Prilikom današnjeg obilježavanja 8.5., Dana oslobođenja Zagreba u Gradskoj skupštini, čemu su prethodila polaganja vijenaca na spomen obilježja palim borcima NOB-a i žrtvama fašističkog terora na Mirogoju i Dotrščini, okupljenima se protokolarno obratio, među ostalima, i predstavnik MAZ-a (Mreže antifašista Zagreba) Damir Čuljak. Tekst u cijelosti prenosimo u prilogu ovog dopisa. 

MAZ je organizacija s višegodišnjim iskustvom proaktvnog i angažiranog rada u javnosti i javnom prostor s ciljem obnavljanja memorije antifašističkog naslijeđa u Zagrebu i Hrvatskoj te odupiranja višegodišnjem revizionizmu.

 Drage drugarice i drugovi, u ime Mladih antifašistkinja i antifašista Zagreba, sretan Vam Dan oslobođenja. Prije 69 godina, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije konačno je ušla u okupirani, ali nikad pokoreni Zagreb. Ovaj ulazak nije označio samo kraj fašističke okupacije već i početak boljeg života i ravnopravnosti za sve stanovnike Zagreba. Tako je pobjeda u Drugom svjetskom ratu za nas tim veća što je bila tek jedan korak u nizu ka provedbi socijalističke revolucije.

Naime, odmah po okončanju vojnih operacija pokrenute su brojne reforme koje će dubinski promijeniti život naroda Jugoslavije i Hrvatske i na legalnom planu učvrstiti prava koja i danas uživamo. Žene su se, u skladu sa socijalističkom teorijom i zahvaljujući borbi Antifašističkog fronta žena, izborile da pravo njihovog glasa postane ustavna kategorija skupa s pravom na jednaku plaću onoj koju primaju muškarci. Obrazovni sustav svima je postao jednako dostupan, a na ekonomskom planu, prostor bivše Jugoslavije zahvatio je val industrijalizacije i modernizacije, koji je poslijeratnim generacijama (znači i nama) omogućio viši životni standard. Analfabetski tečajevi i besplatno obrazovanje omogućili su praktički iskorjenjivanje nepismenosti i uspon znanosti i tehnologije na ovim prostorima. U konačnici, ove su reforme pomogle izvući Hrvatsku, ali i čitavu Jugoslaviju iz ponora siromaštva i zaostalosti.

Što nam ovo naslijeđe predstavlja danas? Je li u suvremenom kontekstu antifašizam aktualan ili predstavlja tek romantičnu epizoda iz ropotarnice povijesti? Je li biti antifašist danas samo deklarativno i trijumfalističko busanje u prsa nad porazom fašizma koji se predstavlja kao nesretna abnormalnost? Ukratko, ako uzmemo u obzir sve navedeno, možemo li o antifašizmu govoriti samo u kontekstu Drugog svjetskog rata?

 Kao MAZ smatramo da to nije moguće, jer govoriti o antifašizmu van historijskog vakuuma znači govoriti i iz određene geopolitičke lociranosti. Tradicija jugoslavenskog, a time i hrvatskog antifašizma u koju se upisujemo – tradicija je autentičnog antifašističkog otpora, ali i prije svega klasne borbe, emancipacije žena i internacionalizma. Zbog toga se nasljeđe antifašizma danas ne smije svoditi na fetišizaciju hrabre partizanske borbe uz pažljivo pročišćavanje od sadržaja socijalističke revolucije. U gnjevu radi gubitka svaki devastirani spomenik NOB-u mora biti izjednačen sa svakim devastiranim proizvodnim pogonom.

 Naime, shvatimo li fašistički pokret dvadesetog stoljeća, njegovu genezu i funkciju kao odgovor na krizu reprodukcije kapitalističkog sustava u osnovi kojeg je uvijek riječ o napadima na izborena prava što mu stoje na putu, uviđamo da je napad na ljudska i radna prava, stigmatizacija nacionalnih i seksualnih manjina, kao i sveopća privatizacija javnih dobara, dio scenarija koji je veoma sličan onome iz prve polovice 20. stoljeća.

 Nalazimo se u šestogodišnjoj ekonomskoj krizi koja je tek vrhunac devastacije posljednjih dvadeset godina tijekom kojih je sustavno uništavana industrija, a sigurna radna mjesta gotovo iskorijenjena. Danas, u jeku neoliberalnih promjena ljude se zbog bankarskih kredita deložira iz stanova, a zdravstvo i školstvo sve više prepušta privatnom sektoru. Stoga nije ni čudo da se za nacionalnom kohezijom poseže tako da se iskorištava bijeda i beznađe uz napade na sve druge i drugačije poput Roma, Srba, istospolnih parova i imigranata dok se u pozadini piše zakon o radu koji će omogućiti još veću legalnu eksploataciju i nesigurnost. Ovo je siguran put u ekstremnu društvenu segregaciju, putem ekonomske deprivacije, koja u konačnici nužno proizvodi fašizam.

 Tako je jedna od zadaća modernog antifašizma i proizvodnja znanja o fašizmu kao reakcionarnom odgovoru i društveno-ekonomskim mehanizmima kojima je uvjetovan, ali i nužno promišljanje i življenje alternativa koje bi postojeći politički i ekonomski sustav mogle nadići.

 Antifašizam koji mi smatramo da treba živjeti jest onaj koji podrazumijeva i dosljednu borbu za političku, ali i ekonomsku jednakost. Stoga smatramo da svako buduće obilježavanje obljetnica iz NOBa mora obuhvatiti poštovanje, ali i napor ka obnovi svih njegovih aspekata, kako političkih tako i ekonomskih.

Borbeno i solidarno, MAZ!