TEKST

Revolucionar u egzilu – Dnevnik Lava Trockog (II. dio)

Trocki je sam sebe smatrao marksistom i komunistom, političkim radnikom koji je prije svega revolucionar. Iako identitet nije u potpunosti subjektivna kategorija, već rezultat dijalektičkog odnosa percepcije pojedinca o sebi i percepcije društva o tom pojedincu, u slučaju Trockog teza i antiteza ove dijalektike u potpunosti se poklapaju. On je sam sebe smatrao revolucionarom, a ta mu je uloga pridavana u svakoj državi u kojoj je živio u egzilu (Deutscher 1963). 

Izvor: unsplashed.com

Lav Trocki bio je revolucionar i politički radnik, ono što je Lenjin u svom poznatom djelu Što da se radi? nazivao profesionalnim revolucionarom, avangardom revolucionarne organizacije (Lenjin 1948, 252-253). Upravo je nemogućnost da se ostvari kao revolucionar ili političar temelj egzilantskog iskustva Trockog, a ta je nemogućnost u svoju akutnu fazu došla upravo u vremenu kada počinje pisati dnevnik. Naime, tada je Trocki živio gotovo u izolaciji u selu Domesne, kraj Grenoblea, kao podstanar lokalnog učitelja (Deutscher 1963, 221-223). Ondje je iznimno rijetko primao posjete, a pošta mu je stizala tek dva puta na mjesec (idem, 223). Sam je Trocki zapisao da se život u Domesneu razlikuje „veoma malo od zatvoreništva“ (Trotsky 1958, 37). Istog dana kada je svoj život usporedio sa zatvorom, 17. veljače 1935 godine, Trocki je u dnevnik zapisao:

„Zamišljam starog doktora, jednog kojem ne manjka ni znanja ni iskustva, koji iz dana u dan mora gledati nadriliječnike i šarlatane kako polagano ubijaju njemu dragu osobu znajući da bi ta osoba mogla biti izliječena svoje bolesti kad bi samo držalo osnovnih pravila medicinske struke“ (idem, 36-37).

Draga i bolesna osoba je francuski proletarijat, a nadriliječnici i šarlatani francuski socijaldemokrati i komunisti te Treća internacionala. Trocki je na ovaj način slikovito opisao frustraciju svojim položajem. On je desetljećima bio istaknuti marksist i socijalist te jedan od predvodnika jedine uspješne socijalističke revolucije, a njegovo stečeno iskustvo i znanje sada su bili neupotrebljivi i nepoželjni. Iako je Trocki ovdje pisao o francuskom proletarijatu, metafora je potpuna primjenjiva i na njegov odnos prema Sovjetskom Savezu i međunarodnom komunističkom pokretu općenito. Vidljivo je to iz njegovih čestih reminiscencija na dane Oktobarske Revolucije, Građanskog rata i političke situacije u godinama neposredno nakon tih događaja. Iako bi književnoj formi kao što je dnevnik, koju obilježava veoma privatni karakter, zasigurno bile primjerene češće reminiscencije na privatni život, poput primjerice djetinjstva, takvi zapisi ovdje gotovo potpuno izostaju. Trockom je u vremenu pisanja dnevnika znatno važniji od osobnog bio politički život. Jednako kao što mu pisanje dnevnika služi kao lošija zamjena za bavljenje politikom i pisanje političkih komentara, tako su i spomenute reminiscencije svojevrsna zamjena za aktivno sudjelovanje u politici Sovjetskog Saveza.

Mjesec dana kasnije Trocki još jednom potvrđuje kako je temeljni problem njegova egzila u tom trenutku, ono što ga čini zatvorom, udaljenost od politike i nemogućnost sudjelovanja u njoj: 

„Rakovski je bio moja posljednja veza sa starom revolucionarnom generacijom. Nakon njegove kapitulacije više nitko nije ostao. Iako je moja korespondencija sa Rakovskim prekinuta zbog cenzure u trenutku kada sam deportiran, ideja Rakovskog simbolički me povezivala s mojim starim drugovima po oružju. Sada nitko ne preostaje. Već dugo ne uspijevam zadovoljiti svoju potrebu za razmjenom ideja i raspravom. Sveden sam na to da raspravu moram voditi s novinama, zapravo kroz novine s činjenicama i mišljenjima“ (idem, 53).

