora Žuneca, koji je u to vrijeme nakon dugo vremena opet počeo voziti bicikl, i on je također bio zainteresiran. Na kraju je Vladimir još odlučio pitati Zvonimira Lozića, također studenta sociologije, o kojem nije znao mnogo, osim da je imao jedan, za to vrijeme, jako kul i lijepi bicikl te Ivana Puzeka, također kolegu sa studija sociologije. I oni su bili zainteresirani, a ja sam pozvao Jovicu Lončara kojeg sam također znao s faksa i Blaža Oštreka kojeg sam znao iz nekih drugih priča i sad sam sigurno još nekog zaboravio. Dakle iako projekt nije slučajan (pokrenula ga je Zelena akcija pod čijim okriljem i uz čiju podršku djeluje i dan danas) slučajno je od početka dobila veliki zamah zahvaljujući entuzijazmu 6-8 inicijalnih volontera, većinom studenata i profesora odsjeka sociologije na Filozofskom faksu na kojem sam i sam studirao, od kojih je više od pola ostalo aktivno do danas. 

MAZ: Kakav profil ljudi dolazi u Bicpop i kako uopće saznaju da postojite?

E.V: To se dosta promijenilo. Rekao bih da su u početku to većinom bili mladi ljudi i studenti, a danas su u Bicpopu puno ravnomjernije zastupljeni svi slojevi populacije, ima i starijih i mlađih, muškaraca i žena. Prije sam gotovo sve naše korisnike pitao kako su saznali za bicpop, zadnjih nekoliko godina to više ne radim.  Prije su nas mediji puno više promovirali. Nije bilo medija u kojem nismo bili, od radija, TV-a, u novinama, jednostavno smo bili zanimljiva informacija za plasirati kada nije bilo drugog sadržaja: “u Zagrebu postoji mjesto gdje besplatno možete popraviti bicikl”. Danas vjerujem da to ide od usta do usta. Veliki broj biciklista u gradu jednostavno zna da mi postojimo, čuli za nas od nekog tko je svoj bicikl popravio kod nas, ili su saznali preko Facebooka.

MAZ: Ispričaj nam malo o “uradi sam” principu. Koji je smisao sudjelovanja u popravku svojeg bicikla?

E.V: S obzirom na to da mi popravljamo bicikle besplatno, ne bi imalo smisla da to radimo bez sudjelovanja korisnika jer bismo gotovo sigurno na popravak dobili toliku količinu bicikala koju ne bi mogli  popraviti. Istovremeno to ne bi bio nikakav gušt volonterima, zašto popravljati gomilu bicikala od ljudi koje nećeš nikada ni vidjeti, tako da je taj koncept jednostavno nemoguć. Ako želiš imati besplatni biciklistički servis, moraš od ljudi tražiti da u tome sudjeluju. U tom smislu mislim da mi nismo konkurencija komercijalnim biciklističkim servisima i iako bi se neki mogli bojati da im oduzimamo posao, to jednostavno nije tako. Uvijek će biti ljudi kojima se ne da s tim gnjaviti, nemaju vremena, ne da im se prljati ruke i popravak će radije platiti. Ima i onih drugih, koji si servis ne mogu priuštiti pa će doći kod nas, ili zaista žele naučiti popravljati vlastiti bicikl. Osnovna biciklistička edukacija nam je također cijelo vrijeme cilj, želimo ljude naučiti barem neke elementarne stvari u vezi svog bicikla, ako im na primjer pukne guma na putu, da ju znaju zakrpati.

MAZ: Naizgled malom gestom popravljanja bicikala zapravo rješavate brojne probleme današnjeg sustava. Potičete ljude da koriste održive načine prijevoza dok istovremeno sprečavate stvaranje dodatnog otpada. Osim toga, bicikl je često neophodno sredstvo prijevoza onima koji si automobil ne mogu priuštiti, te svojim volontiranjem utječete i na sprečavanje daljnjeg siromaštva najugroženijih društvenih skupina. Smatrate li se aktivistima u tom smislu i koliko je društveni aktivizam i promišljanje o sistemskim problemima važan dio cijele priče? Je li se to podrazumijeva, priča li se o tom na grupnoj razini ili je to samo slučajna posljedica?

