TEKST

Treće kino ― Bliski istok i Sjeverna Afrika (dio IV)

Treće kino kao pojam nastaje u Latinskoj Americi, a čak i tamo je samo jedan u nizu naziva za vrlo decentralizirani radikalni filmski pokret. Redatelj Julio García Espinosa ga je definirao kao Nesavršeno kino, Glauber Rocha pomoću pojma estetike gladi, a znali su se koristi nazivi Militantno, Siromašno, Revolucionarno ili Podrazvijeno kino (1). Kako se geografski udaljavamo od Latinske Amerike blijedi i taj pojam, ali zbog međunarodne suradnje antikolonijalnih filmskih projekata i sličnosti u stilu snimanja kojeg Fernando Solanas i Octavio Getino definiraju u svojem manifestu (2), možemo vidjeti iste obrasce u filmovima različitih zemalja takozvanog Trećeg svijeta, pa je Treće kino postao svojevrsni kišobran-termin za sve ostale nazive.

Borba za Alžir

Upitan kao dio pokreta, ali svakako važan za Treće kino je film Borba za Alžir (La battaglia di Algieri, 1966.) Talijana Gilloa Pontecorvoa. Iako redatelj nije Alžirac, film je stvoren po narudžbi i scenariju Saadia Yacefa, Souvenirs de la Bataille d’Algier, sudionika u alžirskom pokretu otpora. Film se često promatra kao dio Trećeg kina jer se naprosto ne može svrstati u poznate žanrove. Najsličniji je ratnom filmu, ali potpuno drugačiji od uobičajenih filmova toga žanra koji imaju jasnu narativnu strukturu, linearnu radnju i jednostavnu motivaciju glavnih likova s kojima gledatelji suosjećaju. U Borbi za Alžir glavna tematika je pobuna i želja alžirskog naroda za oslobođenjem od francuskog imperijalizma, a iako su dvije strane predstavljene pomoću dvaju glavnih likova, kao gledatelji smo lišeni dublje spoznaje njihove psihe. Također, sineasti Trećeg kina često snimaju sekvence koje nalikuju vijestima i dokumentarnim snimkama, a Pontecorvo upravo koristi takav filmski stil. (3)

Video I ― Borba za Alžir: https://www.youtube.com/watch?v=uHWZkiBuKGY&t=8s

Ako se vratimo na definiciju Trećeg kina kao pokreta kojem je cilj agitirati javnost na pobunu, također uviđamo zašto je Borba za Alžir dio iste borbe. Film je, recimo, toliko utjecao na afroameričku političku organizaciju Crne pantere (Black Panthers) da ga je na jednom od mnogih njihovih suđenja odvjetnik tužitelja prikazao pred sudom. Naime, film je bio obavezno filmsko štivo Crnih pantera, a njegova se radikalnost tom odvjetniku učinila dovoljno snažnom da osudi pokret zbog odabira takve lektire. (4)

Svjetski daleko najpoznatiji i najutjecajniji film Trećeg kina ne prikazuje slavu revolucionarne pobjede nego užas kroz kojeg su Alžirci prolazili kako bi došli do neovisnosti. Naime, borba je trajala od 1954. do 1962., a film završava 1960. godine. Vođena je od strane Fronte narodnog oslobođenja (Front de Libération Nationale ― FLN) koja se borila protiv francuskih vojnika u gradu Casbah.

Film se otvara 1957. godinom, mučnom sekvencom u kojoj francuski vojnici člana FLN-a izlažu različitim tehnikama mučenja, kako bi im otkrio gdje se skriva vođa otpora Ali la Pointe, za kojeg povijesno znamo da je ubijen te godine. Mučenik popušta, Pointe je okružen i doživljava flashback, a radnja filma se vraća u 1954. godinu, kada je sve počelo. FLN napada kolonijalnu policiju koja uzvraća bombardiranjem civila i dovođenjem elitne vojske kojom komandira pukovnik Mathieu, a glumi ga jedini profesionalni glumac u filmu, Jean Martin, koji je ulogu zaslužio glasnom pobunom protiv rata. Ostale likove glume amateri Alžirci. Film, dakle, ne koristi bijelog protagonista kako bi približio tematiku europskoj i američkoj publici, već glavnog heroja Alia la Pointea glumi Alžirac amater Brahim Haggiag.

Izostanak profesionalnih glumaca i simanje na pravim lokacijama s ručnom kamerom daju do znanja da je film i pod snažnim utjecajem talijanskog neorealizma, koji je također imao agitatorski moment. Naime, fašistička politika je do kraja Drugog svjetskog rata utjecala na filmsku industriju i snimala takozvane filmove bijelih telefona (5), kopije američkih romantičnih komedija u kojima viša klasa doživljava različite romantične zaplete dok se međusobno zivkaju sa skupim bijelim telefonima. Talijanski neorealizam je kao odgovor na taj eskapistički cash-grab snimao filmove socijalne stvarnosti radničke klase, uključivši i nju i prostor u kojem živi u filmski proces.