Spomenuti Rakoviski bio je dugogodišnji suradnik i prijatelj Trockog, jedan od predvodnika opozicije u Sovjetskom Savezu koji se nakon višegodišnjeg izgnanstva u Sibiru 1934. godine odrekao svojih opozicijskih stavova i priklonio Staljinu (Thatcher 2002, 119 i 111). Iako je Rakovski napustio opoziciju gotovo godinu dana ranije, Trocki sada, kada je politički izoliran, osvještava da su nestale čak i njegove osobne poveznice s prijašnjim političkim životom. Naime iako mu je Rakovski bio dugogodišnji prijatelj i „drug po oružju“, Trocki je kao najvažniju posljedicu prekida njihova odnosa imenovao činjenicu da sada više nema s kime raspravljati i razmjenjivati ideje. S obzirom na to da je odmah u nastavku zapisao kako rasprave sada mora voditi s novinama i kroz novine, očito je da se kako su rasprave s Rakovskim i ostalim drugovima iz doba Revolucije zapravo rasprave o politici.

Glavni razlog zašto se Trocki iz Turske preselio u Francusku, a zatim iz Francuske u Norvešku, bio je pokušaj da se ponovno etablira u političkoj borbi. Tako je 8. svibnja 1935. godine Trocki zapisao kako je veoma moguće da će on i njegova žena, s pogoršanjem političke klime u zemlji, ubrzo biti deportirani iz same Francuske u jednu od njenih dalekih kolonija, poput Madagaskara (Trotsky 1958, 100). Kao jedini problem ovakve deportacije on je naveo da bi ona značila još veću izoliranost od politike i političkih događaja te je zaključio da bi stoga bilo mudro napustiti Francusku prije toga (ibid.). Za Trockog sve poteškoće koje bi mogla uzrokovati deportacija u iznimno nerazvijenu francusku koloniju poput Madagaskara blijede u usporedbi s potencijalnim jačanjem političke izolacije. 

Političko djelovanje bila je suština života Lava Trockog. Bolje rečeno, političko djelovanje bilo suština njegova identiteta i ključan faktor egzilantskog iskustva. Upravo u trenutcima najveće svoje krize Trocki se okrenuo pisanju dnevnika iz kojeg je vidljivo da protjerivanje samo po sebi nije kod Trockog za posljedicu imalo neku vrstu egzilantskog iskustva. On se za vrijeme svoje prisilne emigracije nije osjećao osamljenim i na neki drugi način zakinutim zbog čežnje za geografski određenim domom, ili zbog čežnje za sovjetskom kulturom ili ruskim jezikom. Odnosno, ako je neku od tih čežnji i osjećao, one nisu bile dovoljno značajne da bi većoj mjeri ostale zabilježene na stranicama njegova dnevnika.

Ako se složimo s idejama Saida i Hannah Arendt da egzil, ili iskustvo egzilanta, karakterizira neka vrsta osamljenosti, individualnosti i nepripadanja (Arendt 1994, 114-116; Said 2002, 137), mogli bismo zaključiti da Trocki doista bio u egzilu samo u vremenu kada mu je bilo onemogućeno da politički djeluje. Bez obzira na kako ga se sjećali, nepobitna je činjenica da je Trocki do svoje smrti ostao revolucionar, netko tko je spreman osobni život podrediti onome što je smatrao općim interesima. Stoga za njega izgon iz Sovjetskog Saveza, države koju je stvarao, i nije bio kazna, prava kazna je bila to što mu je onemogućeno da se bori za interese proletarijata.

Karlo Držaić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Literatura:

ARENDT, Hannah. „We Refugees“. U: Altogether Elswhere: Writers on Exile. Boston-London: Faber and Faber, 1994, 110-119.

DEUTSCHER, Isaac. The Prophet Outcast: Trotsky: 1929-1940. London: Oxford University Press, 1963.

LENJIN, Vladimir Iljič. “Što da se radi?”. U: Izabrana djela: Knjiga prva. Zagreb: Kultura, 1948, 153-307.

SAID, Edward. „Reflections on Exile“. U: Reflections on Exile and other Essays. New York: Harvard University Press, 2002, 137-149.

THATCHER, Ian D. Trotsky. London-New York: Routledge, 2005.TROTSKY, Leon. Trotsky’s Diary in Exile. S ruskog na engleski prevela Elena Zarudnaya. London: Faber and Faber: 1958.

TROTSKY, Leon. Trotsky’s Diary in Exile. S ruskog na engleski prevela Elena Zarudnaya. London: Faber and Faber: 1958.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close