“Trešnja je crvena” naziv je ovogodišnjeg, sedmog po redu marša solidarnosti u organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreba. Više od dvije stotine ljudi protekle subote kretalo se zajedno zagrebačkim kvartom, nekada poznatim pod nazivom crvena Trešnjevka, upoznavajući i povezujući se njenom strukturom kroz razne aspekte – od samog nastanka Trešnjevke u drugoj polovici 19. stoljeća do njene prepoznatljivosti u gradskom tkivu Zagreba kroz ljude, industriju i važne historijske događaje koji su se događali tom kvartu.

Duga kolona antifašista krenula je s mjesta ispod kojeg se prema jugu prostire Trešnjevka, od Zapadnog kolodvora, koji je na neki način uvjetovao nastanak ovog zagrebačkog kvarta.

– Gradnjom zgrade kolodvora 1862. godine i željezničkim prometom veoma brzo u ovaj dio Zagreba premjestila se industrija. Prvo je nastala Magazinska ulica u kojoj su bile zgrade skladišta, a spontano su zatim nastajala i radnička naselja – rekla je Iva.

No, zbog pruge nije bilo jednostavno ući u ovaj kvart, pa je kolona uz muziku sa razglasa i antifa zastave do idućeg punkta hodala duž Jagićeve ulice, sve dok pruga nije dozvolila da skrenu u Adžijinu ulicu, gdje se zadržala kod poznatog kafića “Mrzla piva“.

– U vrijeme dok je Trešnjevka bila periferija, gradile su se u njoj kuće koje su bile namijenjene da budu krčme, tako je nastala i birtija “Mrzla piva”, koja već desetljećima ovdje obitava. Nasuprot nje nalazi se kuća narodnog heroja Slavka Komara, umrlog prije dvije godine, koji je kao zagrebački ilegalac organizirao akciju “Botanički vrt”. Njegov otac u toj je kući iznajmljivao sobe radnicima koji su na Trešnjevku dolazili u potrazi za poslom. Bilo je to iznimno prometno mjesto. Inače, kod obližnje pruge u to vrijeme nalazile su se i tri trešnje, po kojima je Trešnjevka dobila ime. Također, romantično je i to što se ispred “Mrzle pive” tada nalazio i jedan kesten, koji je bio značajan za stanovnike koji su tu prolazili – rekao je Luka.

Nedaleko u istoj ulici, na mjestu nekadašnje Tvornice svile “Bubara”, povorka je bila upoznata i sa nekadašnjim skvotom, koji je trajao godinu dana u prostoru nekoliko tvorničkih zgrada, koje sada zjape spaljene.

– Prostor je skvotiran krajem 1998. godine, bio je to velik i zanimljiv prostor koji nikog drugog nije zanimao, jer je tvornica već bila pokradena. Kao skvoteri, tada smo bili jako aktivni kroz antifašistički front, koji je bio poznat policiji, pa smo imali problema. Bilo nam je jasno kad otvorimo skvot i napravimo planirani prostor za koncerte, da će to mjesto narednih mjeseci biti glavni front u gradu, i tako je i bilo. A potrebe za okupljanjem i druženjem ljudi tada su bile velike, jer takvih prostora u gradu nije bilo. Mnogi su se bojali i čestih napada skinheada, kojima je tadašnja klima u gradu pogodovala. Stvorio se ogroman sukob, koji je urodio time da je policija radila ogroman pritisak na nas, po noći su nas maltretirali i izbacivali. Na jednom koncertu stiglo nam je više od hiljadu ljudi, no policija je došla sa gomilom različite interventne policije. Zbog stalnih sukobljavanja, nažalost, tako nismo uspjeli ostvariti ništa od planiranih programa. Na kraju, sedmero nas koji smo ostali cijelu noć braniti skvot, kamenjem, željeznim ostacima i molotovljevim koktelima, uspjeli smo zbrisati i bili smo sretni što je sve završilo bez smrtnih posljedica – rekli su Davor i Robi.

