TEKST
Khaled Hourani: Prva Intifada je bila umjetnička akcija
“Uvijek sam tvrdio da je Prva Intifada bila umjetnička akcija”, kaže mi palestinski umjetnik Khaled Hourani gotovo odmah po našem susretu na terasi njegovog stana u Ramali. Razgovarali smo krajem septembra 2022. godine dok je temperatura još bila visoka; mogli smo osjetiti ljetni povjetarac u zraku zajedno s očajem koji se valjao iz izbjegličkih kampova Zapadne obale. “Sigurnosne prilike su se pogoršavale” svuda oko nas, kako to vole reći međunarodne organizacije, zahvaljujući desetljećima nasilja i okupacije.
Khaled Hourani osobita je vrsta institucije, one kritičke, umjetničke. Njegova plodna praksa obuhvaća slikarstvo, skulpturu, konceptualnu umjetnost, pisanje, kuriranje, ali on je također i dio palestinskog kolektivnog tijela – iz njega izvire, u njemu djeluje, njega svojim radom oblikuje. Houranijeva individualna povijest i umjetnička praksa čita se i kao povijest tog kolektivnog tijela.
Njegove radove iz serije „Neprirodan krajolik“ vidjela sam tjedan prije našeg susreta u Walled Off hotelu u Betlehemu. Na moj zahtjev za intervju odgovorio je pozvavši me u svoj dom. Paradoksalno, u ovom dijelu svijeta poznatom po neprekinutim krugovima nasilja, još uvijek je sigurno pozvati potpune strance u svoju kuću, a tim je strancima sigurno da taj poziv i prihvate. Dok smo razgovarali, često nas je prekidao radostan lavež njegovog psa praćen oštrim, ali poznatim zvukovima suđa iz kuhinje dok je njegova familija pripremala večeru. Hourani često između rečenica kaže “yani”, što, kako objašnjava, znači “znači”. Rado se sjeća svog posjeta Zagrebu, u organizaciji WHW-a i pita je li Stilinović živ. Puno se smije, kao jedna od onih vječno mladih osoba koje su puno toga vidjele i doživjele – i ne uvijek u najpovoljnijim okolnostima – ali koje i dalje vjeruju da su čuda moguća. Da postoje ludi ljudi, umjetnici, posvuda. Pušili smo duhan i pili čaj od mente dok se naš razgovor uspinjao visinama umjetnosti i revolucije.
Vaš rad se proteže kroz nekoliko desetljeća i kroz više različitih medija – slikarstvo, skulpturu, konceptualnu umjetnost, pisanje, kuriranje. Što se promijenilo tokom vremena, u vašem pristupu umjetnosti ali i pitanjima kojima se u svom radu bavite?
Radim u različitim medijima, yani, s različitim konceptima i temama, koji se mijenjaju kroz vrijeme. Ali mogu vam reći da se tokom pandemije korona virusa nešto promijenilo. To je bilo jedinstveno vrijeme karakterizirano izolacijom, tišinom, boravkom kod kuće i društvenim distanciranjem – kao da smo odjednom imali luksuz vremena – za biti kod kuće i baviti se umjetnošću. Nažalost, nije bilo tako; bio sam šokiran kao i svi drugi ljudi oko mene. Ta obaveza da naprosto guramo dalje, da nastavimo raditi ono što smo radili prije, nije bila ni laka ni jednostavna. Nisam iskoristio to prazno ili tiho vrijeme za stvaranje umjetnosti. Prestao sam biti umjetnik, na možda godinu dana, i za to vrijeme sam (ponovo) razmišljao o ulozi umjetnosti.
Vaš posljednji rad dio je skupne izložbe u galeriji Walled Off hotela u Betlehemu. Što vas je potaknulo da se vratite slikarstvu?
Počeo sam šetati s lokalnom planinarskom grupom kako bih promijenio atmosferu stalnog boravka kod kuće – kako bih uživao u krajoliku, planinama i drveću. Ali shvatio sam da čak i u takvim malim akcijama, Zid[1] i politika su i dalje tu, čak i ako ih želite zaboraviti. Yani, gdje god da idete, vidjet ćete Zid, vidjet ćete naselja (settlements, ilegalna naselja koja je Izrael podigao uglavnom na okupiranoj Zapadnoj obali, op.a.). Oni daju cijelom krajoliku drugačije značenje.
