TEKST

Hans Gasparitsch – antifašist sa crvenog istoka Stuttgarta

Nakon što su nacisti preuzeli vlast, unutar Hansovog kruga prijatelja formirala se skupina otpora koja se isprva predstavljala kao planinarska grupa. Zvali su se „Grupa G” („Gemeinschaft” – zajednica) i već 1934. tiskali su i distribuirali letke protiv Hitlera, unatoč tome što su sve radničke i kulturne organizacije u to vrijeme već bile zabranjene.

Kad se sjetite Stuttgarta, vjerojatno se sjetite tetke koja tamo radi posljednjih trideset godina i ljeti donese gumene bombone. Možda mislite na velike tvornice Mercedesa i Porschea u kojima su se zarađivale plaće od kojih su se prije 50 godina gradile kuće u Slavoniji, Lici, Zagori i drugim krajevima bivše države. Ili se sjetite neugodnih iskustava sa policijom čiji ton je sve grublji što vam je koža tamnija. Možda ste i bili na nekom vjenčanju, ipak u Stuttgartu oko 10 posto građana vuče korijene iz Jugoslavije. Nešto s čim ga većina “naših” ne povezuje su radnički pokret i antifašizam. No, postoji i nekoliko vrijednih priča o njemačkom antifašističkom pokretu i njegovo djelovanje unutar njemačke radničke klase, koje nam mogu pomoći u razumijevanju nacističke (a s time i njemačke) povijesti. Jedna od njih je priča o Hansu Gasparitschu.

Hans Gasparitsch rođen je u Stuttgartu 30. ožujka 1918. kao jedino dijete bračnog para Johannesa i Elisabeth Gasparitsch. Odrastao je u radničkoj četvrti Ostheim (“istočni dom”), gdje je živio s roditeljima, koji su ga odgajali u pacifističkom duhu, što je bilo posljedica ratnih iskustava oca iz Prvog svjetskog rata. Od 1924. pohađao je pučku školu u Ostheimu, ali je morao prekinuti školovanje u srednjoj školi jer mu otac više nije mogao plaćati školarinu. Isprva je radio u tvornici obuće, a nakon što je ostao bez posla, 1926. godine, Johannes Gasparitsch pokušao je preživljavati kao samostalni postolar, otvarajući vlastitu postolarsku radionicu u kvartu. Međutim, posao mu nije donosio dovoljno prihoda, pa se ekonomska situacija u njegovoj obitelji nije promijenila. Česte su bile takve sudbine u Ostheimu i cijelom Stuttgartu koji je, iako danas poznat po automobilskoj industriji, dobrim plaćama i velikoj gastarbajterskoj zajednici, za vrijeme krize, kao i cijela Njemačka, bio osiromašen i besperspektivan. Ono što je uslijedilo zbog osiromašenja i beznađa dobro je poznato. Ono manje poznato, posebno na ovim područjima, je da je i u Njemačkoj postojao jaki antifašistički pokret koji se suprotstavljao Hitleru i nacistima. Svoje korijene vuče iz radničkog pokreta i nije bio zanemariv politički faktor, posebno nakon oslobođenja. Jedna od tih priča je priča o (skoro pa) nepokorenom kvartu Stuttgarta i jednom od njegovih najznačajnijih antifašista, Hansu Gasparitschu.

Crveni istok

Tijekom ubrzane industrijalizacije krajem 19. stoljeća, Stuttgart se kao glavni grad tadašnje kraljevine Württemberg brzo razvijao iz mirnog rezidencijalnog grada u industrijsko središte, što je dovelo do naglog porasta stanovništva. Od 1870. do 1905. godine broj stanovnika narastao je s 90.000 na 250.000. Tada kao danas, jedan od najvećih izazova bilo je osiguravanje pristupačnog stanovanja, posebno za sve brojniju radničku klasu. “Udruga za dobrobit radničke klase”, osnovana 1866. godine, pod vodstvom bankara i socijalnog reformatora Eduarda Pfeiffera, pokrenula je projekt izgradnje radničkih stanova. Inače, Eduard Pfeiffer, rođen 1835., bio je trinaesto dijete Marxa Pfeiffera, visokog bankovnog direktora i jednog od prvih židovskih građana koji je stekao pravo življenja u Stuttgartu.

Prvi veliki projekt Udruge bila je radnička kolonija “Kolonie Ostheim”. Uz pomoć donacija, kupljeno je oko 12 hektara zemljišta između već postojećih naselje koja su dijelom već spadala pod Stuttgart, a dijelom ne. Radovi su započeli 6. listopada 1891., a prvi stanovnik, Karl Gehr, uselio se u srpnju iduće godine. Prva faza izgradnje trajala je šest godina, a do 1903. dovršene su ukupno 383 kuće s 1267 stanova, prema planovima arhitekata Friedricha Gebhardta, Karla Heima i Karla Hengerera.

