TEKST

Dinko Kreho: “Strana mi je ideja društva kao skladnog, sinkroniziranog organizma”



Pjesnik, esejist i kritičar Dinko Kreho nedavno je u svoju bibliografiju upisao i prvu knjigu kratkih priča. “Odmor od kulture”, izdan za izdavačku kuću Durieux, neobična je prozna knjiga koja plijeni naslovnicom, ali prije svega i svojim sadržajem, o kojemu s autorom razgovaramo u intervjuu koji slijedi. 


Tvoja prva kratkopričaška knjiga razlikuje se od tuzemne produkcije kratke priče po mnogočemu, ali najviše po žanrovskom miš-mašu isprepletenom s temama kulture. Glavni lik naslovne priče Darko Damjan razvija algoritam zahvaljujući kojemu (uvjeren je) postaje moguće izračunati razvoj događaja na kulturnoj sceni regije u daljoj budućnosti. Ideja je intrigantna, za svakoga tko se kulturom bavi i-ili od nje živi. Da imaš kapaciteta bi li se i sam upustio u takvo što?

Sumnjam. Praznovjeran sam po pitanju nastojanja da se budućnost spozna i/ili promijeni, bila u pitanju sudbina kulture ili sudbina svijeta: mislim da bih samo prouzročio još veću katastrofu. Vjerojatno sam pročitao previše SF-a.

Inače, na marginama eksjugoslavenske kulturne scene susretao sam ljude koji po grandioznosti i ambicioznosti svojih zamisli (neki bi rekli fiks-ideja) i projekata ne zaostaju puno za Damjanom; štoviše, među takvima brojim i neke bivše i neke aktualne prijatelje. Postoje tipovi i tipice na čiji je rad zaista primjenjiva fraza o nerazlučivosti genijalnosti i ludila – pri čemu ne mislim na ono moderirano, dozirano, sračunato “ludilo” kakvo se itekako da kapitalizirati u književnim i kulturnim krugovima. Mislim na ponašanja koja te zaista brzo isključe iz javnog života. Lik Darka Damjana u tom je smislu tek ponešto hiperbolizirana posveta. 

Izgleda da si knjigom “Odmor od kulture” uspio zbuniti kritiku i književnu scenu koje (barem se za sada) čini, ne znaju što bi s ovom knjigom, u kulturi i književnosti u kojoj tradicija ovakve proze ne postoji (ili egzistira samo u naznakama, na margini). Što tebi (kao kritičaru) govori dosadašnja recepcija ove knjige?

Nisam u stanju analizirati recepciju vlastite knjige kao kritičar – i vjerojatno je dobro što je tomu tako. Mogu govoriti jedino kao autor Odmora od kulture. Iz te perspektive, iznenađuje me tvoja tvrdnja da sam “zbunio”kritiku i “scenu”: to bi podrazumijeva da je knjiga zapažena, da je nešto pokrenula, stvorila nekakav rascjep ili zastoj, a ja ne bih rekao da je njen učinak ni približno tako značajan. Naravno, moguće da – opet, baš zato što se radi o mojoj knjizi – štošta propuštam.

S druge strane, zadržao bih se na tvojoj konstataciji o “prozi bez tradicije”. Osobno mislim da priče iz Odmora i nisu tako apartne u domaćem kontekstu: one u žanrovskoj i stilsko-izvedbenoj ravni poprilično upadljivo komuniciraju s prozom, recimo, Asje Bakić, Pavla Pavličića ili Luke Bekavca (da se zadržimo samo u okvirima književne Hrvatske). Naravno, zavisi gdje prepoznaješ i kako konstruiraš “tradiciju”. Od spomenutih troje autora, Bakić će se podvoditi pod kišobran feminističke književnosti, Bekavca će se prepoznavati kao sofisticiranog akademskog teoretičara koji u književnosti dalje razvija svoje znanstvene preokupacije jezikom i značenjem, dok je Pavličić, nažalost, kao pisac još davno ubijen statusom “živog klasika” i “najproduktivnijeg hrvatskog pisca”. Drugim riječima, nijedno od njih baš se ne čita u ključu slipstreama ili weirda. Meni je, međutim, njihova proza i kao čitaocu i kao autoru bliska upravo po toj liniji.