E.V: U samom startu bilo je dosta svjesno. Kada je Zelena akcija pokrenula projekt učinila je to s ciljem promicanja tih ideja i tih vrijednosti: promocija održivog transporta, reciklaža tj. ponovna upotreba i štednja resursa, i još jedna vrlo važna stvar: izgradnja društvene solidarnosti, poticanje toga da ljudi pomažu jedni drugima i da to čine besplatno. Projektom Biciklopopravljaone smo htjeli pokazati da je takva vrsta pomoći moguća i da ljudi tome nisu neskloni. Pritom su motivacije svakog od volontera dosta individualne, nekima je upravo stalo do tih stvari, dok je nekima stalo do toga da nešto više nauče o popravljanju bicikala i da imaju pristup alatima, da se druže. 

MAZ: Doniranjem bicikala pomažete izbjeglicama, azilantima i ljudima slabijeg imovinskog statusa, a  nakon poplava u Gunji donijeli ste donirane bicikle i tamošnjem stanovništvu. Kada ste započeli s donacijama bicikala i kako ste uopće došli na tu ideju?

E.V: Donacije bicikala su krenule davno s obzirom na to da su nam se ljudi javljali od samih početaka jer je Bicpop uvijek naglašavao da prikuplja donacije starih bicikala i dijelova bicikala. Ljudi su nam se javljali da bi htjeli dati bicikle, čak i veće količine koje će Bicpop dijelom iskoristiti za dijelove, a dijelom su se ljudi mogli angažirati oko bicikala, popraviti ih i uzeti. Međutim prvi put da se nešto aktivnije radilo, tj. da su Bicpop ili bliske organizacije istupile da su im potrebne donacije bicikala je bilo 2013. ili 2014., kada nas je Centar za mirovne studije zamolio da doniramo bicikle tada već stanarima hotela Porin. To je dakle bilo prije nego je krenula balkanska ruta, i mi smo to napravili, što je ispala super aktivnost. Nakon balkanske rute i nakon što je kroz Hrvatsku prošao veliki val izbjeglica, jedan dio njih je ovdje i ostao tj. ostali su u hotelu Porin. Tada je na samom početku postojao problem da nisu imali pravo na besplatni pokaz za javni prijevoz. Volonteri iz udruge Are you Syrious su se sjetili da bi bilo super kada bi im umjesto toga mogli osigurati nekakve bicikle, i javili su se nama. Iako smo na to pristali, malo smo se prestrašili da bi potražnja mogla biti prevelika i da ćemo imati navalu za biciklima koju nećemo moći zadovoljiti, niti da ćemo moći popraviti toliko bicikala koliko će biti želja.

Međutim, Are you Syrious se angažirao oko prikupljanja bicikala, a mi smo pristali na popravljanje tih bicikala pod uvjetom da izbjeglice dođu do nas i popravljaju bicikle s nama. Ono što je zanimljivo je da smo pomalo slučajno napravili odličan projekt integracije. Naime mi smo ih tražili da sudjeluju kako bismo imali pomoć pri popravku velike količine bicikala i kako bismo mogli ispuniti što smo obećali. Na kraju se uključivanje izbjeglica u popravak pokazalo kao odlična integracijska aktivnost: popravke smo radili u redovnim terminima Biciklopopravljaone pa su izbjeglice imali priliku upoznati nas tj. volontere, imali su priliku družiti se s drugim korisnicima Biciklopopravljaone, običnim građanima Zagreba, dok su istovremeno ti obični građani Zagreba  imali prilike upoznati izbjeglice, te smo tako doprinijeli razbijanju predrasuda. Ta aktivnost popravljanja i doniranja bicikala nije prestala do danas, dakle negdje od 2016. kontinuirano teče, nekad manje, nekad više intenzivno, i otada svaki tjedan barem jedan izbjeglica, azilant, tražitelj azila ili migrant kod nas sudjeluje u popravku svog budućeg bicikla. 

MAZ: Aktivno radite na uključivanju žena i LGBTIQ osoba. Kako je došlo do tih aktivnosti?

E.V: Krenulo je od toga da smo samom početku bili gotovo svi muškarci, mislim da smo imali samo jednu curu koja je bila aktivno uključena u popravljanje, istovremeno smo oduvijek svjesno htjeli imati više žena. To je zapravo nešto na čemu od početka projekta pokušavamo raditi, da Biciklopopravljaonu pretvorimo u prostor koji je ženama ugodan. Pritom u tome postoje razni izazovi. Izazov je na primjer da se popravljanje ili bilo što vezano uz tehniku generalno doživljava kao nešto što je vezano uz muškarce, što je posao muškaraca. Pa kada u Bicpop na popravak dođe žena, postoji određeno iskušenje da muški volonteri toj ženi ne pristupe kao ravnopravnom partneru u popravljanju bicikala, kao što bi pristupili muškoj mušteriji, nego da se tome pristupa kao nekom kavalirstvu, gdje će onda volonter muškarac nešto odraditi za ženu kako ona ne bi “zaprljala ruke”. To je nešto što se aktivno trudimo eliminirati i na čemu se trudimo raditi s volonterima koji dolaze kod nas jer nisu svi super osviješteni. Neki dolaze volontirati samo zato što ih zanimaju bicikli, ali nisu nikada razmišljali o rodnim odnosima pa se zapravo može dogoditi da ne razmišljajući postave ženu u ulogu nekoga tko samo prima kavalirsku pomoć. Po meni je zapravo najbolje na tome raditi tako da što više žena uključimo kao volonterke i majstorice. Žene su i dalje među našim volonterima u značajnoj manjini, ja bih rekao da je od dvadesetak aktivnih volontera 5-6 žena, ali su te žene sada vrlo sposobne i vrlo aktivne volonterke. Upravo se nekoliko žena vrlo aktivno angažiralo na projektu oko sređivanja bicikala za izbjeglice i ta aktivnost u najvećem dijelu počiva na njima. One su sada vrlo dobre i samopouzdane majstorice, i radimo na tome da ih ima više.

Između ostalog smo aktivnije uključivanje žena poticali i organiziranjem radionica popravljanja bicikala za žene. To je tečaj popravljanja koji su vodile žene i samo su žene mogle sudjelovati, a zanimljivo je da je na našem Facebooku, kada smo to pokrenuli, bilo jako puno hejterskih komentara, i od žena i od muškaraca. Međutim, naša ideja bila je stvoriti atmosferu u kojoj će ženama biti ugodno i koje neće imati dojam da im muškarci pametuju već u kojem će moći osjećati da nešto uče. Mislim da je danas situacija bolja nego ikada prije, iako je žena samo oko trećina, vrlo su aktivne i samopouzdane i ne dozvoljavaju da im se pametuje, uostalom za to nema više ni prostora jer zaista dobro znaju i razumiju popravke, dobre su majstorice. Što se tiče LGBTIQ ekipe, imamo barem jednog, inače vrlo aktivnog volontera, koji pripada toj populaciji. On je tokom mjeseca ponosa 2017. godine organizirao radionicu popravljanja bicikala pod nazivom Biciqueeranje. Također Bicpop i Zelena akcija kontinuirano podržavaju Zagreb Pride posudbom trokolice s razglasom u vlasništvu Zelene akcije, a koju Bicpop održava.

MAZ: Biciklopopravljaona od svojeg početka radi svaki tjedan bez iznimke. Vrlo su rijetke organizacije koje uspiju opstati više od 5, a kamoli 10 godina isključivo na volonterskoj bazi. Koja je vaša tajna?