Radnička kolonija je imala sve potrebne sadržaje: poštu, crkvu, dječje igralište, vrtić, osnovnu školu, javnu knjižnicu te prostore za slobodno vrijeme, uključujući bazen, sunčalište i tri gostionice – Ostheimer Bierhalle, Gasthaus Teck i Rechberg (posljednja i danas postoji). Od 15. lipnja 1901. naselje je povezano sa tramvajskom mrežom.

Kuće su bile građene od opeke, a fasade su ukrašavane prirodnim kamenom i drvenim gredama. Da bi se izbjegla monotonost, kuće su dobivale različite oblike krovova, tornjiće, balkone i erkere. Stanovi su prvotno bili namijenjeni dvjema do trima obiteljima, uz vrtove u stražnjem dijelu.

Udruga je omogućila ne samo radnicima i obrtnicima da presele u koloniju, već i nižim činovnicima i trgovcima. Pri odabiru stanara vodilo se računa o društvenom ponašanju – alkoholičari i seksualne radnice nisu bili prihvaćeni, ali religijska ili politička pripadnost nije igrala ulogu. Kroz sustav otplate stanarine, stanari su kasnije mogli i postati vlasnici svojih domova.

Godine 1893. u Ostheimu je osnovana mjesna organizacija Socijaldemokratskog saveza Stuttgarta, koja je brzo privukla velik broj članova. U skladu s tim bilo je i biračko ponašanje. U drugom krugu izbora za mjesto u pokrajinskom parlamentu (Landtag) u Stuttgartu, socijaldemokratski kandidat Karl Kloß dobio je 1900. godine u biralištu “Volksgarten” 76 posto glasova. Stanovnici Ostheima po tome se nisu mnogo razlikovali od onih iz drugih četvrti istočnog Stuttgarta, gdje su socijaldemokrati dobili između 70 i 84 posto glasova. Godine 1913. ostheimska podružnica Socijaldemokratskog saveza Stuttgarta brojila je već oko 700 članova.

U međuvremenu su privatni investitori još od 1895. počeli graditi nova stambena naselja u blizini kolonije, pa je četvrt brzo rasla. Taj razvoj dodatno je ubrzan nakon što je mjesto Gaisburg 1901. pripojen Stuttgartu, postavši njegov kvart. Jedini uvjet gaisburškog vijeća bio je povezivanje tramvajskom linijom.

Političko opredjeljenje stanovnika istočnog dijela Stuttgarta nije se promijenilo ni nakon Prvog svjetskog rata. Na izborima za gradsko vijeće 1919. godine, u 20 lokalnih izbornih okruga, „crveni“ su dobili manje od polovice glasova samo u jednom okrugu (48 posto). U svim ostalim okruzima osvojili su znatno više, a u jednom su dostigli i najveći udio glasova – 77 posto, od čega 45% za USPD (nezavisni socijaldemokrati – socijalisti), a 33% za SPD (socijaldemokrati).

Srednišnji trg Ostheima, Ostendplatz (doslovno trg istočnog kraja, koji je tada predstavljao rub grada), je između ratova postao okupljalište nezadovoljnih i polazišna točka za političke demonstracije. Ovdje su se, čini se, okupljali i komunisti iz Ostheima, koji su u siječnju 1919. sudjelovali u pokušaju revolucije u Stuttgartu. Tom je prilikom poginuo 17-godišnji Karl Fetzer. Njegov je sprovod na groblju Bergfriedhof prerastao u snažan prosvjed. Duga povorka ispratila ga je do groba, gdje su zborovi pjevali revolucionarne pjesme, a Clara Zetkin i drugi socijalisti zakleli se na osvetu.

Napeta atmosfera dodatno se zaoštrila tijekom općeg štrajka početkom travnja 1919. Štrajkaši su 2. travnja gonili malu vojnu patrolu s Ostendplatza do blizine Luisenplatza, gdje su zlostavljali, a potom usmrtili 19-godišnjeg vojnika Christiana Kirchherra. U noći na 3. travnja na Ostendplatzu je pucano na privatni automobil s tri osobe, pri čemu je vozač teško ranjen. Kada su se ljudi i dalje okupljali na trgu, sigurnosne postrojbe su otvorile vatru i 4. travnja ubile jednog vozača tramvaja. Događaji su poprimili obilježja građanskog rata.