Bi li mogao kritičarski ocijeniti vlastitu knjigu, u formi nekakvog eksperimenta?

Kao što sam rekao, ne mogu gledati na vlastitu knjigu s pozicije književnog kritičara, ma koliko sam često kroz godine djelovao s te pozicije ili su me tamo drugi nasilu gurali. Ja jesam protiv robovanja ulogama i identitetima kakvo prečesto opterećuje ionako klaustrofobičnu kulturnu scenu, ali u određenim situacijama postoje strukturna ograničenja kojih treba biti svjestan. Kao što, naprimjer, nije moguće pošteno psihoanalizirati samoga sebe, tako nije moguće ni kritič(ars)ki analizirati vlastiti rad – ili ja ne vidim kako bi to bilo moguće.

Do prije dvije-tri godine u književnoj javnosti bio si percipiran dominantno kao kritičar i esejist, iako se pisanjem književnosti baviš od samih vlastitih početaka. Esejistički nerv prisutan je i u pričama iz ove knjige. Jesi li ga (u procesu rada na rukopisu) morao utišavati ili si ga puštao da slobodno vrluda?

Nisam siguran u kojim aspektima Odmora točno prepoznaješ “esejistički nerv”. U knjizi je dosta pseudodokumentarizma i pseudobiografizma, dosta “esejiziranja” na unutarpripovjednom planu – ali to su po pravilu postupci čija je funkcija da naglase literarnost teksta, a ne da je dovedu u pitanje ili razvodne. Istina, sama književnost i kultura, kao što i naslov sugerira, predstavljaju ključne teme knjige, baš kao što predstavljaju i teme većine eseja koje sam napisao. Ali, barem koliko vidim ovako “iznutra”, sve su priče izgrađene – s više ili manje uspjeha – na odavno poznatim prosedeima iz repertoara moderne i suvremene književnosti.

Šire gledano, izvjesna tematsko-motivsko preklapanja između esejistike, publicistike, proze i poezije koju pišem zacijelo uvijek postoje: ono proizlazi iz raznih osobnih zanimanja, preokupacija, pa i opsesija. Međutim, u različitim književnim formama i vrstama nastojim razvijati različite stvaralačke ličnosti i identitete i dati im prostora da se igraju, eksperimentiraju i rastu. Posljednjih godina ustanovio sam da je za mene osobno to jedini pristup koji ima smisla.   

U posljednjih pandemijskih godinu i pol bio si na cijelom nizu književnih rezidencija: u Sloveniji, Istri, Francuskoj. U međuvremenu si objavio čak četiri knjige, od čega su dvije (naš vršnjak Dylan Dog i Odmor od kulture) izašle ove godine. Dakle, jesi li pandemijsku stvarnost živio uronjen u rokove, kao u nekakvu vrstu vlastitog eskapizma?

Moram te ispraviti oko kronologije: pjesnička knjiga Simptomi i esejistička Bio sam mladi pisac objavljene su 2019., a Dylan i Odmor, kao što navodiš, 2021. Međutim, na potonja dva rukopisa uvelike sam radio i prije famoznog proljeća 2020., pa za njih nije moguće “okriviti” isključivo koronu. Istina je da sam dobar dio pandemijskog razdoblja proveo po rezidencijalnim boravcima, i još uvijek mi se čini nestvarnim da sam, unatoč svemu, uspio toliko putovati i ostati živ (ne samo zbog korone). Nisam siguran da mi je pandemija donijela neki poseban procvat na planu književne prakse, ali mi uglavnom nije ni osujetila planove, niti me je posebno ugrozila na materijalnom planu – što je dovoljno da budem zahvalan kozmosu.

Fake news, ratovi devedesetih, teorije zavjere, nestanci, mange i anime, pjesnici kiborzi, psihoterapeuti, transhumanizam … Međutim, većina tvojih protagonistica i protagonista suočava se s određenim (para) psihološkim, mentalnim, otklonima od normalnog” i stvarnosnog.  Odmor od kulture” ipak je nekim tematskim slojevima, a pogotovo interesom za nadnaravno, povezana i s tvojom sociološkom studijom o stripovskom serijalu Dylan Dog. Izgleda da te on u mnogočemu odredio?

