Dok danas možemo vidjeti da gradovi poput Detroita bankrotiraju ili pak da se u Americi ponavljaju prizori koji podsjećaju na Steinbergove scenografije Velike depresije dvadesetih, treba se prisjetiti da je pad velikog američkog grada počeo još nakon Drugog svjetskog rata i to paradoksalno – usponom i povećanjem standarda njegovog stanovništva. U pozadini velikih američkih migracija s juga na sjever, čuvenih marširanja za prava afroameričkog stanovništva i posljedičnih nominalno izborenih prava nalazi se gerilska borba Crnih pantera za poboljšanje materijalnih uvjeta života stanovništva ostavljenog po strani čuvene američke suburbanizacije.

Mjere štednje i napadi na javna dobra, pri čemu su naročito na udaru zdravstveni, obrazovni i socijalni sustav, prije svega se prelamaju preko leđa žena. Aktivnosti koje žene tradicionalno obavljaju (ponajprije briga o djeci i starijima) postaju ili već jesu tzv. “DTP-aktivnosti [i]. Ovo bi značilo da one žene koje si to mogu priuštiti individualno plaćaju uslugu skrbi, a one koje si ne mogu priuštiti plaćanje postaju dodatno opterećene teškim neplaćenim radom, tj. individualnom i neposrednom skrbi o bližnjima”[ii]. Pritom među feministkinjama koje se žele aktivno boriti protiv posljedica mjera štednje postoji dvojba da li se u političkom organiziranju držati tradicionalno ženskoga posla stvaranjem servisa koji su  prvenstveno usmjereni na brigu o drugima, ili u potpunosti odbaciti takav tip političkog rada i na taj način  poticati rodnu ravnopravnost unutar svojih kolektiva.

Primjer organiziranja i političkog rada Crnih pantera možda neće dati konačan odgovor na poviše spomenute dvojbe, ali pokazuje da je moguće preuzeti tradicionalno “ženski dio posla” i steći političku moć u organizaciji koja je izvana  izrazito “muška”. No, odabirom ove teme želimo istaknuti važnost uspostavljanja paralelnih terenskih struktura kao ključnog aspekta u  političkom organiziranju  s lijevim predznakom.

Crne Pantere

Ovdje će biti govora prvenstveno o partiji Crnih pantera ili BPP-u (Black Panthers Party) u Oaklandu gdje partija i nastaje, te o specifičnim okolnostima koje su doprinijele njezinom nastanku: povijesti sindikalnog organiziranja u Oaklandu i uzrocima i posljedicama tendencioznih promjena u logici prostornog planiranja u poslijeratnom kontekstu Sjeverne Kalifornije.

Uobičajeno se smatra da pokret za prava crnaca na sjeveru proizlazi direktno iz borbe za građanska prava crnaca na jugu SAD-a; no Crne pantere rezultat su drugačijih povijesnih okolnosti. Njihov način i razlozi djelovanja proizlaze iz povijesti organiziranja urbanih zajednica, radničkih pokreta tijekom 1930-ih i 1940-ih godina, te blizine UC Berkeley i Merritt Collegea. Kad se uspoređuje južni i sjeverni pokret uvijek se govori o mirnom pokretu na jugu i militantnom, nasilnom sjeveru, što je svakako pretjerano pojednostavljivanje. Djelovanje Crnih pantera je pokušaj nalaženja političkih i ekonomskih alternativa tada postojećem sustavu utemeljen na lokalnim primjerima. 

Nakon ekonomskog buma poslije Drugog svjetskog rata nije se dogodila preraspodjela bogatstva, nego dolazi do nejednakog razvoja urbanih sredina i predgrađa, deindustrijalizacije i mehanizacije luka, segregacije stanovanja po rasnoj osnovi, rasne diskriminacije na tržištu rada itd. Premda su tijekom 1960-ih postignuti veliki pravni uspjesi za prava crnaca u SAD-u, njihova ekonomska situacija se nije bitno poboljšala; štoviše u urbanim sredinama raste nezaposlenost i nastaje ono što poznajemo kao geto. U tom svjetlu, sasvim je razumljivo da se Pantere odlučuju na militantniji pristup jer je liberalni i tradicionalni očito zakazao u urbanim sredinama (riječima Stokelyja Carmichaela: “Crnci se moraju sami organizirati ne obazirući se na to što je tradicionalno prihvatljivo, upravo zato što su tradicionalni pristupi podbacili.“).