Nakon Kirchherrove smrti, policija je uhitila nekoliko osumnjičenih, a njih dvanaest izvedeno je pred sud u rujnu 1919. Sam proces nije mogao utvrditi tko je počinio ubojstvo, budući da su svjedoci povlačili iskaze ili tvrdili da se ne sjećaju. Pet optuženih osuđeno je na kazne zatvora od pet do deset mjeseci zbog teškog narušavanja javnog reda, sudjelovanja u neredima i posjedovanja oružja, dok su ostali oslobođeni.

Do ozbiljnog incidenta došlo je 25. studenog 1923., kada je policijska patrola otkrila tajni sastanak komunista u lokalu na Leonhardsplatzu. Istraga ih je dovela do stana u Alfredstraße 7, gdje su dvojica policajaca uhitila nekoliko muškaraca. Dok je jedan pozivao pojačanje iz postaje na Ostendplatzu, drugi – nadnarednik Tschirsch – čuvao je uhićene. Kad su dodatne snage stigle, komunisti su u međuvremenu pobjegli, a Tschirsch je pronađen mrtav – ubijen u pucnjavi. Tijekom tzv. „komunističkog procesa“ u lipnju 1927., dvanaest optuženih (najmanje trojica iz istočnog Stuttgarta) morali su odgovarati za ubojstvo i bombaški napad. Iako su svi izjavili da pripadaju komunisitčkoj partiji i da su sudjelovali na sastanku, nitko nije priznao pucnjavu. Krivica je na kraju pripisana 18-godišnjem bravaru Ferdinandu Metschu, koji je navodno pobjegao u Sovjetski Savez. Budući da se počinitelj nije mogao identificirati, optuženi su osuđeni samo za druge prekršaje – i to na više godina zatvora. Između 1924. i 1928. stanje se smirilo, iako je Ostendplatz ostao mjesto okupljanja – primjerice, 28. travnja 1928. kada je Socijalistička radnička omladina organizirala bakljadu kroz Stuttgart.

Manje radikalni, barem prividno, radnički sportski klubovi u istočnom Stuttgartu uspjeli su nakon dugih pregovora dobiti sportske terene od grada – nakon što su izgubili prethodne lokacije zbog proširenja klaonice i izgradnje željezničke pruge uz lijevu obalu rijeke Neckar. Krajem 1920-ih i početkom 1930-ih, gotovo svi ti radnički sportski i kulturni klubovi doživjeli su podjele između pristaša socijaldemokratskog SPD-a i komunističkog KPD-a. To je dovelo do brojnih raskola, preimenovanja i fuzija. Primjerice, 1931. su se unutar „Turn-und Sport-Verein Stuttgart-Ost“ i „Turn- und Sportclub Gablenberg/Ostheim“ razdvojili „plavi“ (socijaldemokrati) i „crveni“ (komunisti). „Plavi“ su osnovali „Slobodno sportsko udruženje Stuttgart-Ost“, dok su se „crveni“ organizirali u „Turn-und Sport-Verein Stuttgart-Ost“ koji postoji do danas. 

Dolazak nacista na vlast – Hans postaje Micha

S početkom Velike depresije 1929. i usponom nacista, situacija se ponovno pogoršala. Rastuća nezaposlenost i bijeda osobito su pogodile radničke četvrti, tako i istok Stuttgarta. Zatvaranje tvornice cigareta Waldorf-Astoria bilo je velik udarac – više od tisuću ljudi ostalo je bez posla. Kao i ranije, nezaposleni su lutali ulicama tražeći pomoć. Komunisti iz Ostheima često su se sastajali u pivnici „Volksgarten“ na Ostendplatzu. Dana 1. kolovoza 1931., unatoč zabrani okupljanja, nekoliko stotina ljudi odazvalo se pozivu komunisitčke partije na antiratni prosvjed. Policija ih je rastjerala, a sukobi su se nastavili u okolnim lokalima. Tek nakon što su uhićeni neki gosti iz „Volksgartena“, situacija se smirila. I 1932. se Stuttgartski istok smatrao nemirnim područjem – stanovnici su se sjećali kako su politički protivnici bježali ulicama u strahu za život.

Prvi ozbiljniji uspjeh NSDAP je postigla na parlamentarnim izborima u ožujku 1933., i to samo u jednom izbornom okrugu na istoku, gdje su osvojili više glasova od „crvenih“ stranaka zajedno. Početkom kolovoza 1933., otvorenjem nove nacističke stranačke kancelarije na Ostendplatzu, nacisti su jasno dali do znanja da je taj prostor sada „u njihovim rukama“. Ostendplatz je postao pozornica za marševe SA, SS-a, Hitlerove omladine i Saveza njemačkih djevojaka.

