TEKST

Otuđeni nebopisi

„Moja je hipoteza da nastanak prostora tokova pomućuje smisleni odnos između arhitekture i društva. Kako se prostorno pojavljivanje dominantnih interesa zbiva širom svijeta i kroz kulture, iskorjenjivanje iskustva, povijesti i specifične kulture kao pozadine značenja vodi prema stvaranju ahistorijske, akulturalne arhitekture.“

– Manuel Castells: Uspon umreženog društva

Piramide u Gizi svjedočanstvo su jednoj od najvećih ljudskih suradnji u povijesti, prisutne već četiri i pol tisućljeća i nikada do kraja razjašnjene sa sigurnošću, u smislu tehnologije gradnje i inženjerskog postupka njihove izvedbe. Tek je 3800 godina kasnije centralni toranj Linkolnske katedrale sa svojih 160 metara nadvisio Keopsovu piramidu. Novi rekord 1889. godine postavio je Eiffelov toranj, a u dvadesetom stoljeću visina će biti obarana svakih nekoliko godina: Chrysler Building, Empire State Building, World Trade Center, Willis Tower… Početkom dvadeset i prvog stoljeća svi su redom odmjereni Burj Kalifom u Dubajiu, visokim 828 metara. Ovaj neboder drži trenutni rekord, a nadmašiti bi ga trebao Jeddah Tower kao prva planirana struktura kilometarske visine.

Međutim, neke od najviših i najimpozantnijih struktura izgrađene su isključivo u ljudskoj mašti: Frank Lloyd Wright tako 1957. godine predlaže gradnju nebodera visokog jednu milju (1600m) poznatog kao The Illinois. Struktura je trebala imati 528 katova, 1 750 000 metara kvadratnih tlocrtne površine i parking za 15 tisuća automobila i stotinjak helikoptera. Neka se ovo nekome ne čini kao krik megalomanije, jer hipotetski Shimizu Mega-City Pyramid zamišljen je kao piramidalni grad planiran da udomi milijun ljudi, a izgradnja bi mu trebala biti gotova do 2110. godine. Smještena u tokijskom zaljevu, sa svojom bazom od 4,8 kilometara kvadratnih i visinom od čak dva kilometra bila bi to najveća struktura na svijetu ikada izgrađena. Nadalje, 2009. godine Dubai City Tower predložen je kao mega-visoki neboder od 2400 metara. Kao takav, bio bi tri puta viši od Burj Kalife, a glavno dizalo u zgradi bilo bi zamijenjeno vertikalnim shinkansenom. No čak ni ovaj toranj nije ni do koljena konceptualnoj strukturi poznatoj kao X-Seed 4000. Ovaj mega-neboder bio bi visok 4 tisuće metara i sazdan od 3 milijuna tona čelika. Projektiran je za Tokyo od strane korporacije Taisei 1995. godine kao futuristička vizija koja kombinira ultramoderno i tehnološki potpomognuto življenje uz interakciju s prirodom. Međutim, najviša zgrada ikada zamišljena do dana današnjeg je Tokyo Tower of Babel: struktura koja bi bila otprilike 14 puta veća od Velike piramide u Gizi. Trebalo bi preko sto godina da se izgradi, a megastruktura bi udomila 750 tisuća ljudi.

Ako se nekome nabrojane strukture čine pretjerane ili čak komične, to nije ništa čudno s obzirom na povijest megalomanskih vizionarskih ideja koje su se rađale u glavama arhitekata. One predstavljaju zabavne izlete u svijet snova o ljudskim kapacitetima i mogućnostima: od grandioznih neoklasicističkih vizija Etienne Louis Boulleea do pokretnih gradova Achigrama. No, ono što je sigurno jest da gradovi rastu i kao takvi inzistiraju na većoj gustoći, što u prijevodu znači da su više i veće zgrade u budućnosti nepobitna putanja kojom se krećemo. Šanse da trenutno najviši neboder zadrži svoj status u idućih nekoliko desetljeća ravne su nuli, uzevši u obzir da je gradnja velikih, visokih i monumentalnih struktura jedna od najtvrdoglavijih i konstantnih praksi ljudske civilizacije. Čak i onda kada ne služe očitoj svrsi ili nadilaze funkcionalne prohtjeve, praksa gradnje enormnih struktura iskaz je naše potrebe za spomenikom, tj. za monumentalnim zdanjem koje će nas nadživjeti i svjedočiti o našoj moći i tehnici. Potreba za spomenikom je naša kolektivna želja za besmrtnosti, a graditi ogromno dobra je garancija da će to nešto izdržati teret vremena i sile povijesti. Osim otpornosti na vrijeme, ogromnost je znak postignuća u svojoj sposobnosti da se istakne kao nešto od kulturne važnosti. Ogromnost je također – kako primjećuje Rem Koolhaas – ravnodušna prema kontekstu.

