TEKST

Između laži i zaborava: slučaj Dotrščina

Dotrščina je primarno stratiše onih kojih su bili nositelji naše autohtone revolucionarne tradicije, odnosno njihov zaborav nije samo korak ka rehabilitaciji hrvatskog povijesnog fašizma, već i dio širih ideoloških strujanja koje vode ka likvidaciji čitave revolucionarne tradicije, rekao je povjesničar Krešimir Zovak na tribini “Državni revizionizam na primjeru spomen-parka Dotrščina”

Pojam “Dotrščina” većini stanovnika Grada Zagreba ne znači puno. Iako ova prelijepa park-šuma poviš Dubrave mnogima od njih predstavlja ugodno mjesto za šetnju i rekreaciju, tijekom Drugog svjetskog rata ona je imala sasvim drugačiju namjenu. To je bilo mjesto masovnog odstrjela svih onih koji se s politikom tvorevine Nezavisne Države Hrvatske nisu slagali.

U samo četiri godine okupacije, na tom mjestu pogubljeno je više tisuća ljudi. U nekoliko narednih desetljeća, Dotrščina je bila važno mjesto za sjećanje na one koji su borbu protiv fašizma platili vlastitim životom.

No 1990-ih godina spomen-park je zapušten, memorijalne ploče uništene, a Dotrščina gotovo nestala iz kolektivne svijesti stanovnika Zagreba. O tome što je dovelo do takvog zaokreta u kulturi sjećanja, na tribini pod nazivom “Državni revizionizam na primjeru spomen-parka Dotrščina” govorio je povjesničar Krešimir Zovak. Razgovor se održao 15. studenog u Knjižnici Jelkovec, u sklopu ciklusa Obrazovnog programa Virtualnog muzeja Dotrščina.

– Problem s kojim se ovdje suočavamo glasi: zašto je veći dio protekla tri desetljeća tako tragičan i važan događaj iz povijesti grada bio praktički potpuno izbrisan iz kolektivnog sjećanja? – zapitao se Zovak na početku izlaganja. Odgovor na to pitanje krije se već u nazivu tribine – državni revizionizam.

Epitet državni uvodno implicira da je revizionizam služio kao instrument za etabliranje nove državne ideologije. Iako se pojava revizionizma kod nas gotovo poistovjećuje s negiranjem Holokausta i povezanih zločina, Zovak napominje da je važno promatrati ga u širem, europskom kontekstu. Naime, revizionizam, primjerice, u Francuskoj uopće se ne bavi revaloriziranjem Višijevske Francuske (kako to čine domaći revizionisti), već kao svoju glavnu metu uzima nulti događaj moderne Europe – Francusku revoluciju.

– Prema Domenicu Losurdu revizionizam je kulturni i politički fenomen čiji je cilj odbacivanje cjelokupne revolucionarne tradicije od 1789. do današnjih dana, a to obuhvaća ne samo europske revolucije – od Francuske do socijalističkih revolucija 20. stoljeća – već i antikolonijalne revolucije diljem trećeg svijeta. Dakle, ne radi se naprosto o novom čitanju i interpretiranju povijesnih događaja, već o intelektualnoj tendenciji koja ima jasne političko-ideološke ciljeve: delegitimirati sve pokrete, od jakobinaca nadalje koji su beskompromisnu borbu za univerzalnu jednakost postavljali kao svoj glavni cilj – pojasnio je Zovak.

Osporavanje antikolonijalnih revolucija i osporavanje zločina Holokausta, međutim, nisu totalno nepovezani fenomeni. Kako Zovak navodi, neposredno nakon Drugog svjetskog rata bilo je prilično uobičajeno korijene fašizma i nacizma tražiti u povijesti europskog kolonijalizma: ukazivanje na ideološke sličnosti između kolonijalnih praksi različitih europskih sila i Hitlerovog projekta izgradnje kolonijalnog Carstva na istoku Europe bilo je uobičajeno u interpretacijama koje dominiraju u prvim desetljećima nakon rata. Uostalom, i sam Hitler se u opisivanju svoga političkog projekta često s divljenjem referirao na britansko Carstvo, ističući kako na istoku Europe želi izgraditi Njemačku Indiju, naglasio je povjesničar. Isto tako, ne treba zaboraviti ni to da se u kolonijama po prvi put javljaju i oni fenomeni po kojima će nacizam postati zloglasan: stvaranje koncentracijskih logora i izvršavanje prvih genocida (npr. Kongo).

Kada govorimo o Hrvatskoj, Zovak je kazao da je kod nas situacija nešto drugačija jer je fokus upravo na relativizaciji ili čak negiranju zločina počinjenih od strane Hitlerovih suradnika koji su djelovali na našem području. Ključno je pitanje zašto je to tako, odnosno zbog čega domaći revizionisti tako predano rade na negiranju najgorih zločina počinjenih na ovim prostorima?