Tijekom 1930-ih Hans Gasparitsch je bio aktivan u radničkom plivačkom klubu i sudjelovao u međunarodnim ljetnim kampovima socijalističke organizacije „Prijatelji djece“. Godine 1932. započeo je naukovanje za slagača tiska i iste godine obilježio svoje punoljetstvo sudjelovanjem u ceremoniji koja se zove “Jugendweihe” ili mladenačka svečanost kojom se simbolično obilježava prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob. Pojam je 1852. godine uveo njemački teolog Eduard Baltzer, a poslije je u DDR-u stekao veliku popularnost kao sekularna alternativa krizme.

Nakon što su nacisti preuzeli vlast, unutar Hansovog kruga prijatelja formirala se skupina otpora koja se isprva predstavljala kao planinarska grupa. Pod vodstvom Fritza Brütscha, poznatog pod pseudonimom Kolka, osnovali su Stuttgartski otpornički krug „Grupa G” („Gemeinschaft” – zajednica) u kojem je Hans Gasparitsch koristio pseudonim „Micha“. Već 1934. tiskali su i distribuirali letke protiv Hitlera, unatoč tome što su sve radničke i kulturne organizacije u to vrijeme već bile zabranjene. Krajem iste godine policija je uhitila vođu grupe, no kako bi zavarali vlasti i prikrili njegovu stvarnu ulogu, članovi su odlučili organizirati upadljivu akciju.

Dana 14. ožujka 1935. Gasparitsch ispisao je parole „Hitler = Rat“ i „Crvena fronta“ crvenom bojom na postoljima dviju statua u Stuttgartskom parku Schlossgarten. Ne primijeteviši da je zamrljao odjeću, ponovno se vratio na mjesto događaja, što je omogućilo Gestapou da ga prepozna i uhiti. Nakon dugih ispitivanja, 25. ožujka 1936. osuđen je na dvije i pol godine zatvora. U istom procesu još dvadesetak mladih ljudi optuženo je za veleizdaju, a ključno je bilo otkriće fotoalbuma u Hansovoj kući, koji je policiji omogućio povezivanje članova grupe.

Iako mu je kazna smanjena na 18 mjeseci, po isteku tog roka nije bio oslobođen, već prebačen u razne koncentracijske logore. Bio je interniran u logorima Welzheim, Dachau i Flossenbürg. Godine 1944. zbog prijave je deportiran u Buchenwald, a suborci iz logora spasili su ga od slanja u jedinicu za pogubljenja u kamenolomu. Pod vodstvom komunističkog sindikalista Willija Bleichera radio je u skladištu osobnih predmeta zatvorenika. Nakon što je većina SS-ovih stražara pobjegla pred nadolazećim američkim trupama, 11. travnja 1945. zajedno s ostalim članovima logorskog otpora, Hans je preuzeo kontrolu nad logorom, neposredno prije dolaska 3. američke armije. Nekoliko dana kasnije, 19. travnja, položio je zakletvu u Buchenwaldu zajedno s ostalim preživjelima, obećavajući da će se boriti protiv fašizma.

Poslije rata

Po povratku u Stuttgart, Gasparitsch je radio za američku vojnu upravu na istragama o denacifikaciji. Godine 1946. oženio je Lilly Frank, s kojom je imao dvije kćeri. Zajedno s preživjelim članovima otpora osnovao je organizaciju „Švapska narodna omladina“, a američke vlasti dodijelile su mu licencu za izdavanje lista „Slobodna omladina“. Godine 1947. sudjelovao je u osnivanju Udruženja progonjenih od nacističkog režima u jugozapadnoj Njemačkoj.

Budući da nije imao formalno obrazovanje koje bi mu omogućilo stabilnu karijeru, 1949. odlazi u DDR, gdje (besplatno) završava srednju školu i (opet besplatno) upisuje studij novinarstva na Sveučilištu Karl Marx u Leipzigu. Nakon diplomiranja se vratio u Stuttgart. Između 1953. i 1956. bio je urednik lista „Volksstimme“ (Narodni glas), koji je nakon zabrane Komunističke partije Njemačke 1956. također zabranjen. Zbog svojih političkih uvjerenja nije mogao raditi u drugim novinama pa je sa suprugom Lilly vodio mliječnu trgovinu, no poslovanje su morali prekinuti nakon tri godine. Kasnije se zaposlio kao građevinski tehničar, a između 1960. i 1967. završio je studij arhitekture te radio kao građevinski inženjer sve do umirovljenja 1980.