Monumentalnost je, između ostalog, povijesno bila vezana za sakralno, a u sekularnoj pustopoljini globalnog kapitalizma upravo neboderi predstavljaju svojevrsne katedrale profita i moći. Poznati vic kaže kako je pizza kao seks: čak i kada je loša… i dalje je pizza. Ista analogija vrijedi i za nebodere koji su sami po sebi impozantni budući da kao velike vertikale u prostoru mijenjaju siluete gradova. I onda kada je generičan i bezličan, neboder ima dramatičan efekt samom svojom visinom. Neboderi su falusni simboli arhitekture, kao iskaz muškog ega i potrebe za nadmetanjem i dominacijom. Roland Barthes opisuje niz retoričkih, stilskih pokazatelja mitske misli, kao naputaka za prepoznavanje ideologije, a jedan od njih tiče se zamjene kvalitete kvantitetom. Neboderi su utoliko manifestacija kapitalističke ideologije: reificirani predmeti koji se svode na mjerljivo. U tom suludom natjecanju u visini, neboderi otkrivaju svoju ‘ugrađenu zastarjelost’ (engl. „built-in-obsolesence“) – time što obaraju rekorde u visini, oni anticipiraju da u budućnosti budu nadiđeni. Uslijed pomanjkanja fokusa na kvalitetu i odsustvo estetskih kriterija, arhitektonsko djelo moguće je vrednovati, kako ističe Lyotard, isključivo profitom koje one donosi. I tako je arhitektura odavno postala dio simulirane stvarnosti potpomognute uvijek prisutnim medijskim apetitom za konzumiranjem građevina svedenih na puku vizualnu površinu. Neboderi su kolovođe ove logike.

Neboderi su, u principu, produkt optimizacije zemljišne rente u mrežno planiranim američkim gradovima. Neboderi svojom racionalnom nosivom konstrukcijom i napumpanom katnosti postižu gustoću, tj. maksimalizirani odnos površine parcele i dobivenog prostora. Kao takvi, neboderi predstavljaju u potpunosti kapitalističku kreaciju, što samo po sebi nije spriječilo sovjetske arhitekte i ideologe da se u svojoj kombinaciji jeze i fascinacije pozabave temom nebodera. Već je 1926. godine El Lissitzky predložio svoje „nebokuke“ – nebodere T-oblika – tako stvarajući kontrapunkt američkom konceptu kroz dizajn koji prizemlje ostavlja otvoreno na korištenje pješacima, a u zraku stvara horizontalu, što je upravo poetična metafora komunističke utopije kao horizontalnog i ne-hijerarhijskog društva. Gotovo stoljeće kasnije već spomenuti Rem Koolhass i OMA projektiraju zgrade CCTV-a u Pekingu i neboder burze u Shenzhenu u kojima – kako komentira Owen Hatherley – „…posuđuju te egalitarne instrumente u svrhu ikoničnih amblema izrazito kapitalističkog ‘socijalizma s kineskim obilježjima’“.

U svojoj knjizi The Metropolis of Tomorrow Hugh Ferris predlaže idealan grad budućnosti sazdan od visokih nebodera oblika zigurata koji su međusobno razmaknuti širokim avenijama i izrazito geometrijskim rasporedom grada koji se temelji na centrima i pod-centrima zgrada razdijeljenih po funkciji. Osim što su njegove fascinantne arhitektonske ilustracije utjecale na viziju fiktivnog grada Gotham, nakon 1945. u Moskvi je izgrađeno sedam nebodera koji svojim oblikom blisko podsjećaju na Ferrisove sanjarije, a ovaj model staljinističkog nebodera izvožen je i u druge satelitske države SSSR-a (neki od poznatijih primjera su Casa Scanteii u Bukureštu ili Palača Kulture i Znanosti u Varšavi).

Za razliku od američkih nebodera postavljenih na uskim parcelama u mrežnom planu načičkanih jedan do drugog i postavljenih u međusobnu borbu u visini, moskovski staljinistički neboderi nisu bili primorani na ovaj model, budući da je država mogla upravljati parcelama i pozicijom nebodera po volji. Američki neboderi nikada nisu građeni u linijama, već dolaze u zbijenim grupama baš zato jer predstavljaju centar moći. Upravo ono što je omogućilo Moskovsku Sedmoricu jest eksproprijacija i nacionalizacija zemljišta i, baš kao što nacionalizacija zemljišta nije sinonim za socijalizam – kako komentira Hatherley – skoro ništa kod ovih struktura nije demokratično ili egalitarno, a naročito zato što su i u samoj namjeni bile predviđene za novu (crvenu) elitu.