Počeo sam fotografirati na tim planinarskim izletima i razmišljati o krajoliku, posebno tokom jutra ili „zlatnog sata“ pri zalasku sunca i to me ohrabrilo da se vratim slikanju i umjetnosti. Napravio sam seriju malih radova, projekt nazvan “Neprirodan krajolik“. Rad koji ste vidjeli u Betlehemu dio je te serije. Počelo je kao projekt o krajoliku i Zidu, i kako ta konstrukcija, taj ružni beton, pokušava izrezati, razdvojiti i uništiti scenu. Kako djeluje taj Zid na krajolik, posebno promatramo li ga iz daljine? Mogu vidjeti, kad sam blizu Zida, kakvu štetu i kakvo nasilno razdvajanje Zid radi između seljaka i njihove zemlje, obitelji i njihovih rođaka. Ali također, iz daljine i posve udaljenog pogleda nekoga tko želi samo planinariti, krajolik ima drugačije značenje. Ovdje u Ramali živimo u visokom području, kada gledate prema moru možete vidjeti različite slojeve planina, ali nigdje nema praznog krajolika, bez naselja, bez Zida.
Vraćajući se na vaš prethodni rad pod nazivom “Bez utočišta”, u kojem ste se bavili odnosom stvarnog i imaginarnog, odnosom između umjetnosti i stvarnosti – kako vidite ulogu umjetnosti u ovom posebnom kontekstu, kontekstu “ružnog betona”, ili drugim riječima, u kontekstu brutalne stvarnosti koja nadilazi ono što bismo mogli zamisliti?
Odnos između stvarnosti i fikcije često me gonio na razmišljanje, i ja se nastavljam vraćati tom konceptu, uvijek i iznova. Linija koja razdvaja stvarnost i fikciju nestala je. U mojoj generaciji tako nešto nikada nismo mogli ni zamisliti, nikada nismo mislili da bismo se u stvaranju fikcije mogli nadmetati s dnevnim vijestima, a fikciju koju pratimo na vijestima umjetnost nije u stanju proizvesti.
Takav je i slučaj ruskog ambasadora u Turskoj koji je ubijen 2016. godine u galeriji u Ankari dok je govorio na otvaranju izložbe. Napravio sam veliku sliku o tome koja je bila dio moje retrospektive u Jordanu. Odabrao sam ovu posebnu temu jer je galerijski prostor, ili umjetnost općenito, oduvijek smatran sigurnom zonom. Dakle, imate nešto što se događa vani i onda dolazite u galeriju kako bi na tom sigurnom mjestu vidjeli ishod ili rezultat onoga što se dogodilo. To je nešto što govori o nečemu drugom, to je reprezentacija. Ali u ovom činu na izložbi u Ankari, kada je stvarni ambasador ubijen, galerija je prestala biti sigurna zona. To je bila deklaracija akcije u galerijskom prostoru. Umjetnost nije zaštićena; nema sigurnog mjesta za bijeg od katastrofe vani, nema utočišta.
Dakle, mi danas svjedočimo nadmetanju stvarnosti i umjetnosti. Uzmite, na primjer, otpor – i otpor je neka vrsta umjetnosti. Civili koji zaustavljaju tenk ili demonstriraju protiv vojske – njima je potrebna imaginacija i to izgleda kao fikcija. Što vas potiče da se zauzmete za nešto, da sanjate o drugačijem životu, boljem životu? To je san, to je fikcija.
To je zanimljiv pogled, promatrati civile kao umjetnike otpora, a ne obrnuto – umjetnike kao političke aktiviste.
Uvijek sam tvrdio – održao sam predavanje o tome u Libanonu – da je Prva Intifada bila umjetnička izvedba ili umjetnička akcija. Ustanak nije bio samo politički, kao što su ga svi čitali u političkim krugovima, akademskim institucijama i posebno zapadnim medijima. To je bila kultura par excellence, i toliko duboka da ju nije bilo moguće razumjeti uobičajenim alatima političke analize. U to vrijeme, palestinsko pitanje bilo je u neprestanom padu, blijedilo je, ljudi su bili frustrirani, a nacionalni pokret je kopnio. Dakle, u nepovoljnom političkom trenutku, kada politika postane nemoćna i nacionalni pokret slabi, jedini preostali motori postaju kultura i umjetnost. Tamo gdje je realizam završio, nemoguće je počelo.
