TEKST

Uvod u marksističku ekologiju

Donosimo vam tekst o marksističkoj ekologiji i o tome kakva bi nas budućnost mogla čekati ako nastavimo ovim stopama

Mnogi tradicionalni marksisti su zbunjeni okretanjem ljevice prema ekologiji jer se radnička prava i pitanja zaštite okoliša često ne podudaraju. Recimo, rudari koji vade ugljen protive se okretanju obnovljivim izvorima energije jer to znači gubitak posla i dobrih radnih beneficija koje su izborili kroz povijest radničke borbe.

Istovremeno mnogi teoretičari ekologije kritiziraju Marxa jer po njima on pripada tradiciji radne teorije vrijednosti, ekonomskoj struji koja smatra da rad stvara vrijednost, iz čega slijedi da ju prirodna dobra poput rijeka, šuma, zemlje ili zraka ne sadrže. Ekološki ekonomist Nicholas Georgescu-Roegen (1) polemizira protiv „Marxove dogme da je sve što priroda nudi gratis“, a Geoffrey Carpenter (2) interpretira Marxovo spominjanje nekih prirodnih uvjeta kao „slobodnih za besplatno korištenje“ kako bi argumentirao da Marx shvaća prirodu kao „beskonačni resurs“.

Pionir marksističke ekologije Paul Burkett u svojoj paradigmatskoj knjizi Marx and Nature (3) ističe niz Marxovih citata koji pobijaju tu dugogodišnju pretpostavku, koju čak i mnogi tradicionalni marksisti uzimaju zdravo za gotovo. U Teorijama o višku vrijednosti Marx ističe da kada bi zemlja bila svima na slobodnom raspolaganju nedostajao bi glavni element za formiranje kapitala jer najvažniji uvjet proizvodnje – priroda – ne bi mogao biti apropriran. Svi bi naprosto uživali blagodati „rada“ prirode (4).

Drugim riječima, dok je čiste vode u izobilju, nijedan je kapitalist ne može prodavati jer postoji silno velika prirodna ponuda vode koja je besplatna, ali kada dođe do nestašice, odnosno voda postane nepitka, potražnja za vodom prestaje biti zadovoljena te je kapitalistima ponuđen prostor za postavljanje vode na tržište. Zamislimo da zrak postane toliko zagađen da izaziva bolest u roku od nekoliko dana. Tržište boca s komprimiranim čistim zrakom bi cvjetalo. Dok je zrak još relativno čist, to se ne događa. Isto tako je sa zemljom, da svatko ima pristup plodovima zemlje, ne bi je se moglo prodavati. Dakle, nestašica prirodnih bogatstava stvara uvjete za razmjensku vrijednost.

Još jedan dokaz za Marxovo prihvaćanje ograničenosti prirodnih resursa donosi nam John Bellamy Foster (5) koji ističe Marxov interes za razvoj kemije i agronomije svojega doba. Kemičar Justus von Liebig je kroz 1850-e i 1860-e studirao nutrijente u zemlji i uočio da britanska poljoprivreda sa svojim intenzivnim metodama kultivacije, koja služi povećanju uroda za tržište, operira kao sistem krađe vitalnosti zemlje. Naime, zemlji trebaju određeni nutrijenti, kao što su dušik, fosfor i kalij, kako bi mogla nastaviti doprinositi rastu usjeva. Kako usjevi rastu, oni se hrane tim nutrijentima iz zemlje te polako iz nje iščezavaju. Prijašnja su društva plodove zemlje reciklirala nazad u zemlju gnojenjem. Međutim, kapitalizam je doveo do koncentracije vlasništva nad zemljom koja je uključivala depopulaciju ruralnih područja i velike razlike između sela i gradova. Kako neprobavljivi plodovi usjeva nisu završavali u zemlji nego na smetlištu, a zemlja gubila vitalnost, SAD i europske države nekako su je morale gnojiti. Jedna od konzekvenca tog metaboličkog napuknuća, kako ga naziva Foster, nastanak je trgovanja gvanom (ptičjim izmetom) koji je sadržavao puno dušika i fosfora, a kojim su obilovala otočja Perua. Pokrenuta je golema tržišna razmjena između južnoameričkih država te SAD-a i Europe, što je utjecalo na rat na Pacifiku, gdje su Peru i Bolivija ratovali protiv Čilea kako bi se izborili za poziciju glavnog trgovca sa Zapadom. Marx je to sve budno pratio i napisao kako konzekvenca diktata kapitala „remeti metaboličko međudjelovanje čovjeka i zemlje, odnosno sprječava vraćanje u tlo njenih sastavnih elemenata koje čovjek konzumira u obliku hrane i odjeće; dakle onemogućuje djelovanje vječnog prirodnog uvjeta za trajnu plodnost tla” (5).

