TEKST
Deseti tjedan štrajka u Kolumbiji
Krajem travnja u Kolumbiji su izbili veliki protesti protiv pokušaja neoliberalne reforme poreznog sustava. Ti su se protesti transformirali u narodni pokret protiv mjera štednje i represivnih politika koje provodi radikalno desna vlada predsjednika Duque.
Od 28. travnja stotine tisuća Kolumbijaca priključile su se nacionalnom pokretu protiv politika vlade tražeći strukturne promjene i okončanje politika koje produbljuju ekonomsku krizu i društvenu nejednakost. Iako su od Duqueove izborne pobjede 2018. godine te njegovog uvođenja radikalnih mjera štednje i autoritarnih politika prosvjedi postali svakodnevica Kolumbije, trenutni nacionalni štrajk koji traje već više od deset tjedana najduži je i najmasovniji prosvjed posljednjih godina.
Nacionalni štrajk započeo je odbacivanjem neoliberalnog zakona o poreznoj reformi, a transformirao se u opću borbu protiv krajnje desničarske vlade predsjednika Ivana Duquea i njegove politike štednje i represije. Pandemija COVID-a 19 snažno je pogodila krhko kolumbijsko gospodarstvo. Vlada je radikalno desnog Ivána Duquea brže-bolje predložila poreznu reformu kojom bi porasla cijena osnovnih namirnica i javnih usluga, što bi posebno pogodilo siromašne Kolumbijce. U zemlji s velikim brojem siromašnih, pandemija je situaciju dodatno pogoršala – razlike između bogatih i siromašnih povećane su, a broj onih koji žive ispod granice siromaštva dosegnuo je 40% ukupnog stanovništva. Stotine tisuća građana i građanki Kolumbije od travnja se mobiliziralo u svim krajevima zemlje tražeći strukturne promjene i okončanje politika koje produbljuju ekonomsku krizu i društvenu nejednakost. U prosvjedima je do sada aktivno sudjelovalo više od 5 milijuna Kolumbijaca, zahtijevajući ostavku predsjednika Duquea te fundamentalne socijalne, ekonomske i političke reforme.
Odgovor vlade na ove dugotrajne prosvjede iznimno je nasilan. Prema organizacijama koje prate poštivane ljudskih prava, od početka prosvjeda zabilježeno je oko pet tisuća slučajeva policijskog nasilja u kojima je život izgubilo barem 44 ljudi. Prema Institutu za razvoj i mirovne studije (INDEPAZ), ove godine do 25. srpnja, ubijena su 102 ekologa, borca za obranu zemlje, aktivista za ljudska prava i vođa afričkih i autohtonih zajednica, kao i 30 bivših boraca FARC-a. Dodatno, oko 200 ljudi ubijeno je u 57 masakra počinjenih unutar 7 mjeseca ove godine. Brojke su među najvišima u posljednjih nekoliko godina.
Posljednji pokolj, prema klasifikaciji INDEPAZ-a, izvršen je u noći 24. srpnja u općini Balboa, departmanu Cauca. U nasilnom incidentu ubijene su tri osobe – žena i dvoje maloljetnika. Bio je to 11. pokolj u departmanu Cauca. Humanitarna kriza i prisilno raseljavanje zbog eskalacije nasilja također se pogoršavaju. Ured Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih pitanja (OCHA) izvijestio je da se broj žrtava masovnog raseljavanja u Kolumbiji povećao za 101% između siječnja i svibnja 2021. u odnosu na isto razdoblje 2020. Isto tako, broj incidenata raseljavanja povećao se za 31% u odnosu na isto razdoblje 2020.
Kontinuirano nasilje dio je kolumbijske stvarnosti već desetljećima. Država je u stalnom sukobu s gerilskim borcima, dok istovremeno posredno financira i pomaže naoružane kriminalne organizacije i paravojsku koja terorizira lokalno stanovništvo kako bi ih protjerala s njihove zemlje i zatim ju okupirala. Kolumbija je zato jedna od zemalja s najvećim brojem unutrašnjih izbjeglica i raseljenih ljudi, a zbog siromaštva i otimanja zemlje nasilje prvenstveno pogađa populaciju domorodačkog i afro-kolumbijskog podrijetla.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.