Ustanak je bio poput objave revolucije ne samo protiv okupacije i njezine politike, već i protiv svih njezinih uzroka. Ljudi se nisu bunili samo protiv vojne mašinerije i barijera. Bunili su se protiv lošeg obrazovanja i nedostatne zdravstvene zaštite; bunili su se za povratak na zemlju, za povratak poljoprivredi, za solidarnost; bunili su se jer su željeli način života koji im je bio uskraćen.
Već na početku (1987. op.a.) postalo je jasno da ovaj ustanak nema vodstva. Naprotiv, pokret i njegovi pojedinačni protesti dolazili su odozdo. Ovdje govorim o početku ustanka koji je izazvao umjetnost i nadmašio je. Ustanak je umjetnički događaj, i ljudi su umjetnici dok se ne dokaže suprotno.
Vaš umjetnički rad prepoznat je međunarodno, dio je kolekcija zapadnih muzeja, izlagali ste na Documenti 13, između ostalog. S obzirom na političku prirodu vašeg rada i činjenicu da dolazite s okupiranog teritorija, kakav je bio vaš položaj u inozemstvu kao palestinskog umjetnika?
Umjetnost se u Palestini ne tretira baš dobro, iz puno razloga. Umjetnici trpe, hapse ih, uništavaju im radove, a mnogi imaju i zabranu putovanja. Meni je bilo dopušteno putovati, ali bio sam pritvaran. Volio bih biti uhapšen iz umjetničkih razloga, a ne političkih, ali oni vas ne smatraju umjetnikom; smatraju vas aktivistom ako radite nešto što potiče ili promiče nacionalno pitanje. Naše političko pitanje je kulturološko pitanje broj jedan. Ni jedan umjetnik, ni jedna kulturna institucija ne mogu ovo izbjeći, čak i ako nisu direktno uključeni u političke borbe. Ali teško je razmišljati o umjetnosti kao nečemu odvojenom od politike, bilo gdje. Umjetnost je ponekad političnija od same politike.
Na početku, tokom Arafatovog vremena, bilo je puno solidarnosti. Godine 1967.[2] i u 1970-ima, nakon rata, svi su željeli Palestince tretirati kao žrtve, željeli su ih zagrliti, pružiti podršku. To nije loša stvar; to je ljudska reakcija i da toga nema, bila bi loše. To ne znači da u to vrijeme nije bilo dobre umjetnosti. Ali ja bih radije da me tretiraju kao ljudsko biće, a ne kao žrtvu; ne volim razmišljati o sebi kao žrtvi, niti prikazivati žrtve u svojim djelima. Suština umjetnosti nije žalopojka; radi se o kritici. Radi se o gledanju stvari iz različitog kuta. Radi se o svjedočenju, podršci, žudnji za boljim životom.
Kada su me pozvali na Documentu 13 s projektom Picasso, nisu me zvali zato što im se sviđa ili ne sviđa Palestina, zvali su me zbog umjetničkog koncepta koji se bavi granicom između kuriranja i umjetničke prakse. Ipak, politika je prisutna od samog početka. Kakvog bi smisla imalo donijeti Picassa u neku normalnu zemlju? Odnosno, to nije nešto što bi me zanimalo kao projekt. Palestinska povijest, palestinska pitanja, kontrolna točka (checkpoint, stalna ili mobilna kontrolna barijera koju Izrael diže duž Zapadne obale, op.a.) kroz koju umjetničko djelo mora proći, slika policajca koji štiti umjetničko djelo – palestinski borac-snajperist, kako je do tada poznat, odjednom stoji ispred slike – to je ono što proizvodi značenje, što projektu daje smisao.
U okviru projekta “Picasso u Palestini” željeli ste dovesti samo jednu sliku,”Buste de Femme”, dio zbirke Van Abbemuseuma u Eindhovenu, i izložiti je u Ramali. Nisam sigurna da naši čitatelji, od kojih su mnogi vjerojatno vidjeli Picassa izloženog u muzejima svojih gradova, znaju koja vrsta spekulativnog razmišljanja i akcije je potrebna da bi se taj mali zadatak dovođenja jedne jedine slike ostvario u Palestini. Dakle, možete li, molim vas, razjasniti nemogućnosti s kojima ste se suočavali u dovođenju Picassa u Palestinu? I koliko je cijeli proces bio izazovan za vas osobno?