Willis Tower, Trump Tower, The Sears Tower… Projektiranje grada u vidu produkcije pojedinačnih objekata koji najčešće imaju i svoje ime sindrom je diznifikacije urbanizma. To da Zagreb nije imun na ovaj trend potvrđuju neboderi koji niču u takozvanom zagrebačkom „cityju“ na Radničkoj cesti ili HOTO Business Tower na Savskoj, a tu su i Eurotower i Zagrebtower. Diznifikaciju komentira Ognjen Čaldarović idućim riječima:

„Takav tip proizvodnje grada unaprijed očekuje odobravanje i simboličku identifikaciju građana s „novim objektom“. Umjesto običnog grada, sve nam se više kao grad nudi proizvedena cjelina sastavljena od pojedinačnih, često raštrkanih, i naglašenih „simboličkih“, vrlo sličnih objekata – „umjetničkih djela“, koju možemo nazvati „grad atrakcija“. Gdje ćemo u diznificiranom gradu naći mjesta za „svoj kvart“? Ta praksa je anti-kvartovska – gradovi će biti sve sličniji, a atraktivnost pojedinačnih objekata postupno će blijedjeti da bi najvjerojatnije za kratko vrijeme bila nadomještena nekim novim značajnim simbolom.“

Suprotno trajnosti, ovakvi simbolički objekti i ambijenti kraćeg su trajanja naprosto jer brzo dosade i bivaju zamijenjeni novim. Novi najviši neboder smjesta odmjerava postojeći (dotad najviši) i samim time postaje ‘simboličniji’ neboder od svojeg prethodnika. Ono što je također indikativno za nove kapitalističke nebodere je, kako primjećuje Čaldarović, da oni dobivaju svoje ime i prije gradnje, dok su nekada u Zagrebu ikoničnim zgradama nadimke davali sami stanovnici: Zagrepčanka, Kockica, Trešnjevačka ljepotica…

Tower, tower, tower… Posvuda Tower! Starhitekti, „Bilbao efekt“, ikonične strukture, spektakularne zgrade, gentrifikacija… To su neki pojmovi koji nam struje u glavama kada promišljamo sliku globalnog grada kojeg proizvode poslovne elite. Sve ono što bi aludiralo na nesavršenosti ili naznake vremenskog raspada – oronulost, spontanost, neformalnost – odmjereno je hladnom minimalističkom arhitekturom u kojoj prirodno starenje i „materijalnost“ gotovo da ne postoje, a ideje vodilje postaju optimizacija tehnike gradnje, NOVE forme, NOVI materijali, NOVO uzbuđenje i NOVI spektakl. U takvoj stilskoj viziji globalnog grada izgleda kako izostaje „…cjelovita rasprava o važnosti javnih prostora, o društvenosti urbanog prostora, odnosno o „prostorima mjesta“ koja se u „prostorima tokova“ percipiraju sve više kao utočišta lokalnosti, smislenosti, poznavanja i ljudske mjere suprotstavljene globalnim dimenzijama i zastrašujućim prostranstvima globalnog grada“.

Dok su Empire State Building u New Yorku ili neboder Montparnasse u Parizu odavno dostupni (uz simboličnu cijenu) građanstvu, turistima i širem krugu korisnika, posebna kritika Zagrebu dala bi se uputiti i na činjenicu da su naši tornjevi pristupačni samo nekima. Tko se ikada popeo na vrh Zagrepčanke, Ciboninog tornja, Eurotowera ili Zagrebtowera? Ovo pitanje postavlja Srećko Horvat, uz opasku da je „…osnovna osobina postmoderne da svojim funkcijama (i značenjem) otvara pristup kako eliti, tako i široj publici“.³ Ne bi li tako minimum pristojnosti bio da neboderi koji zauzimaju vrijedna zemljišta i lokacije, građanima zauzvrat pružaju mogućnost uživanja u panorami vlastitoga grada? Zašto mi „obični“ građani ne bismo uživali mogućnost gledanja čitavog niza vizura i nebopisa koji su nam otuđeni? Upravo je krajnja moć arhitekture da širi horizonte i otvara pristupe. A „otvoriti horizonte“ (i to u doslovnom smislu) jedno je od dobrih potencijalnih mjesta za početak širenja javnog prostora grada, kako bi i mi dobili komad neba kakvog uživaju elite.

Filip Pračić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.