Gasparitsch je 1960. sa suborcima izdao knjigu o povijesti „Grupe G“, koja je prvotno objavljena u DDR-u pod pseudonimom Fritz Kaspar, a 1994. prošireno izdanje objavljeno je i ujedinjenoj Njemačkoj. Aktivno je sudjelovao u vođenju obilazaka spomen-područja nekadašnjih logora i često posjećivao škole i sveučilišta kako bi prenosio svoja iskustva. Bio je angažiran u mirovnim pokretima, a 1993. se u Bonnu, odjeven u svoju logorašku odjeću, pridružio prosvjedima protiv izmjene zakona o azilu (koja se promatrajući prošlogodišnje promjene i praktičnog ukidanja istog danas čini kao liberalna).

Za svoj antifašistički rad 2000. godine odlikovan je Saveznim križem za zasluge prve klase. Preminuo je u svom rodnom gradu 13. travnja 2002. godine, a njegova ostavština čuva se u gradskom arhivu Stuttgarta. No srećom, njegov utjecaj ne završava ovdje, već se do danas nastavlja na crvenom istoku Stuttgarta, kroz inicijativu koja čuva njegovo sjećanje.

Stadtteilzentrum Gasparitsch

2014. godine, 12 godina nakon Gasparitschove smrti, u njegovom je kvartu u Stuttgartu osnovan samoupravni kvartovski centar koji nosi njegovo ime – Stadtteilzentrum Gasparitsch, poznat i kao “Gaspa”. Centar djeluje kao prostor otvoren za lokalnu zajednicu, bez komercijalne pozadine, vođen volonterskim angažmanom i kolektivnim odlučivanjem.

Smješten u ulici Rotenbergstraße, gdje je otac Hansa Gasparitscha prije 100 godina imao svoju postolarsku radionicu, samoupravni centar nudi više od 150 kvadratnih metara prostora za društvene, kulturne i političke aktivnosti. Događanja uključuju besplatnu pomoć pri domaćim zadaćama, kreativna poslijepodneva, susjedske doručke, kulturne večeri, političke tribine, radionice samoobrane za djecu i odrasle, kao i zajedničko kuhanje u okviru tzv. susjedske kuhinje. Prostor se koristi i za razmjenu kritičkih i neovisnih sadržaja – knjiga, filmova i časopisa.

Dio programa organizira sam centar ili njegove interne grupe, dok druge događaje iniciraju vanjski akteri. Ipak, zajednička nit vodilja svih aktivnosti je neprofitni karakter i otvorenost prema novim idejama, pod uvjetom da ih netko iz zajednice preuzme i realizira. U Gaspi nitko ne zarađuje, a svi doprinose koliko mogu i žele.

Centar se financira isključivo donacijama podržavatelja, a od približno 1400 eura potrebnih za mjesečnu najamninu, već je pokriven jedan dio. Kako bi se očuvala neovisnost i samouprava, centar ovisi o što većem broju donatora – samo na taj način može dugoročno opstati kao što je opstao do sada. Princip je jednostavan: što više ljudi sudjeluje, to Samoupravni kvartovski centar Gasparitsch više aktivnosti može ponuditi i dalje raditi na očuvanju antifašističkog duha Hansa Gasparitscha i njegovog kvarta, koji se zadnjih godina bori sa eksplodirajućim cijenama nekretnina i gubitkom svog radničkog identiteta.

Hans Gasparitsch nije bio jedini, ali je bio uporan, hrabar i nepokoran do kraja. Njegova borba, proživljena u gradu iz kojeg danas rijetko čujemo išta osim o autima i gastarbajterima, podsjeća nas da antifašizam nije došao s istoka tenkovima – nego da je postojao i ovdje, u Stuttgartu, u siromašnim radničkim četvrtima, u mladim ljudima koji su crtali parole i slali poruke otpora. To je i podsjetnik na to da antifašizam nije bio isključivo stran put u Njemačkoj, već da je rastao i živio unutar samih njezinih radničkih četvrti – među ljudima koji su znali što znači siromaštvo, nepravda i gubitak. Gasparitsch i njegovi suborci pokazali su da otpor može postojati i tamo gdje se čini da je sve već izgubljeno – među mladima, u planinarskim grupama, u šaptu iza zatvorenih vrata. Njegov život, od grafita do preživljavanja koncentracijskih logora i postratnog angažmana, svjedočanstvo je upornosti jedne ideje: da svijet može biti pravedniji, ali samo ako mu se usudimo suprotstaviti kada zaluta. Danas, kad se ponovno suočavamo s porastom desnice i normalizacijom mržnje, sjećanje na takve ljude nije nostalgija – to je politička nužnost.

Slavko Stilinović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.