Idući punkt obilaska Trešnjevke bio je, također, u Adžijinoj ulici, ali malo dalje, ispred nekadašnjeg početnog kolodvora Samoborčeka. Sa značajem ovog simbola Trešnjevke upoznala je Iva sudionike antifa kolone, među kojima su bili i splitski i šibenski mladi antifašisti, koji su posebno radi marša stigli u Zagreb. – Vlak koji je vozio uskotračnom željeznicom pušten je u promet do Samobora u januaru 1901. godine, a u ’50-im godinama počeo je voziti sve do Bregane. Do tada su Samoborček vukle parne lokomotive, a onda su izgrađeni dizelski motorni vlakovi poznati kao “srebrne strijele”, čiji su glavni dijelovi bili od aluminija. Vlak Samoborček vozio je sve do kraja 1979. godine.

Na istoj lokaciji, u parku kod Adžijine ulice, nalazi se i spomenik NOB-u, podignut 1953. godine u slavu 49 palih boraca i borkinja s područja Trešnjevke, za kojeg je Lovro istakao kako ima veliku vrijednost u kulturi sjećanja.

– Spomenik posebno nervira neofašiste zbog dvije crvene zvijezde koje ga krase. Često je zbog toga uništavan, ali isto tako i obnavljan, zbog čega mu se zvijezde sjaje kao da su nove. Na njemu je, između ostalih, i ime narodnog heroja Josipa Jože Vlahovića, koji je bio trešnjevačko dijete, radnik, sindikalac i skojevac. Bio je dobar drug heroja Rade Končara, s kojim je radio na Trešnjevci. Na početku rata Joža Vlahović bio je mobiliziran u domobrane, što je u dogovoru s Partijom prihvatio te je kao ilegalac uspješno komunicirao sa domobranima antifašističke provenijencije, pa su uspjeli sakupiti puno oružja. Iako je bio barem 10 puta hapšen od 1932. do 1940.  godine, kobni je bio kolovoz 1941. kada su ga ustaše uhapsile i u rujnu strijeljale u Rakovom Potoku, u njegovoj 25. godini. Kad je strijeljan već je bilo ubijeno pola zagrebačkih skojevaca, a samo u Rakovom Potoku 1941. izgubilo je život 400 antifašista – rekao je Lovro. Napomenuo je kako na spomeniku nema imena Kate Dumbović, narodne heroine poznate kao trešnjevačka mamica.

– Heroina Dumbović obilježila je Trešnjevku, iako nije rođena u Zagrebu. Sa 20. godina pobjegla je od muža zlostavljača i došla na Trešnjevku, gdje je upoznala životnog druga Matiju Dumbovića. Postala je neumorna sindikalna aktivistica i svi su je nazivali majkom, jer kod nje su se uvijek mogli naći hrana i smještaj. Poznata je priča i o letvama. Kada su se žandari sukobili sa radnicima u Kranjčevićevoj ulici, ona je preskočila ogradu i skidala letve s nje te ih dodavala radnicima kako bi imali oružje protiv pendreka. Na početku rata Kata i njen muž odvedeni su u zatvor, ona je nakon mučenja puštena, a muž je završio u Kerestincu. Kata je poginula u neuspješnom pokušaju oslobađanja zatvorenika iz Kerestinca, a njen muž je kasnije ubijen u Jasenovcu. Čudno je kako je Kata Dumbović izgubila svoju ulicu u Zagrebu, jer radi se o narodnoj heroini koja je izgubila ulicu u Zagrebu, koja je potom nazvana po drugom narodnom heroju Božidaru Adžiji – rekao je Lovro.

Edukacijsko-revolucionarna šetnja Trešnjevkom nastavljena je na Novoj cesti gdje se nalazila tekstilna tvornica Vesna, jedna od nekadašnjih brojnih industrijskih pogona na Trešnjevci.

– Trešnjevka je bila jedna od najrazvijenijih industrijaliziranih općina u Jugoslaviji sa tvornicama poput Končara i Tesle, kao i Industrogradnje i Vijadukta, a osim Vesne radila je i tvornica tekstila Suvremena žena. Za te dvije tvornice zanimljivo je da su proizvodile uglavnom za izvoz, a propast su doživjele ulaskom u novo stoljeće. Suvremena žena 1999. godine, a Vesna, tvornica koja je pokrenuta 7. maja 1955. godine, prestala je s proizvodnjom 2003. godine, kad je otišla u stečaj nakon što ju je privatizirao nekadašnji tajkun Josip Gucić. Vesna je na svom vrhuncu sredinom ’80-ih zapošljavala oko hiljadu radnica i radnika, a imala je 11 svojih trgovina. Imala je i radničke savjete, restorane društvene prehrane, izobrazbu radnika. Današnji izgled Vesne je posljedica ofanzive koja se desila na sve atraktivne lokacije na kojima su industrije u Zagrebu, kao što su Tvornica duhana u Jagićevoj ulici i Kamensko na Trgu Francuske republike. Nažalost, i Vesni i Kamenskom je presudio manje-više isti građevinski lobi – rekao je Jovica.

