TEKST
Želimo li biti junaci Pavlove ulice?
Junaci Pavlove ulice oblikovali su vlastiti prostor u nedostatku mjesta okupljanja; on je bio njihov grunt, na njemu su gradili vlastito djetinjstvo. Ovaj princip naseljavanja grada pojava je koja bi se lako mogla primijeniti i na povratak građana u vlastiti javni prostor. Projektiranje takvih prostora mašte prepušteno je djeci. Arhitekti trebaju držati podalje svoje ruke od izvitoperenog stakla i betona jer ovdje oni nemaju što raditi. Prostor primjeren za razvoj djeteta, primjeren je i za razvoj društva
Javni su prostori srž urbanog tkiva. Oni su pojave stare kao i sami gradovi, ulice, kuće. Od drevnih agora i foruma pa sve do današnjih parkova, trgova i šetnica, njihova je funkcija ostala ista. Ali zašto su onda, za razliku od trgova nekad punih ljudi, oni danas nerijetko pustoš grada? Jesu li se vremena toliko promijenila da je nekadašnje shvaćanje javnih prostora postalo zeitgeist (ne toliko daleke) prošlosti? Obraćajući pozornost na pojedine dijelove Zagreba, pitamo se koliko je ljudi koji zaista bivaju i uživaju u prostoru, bio on trg ili park? Ako prostori koji promatramo nisu u samoj jezgri grada, vjerujem da se oni mogu prebrojiti na prste jedne ruke. Već nakon Glavnog kolodvora demografija koja dobrovoljno uživa u urbanoj prirodi najčešće se svodi na slučajne prolaznike koji idu na ili se vraćaju sa posla, fakulteta, škole ili drugih aktivnosti.
U povijesnom kontekstu razvoja gradova, pa tako i Zagreba, u srednjem se vijeku gradovi grade stihijski, nekontrolirano i bez obzira spram cjelokupnog građanstva. Ulice su uske, mračne i prljave, s uvijek prisutnim rizikom da budete žrtva nečijeg jučerašnjeg ručka hodajući ispod istaka katkad toliko velikih da prozori kuća bivaju priljubljeni jedni uz druge dok je Sunce svakodnevno u stanju totalne pomrčine. Te prljave ulice pune balege stvaraju jedan veliki labirint (u kojem se čak i stanovnik toga grada nerijetko izgubi), prekinut širokim tržnicama, najčešće ispred sakralnih objekata, gdje sam prostor trgovanja (trg) služi i kao mjesto poniznog pristupanja svetištu.
Takvi javni prostori nastaju iz potrebe, odnosno neadekvatnosti i manjka korisnog prostora; naknadnim uređenjem i adaptacijama ovi trgovi postaju središte javnog života, zadivljujući građane i druge posjetitelje svojom reprezentativnošću. Prostori nastaju stihijski, zbog trenutne potrebe, nikad prije (ali nerijetko i kasnije). Karakter prostora je multifunkcionalan, on je polazište i cilj, a grad postaje policentričan, množi se i razvija.
Početkom devetnaestog stoljeća stare srednjovjekovne jezgre gradova postaju prenapučene, što uvjetuje daljnje širenje grada te kasnije i uklanjanje samih zidina. Gradovi po prvi put dobivaju mogućnosti za razvoj parkova, perivoja i promenada na novonastaloj zelenoj opni između starog i novoga grada. Time građani napuštaju groblja koja su ispunjavala nišu gradskog krajobraza kao vrsni perivoji i parkovi za subotnju šetnju kraj groba svojih predaka. Na primjeru Zagreba (to jest još neujedinjenog Gradeca), na južnom potezu brijega ispred gradskih vrata Dverce razvija se prva prava zagrebačka promenada (današnje Strossmayerovo šetalište). Kasnije, uređenjem sjeverne promenade (na ulazu u perivoj palače Jelačić-Drašković u Demeterovoj ulici), nastaje jedno jedinstveno šetalište oko grada ponovno iz čiste potrebe za proširenjem i poboljšavanjem dotad neadekvatnog javnog prostora.