– Zato što su protagonisti naše revolucionarne tradicije upravo oni koji su se borili prsa o prsa s našim povijesnim fašistima. Ako jugoslavenskoj revoluciji negiramo bilo kakav progresivni doprinos, onda to baca nešto drugačije svjetlo na one koji su se borili protiv te revolucije; zato je rehabilitacija povijesnog fašizma kod nas bitan element revizionizma, dok je na zapadu moguće osuditi nacizam i svejedno biti revizionistički protivnik revolucionarne tradicije – tumači Zovak.

Ogledni primjer toga u Zagrebu je slučaj Dotrščina.

– Ako se žrtve Dotrščine pokuša sagledati iz perspektive one široke definicije revizionizma od koje smo krenuli – dakle revizionizma kao pokušaja likvidacije cjelokupne revolucionarne tradicije – onda brzo postaje jasno zašto su te žrtve u suvremenoj Hrvatskoj morale biti zaboravljene. Naime, upravo one koji su stradali na Dotrščini možemo smatrati najautentičnijim nositeljima ovdašnje revolucionarne tradicije koji su samim time morali doživjeti grubu revalorizaciju svoje povijesne uloge iz revizionističke perspektive – smatra Zovak.

Kada se govori o domaćim revizionističkim naporima, zanimljivo je primijetiti razliku između Dotrščine i negiranja Jasenovca. Ako se usporedi tretman Dotrščine s narativom kakav je izgrađen oko Jasenovca, lako je uočiti golemu razliku, primjećuje Zovak. Skrenuo je pažnju na činjenicu da je u slučaju Jasenovca višedesetljetna mitologizacija i preuveličavanje broja žrtava omogućilo da se u pitanje dovede sami zločinački karakter Jasenovca, odnosno da se postavi teza da Jasenovac uopće nije bio mjesto masovnog ubijanja. Drugim riječima, dok je o Jasenovcu stvorena nova laž, Dotrščina je naprosto namjerno zaboravljena.

Međutim, pokušaja da se o Dotrščini stvore novi lažni narativi je itekako bilo i tu se vraćamo na temu državnog revizionizma. Naime, 1991. godine osnovana je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Kako kaže i sam Zovak, ne radi se o nadripovjesničarskim entuzijastima koji djeluju na svoju ruku, već o državno sponzoriranom projektu – rad Komisije reguliran posebnim Zakonom.

Istražujući rad te Komisije, Zovak je uspio jasno definirati karakter te skupine.

– Iz zapisnika sjednica Komisije lako se može dobiti dojam što je bio prioritet u radu ove Komisije. Njezin član Mladen Ivezić je na jednoj sjednici 1996. dao ovakav doprinos diskusiji: “Moja sugestija za daljnji rad, prije svega da se ima na umu opći interes i glavni interes ove nacije i ove države… Mi moramo interpretirati tu povijest na onaj način koji će biti hrvatski, a koji neće biti interpretacija onih snaga koje su uvijek bile protiv Hrvatske nezavisnosti to je osnovno” – citirao je Zovak.

Upravo na taj način Komisija je obradila pitanje Dotrščine. Njezini zaključci mogu se svesti na sljedeće: “Izvješće je sadržavalo notorni falsifikat – lokacija: šume na Dotrščini; vrijeme smrti: svibanj 1945.; broj žrtava: 7000 i više; počinitelji: partizani.” Drugim riječima, članovi Komisije samo su uzeli brojku iz istraživanja rađenih do 1980-ih, a vrijeme počinjenja i počinitelje su prepravili u skladu s ideološkim ciljevima rada.

Zovak svoje izlaganje zaokružuje s dva zaključka. Po njemu, nužno je deprovincijalizirati raspravu koja se vodi u našoj javnosti o problemu revizionizma. Dotrščina je, kako je naglasio, primarno stratiše onih kojih su bili nositelji naše autohtone revolucionarne tradicije, odnosno njihov zaborav nije samo korak ka rehabilitaciji hrvatskog povijesnog fašizma, već i dio širih ideoloških strujanja koje vode ka likvidaciji čitave revolucionarne tradicije, a koja se manje ili više uspješno borila za ideje univerzalne jednakosti.

– U tom smislu je revizionizam na primjeru Dotrščine dio šireg europskog revizionizma. Ako se nekome čini da je ovo proširivanje konteksta u kojem promatramo revizionizam nategnuto, onda bih svakako skrenuo pozornost na onu točku gdje se sastaju “naš” (postsocijalistički revizionizam) s onim zapadnoeuropskim, a to je famozni narativ o dva totalitarizma – idealan i za istočnoeuropske i za zapadno europske elite. S jedne strane legitimacija postsocijalističkih elita kao onih koje su oslobodile istočnu Europu od jednog od dva najveća zla 20. stoljeća, no s druge strane zapadnoeuropskim elitama taj narativ omogućava da se liše odgovornosti za dugu povijest kolonijalnog nasilja koje postaje na neki način nevidljivo – zaključio je Krešimir Zovak.

Nikola Kožul

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.