Nedaleko, u Kranjčevićevoj ulici na Trešnjevci, nalazi se stadion koji kao igralište postoji još od davne 1910. godine, a o njemu je pričao jedan od navijača.

– Stadion NK Zagreb građen je do 1921. godine, kao igralište HŠK-a Concordia, koji je ugašen 1945. godine. Nakon toga stadion je preuzelo fiskulturno društvo Zagreb. Iako je njegova osnovna namjena održavanje nogometnih utakmica, na njemu se nalazi i biciklistička staza za utrke. Zanimljivo je da se na stadionu dvaput dogodio požar, 1946. i 1978. godine. Sadašnja uprava pušta da stadion trune. Snažan je lobi unutar NK Zagreba, pa navijači “Bijeli anđeli” takvo što više ne žele trpjeti. Naše rad se odnosi, skraćeno, na – tribina, direktna akcija, direktna demokracija, antifašizam, pjesma i pirotehnika. Idući plan “Bijelih anđela” je osnivačka skupština novog kluba 1. prosinca, na koji ćemo prebaciti sve naše aktivnosti. Pozivam sve zainteresirane da nam se pridruže – rekao je Zlatko.

Put je kolonu doveo i do nekadašnjeg Trga Oktobarske revolucije, sadašnjeg Trešnjevačkog trga, kod montažne zgrade u kojoj je smješten Konzum. Nekoć je ta lokacija bila poznata po robnoj kući “Nama“. Ispred tog narodnog magazina nalazila se i kultna restauracija “Dvije lipe“, u Trakošćanskoj ulici.

– Trešnjevački trg, koji ni danas nema obrise pravog trga, počeo se divlje razvijati u dvadesetim i tridesetim godina prošlog stoljeća, kad su još tamo tekla dva potoka, Jelenovac i Kuniščak. Trešnjevački plac, nakon prvotnih prodaja na divlje počeo se razvijati te je 1930. godine postao dio Tržnica grada Zagreba, i zvao se “Pod črešnjom”. Preko ceste nalazila se, na mjestu sadašnjeg Konzuma, “Nama”, odnosno narodni magazin. U toj montažnoj zgradi, koja i danas mora svako malo obnavljati dozvolu za boravak, otvorena je 1960. godine prva robna kuća na Trešnjevci, nakon čega su otvorene one na Remizi, Knežiji i u Srednjacima. “Nama” na Trešnjevci nije nimalo zaostajala za svojim sjedištem u Ilici, na prizemlju su bile živežne namirnice, na prvom katu mješovita roba, odjeća obuća. Preko puta nalazi se i poznata zgrada uglovnica u kojoj je od ’50-ih bila kultna birtija i restoran “Dvije lipe”. Ugašena je 2005. godine, i danas se u njoj, nažalost, nalazi ‘automat klub’. Nekoć se u “Dvije lipe” okupljalo šaroliko društvo – kumice i prekupci s placa, đaci, studenti, pjesnici. Smatra se da ju je Tin Ujević, dok je živio na Selskoj cesti, opjevao stihom: “Strasnim mirisom lipa draga veče zove…” – rekla je Mirna.

U Gotalovečkoj ulici kod broja 8, Srećko Pulig pričao je o kućici u kojoj je proveo djetinjstvo, a u sklopu koje je na početku Drugog svjetskog rata bila organizirana ilegalna štamparija.

– Rade Končar sa drugovima je 1939. godine iznajmio kućicu na Trešnjevci u koju je uselio radničku porodicu Prpić, a koja je bila paravan za rad ilegalne štamparije. U dvorištu su intenzivnim radom u desetak dana iskopali zemunicu, te su u toj jami dubokoj 4×5 metara, štampani “Proleter”, list CK KPJ-u, te leci i brošure. Štamparija je funkcionirala dvije godine, sve dok nije otkrivena. Sjećam se spomen table koja se nalazila na kućici, kao i običaja koji su trajali do 60-ih godina, da su se na državne praznike organizirano posjećivale table i na njih postavljali karanfili. No, ne znam sudbinu te spomen table još od kad je na čuvanje odnesena u Muzej revolucije – prisjetio se Srećko.