Kasnijim ujedinjenjem grad se eksponencijalno širi i to uz obronke dvaju brda, uz ulicu koja kasnije postaje Ilica, te dalje prema jugu. Čudno je naravno zamisliti da je danas ono što percipiramo kao krajnji centar grada nekada bila periferija kao što su današnjem Zagrebu danas Buzin ili Sesvete. Sam današnji Trg bana Josipa Jelačića razvija se kao sajmište pod imenom Harmica, koje se uspostavlja na idealnoj lokaciji, na križištu između dva grada, te iz istoga i izviru zagrebačke ulice.
Hipersaturacija sadržaja, ali i stanovništva starog Zagreba omogućila je razvoj novog korisnog javnog prostora Arhitekt Léon Krier postulira kako je za razvoj policentičnog grada (sa određenom gustoćom stanovništva u određenom radijusu oko javnog prostora) nužno stopiti javno, privatno te povijesno-kulturno, dok se segregacijom zona (na primjeru urbanističkih rješenja ranog modernizma) grad opustošuje u vremenskim mrtvim zonama. U gradu u kojem većina stanovništva dobar dio dana provodi u isključivo poslovnoj zoni, nakon čega se kolektivno seli u komercijalnu i tek na kraju dana vraća u zonu stanovanja, svaki od navedenih prostora trećinu je dana mrtva i prazan. Kada dolazi do segregacija javnog, komercijalnog i privatnog sadržaja prostor između (bio on park, trg ili nešto treće) odumire, gubi korisnike i pada u zaborav. Savršeni su primjeri mnogobrojne zagrebačke tržnice koje masovnim odlaskom kupaca u supermarkete gube i same trgovce, padajući bezlični bezdan rupa u gradskom proračunu. Markov je trg gubitkom povijesne funkcije tržnice i centra gornjogradskog života tako ostao potpuno opustošen (što mu je danas doduše najmanji problem). Michel Foucault dotiče se relevantnosti ove pojave u svojem eseju O drugim prostorima, u kojem navodi: Bachelardovo golemo djelo i opisi fenomena naučili su nas da ne živimo u homogenom i praznom prostoru, nego u prostoru zasićenom svojstvima, koji je možda čak obavijen jednom sablasnom aurom. Prostor naše primarne percepcije, naših snova i strasti ima gotovo intrinzična svojstva: on je lak, eteričan, proziran, ili je mračan, nejednak i pretrpan. To je još i prostor visina, vrhova ili naprotiv dubina, kala; prostor koji teče kao izvorska voda ili nepomičan, kao kamen i kristal…
Manjkom interesa i/ili financijskih sredtava (a i čitavog niza drugih faktora) građani, kao i u srednjem vijeku, preuzimaju inicijativu valorizacije i obnove prostora te se ponovno počinju formirati oni idealni stihijski prostori hipersaturiranog sadržaja. No isto kao i nekada, do obnove neće doći ako ne postoje korisnici – uzmimo za primjer trnjansku tržnicu koja je prije gotovo dva desetljeća završila svoju metamorfozu iz prostora živog, u prostor mrtvog, statičnog, šupljeg i krajnje zastrašujućeg karaktera. Najlakši dio valorizacije paradoksalno predstavlja sama obnova – dok je često gotovo nemoguće navesti ljude da iste i koriste iste bez promjene niza socioekonomskih faktora koje su tek preduvjet promjeni čvrsto ustaljenih navika.
Zagreb je na kraju postao iznimno centralizirani grad (u smislu historicističke jezgre, trgovačkih centara i tek nekoliko iznimno atraktivnih destinacija). U subotnje jutro, obitelji s djecom sve su rjeđe viđene u velikoj većini zagrebačkih perivoja i parkova. Ta stroga orijentacija (prije svega) prema velikim trgovačkim centrima glavna je prepreka za ponovni razvoj tih prostora, naravno uz nerijetku nezainteresiranost, ali, najvažnije, i samih građana. U slučajevima zelenih zagrebačkih površina (pogotovo onih južnih), njihovo je prokletstvo djelomično upravo i u njihovoj rasprostranjenosti. Gustoća stanovništva, sadržaja i drugih elementa bitnih za cjeloviti život grada se znatno smanjuje.