Bio je to vrlo izazovan projekt, vrlo riskantan projekt. Glavno pitanje bilo je kako dovesti umjetničko djelo iz muzeja u Europi i izložiti ga u ratnoj zoni. A onda, kako uvjeriti muzej da će umjetničko djelo biti na sigurnom, u sigurnom kombiju, pod sigurnim nadzorom – to je prvo što je osiguravajuće društvo tražilo. Morali smo izgraditi muzej jer u to vrijeme, od 2009. do 2011. godine, nismo imali muzej. I morali smo nabaviti novac za cijelu akciju. Dakle, trebali smo napraviti čudo, i trebali smo, opet, djelovati u području fikcije.
Već na početku sam pozvao redatelja, prije nego što sam imao čak deset posto proračuna, da sve to snimi, čak i ako ne uspijemo izvesti projekt do kraja. Ali postoje umjetnici ili ljudi koji vjeruju u umjetnost svuda – to me također naučio projekt Picasso. Za mene je to bio proces učenja. Nisam znao kako će to funkcionirati, hoću li uspjeti nabaviti novac, jer radilo se o nekoliko stotina tisuća dolara. Također sam se pitao: treba li nam zaista takvo što u Palestini, usred ogromne krize koja se događala u to vrijeme? Donijeti samo jednu Picassovu sliku? Je li to stvarno vrijedno truda?
Umjetničko djelo moralo je biti zaštićeno 24 sata dnevno. Morali smo stvoriti mali muzej prema strogo propisanim kriterijima vlažnosti, temperature, sigurnosti, svjetla, svega. Ljudi su morali ulaziti jedan po jedan. Ili po dvoje, da bi sliku vidjeli jer muzej je bio veličine četiri puta četiri metra, a deset ljudi koji dišu blizu slike moglo bi je oštetiti. Sve te vrste briga.
Za mene to je bio projekt o ovom malom muzeju, praznom muzeju nakon povratka umjetničkog djela. Također tu je i pitanje o solidarnosti umjetničke akcije, jer mnoge se stvari mogu smatrati iskazima solidarnosti, ali ovo tome ne sliči. I preispitivali smo, naravno, odnos između muzeja u Europi i pravila o Trećem svijetu i ratnim zonama, područjima sukoba.
Siguran sam da je moje pismo Muzeju najprije izgledalo kao šala: “Želim službeno posuditi umjetničko djelo iz vaše zbirke i donijeti ga u Ramalu, gdje nemamo državu, nemamo muzej – sve te osnovne stvari – nemamo čak ni zračnu luku.
Nemamo ništa, ali želimo pokušati zadovoljiti sve kriterije – osim možda države, hahaha.
Projekt je imao veliki odjek, ne samo međunarodno, u medijima i na Documenti 13; Palestinci su ga također dočekali s velikim interesom i uzbuđenjem. Što se dogodilo s ovim malim muzejom nakon izložbe ovog jednog djela?
Njemački redatelj koji je posjetio Međunarodnu akademiju umjetnosti u Palestini, nekoliko mjeseci nakon što se slika vratila u Nizozemsku, postavio je isto pitanje. Sjedio je u toj praznoj sobi i pitao što ću s njom učiniti, kao da moram nešto učiniti, kao da moram napraviti novi projekt. Vaše pitanje sada me potiče da razmišljam kao umjetnik. Jer prema mom načinu razmišljanja, stvaranje novog umjetničkog projekta neka je vrsta deklaracije: kao da ono što sam napravio nije dovoljno, kao da moram nešto učiniti, kao da postoji nužnost da se kaže nešto novo.