Iz navedenog uočavamo dva primjera gdje Marx prepoznaje ograničenost prirodnih dobara i njihovu ulogu u proizvodnji. To nas navodi da se zapitamo otkud dolazi tako snažan konsenzus da Marx ne prihvaća postojanje bilo kakve vrijednosti bez rada. Naime, radna teorija vrijednosti, u kojoj samo rad proizvodi vrijednost, a zbog koje Marxa kritiziraju mnogi ekolozi, naprosto je bila dominantna ekonomska teorija u Marxovo vrijeme, a vezana je i za Adama Smitha i Davida Ricarda. Istina jest da je ona u suvremenoj ekonomiji zamijenjena teorijom marginalne korisnosti, koja tvrdi da vrijednost proizlazi iz pojedinčeve želje za konzumacijom nečega, potražnjom, a ne potrebnom količinom rada da se to nešto napravi, ali to nije bojno polje Marxova projekta, koji je u suštini kritički i filozofski. Marxov se Kapital u podnaslovu zove Kritika političke ekonomije. Grundrisse, kao draft Kapitala, nosi podnaslov Osnove kritike političke ekonomije, a Teorije o višku vrijednosti: Prilog kritici političke ekonomije. Iz navedenog je očito da je Marx kritičar ekonomije uopće, odnosno radne teorije vrijednosti kao prevladavajuće ekonomske teorije toga doba.

Marx zapravo nastavlja Hegelov projekt i historizira kapitalističku ekonomiju. Naime, Smith i Ricardo pišu ekonomsku znanost kao da je ona prirodna, nepromjenjiva znanost. Pišu o razmjeni roba, kao da je ona oduvijek pokretala ekonomiju carstava i drugih društvenih oblika. Marx ističe da roba u današnjem smislu nije postojala u doba feudalizma, kao ni prije njega. Većinu onoga što bi čovjek proizveo bi odmah iskoristio, a to je poglavito bila hrana. Feudalna ekonomija se temeljila primarno na poljoprivredi – sadilo se, jelo, i dio bi se davao aristokraciji. Aristokracija i kmetovi bi višak eventualno razmjenjivali, ali ta razmjena nije ono što je pokretalo ekonomiju, dok se u kapitalizmu ulaganja u proizvodnju događaju jedino onda kada investitor smatra da će dobiti višak vrijednosti na uloženo, da će novac generirati još novca. Razmjena je dakle uvjet za pokretanje kapitalističke ekonomije. Investitor (kapitalist) je kupac radne snage, sredstava za proizvodnju ili naprosto dionica, i očekuje da će dobiti povrat na uloženo. Bez njega nema (kapitalističke) ekonomije.

Baš zato Marx u Kapitalu ističe da u kapitalizmu roba ima dualni karakter. Naime, roba ima uporabnu i razmjensku vrijednost. Uporabna vrijednost robe je transhistorijska kategorija, čovjek je uvijek nešto skupljao, lovio, izrađivao i onda to upotrebljavao. Razmjenska vrijednost robe je historijski kontingentna kategorija i potpuno vezana za kapitalističku ekonomiju. Proizvodnja će se u kapitalizmu dogoditi isključivo onda kada se očekuje da će razmjena proizvedene robe donijeti više novca. Poznata Marxova N – P – N’ (novac, proizvodnja, novac + višak novca).