Zanimljivo je primijetiti koja je demografija zapravo savršen univerzalni korisnik javnih površina – a to su djeca. Do najgušćeg okupljanja ljudi dolazi upravo u dječjim igralištima, znatne udaljenosti od prometnica. Djeca dovode svoje roditelje, skrbnike, bake i djedove u takva okruženja radi jednostavne potrebe za igrom. Dječja mašta je bujna – jedan omanji lug kraj parka postaje gusta rasprostranjena šuma, grad ili dvorac, humak postaje najviši vrh svijeta, a gomila drva na gruntu postaju ulice, drevni Egipat, američki Zapad ili Minotaurov labirint. Junaci Pavlove ulice oblikovali su vlastiti prostor u nedostatku mjesta okupljanja; on je bio njihov grunt, na njemu su gradili vlastito djetinjstvo. Ovaj princip naseljavanja grada pojava je koja bi se lako mogla primijeniti i na povratak građana u vlastiti javni prostor. Projektiranje takvih prostora mašte prepušteno je djeci; arhitekti trebaju držati podalje svoje ruke od izvitoperenog stakla i betona jer ovdje oni nemaju što raditi. Jer prostor primjeren za razvoj djeteta primjeren je i za razvoj društva.
Prostori umjetno stvoreni za uživanje u (približenoj) prirodi napravljeni su po pravilima, te su savršen primjer surogat-prirode. Prirodu se ne može kontrolirati, ona će uvijek biti jača od cjelokupnoga čovječanstva; njena je ljepota upravo u vlastitoj netaknutosti, neočekivanosti, i na kraju krajeva, i spontanosti. Strogo regulirane parkove i perivoje podsvjesno shvaćamo kao umjetnička dijela, a tako ih i tretiramo, kao krute objekte koje smijemo gledati, ali ne i zadržati. Fini balans kontrole i kaosa (primjenjivan prije svega u razvoju engleskih vrtova) pronalazi svoju bit u usklađenosti antropogenog i prirodnog.
Problem surogat-prirode, upravo nas dovodi do heterotopije naših javnog prostora, toliko udaljenih od onog pomnog plesa čovjeka i prirode, u umjerenosti i dualitetu sa divljim i netaknutim, sa sveprisutnom mogućnosti ujedinjenja antropogenog i prirodnog, rijetkog i gustog, strogo kontroliranog i nekontroliranog. U istom djelu Foucault naime navodi … Počam od tog pogleda koji mi se u stanovitoj mjeri vraća, iz dubina toga virtualnog prostora s druge strane zrcala, ja se okrećem sebi, polako svraćajući pogled na sebe, rekonstruirajući se na mjestu na kojem se stvarno nahodim. Otuda zrcalo funkcionira kao heterotopija budući da, kad god se pogledam u njemu, mjesto koje zauzimljem biva i sasvim stvarnim – ono je zapravo u svezi s cjelokupnim okolnim prostorima – i sasvim nestvarno… Kao i nestvarna refleksija zrcala, heterotropije su prostori unutar prostora, svijet unutar svijeta. Čije je shvaćanje ono nelagodno i “drugo”: distorzija ljudskog lica u mraku u kojem je bujna mašta iznjedrila demone, duhove i nadnaravna bića folklora. Mračni odsjaj prirode, upravo ta surogat-priroda, nekontrolirano se širi gradom – pogotovo južno od Save. Ravnoteža se gubi, i ono strano, ono “drugo”, postaje prihvaćena norma. Javni zeleni prostori postaju preveliki, a time i neugodni. Parkovi novog Zagreba, iako puni ljudi, upravo se radi vlastite prekomjerne veličine doimaju opustošenima, neadekvatnima za dulji boravak. Ugodu parkova tvori vidljiva granica, bila ona porozni drvored, niska živica ili pak puna ograda, čime se korisnik odvaja od užurbanog svijeta i stavlja sebe u idilu (surogat-)prirode.