Mi još uvijek imamo posjetitelje koji se žele fotografirati u toj sobi i njenom praznom kvadratu na kojem je stajala slika. Ista priča pojavljuje se kroz povijest umjetnosti; kao nestanak „Mona Lise“ 1911. na dvije godine, nestanak umjetničkog djela koncept je sam po sebi. Ako želim to ponovno učiniti, zvučat će kao trač – to jest, kada kažete nešto suvišno što nije potrebno. Mislim da je prazan prostor sam po sebi nešto. S druge strane, zadovoljan sam vrstom umjetnosti koja je nastala oko projekta Picasso. Njemačko-američki umjetnik Michael Baers napravio je strip “Usmenu povijest Picassa u Palestini”, ogromnu knjigu od sedamsto stranica crteža, pokazat ću vam…
Michael je istraživao cijeli projektu gotovo u real time, posjećivao nas u Ramali, radio intervjue s ljudima, crteže – on je i danas uključen u cijelu priču. I vjerojatno o samom projektu zna više od mene.
Mali muzej bio je smješten unutar Međunarodne akademije umjetnosti u Palestini, u kojoj ste najprije bili angažirani kao umjetnički, a poslije i kao generalni direktor, od 2007. do 2013. godine. Kakva je to bila institucija?
Bila je to neka vrsta eksperimentalne institucije, svojevrstan umjetnički projekt. Imali smo sporazum između naše Akademije i Akademije umjetnosti iz Osla, pa su studenti koji su željeli studirati ovdje od početka znali da ne tražimo akreditaciju od palestinske vlasti jer smo bili kritični prema njihovim kriterijima akreditiranja. Ako želite slijediti njihove kriterije, možete ići na regularno sveučilište. Ako je vaša strast umjetnost, dobrodošli ste.
U to vrijeme bilo je pustolovnih umjetnika koji su bili nepoznati. U osiguravajućim društvima pronaći ćete umjetnike; u policijskim postajama također ćete pronaći lude ljude koji vjeruju u umjetnost i umjetnike. To je čarolija koja stvari povezuje – dovodi zajedno luđake, luđake učitelje i luđake studente.
Akademija je duboko utjecala na palestinsku umjetničku scenu. Bila je most između starije generacije i njihovog iskustva, i nove generacije; pokazala je da obje generacije imaju potrebu pregovarati o uvjetima umjetnosti, života i ulozi umjetnosti. Bila je to otvorena institucija, čak i za one koji nisu bili studenti; radili smo puno tura, puno otvorenih predavanja i pozivali ljude odasvud. Nije se radilo o klasičnom načinu poučavanja. Radilo se o alternativi.
Čini se da ste, u vrijeme vašeg angažmana s Akademijom, već bili pomalo razočarani prethodnim iskustvom u Ministarstvu kulture. Bili ste generalni direktor Odjela za likovne umjetnosti? Kakvo je to bilo iskustvo?
Raditi za Ministarstvo kulture bila je fikcija, haha.
Bio sam generalni direktor Odjela za likovne umjetnosti. To je grandiozan naziv za mali odjel. Na početku je Palestinska samouprava bila institucija Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), koja je sama bila revolucionarna vrsta institucije; bili smo ponosni što smo dio te institucije, iako je ona vrlo brzo postala stara i korumpirana. Privukla je različite umjetnike, ne samo vizualne – mnogi glazbenici i pisci također su se uključili.
PLO je imao strukturu države i osnovao je sve te odjele – književnost, likovne umjetnosti, film, ples i kazalište – svaka umjetnost imala je svoj odjel. Pozvali su me da radim tamo, u Ministarstvu kulture, iako se nisam sam prijavio. To je bilo vrijeme snova i napravio sam mnoge stvari na koje sam ponosan, mnoge međunarodne radionice i bijenalne izložbe. Ali shvatio sam da umjetnost ima vlastiti život izvan ove vladine institucije i da umjetnost mora razmišljati o tome kako gledati na tu vladu s kritičke točke gledišta.
Tokom života ulagali ste ne samo u svoj umjetnički rad, već i u ono što bismo mogli nazvati institucionalnim dizajnom. Ne mislim samo na Akademiju i Ministarstvo kulture, već i na pokretanje ili sudjelovanje u drugim umjetničkim i kulturnim inicijativama, podržavanje mlađih umjetnika i izgradnju scene.