Palestinsko militantno kino

Istočnije od Alžira nastaje palestinsko militantno kino, koje, nakon arapsko-izraelskog rata 1967., u nadi za međunarodnom simpatijom i solidarnosti, putem medija filma ukazuje na Palestinu kao jedan od ključnih slučajeva antikolonijalne borbe. Šestodnevni rat završio je porazom arapskih vojski, okupacijom Zapadne obale i Gaze koja traje i danas te stvaranjem drugog vala palestinskih izbjeglica. Ubrzo nakon toga, Jordan postaje glavna baza operacija Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) koja se, kao i drugi antikolonijalni pokreti tog doba, okreće umjetnosti kako bi prenijela svoju poruku široj publici. (6)

Mustafa Abu Ali (redatelj), Hani Jawharieh (kinematograf) i Sulafa Judallah (kamermanka), koju mnogi smatraju prvom arapskom snimateljicom, osnovali su Palestinsku filmsku jedinicu (PFU) u Jordanu 1968. Filmovi su uglavnom isticali materijalne elemente palestinske obespravljenosti, baš kao i drugi radikalni filmovi tog doba, poput Sata visokih peći Fernanda Solanasa i Octavia Getina.

Rijetki filmovi PFU-a su dostupni, ali jedan od njih je Oni ne postoje (They Do Not Exist, 1974.) spomenutog Mustafe Abu Alija, kojeg mnogi smatraju ocem palestinskog kina, a koji prikazuje izraelski zračni napad na palestinski izbjeglički kamp Nabatieh i izjave žrtava bombardiranja. Film započinje agitatorski; čitanjem pisma desetogodišnje djevojčice Aide Al Shaikh koja zahvaljuje palestinskom vojniku na borbi za oslobođenje Palestine. Djevojčica se tijekom pisanja pisma nalazila u kampu Nabatieh čije bombardiranje kasnije pratimo. Naslov filma dolazi od izjave bivše izraelske premijerke Golde Meir koja glasi: “Palestinci! Tko su oni? Nikad nisu ni postojali.” Film tu genocidnu izjavu povezuje s drugim imperijalističkim genocidnim tendencijama Zapada, poput slučaja Američkih Indijanaca, Južne Afrike, Vijetnama, Mozambiquea i niza drugih. Takav tip povezivanja ističe da autori filmova PFU-a, kao važni akteri Trećeg kina, nisu djelovali kao umjetnici, čak ni kao dokumentaristi, već su snimali filmove kako bi potaknuli globalnu revoluciju.

Video II ― Oni ne postoje: https://www.youtube.com/watch?v=2WZ_7Z6vbsg

Baš kao i Borba za Alžir, mnogi uradci PFU-a snimljeni su od strane europskih redatelja povezanih s radikalnim studentskim pokretima, a bili su namijenjeni europskoj publici. Neki od njih su Palestina će pobijediti (Palestine Will Win, 1969.) kojeg je snimio Jean-Pierre Oliver de Sardan po nalogu Opće unije palestinskih studenata u Francuskoj i Al-Fatah, Palestina iz 1970., Talijana Luigia Perellia.

“Cilj pokreta bio je dokumentirati svakodnevni život i izvanredne događaje koji su se redovito događali u Palestini u to vrijeme. Palestinci su preuzeli kontrolu nad vlastitom slikom, onom koju je gotovo potpuno uništilo izraelsko sustavno brisanje kulture i naroda.” (7) Dokaz da je pokret bio dio šire globalne militantne filmske zajednice je što su ikone svjetske kinematografije iz dalekih krajeva dijelile svoju stručnost što se tiče tehnika snimanja. Među njima su bili Jean-Luc Godard, Chris Marker, poznati redatelj Trećeg kina Kubanac Santiago Alvarez i Koji Wakamatsu (8).

“Kad su sineasti PFU-a snimali filmove, nije postojao scenarij niti unaprijed određena ideja; oni su naprosto dokumentirali svakodnevni život. Ako bi netko kasnije smislio scenarij jer je trebao snimiti film o određenom događaju, podići svijest ili poslati političku poruku, vratio bi se u tu istu arhivu, odabrao materijal i zatim uredio film. Glavna stvar koja razlikuje filmove je glas, ali u većini njih snimke su iste”. (9)

Egipat

Najpoznatiji egipatski redatelj svakako je Youssef Chahine, a tematika njegovih filmova je od početka do kraja njegove karijere bila snažno politički obilježena. Iako ga povijest filma najčešće ne navodi kao autora Trećeg kina, činjenica da dolazi iz zemlje tzv. Trećeg svijeta, da su se njegovi filmovi gotovo uvijek bavili tematikom moći, represije i korupcije te zbog toga nerijetko bili zabranjivani, predstavit ću ga u kontekstu tog pokreta. Zabranjivanje filmova uvijek je bilo veliko priznanje za autore Trećeg kina, a Chahine je to doživio s filmovima kao što je Vrabac (Al-asfour, 1972.), u kojem kritizira korupciju egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera i navodi je kao razlog za gubitak u arapsko-izraelskom ratu 1967., zbog čega je film u Egiptu bio dvije godine zabranjen. Alžirske novine Elmoudjahid su ga opisale kao “prvi arapski film koji objektivno analizira političke razloge za specifičnu situaciju”. (10)