Neumorna kolona prošla je i naseljem Prve hrvatske štedionice, koje je smješteno između ulica Selske, Ozaljske i Trakošćanske te Samoborčekove pruge. Putem, u obližnjoj Čakovečkoj ulici, prisjetilo se poznatih pisaca i pjesnika koji su na Trešnjevci živjeli i stvarali poput – Ivana Slamniga, Ivana Raosa, Antuna Šoljana, koji je tu napisao roman “Kratki izlet”, kao i Josipa Pupačića, Milivoja Slavičeka, te prevoditelja Josipa Sabaka.

U parku tog naselja, u Zorkovačkoj ulici, gdje su se nekoć održavale i recitacije, Damir je govorio pjesmu, koju je Milivoj Slaviček, rođeni Trešnjevčanin, napisao još 1958. godine:

 

“Vrijeme je da se događa napokon Čovjek…

da se događaju njegova težnja i duh

da se događa njegov Izlaz: bratstvo i aktivnost

Vrijeme je da se događa ljubav

da se događa Putovanje

da se događa srž…“

 

– Naselje Prve hrvatske štedionice, prvo je planirano zagrebačko naselje, a koje je građeno od 1935. godine do Drugog svjetskog rata, a potom nastavljeno do ’70-ih godina. Riječ je o nizu obiteljskih kuća, širokih svega 6 metara. Umjesto vrta uz svaku, isplaniran je i izgrađen golemi zeleni javni prostor sa dječjim igralištem, u kojem su zapravo spojeni zajedno vrtovi svih tih kuća. Divan je to primjer urbanizacije, koji se gradio u vrijeme kad je Trešnjevka bila zaposjednuta divljom gradnjom. Iako je prvotno zamišljeno da Trešnjevka po svojim obodima ima još ovakvih javnih sadržaja, jedino je ovaj na kraju izveden – rekla je Iva.

Jedna od zadnjih stanica marša bila je Okićka ulica i nekadašnje Kino “Triglav”, koje je pretvoreno u DM trgovinu.

– Osnovano 1941. godine, kino nakon rata dobiva naziv Triglav, kada je bio trend nazivati kina po planinama (Mosor, Kozara). U ’90-ima kino dobiva naziv Patria, koje je nosio i za vrijeme NDH. Kino je imalo 20-ak redova parketa i nekoliko redova na balkonu, a govorilo se da je najbolji baš 12. red parketa i prvi balkona. Kad je igrao neki hit film, red posjetioca znao se protezati sve do Ozaljske, bivše Končareve ulice. Bilo je to dosta živo, kvartovsko mjesto. Kino je zatvoreno 1999. godine, poput drugih malih kina u Zagrebu. Inače, na Trešnjevci postojala su još dva kina, “Buhara” na Novoj cesti, naziva dobivenog zbog neurednih, pomičnih stolaca i slobodnog pušenja u dvorani, te Kino Končar, koje je bilo u sklopu tvornice “Končar”. Projekcije su se održavale u dvorani foto kino kluba radnika Končara, gdje su se ujutro odvijale sportske aktivnosti, a popodne su postavljani stolci i nastajalo je kino. Cijena projekcije bila je 2 dinara, što je tada bio ekvivalent tramvajskoj karti – rekla je Katerina.

Do zadnje stanice marša kretalo se Parkom Stara Trešnjevka, koji je nekoć nosio ime heroja Veljka Vlahovića. Tamo, u Centu za kulturu Trešnjevka, umorne i promrzle sudionike marša dočekale su porcije graha, naravno ‘trešnjevca’, kojeg je pripremio Lado. Nakon odmora održana je tribina na kojoj su o povezanosti njihovog rada sa Trešnjevkom, nekoć i danas, govorili Vedran Gračan, skvoter i aktivist, Ivan Butorac, predsjednik Vijeća gradske četvrti Trešnjevka sjever te Iva Zenzerović iz Centra za mirovne studije. Na kraju, u muzičkom dijelu ovog antifa događanja, članice Zbora pulske zadruge “Praksa”, prisutne su zadivile izvedbom poznatih crvenih hitova poput “Bella ciao”, “Konjuh planinom”, “Mitraljezom” i drugima.

 

---

Mirna Jasić za Novosti 

Snimio: Jovica Drobnjak