Institucije vidim kao umjetničke projekte, kao modele. Za mene je Akademija bila novi model koji ne izgleda kao poučavanje umjetnosti na vladinom fakultetu ili sveučilištu koje ima akreditaciju vlade. To je vrsta paralelnog ili alternativnog učenja. Na primjer, projekt poput “Picassa u Palestini” ne bi bio moguć bez institucionalnog sudjelovanja, ne bi ga mogao izvesti pojedinačni umjetnik, tkogod on bio. Vjerujem da je umjetnik institucija koja je ponekad važnija od same institucije. Ali ponekad morate stvoriti instituciju. Međutim, ona mora biti dovoljno fleksibilna. Na primjer, u projektu Picasso sudjelovalo je stotinu pojedinaca i institucija; to nije bilo samo jedan umjetnik. Trebalo je riješiti mnoge probleme, uključujući medije, poreze, osiguranje i tehničke kriterije. Također, palestinske straže nemaju iskustva u postupanju s umjetničkim djelima, a trebalo je i uvjeriti Ministarstvo unutarnjih poslova da je to umjetničko djelo koje treba štititi 24 sata dnevno. Puno ljudi je radilo, a zadnji u nizu bio je umjetnik. Bio sam tu, ali ponekad sam se našao zaglavljen, bez rješenja za probleme koji su neprestano iskrsavali. Ali postojala je grupa i grupni mehanizam, i zajedno bismo pronašli rješenje.
Na primjer, između kontrolnog punkta Qalandia i palestinskog kontrolnog punkta nalazi se ničija zemlja, siva zona. Palestinskoj policiji nije dozvoljeno da tamo ide. Izraelcima također nije dozvoljeno, osim silom, a tada će doći do demonstracija i suzavca. Dakle, između kontrolnog punkta i palestinske policije ima nekoliko kilometara. Kako uvjeriti osiguravajuću tvrtku da je u redu nemati sigurnosno osoblje na tom određenom području? Pokušao sam s palestinskom vladom i pitao ih mogu li oni otići razgovarati s Izraelcima, samo zbog ove jedne stvari, ali Izraelci su odbili. A Palestince nisam mogao pitati da Izraelci dođu…
Kako ste to riješili?
Preko medija. Moja asistentica je došla na briljantnu ideju da napiše pismo Muzeju i osiguravajućem društvu i pozove snimatelje Al Jazeere i CNN-a; umjetničko djelo bit će zaštićeno kamerama umjesto strojnicama. Imali smo prijenos uživo na Al Jazeeri i drugim medijskim kućama. Tko bi otimao umjetničko djelo u takvim okolnostima?
Koji su glavni izazovi za suvremenu palestinsku umjetničku scenu, posebno za mlađu generaciju? Postoji li danas službeni oblici podrške umjetnicima u Palestini?
Umjetnost je sada u vrlo kritičnom momentu, svugdje, ali dobra umjetnost pronaći će načina da opstane. Nisam siguran da su vlada ili druge službene institucije zainteresirane za ono što rade suvremeni umjetnici ili mladi umjetnici, jer njihov rad je kritički usmjeren. Neće im se svidjeti ono što proizvode, pa ih nikada neće podržati. A neovisne umjetničke institucije, institucije NGO-a, još su gore od vlade; imaju svoju vlastitu cenzuru.
U Palestini postoje dvije velike institucije, veće od Ministarstva kulture. Qattan zaklada i Palestinski muzej imaju velik proračun i lijepe zgrade; ali već neko vrijeme rade samo na određenim temama. Zanima ih samo rad na prošlosti i sjećanju ili budućnosti, ništa o sadašnjem trenutku. Ignoriraju što se sada događa. Govore o palestinskom životu uz more, prije 1948., što je dobro; ali nisam siguran je li to sada neophodno. Kada vas pozovu, pozovu vas da radite na ovom ili onom konceptu, temi. Ne pitaju vas kao umjetnika: “Što radite?” i zatim vas pozovu da dođete i radite s njima. Kažu vam: “Razmišljamo o izložbi o toj knjizi objavljenoj 80-ih godina – koji je vaš doprinos?”
Oni stvaraju svoje vlastite teme, a čak i kada se čine zainteresiranima za brige mlađe generacije, zapravo ih nije briga za ono što ti mladi misle. Pozivaju ih da bi zanemarili svoje probleme, svoj život i da razmišljaju prema njihovom programu. A njihova glavna briga je da nastave; njihova funkcija nije umjetnost. Oni su zaposlenici u mašini zvanoj institucija. A umjetnik ne postoji radi institucije; njegova briga je umjetnost i prostor slobode.