Osim što ističe dualni karakter robe, Marx uočava dualni karakter rada. Konkretni rad stvara uporabnu vrijednost, a apstraktni rad stvara razmjensku. Konkretan rad je transhistorijska kategorija, oduvijek su ljudi nešto stvarali i zatim upotrebljavali. Istovremeno su i uživali plodove prirode, koja također proizvodi uporabnu vrijednost poput špilja za sklanjanje od kiše i snijega, krzna životinja za zagrijavanje, vatre, vode ili zraka. Kao što smo naveli na početku ovog teksta, Marx prepoznaje vrijednost kemijskih elemenata u zemlji koji omogućuju rast usjeva. S druge strane se nalazi apstraktni rad, koji je historijski kontingentna kategorija i vezan je za kapitalizam. To je količina ukupnog rada potrebnog da se proizvede neka roba za razmjenu. Recimo, za proizvodnju pametnih telefona potrebna su djeca robovi u Kongu, manufakturni radnici u Bangladešu, programeri u SAD-u, trgovačke mreže i promet diljem svijeta, i tako dalje. Sav taj rad čini apstraktni rad potrebnim da bi se proizveo neki smartphone, koji ima svoju tržišnu cijenu s obzirom na količinu tog apstraktnog rada. Višak vrijednosti proizlazi iz odgovarajućeg viška (apstraktnog) rada. Dakle, (apstraktni) rad je u kapitalizmu ono što stvara (razmjensku) vrijednost, a (razmjenska) vrijednost kao takva predmet je kritike u Kapitalu, Teorijama o višku vrijednosti i Grundrisseu.

Predmet Marxove kritike, dakle, nije samo kapital, već i rad, budući da rad stvara vrijednost, rad stvara kapital. Iz navedenog uočavamo da Marx ne smatra da priroda, odnosno rijeke, šume, zrak i zemlja nemaju vrijednost, nego da kapitalistička politička ekonomija, koju u Kapitalu kritizira kao historijski kontingentu, to ne prepoznaje kao (razmjensku) vrijednost.

Kao što znamo, od industrijske revolucije naovamo zrak je sve više zagađen štetnim česticama koje narušavaju ljudsko zdravlje, a isto se događa morima, rijekama i jezerima. Šume su sijeku za oplodnju (razmjenske) vrijednosti, a zemlju degradiraju zbog agresivnih poljoprivrednih metoda. Kapitalističko rješenje koje se posljedično nameće jest da se prirodi nametne neka razmjenska vrijednost. Kao što je nečiji posjed produžena ruka njegova vlasnika, tako bi i svaka rijeka, jezero, šuma, oceani, zrak, trebali biti produžene ruke nekog vlasnika, u ovom slučaju država. Korporacijama se trebaju nametati porezi na korištenje takvih dobara i slično. Tu dolazimo do suvremenih ekoloških ideja poput „prirodnog kapitala“ (6), gdje se, kao što je navedeno, prirodnom blagu stavlja neka tržišna cijena. S takvim potezima dolazimo do niza problema: što ako je nekoj korporaciji isplativije platiti korištenje rijeka za ispuštanje štetnih čestica? Onda naprosto država tim novcem može platiti čišćenje prije nego što građani piju tu vodu i što – svi sretni? Je li bitno što će ta nečistoća otići i u oceane i zrak ili će korporacije morati plaćati i dopuštenje za onečišćenje zraka i oceana? Koliko košta prljavi ocean? Koliko riba i drugih morskih organizama smije umrijeti od onečišćenja za profit? Pošto prljavi zrak? Koliko nas zbog profita smije odapeti zbog karcinoma pluća?

Imajmo na umu da u kapitalističkom društvu jako puno toga ovisi o profitu kapitalista – poput na primjer BDP-a, mirovina, poslova, socijalnih programa, projekata civilnog društva i sl. Kada se 2008. godine dogodio ekonomski kolaps, osim što su mnogima oduzete kuće i ostali su beskućnici, još više radnika je izgubilo poslove. Ako investitori ne ulažu u ekonomiju, ako ne misle da će dobiti povrat na uloženo, cijeli sustav se urušava, što uključuje poslove radnika. Upravo su zato javni upravljači kapitalom, odnosno države, u vječnoj šah-mat poziciji od strane kapitalista – moraju im dopuštati rast jer inače bi došlo do nezadovoljstva: ljudi bi ostali bez posla, mirovina, socijalnih beneficija. Istovremeno, političari moraju nekako paziti na radnička prava i javna dobra, jer bi njihovim narušavanjem također došlo do nezadovoljstva. Ekološka priča u ovom kontekstu može naljutiti i radnike i korporacije, kao što to često i čini.