Pokušaj inkorporaciju antropogenog i prirodnog savršeno demonstrira modernistička izgradnja glavne gradske transverzale, to jest, Ulice grada Vukovara, u kojoj se sredinom prošlog stoljeća u gustu i stihijsku matricu Trnja duž cijele ulice umeću stambene i poslovne lamele. Ona je bila zamišljena kao glavna reprezentativna prometnica koja povezuje krajnji istok i zapad grada. Sama izgradnja osmišljena je s javnim površinama ispred lamela. Planirano je da ih koristi šire građanstvo (ili slučajni prolaznici), ali prije svega sami stanovnici tih zdanja. Svojom skromnim izgledom i veličinom postaju optimalni prostori zadržavanja u tom malom dijelu (surogat-)prirode. Uvođenjem poslovnica, kafića, knjižnica i drugih sadržaja dolazimo do stanja adekvatne zasićenosti koja tim prostorima omogućuje da zaista ožive – što je pomalo paradoksalno ako se vratimo na temu trnjanske tržnice.
No, transformacija – a ponekad i devastacija trnjanskog tkiva – ponekad nije urodila plodom. Manjak javnih dječjih igrališta (pogotovo u trnjanskom djetinjstvu autora) potiče djecu na korištenje “adekvatnih” zamjena – šupa i jaraka, žbunja i kojekakvih rupa u tlu. Istina je da takvi prostori nisu namijenjeni djeci, no, kao i sami junaci Pavlove ulice, radi neadekvatnosti onih navodno namijenjenih nama gotovo da smo ih bili prisiljeni nastaniti i osvojiti. Stare hrđave penjalice-vlakovi, tobogani i ljuljačke bile su tek slučajne prepreke preko kojih smo došli do svojih mjesta mašte. (Nesumnjivo se upravo tada rodila dugogodišnja fascinacija gruntom Pavlovčana.) I upravo zbog takve manjkavosti prostora, vlastito me djetinjstvo (baš kao i mnoga druga) usmjerilo prema traženju otvorenih, nedefiniranih i, prije svega, prirodnih prostora. Sama mističnost šuma, praznina ledina, visina brežuljaka, privlačna je ne samo djeci, nego i starijima. Možda bi na javni prostor trebali gledati očima djeteta koje ovu ravnotežu implicitno razumije; u svijetu takve planirane neplaniranosti ljudi bi se napokon i mogli vratiti natrag u parkove vlastitog grada.
Od starih gradskih jezgri, pa sve do dječji parkova i surogat-prirode. Manjkavosti našeg grada, naših javnih prostora, su sveprisutne. Na iste je moguće gledati na dva načina. Biti pasivni, pesimistično prekrižiti ruke i duriti se u kutu vlastitih soba; ili konačno preuzeti inicijativu i pokušati riješiti taj problem duboko ukorijenjen u životu Zagreb-grada. Problem neće biti lako rješiv, ali tek konstantnim radom i uvođenjem malo (ne)reda djeci naše djece možda možemo omogućiti da koriste i uživaju u ugodi novog, ljepšeg Zagreba.
Vito Reščić
Temat “Političnost prostora: istraživanje međuodnosa strategije i materijalne stvarnosti” sastoji se od sedam autorskih tekstova koji su nastali u suradnji Mreže Antifašistkinja Zagreba i arhitektonskog društva Tristotrojka. Tristotrojku čine redakcije iz Sarajeva, Beograda i Zagreba, a tekstovima istražuju područja arhitekture, dizajna, umjetnosti, tehnologije i kulture.
Tekstovi
“Gdje je nestalo priuštivo stanovanje?”, “Koraci prema priuštivom stanovanju“, “Luksuzno stanovanje je varka“, “Vodič kroz tržište nekretnina za zoomere“, “Želimo li biti junaci Pavlove ulice?“, “Tok misli o potoku i koječemu“, “Puži, Slobodo, ne treba da letiš“
Objavu teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2023. godinu