E.V: Često kada bi postojali termini u vrijeme praznika ili tijekom ljeta, nagovarao sam ljude da zatvorimo, jer neće biti dovoljno volontera ili neće biti dovoljno mušterija, i uvijek bi to od strane volontera bilo odbijeno. Mnogi bi rekli da su u Zagrebu npr. tijekom ljeta i da to žele raditi. Znalo se dogoditi i da četvrtak padne na staru godinu, pa bi ljudi ostali dočekati novu godinu nakon Bicpopa. To govori o jednoj stvari, a to je da je ljudima Bicpop gušt. Ljudi su prvenstveno tamo da se druže i oni su dobra ekipa, ne vide Bicpop kao obavezu nego dolaze veseli jer će se vidjeti sa svojim prijateljima s kojima volontiraju. Čini mi se da je isto tako bitno da je volonterski projekt zaista samo volonterski i da ljudi u njemu ne rade previše. Čak sam čuo da vani neke organizacije volonterima brane da volontiraju više od određenog broja sati tjedno jer je to već onda nešto što im uzima značajno vrijeme i trebalo bi biti plaćeno, i nemoguće je da volontiraš dulje od toga a da te na neki način ne ošteti. Kod nas većina volontera upravo volontira toliko koliko treba, nekoliko sati tjedno, i zaista rade stvar koju žele raditi. Ne rade to zato što očekuju da će im se to nekada u budućnosti honorirati, da će to napisati u nekom CV-u, nego zaista žele nešto naučiti, žele se družiti i tamo su našli zanimljivu ekipu. 

MAZ: Iako je iz samog imena Biciklopopravljaone jasna važnost bicikla, vaše aktivnosti ne staju samo na popravcima. Često organizirate događaje koji promoviraju biciklizam poput biciklističkih izleta ili utrka, događanja za javnost poput “Posvećenja biciklističkog proljeća” ili predavanja o teretnim biciklima. Na koji način Bicpop pridonosi biciklističkoj kulturi?

E.V: Ljudi su se u startu “našli” i sprijateljili, i to je bio neki driver, naravno uz ljubav prema biciklima, ali i prilika da se uči. Mi smo kroz rad u Biciklopopravljaoni i za sebe jako puno naučili, o biciklističkoj tehnici, o popravljanju bicikala, ali i o puno drugih stvari. Biciklopopravljaona je u startu bila i jedan važan katalizator da se pokrenu neki drugi projekti vezani uz održivi transport i promociju biciklizma. Tako je na primjer inicijativa za osnivanje Sindikata biciklista, udruge koja se zalaže za poboljšanje uvjeta za korištenje bicikla kao efikasnog, održivog i zdravog prijevoznog sredstva, prvi put predstavljena na posvećenju biciklističkog proljeća, događaju kojeg je organizirala Biciklopopravljaone Zelene akcije. Također, mislim da su neka ranija druženja i susreti unutar Bicpopa bila svojevrsni katalizator i poticaj nastanku te ideje. 

MAZ: Jeste li povezani sa sličnim organizacijama iz Hrvatske ili inozemstva i koliko često ili intenzivno surađujete s njima?

E.V: Sama Biciklopopravljaona kao volonterski kolektiv se povezala sa sličnim grupama u Europi, prvi puta 2010. godine. Tada je jedna od naših volonterki na wiki stranici koja je bila popis komunalnih biciklističkih projekata u cijelom svijetu stavila link na naš blog. Te godine nam se javila jedna ekipa iz Austrije, ekvivalent Bicpopa u Beču, vezano uz događaj koji su radili, paneuropski skup biciklopopravljaona. Inače, oni to u zemljama njemačkog govornog područja zovu fahrradküche ili, pak, koriste engleski termin bike kitchen tj. biciklokuhinja. Zanimljiva stvar je da je Bicpop u Austriji nastao godinu dana prije Bicikloporavljaone bez da smo znali da postojimo. Sličnih projekata i volonterskih grupa ima u cijeloj Europi, Njemačkoj, Austriji, Engleskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, međutim ta scena je vrlo divlja, grassroots i neinstitucionalna. Zapravo nema nikog tko radi aktivno na održavanju tih veza. Mi se povremeno, naročito s tim ljudima iz Austrije, čujemo ili susrećemo, na zajedničkim smo mailing listama na kojima se nekad razmijene informacije, međutim nitko ne radi aktivno na izgradnji veza između tih projekata. Za razliku od nas koji djelujemo pod okriljem Zelene akcije, većina tih inicijativa je potpuno vaninstitucionalna, velik dio njih djeluje u skvotovima ili su u potpunosti samoorganizirani. Ima naravno i puno organiziranijih od nas, npr. u Francuskoj postoji velika i ozbiljna mreža biciklopopravljaona s jako puno ljudi u više gradova. 