“Sociološka studija” zvuči tako strašno! Imam potrebu istaknuti kako posrijedi nije nikakvo akademsko štivo, nego tek esej o mom odrastanju s jednim stripom, te reperkusijama tog stripa u mom životu i u životima brojnih mojih vršnjakinja i vršnjaka. Kako iz same te knjige, tako i iz činjenice da ona uopće postoji, jasno je da me Dylan Dog u mnogočemu odredio. Međutim, čini mi se da je prisustvo knjige o Dylanu u mojoj bibliografiji, a posebno referiranje na njega u uredničkom blurbu Ivane Rogar na koricama Odmora, rezultiralo time da čitatelji_ce možda malo precijene značaj ovoga klasika za nastanak priča. Naprimjer, instanca završnog pripovjednog obrata, kakav gotovo sve one sadrže, bez sumnje je karakteristična za Dylana, ali ništa manje za Dosjee X – uz koje sam se isto tako formirao. Kad danas preletim Odmor, u podjednakoj mjeri kao i utjecaje Dylana razaznajem utjecaje mange (koje i ti spominješ):jedna priča otvorena je posveta mecha žanru, druga žanru “magične djevojke”, da spomenem samo dva najočitija slučaja. Sve to ne znači da čitanje Dylana Doga nije itekako značajno za nastanak ove proze, nego da ga vidim kao jednu u nizu formativnih i utjecajnih lektira.

Na kraju knjige nalazi se pogovor autora. U pitanju je dosta rijedak običaj, činjenica da si odlučio rukopisu dodati ovaj sloj govori o tvojoj potrebi da problematiziraš unutarnju dinamiku koja vlada u polju natječajne proze.  Velik broj domaćih autora i autorica u najmanju ruku bi se sramio priznati da im priče nisu bile nagrađivane, i da čak nisu dospijevale ni u šire izbore, no ti si to ipak učinio. Zašto?

Ta vrsta pogovora/završne bilješke, u kojoj se kaže ponešto o genezi svake od priča, zapravo je poprilično česta u žanrovskom sektoru SF-a i horora, osobito u anglosaksonskom svijetu. To mi se oduvijek činilo logičnim, budući da zbirke priča uglavnom ne nastaju planski na način na koji je to slučaj npr. s romanima, a nerijetko i s pjesničkim knjigama. Istina je da sam pomalo oklijevao da li da ostavim te dvije-tri kartice, i da sam se brinuo hoće li odvući fokus sa same knjige; ipak, na kraju sam zaključio da je i priča o pričama punopravna komponenta Odmora od kulture.

Dok gledam u drugi dio tvog pitanja, pokušavam zamisliti koliko bih ozbiljno morao shvaćati književno polje, književni život, svoje kolegice i kolege i sebe samoga/samu, da se posramim zato što nisam prošao na ovom ili onom natječaju. Sve što pokušavam kako na unutarknjiževnom, tako i na izvanknjiževnom planu, ide protiv pošasti te i takve ozbiljnosti, pošasti koja ubija i književnost i duh.

U regiji egzistira razmjerno velik broj natječaja za kratku priču. Kada je riječ o nagrađivanju postoji određeni estetsko-idejni standard koji se preferira, potiče i nagrađuje. Koje dominantne kriterije nagrađivanja zamjećuješ u ovom dijelu književnog polja?