Međutim, ovdje ćemo predstaviti njegov vrlo važan film Zemlja (Al-ard, 1969.), adaptaciju istoimene knjige Abd al-Rahmana al-Sharqawia iz 1953. Polazeći iz perspektive seljaštva, knjiga realistično prikazuje selo i odvaja se od prijašnjih romana koji idealiziraju ruralni život. Socijalni realizam je u pedesetim godinama prošlog stoljeća bio literarni trend u Egiptu, imao je jasnu marksističku motivaciju i bio je sinonim za socijalne pokrete. Al-Sharqawi bio je smatran jednim od predvodioca tog trenda, a pišući romane pokazivao je smjer kojim reforme trebaju krenuti. (11)

Zanimljivo je da su i al-Sharqawijev roman i filmska adaptacija Zemlje stvoreni u kriznim trenucima egipatske povijesti. Roman je dovršen 1953., godinu dana nakon nacionalne revolucije koja je pisce socijalnog realizma oslobodila da pokažu svoju vezanost za siromašne i potlačene. Chahineov je film pak pušten dvije godine nakon poraza 1967. (12), a istaknuo je korupciju egipatske vlade i sklonost privatnim interesima.

Baš kao i u Italiji nakon fašizma, realizam egipatskog filma bio je reakcija na ranije melodramatske filmove koji nisu imali veze sa životima radničke većine. Baš kao i al-Sharqawi, Chahine je svojim umjetničkim medijem htio politički utjecati na ljude. Kako bi u tome uspio, koristio je filmske tehnike tipične za talijanski neorealizam koje čine gledatelje manje svjesnima da promatraju film, što u ideji postaje ekstezija života. (13) Također, Chahine u Zemlji jasno prikazuje motivaciju lokalnih političara koji žele zaraditi prodajom zemlje seljaka. Budući da odbijaju, vlada pokušava primorati seljake na prodaju zabranjivanjem natapanja zemlje, puštajući usjeve da propadnu. Film ima dozu patetike, što je očito u zadnjoj sekvenci kad vladini ljudi ranjavaju glavnog pobunjenika, užem ga vežu za konja i odvlače, a njegove šake i dalje grčevito drže zemlju koju ore poput pluga. Takvim je tehnikama Chahine agitirao Egipćane na pobunu.

Treće kino tzv. Bliskog istoka i Sjeverne Afrike istovremeno kritizira zapadnjački imperijalizam, što se očituje u Borbi za Alžir i filmovima palestinskog militantnog kina, te unutarnje kapitalističke tendencije pojedinih naroda, kao u slučaju Chahinovih filmova poput Vrapca i Zemlje. Chahine prepoznaje imperijalizam kao nešto što ne mora nužno imati oblik izravne vojne intervencije, nego sistemsko nasilje može dolaziti preko tržišnih mehanizama država čiji su politički predstavnici skloni žrtvovati radne sunarodnjake radi kapitala stranih ili domaćih investitora.

Fran Radonić Mayr

Feljton Treće kino se temelji na autorovom diplomskom radu Treće kino Latinske Amerike, ekonomska teorija ovisnosti i postkolonijalizam (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu).

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

(1) MacKenzie, S., Film Manifestos and Global Cinema Culture: A Critical Anthology, University of California Press, Berkeley, 2014.
(2) https://www.maz.hr/2020/07/27/trece-kino-radikalni-filmovi-latinske-amerike-dio-i/
(3) https://thirdcinema.wordpress.com/2011/11/29/the-battle-of-algiers/
(4) https://www.nytimes.com/1970/11/06/archives/battle-of-algiers-is-presented-at-black-panthers-trial-here.html
(5) https://www.infoplease.com/culture-entertainment/film/movies-and-film-ringing-white-telephone
(6) https://www.nybooks.com/daily/2020/10/17/from-palestine-to-the-world-the-militant-film-of-the-plo/
(7) https://www.ibraaz.org/interviews/16
(8) Ibid.
(9) Ibid.
(10) Armes, R., “Youssef Chahine and Egyptian Cinema”, Framework: The Journal of Cinema and Media, No. 14, pp.12-15, Wayne State University Press, 1981.
(11) ‫انازوس‬ ‫زنواد‬ , Downs, S., “Egyptian Earth Between the Pen and the Camera: Youssef Chahine’s Adaptation of ‘Abd al-Rahman al-Sharqawi’s al-Ard”, Journal of Comparative Poetics, No. 15, Arab Cinematics: Toward the New and the Alternative, pp. 153-177, American University in Cairo Press, 1995.
(12) Ibid.
(13) Ibid.