MAZ: Iako radite pod okriljem Zelene akcije, vi ste ipak neformalna volonterska inicijativa, na koji način funkcionirate? Postoji li neka hijerarhija, kako donosite odluke o aktivnostima?

E.V: Nismo potpuno nezavisni: projekt Biciklopopravljaone koordinira i iza njega stoji Zelena akcija, međutim istovremeno se vrlo malo miješa u dinamiku unutar volonterskog kolektiva. Za sve stvari koje se tiču planiranja aktivnosti i načina na koje ćemo ih provesti najvećim dijelom se odlučuje demokratski na razini volonterskog kolektiva. Nekad smo imali češće sastanke tog kolektiva, ali aktivnost se toliko ustalila s vremenom da često kada i imamo sastanak, najveći dio vremena potrošimo na priču o tome koje alate treba kupiti ili kako treba posložiti neke ladice ili inventar unutar prostora da bi funkcionirali bolje. Tako da se danas najveći dio odluka odradi “u hodu” a naši sastanci su vrlo rijetki. 

MAZ: Koliko se Biciklopopravljaona promijenila u 10 godina i što utječe na to?

E.V: Bicpop se promijenio jer se puno ljudi promijenilo. U samom startu je to bila grupa u kojoj su baš svi bili prijatelji, sada više nisu baš svi u grupi super prijatelji, nego su poznanici iz Bicpopa. Mislim da je to normalno i očekivano, grupa u nekom trenu mora prerasti određeni broj ljudi, i ne mogu svi više biti najbolji prijatelji, niti je to potrebno. Čini mi se da dosta ovakvih volonterskih projekata upadne u neku krizu baš kada se dogodi da treba prerasti dimenzije male grupe prijatelja i treba postati nešto veće. Biciklopopravljaona je uspješno prerasla iz male grupe prijatelja u veći stabilni volonterski projekt u kojem su dobar dio ljudi prijatelji, ali nije više samo to. Što se tiče same prepoznatljivosti Bicpopa, u početku su se ljudi čudili kako je uopće moguće da postoji mjesto gdje se besplatno popravljaju bicikli, dok nas danas ljudi percipiraju kao nekakvu samorazumljivu biciklističku infrastrukturu, samorazumljivu uslugu koja postoji u Zagrebu. To je možda nešto što nije dobro i što možda trebamo mijenjati jer se veliki broj tih ljudi vjerojatno ne pita zašto postojimo i s kojim ciljem postojimo. Voljeli bismo uspješnije komunicirati da postojimo zato da promoviramo društvenu solidarnost, društvenu integraciju, održivi transport, reciklažu itd. Dobar dio naših mušterija te dimenzije nije svjestan nego dođe popraviti bicikl i to je to. 

MAZ: Kako pridonijeti radu Biciklopopravljaone?

E.V: Možete nam dati bicikl ili stare dijelove od bicikla, možete nam pokloniti lokote za bicikle koji često trebaju primateljima naših donacija poput izbjeglice, možete prevoziti neke od tih donacija, npr. donirani bicikl od vlasnika dovesti nama, možete donirati novac Zelenoj akciji s naznakom “Za Biciklopopravljaonu”. Ako želite volontirati možete doći i izraziti želju, a mi ćemo vas polako uvoditi u rad kroz asistiranje starijim volonterima da bi s vremenom došli na razinu samostalnog volontera. Pritom nije potrebno nikakvo predznanje, već samo želja za učenjem i spremnost da se pomogne drugima. Povremeno radimo i tečajeve za volontere, tj. za one koji su izrazili želju za volontiranjem kada ih se skupi dovoljno da ima smisla tako nešto organizirati.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.