Palestina je, barem u razdoblju PLO-a, smatrana sekularnom arapskom zemljom. U posljednje vrijeme raste zabrinutost zbog retradicionalizacije posebno duž religijskih linija, što također utječe na umjetnost.
Iskreno, umjetnost je pod napadom obje palestinske vlade (Samouprava na Zapadnoj obali i Hamas u Pojasu Gaze, op. a.). Hamas ih napada zbog svojih uvjerenja – smeta im što umjetnost potiče ljude da koriste svoju maštu, da potiče oba spola da se okupljaju zajedno, posebno ples i kazalište, da potiče ljude da razmišljaju izvan okvira. Znate već što kultura radi. Oni preferiraju konzervativnu umjetnost i kulturu. Ne smeta im ako vičete protiv okupacije – ali nemojte govoriti o svojoj slobodi, ne pjevajte o svom vlastitom životu.
Ali Palestinska samouprava i Ministarstvo kulture na Zapadnoj obali također su postali vrlo konzervativni. Nedavno je održana povorka za kazalište i napala ju je neka konzervativna skupina jer im je povorka izgledala kao gej manifestacija – što nije bio slučaj ali čak i da jest… Napadnuti su, a policija nije štitila umjetnike već su pokušavali biti neutralni.
To prije nije bio slučaj. Kao da više ne može biti umjetnosti u Palestini u takvoj situaciji – u Gazi ili ovdje. To je vrlo loš znak. Palestinska vlast dopušta konzervativcima – nisam siguran tko je bio iza toga, ali bilo je jasno da su dopustili da se stvari dogode. Nisu štitili umjetnike ili kazalište. I to nije bio jedini slučaj. Bilo je i drugih predstava, koncerata i događaja koji su bili otkazani. Za mene je to cenzura. Vlada voli konzervativne, nacionalističke radove koji podržavaju njihovu stvar, ali ne vole radove koji postavljaju pitanja. Jer ljudi su kritički nastrojeni prema vlastima sada, za razliku od prije.
Imali ste priliku putovati, i pretpostavljam da ste imali priliku napustiti Palestinu. S obzirom na okolnosti i ono što tzv. međunarodna zajednica naziva “pogoršanje sigurnosne situacije”, jeste li ikada razmišljali o napuštanju Palestine?
Sada, da; prije, ne. Sada ima manje nade nego prije. Nedavno je objavljen članak u novinama pod naslovom: “Ako ne rješenje s dvije države[3], što onda?” Razmišljao sam o svom sinu, budućnosti njegove generacije koja neće patiti od istih problema s kojima se mi suočavamo. Ali stvar je u tome da mi počinjemo brojati od nule i stvari su gore nego prije. Palestinski nacionalni pokret, PLO, sada je poražen. Morali bismo se suočiti s činjenicom da se taj projekt urušio.
U budućnosti, okupacija mora završiti, to je sigurno. Ali povijesno gledano, elementi koji su Palestince održavali u borbi za svoja prava bili su arapska podrška, međunarodna podrška i jedinstvo između vodstva i naroda. Svi ti elementi sada više ne postoje.
Ali opet, yani, nema se kamo otići. Gdje drugdje je, zapravo, bolje?
Lela Vujanić
Intervju je prethodno objavljen na engleskom jeziku, u tiskanom izdanju Adbusters magazine #166
[1] Zida razdvajanja (West Bank barrier) Izrael je počeo graditi na teritoriju okupirane Zapadne obale na vrhuncu Druge Intifade (koja je trajala od 2000-2005), uz objašnjenje da Zid služi zaustavljanju bombaša samoubojica i oružanih napada na izraelske gradove. Zapadna obala premrežena je ovim zidovima i ogradama. Često su dizani ne samo na linijama razgraničenja, na takozvanoj „Green Line“, već i duboko u palestinskom teritoriju.
[2] Šestodnevni rat između Izraela i nekoliko arapskih zemalja rezultirao je izraelskom okupacijom Golanske visoravni, Zapadne obale, Istočnog Jeruzalema i Pojasa Gaze
[3] Takozvani two-state solution koji pretpostavlja postojanje dvije suverene države – Palestine i Izraela.