Rekao bih da postoji veoma rasprostranjeno očekivanje da kratka priča sadrži jasan aktivistički stejtment, neku vrstu istaknute po(r)uke o situaciji u izvanknjiževnom svijetu. S tim u kombinaciji dolazi i jasna preferencija spram realizma i nepovjerenje prema fantastici u njenim različitim kodovima i manifestacijama. Odnosno, fantastika može proći, ali samo ako je u funkciji alegorije ili metafore – tj. ako je fantastična komponenta jasno podređena idejnoj “tendenciji” teksta. Naravno, ne mislim da postoji neki komplot protiv nas koji pišemo drugačije: predrasude o kojima govorim naprosto su proizvod dominantnog senzibiliteta, kao i ekonomskih i društvenih struktura koje su se konsolidirale u zadnjih 10-15 godina. Recimo, na široku potražnju za “angažiranom” književnošću moguće je gledati među ostalim i kao na rezultat samog sistema projektnog financiranja literarnog polja – sistema unutar kojega postaje nužno pravdati i vlastito postojanje, a kamoli književnost i pisanje.

U pričama knjige Odmor od kulture” na specifičan način tretiraš ratove na području Jugoslavije, na način da im pokušavaš prići kroz glasove onih koji u njima nisu izravno sudjelovali. U priči Pomiritelj” pišeš o nadvladavanju jedne neobične traume kojoj tvoja protagonistica ne nalazi korijen. Što misliš o takozvanom pravu na traumu” kojeg u dominantnom diskursu imaju najviše oni koji su trpjeli ili svjedočili nasilju?

Nisam upoznat s tim konceptom; dok, evo, guglam “pravo na traumu” nailazim na sve moguće i nemoguće, često i bizarne kontekste. Mislim da živimo u strahovito traumatiziranom društvu, i da je nužno govoriti o raznim traumama koje nam oblikuju svakodnevicu, a koje nerijetko imaju i transgeneracijski doseg (kao u “Pomiritelju”). S druge strane, naravno, budući da živimo u sustavu koji je svaku pojavu ili temu u stanju preko noći monetizirati i spektakularizirati, uvijek postoji opasnost da javni (raz)govor o traumi eskalira u “trauma market”, da posudim sintagmu od pjesnikinje Adise Bašić.

Općenito, čini mi se da je količina agresivnosti i latentne frustracije kojima je svakodnevnica nabijena proteklih godina eksponencijalno narasla. To dakako osobito vrijedi za pandemijsko razdoblje, a možda najviše za aktualnu, neslućenu polarizaciju oko pitanja vakcinacije i COVID-propusnica. Strana mi je ideja društva kao skladnog, sinkroniziranog organizma – naprotiv, vjerujem da se društvo upravo artikulira kroz proturječja, tenzije i sukobe – ali stupanj dehumanizacije onih drugih (s obje strane debate) i spremnosti na nasilje i represiju  zaista me plaši. To bi moglo ostaviti cijelu novu lepezu trauma, čije će reflektiranje i osvještavanje zahtijevati golem napor i rad. 
Gorivo za cijelu tu društvenu dramu sveopći je osjećaj nemoći, koji je prodro u sve pore svakodnevnog života. Takav osjećaj, čini mi se, u pričama iz Odmora funkcionira gotovo kao dio ambijenta.

Što ti sam činiš kada ti je potreban odmor od kulture? Je li on uopće moguć?

“Kultura” je u mom shvaćanju poprilično širok pojam. Budući da se pisanjem bavim u punom radnom vremenu, vezan sam za kulturno, umjetničko i književno polje na način da se distinkcija između privatnog i poslovnog, javnog i osobnoga ponekad gubi. Ipak, tako shvaćena kultura i dalje čini tek jedan dio mojih interesa, a bavljenje njome samo jednu od komponenti moje samoidentifikacije. Mislim da je važno – danas, u vrijeme društvenomrežnih neuroza, možda i više nego ikad – probijati razne strukovne i društvene mjehure u koje se i ne znajući zatvorimo. Meni to osobno ne ide teško, budući da me puno stvari zanima, a pažnja mi je po prirodi raspršena. Trenutno pohađam tečaj za učitelja joge, držim treninge brazilskog jiu-jitsua u jednom klubu u Zagrebu, usput i sam treniram koliko stignem, gledam crtiće, čitam stripove, pratim Zvezde Granda i Balkan Info. Doduše, potonje tri-četiri preokupacije vjerojatno su očigledne i iz knjige o kojoj smo govorili, pa tako činimo puni krug: što je i gdje je “kultura” još jednom nije očigledno.  


Antonela Marušić


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close