Marxa ne zanima nekakvo „pravedno“ upravljanje kapitalističkom ekonomijom. Ne zanima ga jednaka raspodjela kapitalistički stečenih resursa. On je kritičar kapitalističke oplodnje vrijednosti uopće, odnosno ukazuje da je čitava ekonomska znanost historijski određena, i da u nekom novom sustavu uopće ne mora vrijediti. Ekološki i zdravstveno štetne industrijske prakse – poput brze mode, fast-fooda, proizvodnje svakakvih drangulija, igračaka, satova i drugog kiča, iz godine u godinu novih modela smartphonea, laptopa i tableta, uključujući i fokus na osobne automobile nauštrb javnog prijevoza, turizam i ugostiteljstvo, izgradnju zgrada radi iznajmljivanja stanova i sl. – sve u konačnici, u kontekstu kapitalističke ekonomije, stvara vrijednost, razmjenu, a samim time i poslove, mirovine, socijalne programe i perpetuira naše društvene odnose kao one prodavača i kupaca. Upravljanje kapitalizmom uvijek nas dovodi do brojnih „teških odluka“  – želimo li posao ili želimo čisti zrak, želimo li mirovine ili svijet s manje smeća, zato što naš opstanak ovisi o mašineriji koja uništava uporabnu vrijednost – prirodu (u koju je uključen i čovjek, pa samim time i društvo) i pretvara je u razmjensku.

Dobra strana svega ovoga, svjetlo na kraju tunela, upravo je Marxova kritika političke ekonomije i ukazivanje na to da je ovakav ekonomski model samo jedna kratka faza u povijesti čovječanstva. Još u feudalizmu, kao što smo naveli, roba je imala samo uporabnu vrijednost, proizvodilo se da bi se koristilo, ne da bi se razmjenjivalo. To ne znači da trebamo vratiti feudalizam, već da s obzirom na kapitalističku tehnologiju, u što uključujem i znanje radnika kao što su poljoprivrednici, njegovatelji, građevinari, kemičari, liječnici, itd., gradimo društvo u kojem pomoću nje stvaramo robu za direktnu upotrebu, bez razmjene. To znači da se možemo lišiti proizvodnje tričarija koje nam uvaljuju marketinški stručnjaci i preoblikovati promet i stanovanje, kako smo i napisali u prošlom paragrafu, te raditi mnogo manje. Takvo što nije postojalo nikad u povijesti čovječanstva. Svi socrealizmi 20. stoljeća razmjenjivali su robu i mjerili svoj BDP, a rad ljudi tretirali su kao apstraktni, a ne konkretni.

Marksistička ekologija je, dakle, ona ekologija koja kritizira sve suvremene pokušaje stavljanja cijene na prirodu jer taj čin predstavlja dodjeljivanje razmjenske vrijednosti, odnosno kapitalističku kolonizaciju još jednog aspekta u dijalektici društva i prirode. Umjesto toga, zahtijeva nadilaženje kapitalističke ekonomije mimo „humanih“ upravljačkih ekoloških metoda postojećeg sistema kao distrakcija s obzirom na cilj koji jedini može pružiti održivu budućnost. Marksistička ekologija također prepoznaje vrijednost prirode bez koje čovjekov organizam ne bi mogao postojati i shvaća da je (razmjenska) vrijednost utemeljena u (apstraktnom) radu samo historijski kontingentna kategorija vezana uz kapitalizam. Istovremeno, kao dio marksističke tradicije, marksistička ekologija nužno je kritička teorija i nema neku jasnu strategiju koja vodi utopiji, neku metodu upravljanja ili  pobunu unutar kapitalizma koja će dovesti do komunizma kao cilj, no uvijek su moguće različite kooptacije. Kao i uvijek, jedni rješenje vide u unutarsistemskom djelovanju i porezu na ugljik ili gornjoj granici za izgaranje ugljika, a drugi u revoluciji.

Fran Radonić Mayr

• 1. Georgescu-Roegen, N., 1971. The Entropy Law and the Economic Process
• 2. Carpenter, G., 1997., Redefining Scarcity: Marxism and Ecology Reconciled”
• 3. Burkett, P., 1999., Marx and Nature: A Red and Green Perspective
• 4. Marx, K., 1963 (2020), Theories of Surplus Value, Volume II, Pattern Books
• 5. Foster , J. B., 2011, The Ecological Rift: Capitalism’s War on the Earth
• 6. Sukhdev, P., 2012., Corporation 2020: Transforming Business for Tomorrow’s World

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu