Povijest Istre tijekom prve polovice prošlog stoljeća najbolje bi se mogla opisati kao gotovo beskonačan slijed pobuna, štrajkova, sabotaža i državne represije. Danas vrlo razvijena regija u turbulentno je 20. stoljeće ušla kao ekonomski poprilično zaostali dio ionako nerazvijene Austro-Ugarske Monarhije s jedva zamjetnom, ali brzorastućom i radikalnom radničkom klasom. Kao glavni centri istarskog radničkog pokreta isticali su se veliki industrijski i vojni gradovi poput Trsta i Pule, ali i relativno malen rudarski gradić Labin. Upravo je u njemu 2. ožujka 1921. godine izbio ustanak rudara i uspostavljena kratkotrajna radnička samouprava. Danas se ta vrlo važna revolucionarna epizoda uglavnom svodi na zanimljivu povijesnu crticu o “prvom antifašističkom ustanku u Europi” ili se, još nepoštenije prema njenim sudionicima, govori o pretežno nacionalističkoj pobuni labinskih Hrvata protiv talijanske okupacije. No, dok prva tvrdnja u sebi sadrži i dobar dio istine, druga je u potpunosti netočna.

Termini Labinska republika i Labinska buna zapravo služe za obilježavanje dvaju različitih pokreta – glavnog pokreta na području samog Labina i tamošnjeg rudarskog bazena te pokreta seljaka Proštine, područja smještenog na putu između Vodnjana i Labinštine. Taj manje poznat seljački ustanak izbio je čak mjesec dana prije početka štrajka u labinskim rudnicima i od rudarske se pobune razlikovao u ciljevima i sredstvima borbe. Kao početak Proštinske bune smatra se noć između 2. i 3. veljače 1921. godine, kada u selo Šegotiće upada fašistička škvadra iz Vodnjana s ciljem hvatanja poznatog istarskog komunista Ante Cilige i još nekoliko lokalnih ljevičara. Ciligu nisu pronašli, pa su svoj bijes iskalili zlostavljanjem nekolicine seljana i pljačkom njihovih kuća. Rezultat tog fašističkog upada bilo je formiranje naoružanih seoskih straža, dodatno pojačanih nakon još jednog jalovog fašističkog pokušaja hapšenja proštinskih socijalista sredinom ožujka. Isti ti socijalisti, predvođeni Ciligom, postupno su preuzimali vodstvo nad narodnim pokretom i pokušali se povezati s pulskom sekcijom PSI-a i labinskim rudarima, s djelomičnim uspjehom.

Upravo zbog tih pokušaja povezivanja s drugim žarištima pobune talijanska je vlast u Istri prestala biti pasivnim promatračem i aktivno se pridružila fašističkim bandama u njihovu pohodu protiv pobunjenih Proštinara. Suradnja se najbolje očitovala prilikom konačnog obračuna s ustanicima. Naime nakon što su 4. travnja naoružani seljaci zaustavili još jedan u nizu fašističkih upada i opkolili nekoliko desetaka fašista u selu Krnici, u pomoć im je pritekla talijanska vojska i izvukla ih iz opsade. Kako se seljaci nisu htjeli boriti protiv vojske, već samo protiv fašističkih škvadri, vojnici su u Krnicu ušli bez otpora. Naivnost Proštinara u njihovu odnosu s talijanskom državom vidljiva je i iz pisma koje je Ante Ciliga uputio kraljevskim karabinjerima u Puli u kojemu se od karabinjera traži da natjeraju fašiste na davanje pisane izjave kojom bi se obvezali na prekid nasilja na području Proštine, dok bi zauzvrat nedavno opkoljeni fašisti bili pušteni kućama, a seoske straže rasformirane. Istog se dana dogodila spomenuta akcija talijanske vojske, a sprega talijanskih vlasti i fašista postala je bolno očita.

Vojno-fašistička suradnja nastavila se i sljedećeg dana, 5. travnja. Nakon što su seoske straže u zoru odbile ponovljeni fašistički napad, u borbu se uključila i regularna vojska, ovaj put bez izlike u vidu opkoljenih škvadrista. Ipak, seljaci su se uglavnom suzdržali od borbe s vojnicima jer su još uvijek gajili nadu u poštenje talijanske vojske, koja ih je, uostalom, i trebala štititi od fašističke represije.

No dogodilo se upravo suprotno. Po prolasku i odlasku vojske u proštinska su sela konačno ušli i naoružani fašisti. Uslijedila je masovna osveta, privođenja pod krinkom “operacije čišćenja”. Opljačkana su gotovo sva proštinska imanja, nakon čega je spaljeno 26 kuća i staja, a brojni su seljani maltretirani. Ukupna je šteta procijenjena na otprilike 230.000 lira. U tijeku “operacije čišćenja” regularna je vojska otvoreno stala na stranu fašista i počela razoružavati seoske straže i hapsiti njihove organizatore. Takvo je ponašanje konačno izazvalo oružanu borbu seljaka i vojske, no ona je završila kobno za pobunjenike, uz nekoliko žrtava s njihove, a nijednu s protivničke strane. Čini se da je “operacija čišćenja” proštinskog kraja završila 7. travnja 1921. godine hapšenjem tridesetak najmilitantnijih seljana, uz izuzetak Ante Cilige koji je uspio pobjeći na teritorij Kraljevine SHS, čime je započelo njegovo cjeloživotno izbivanje iz Istre.

Za razliku od Proštinske bune koja se digla isključivo kao reakcija na fašističko nasilje, ono je poslužilo tek kao povod za podizanje ustanka u labinskim rudnicima. Iako su prvi ugljenokopi u labinskom bazenu bili otvoreni još u 17. stoljeću, oni nisu bili važan sektor lokalne ekonomije sve do 1831. godine, kada prelaze iz feudalnog vlasništva u ruke jednog bečkog dioničarskog društva. Tada počinje njihov razvoj i širenje, što je dovelo i do povećanja broja plaćenih radnika na području Labinštine. Uvjeti rada u rudnicima i života u rudarskim naseljima bili su, kao uostalom u cijelom svijetu toga vremena, nepodnošljivi, čime su stvoreni uvjeti za brzo stvaranje organizacija radničke klase, najprije u obliku radničkih društava sa svrhom osiguravanja financijske pomoći radnicima, a kasnije i u obliku sindikata. Prvo je radničko društvo u Labinu formirano 1871. godine te je barem do prvog štrajka 1890. godine bilo jedini vid organizacije rudara. Taj je štrajk označio prekretnicu u radničkom pokretu Labina. Pokrenut zbog vrlo niskih nadnica koje su dostajale za nabavku hrane rudarskim obiteljima, prerastao je u borbu za osmosatno radno vrijeme. Prvi zabilježeni štrajk labinskih rudara uspio je u borbi za povišice, ali je radno vrijeme ostalo neodređeno te je taj zahtjev ostao razlogom pokretanja još nekoliko štrajkova u periodu do Prvog svjetskog rata.

Početak rata naglo je prekinuo aktivnu radničku borbu u Istri, ali i u cijeloj Europi. Zaraćene su strane, uz blagoslov većine predratnih socijaldemokrata,[i] počele provoditi militarizaciju rada uvođenjem radne obveze čije se nepoštivanje kažnjavalo slanjem u kažnjeničke vojne jedinice. No prema kraju rata, a pod očitim utjecajem Ruske revolucije, radnički se pokret ponovno razmahao i u Istri. Tako su sredinom ljeta 1917. godine u Puli izbile demonstracije mornara i arsenalskih radnika koje su naredne godine prerasle u masovne štrajkove i otvorene pobune. Prvomajske demonstracije 1917. i kratkotrajni štrajk početkom 1918. godine u Labinu bili su tek naznake revolucionarnih gibanja koja će se razviti tri godine kasnije i kulminirati u osnivanju Labinske republike.

Nova poslijeratna talijanska vlast u Istri nije učinila ništa u cilju poboljšanja uvjeta života istarskih radnika. Oni su se, ako išta, pogoršali, posebice za hrvatske i slovenske radnike koji su postali metom državne politike talijanizacije.[ii] Svemu tome treba dodati i pojavu i jačanje fašističkog pokreta s njegovom reakcionarnom antiradničkom politikom. Upravo su oni postali povodom labinskog štrajka. Ubrzo nakon fašističkog paljenja tršćanskog Radničkog doma 28. veljače 1921., u Trst je došao sekretar sindikata labinskih rudara Giovanni Pippan kako bi sindikalnu središnjicu upoznao sa situacijom u Labinu. Po njegovu povratku iz Trsta na željezničkoj ga stanici u Pazinu 1. ožujka napadaju i prebijaju fašisti.

Bila je to kap koja je prelila čašu. Labinski su rudari sljedećeg dana, 2. ožujka, sazvali zbor radnika i proglasili početak štrajka. 3. su ožujka zajedno s okolnim seljacima ušli u sam grad Labin noseći crvenu zastavu na čelu povorke. Karabinjeri i lokalni fašisti pokušali su spriječiti gomilu u nastupanju, zbog čega je izbila masovna tučnjava. U tom je neredu nekoliko karabinjera i fašista ozlijeđeno, a jednom od njih oduzeto je i oružje. Od toga dana pa sve do dolaska talijanske vojske mjesec dana kasnije karabinjeri nisu imali nikakvu vlast u Labinštini. Sutradan, 4. ožujka, rudari su na masovnom skupu odlučili zauzeti rudarska postrojenja i protjerati njihove dotadašnje vlasnike. Kako bi spriječili moguće upade fašista i plaćenika, formirana je naoružana crvena garda i minirana su rudnička okna. Time je započelo mjesec dana Labinske republike.

Nakon službenog zauzimanja, vlast nad rudnicima preuzimaju delegirani rudarski komiteti koji potom izabiru rukovodeći centralni komitet. U narednim tjednima rudarski komiteti de facto preuzimaju i vlast nad selima i gradovima Labinštine, nakon što su držani organi vlast u njima izgubili. Spominjano je i osnivanje lokalnih, seoskih i gradskih vijeća, no čini se da su oni imali tek sekundarnu ulogu u odnosu na rudarske komitete. Crvena je garda kontrolirala i branila sve prilaze rudnicima, ali i samom gradu Labinu. Uz to se uspjela povezati sa seoskim stražama Proštine, od kojih su nabavljali prijeko potrebno oružje u zamjenu za eksplozive, kojih su imali u velikim količinama.

Nekih petnaestak dana po proglašenju štrajka u Labinu se počela osjećati nestašica osnovnih živežnih namirnica. Nestašica hrane bila je donekle ublažena činjenicom da je dobar dio rudara, odnosno njihovih obitelji, posjedovao zemlju. No s obzirom na prisutnost velikog broja rudara iz drugih krajeva Istre i Italije, ponekad se moralo oslanjati na rekviziciju. Takvo je stanje ubrzo postalo neizdrživo, pa su rudari prema prijedlogu socijalističkog Nacionalnog kooperativnog konzorcija ugljena i ekstraktne industrije započeli s iskopavanjem ugljena na vlastitu ruku, iskopavši do kraha Labinske republike nekih 3000 tona ugljena.

Trgovina ugljenom s okolnim krajevima pomogla je poboljšanju situacije unutar pobunjeničkog teritorija, ali nije dostajala za nabavku kvalitetnog oružja, koje je rudarima bilo neophodno. Talijanske su vlasti u konačni napad na radničku republiku krenule 8. travnja 1921., nakon gušenja pobune proštinskih seljaka. Slabo naoružane rudare napalo je čak 2000 talijanskih vojnika i karabinjera, potpomognutih artiljerijom i vojnim brodovima. Rudari su neko vrijeme pružali jak otpor, no ubrzo su na prijedlog Giovannija Pippana odustali uviđajući nadmoć vojske. U borbama i kasnijim represalijama poginulo je pet rudara, a brojni su maltretirani i prebijeni. Državna je represija svoj epilog doživjela sudskim procesom u kojemu su 52 optužena rudara, protiv volje političkih vlasti koje su ih optuživale za uspostavljanje “sovjetskog režima”, oslobođeni krivnje.

U konačnici, postavlja se pitanje karaktera Labinske republike. Može li ju se okarakterizirati kao još jednu primarno antifašističku pobunu ili kao borbu Hrvata/Jugoslavena za pripajanje zemlji matici? Odgovori su – djelomično; i definitivno ne. Labinska je republika uspostavljena u periodu revolucionarnih gibanja, u Italiji poznatom pod nazivom Biennio rosso, obilježenom radničkim zauzimanjem tvornica i masovnim štrajkovima. Labinska buna tu nije nikakva iznimka – podignuta je iz ekonomskih razloga, a s vremenom je prerasla u revolucionarnu borbu labinskih rudara s ciljem povezivanja s drugim revolucionarnim pokretima. Labinski su radnici za vrijeme pobune održavali duh internacionalizma, jedinog logičnog i mogućeg stava koji može zauzimati (nacionalno heterogena) radnička klasa. Prije, za vrijeme i nakon pobune međunacionalni sukobi bili su rijetkost među labinskim radnicima. Takav je stav, zacementiran iskustvom revolucionarne borbe, osigurao Labinu status jednog od najžešćih centara antifašističkog otpora u narednim godinama. Tri su se Labinjana borila u internacionalnim brigadama u Španjolskoj, labinski su rudnici bili središnja točka NOP-a tog dijela Istre, a rudari su ostali vjerni idealima internacionalizma i revolucionarne borbe do samog kraja fašističke diktature i poslije.

_{•             Labinska republika 1921. godine: zbornik radova (1972). Rijeka: Sjevernojadranski institut JAZU.}

_{•             Radnički pokret i NOB općine Labin (1980).; Rijeka: Skupština općine Labin – Centar za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.}