Sam Oakland je prije značajnih intervencija u urbani prostor i procesa suburbanizacije bio organiziran tako da se na otoku Alameda uz obalu grada nalazila luka i vojna baza, a u priobalnom pojasu grada nalazile su se tvornice i stambene jedinice za radničku klasu. Kako se teren penje prema unutrašnjosti, tako raste i imovinski status stanovnika – u brdovitim predjelima naselila se viša klasa, a u pojasu između radničkih četvrti i većinski bijelih četvrti na povišenom terenu, odvijao se gospodarski život grada u njegovom komercijalnom središtu. Međutim, svaki distrikt grada je nekada u sebi sadržavao sve funkcije; što se zapravo kasnije donekle prenijelo i na predgrađa koja su atipično građena oko specifičnih tvornica kojima su okolni distrikti davali porezne olakšice. Sve je to dakako bilo u skladu sa zahtjevima sindikata u predratnom periodu, koji su tražili bolje životne uvjete i nadnice za svoje članstvo.

Sindikati

Istina je da su se bijelci i crnci na području Oaklanda zajedno uključivali u radničke borbe prije i tijekom Drugog svjetskog rata, no crnci su uvijek igrali sporednu ulogu i njihovi zahtjevi su bili u pozadini. Rasna nejednakost se nije propitivala, kao ni rasističke prakse koje su dovele do ostvarivanja zahtjeva isključivo bjelačkog sindikalnog članstva. Lokalni sindikalni pokreti tada su tražili sindikalne nadnice, dostupno i povoljno zdravstvo i stanovanje te niže poreze za radnike. Ljevicom u Oaklandu u to vrijeme smatrali su se crni sindikati poput Brotherhood of Sleeping Car Porters, te lijevo krilo ILWU-a (International Longshoremen’s and Warehousemen’s Union) i MCSU-a (Marine Cooks and Stewards Union), no oni nisu uživali široku podršku – njihovo članstvo je u slučaju Bratstva bilo isključivo crnačko, dok su u drugima također imali značajan udio. (Zanimanje članova prethodno spomenutog Bratstva držalo se prestižnim zbog lakših uvjeta rada i boljih nadnica.) Bratstvo je, primjerice, surađivalo i s pravnicima koji su diplomirali na lokalnom UC-u, dok su lokalne crne žene bile aktivistice za pitanja stanovanja.

Općenito gledano, borbe pomoraca duge plovidbe tijekom 1930-ih i željezničara 1940-ih zaokrenuli su oštro nalijevo politiku lokalnih sindikata i organizacija koje su radile unutar zajednice. U tom kolopletu predratnih borbi može se naći direktna veza između crnih sindikalista, crnačkih organizacija na lokalnim visokim učilištima i Crnih pantera.

Suburbanizacija

Nakon Drugog svjetskog rata, kao i u mnogim europskim državama, federalna se vlada aktivno uključuje u planiranje prostora, te osniva federalne agencije i programe subvencioniranja pri rješavanju stambenog pitanja. Federalna vlada tu igra podjednako važnu ulogu kao lokalna vlast i privatne korporacije budući da je upravo ona preusmjeravala migracijske tokove prema određenim urbanim središtima, te su u jednima poticali razvoj, a u drugima ga priječili. Na taj način, u dvadeset godina po završetku rata četiri  milijuna crnaca  s juga migrira na sjeveroistok i sjeverozapad SAD-a.

Pored programa socijalnog stanovanja u gradskim središtima (pretežno višestambene zgrade) nastaju i karakteristično američke tipologije suburbanih naselja. Pritom, ova novoizgrađena predgrađa koja su postala zasebne municipalne oblasti preusmjeravaju porezne prihode iz gradova oko kojih nastaju. Najveći dio sredstava iz federalnih fondova zapravo je otišao u poticanje nekretninskog buma predgrađa. Iako se koristi termin “bijeg bijelaca” (“white flight“) za proces iseljavanja u predgrađa, bijelci nisu pobjegli u predgrađa: ondje su ih privukle subvencije federalne vlade te niske stope oporezivanja, što je bilo ostvarenje zahtjeva sindikata. Ista su se ta prava (na adekvatan stambeni prostor, niže poreze, više nadnice) uskraćivale crnačkom stanovništvu.

Urbani prostor

Sredinom 1960-ih napokon se kreće u obnovu središta grada kao poprišta akumulacije kapitala. Zemljišta se prenamjenjuju, slamovi se raščišćavaju, u Oaklandu se, kao i u drugim industrijskim središtima poput Detroita, gradi autocesta i ostali vidovi brzog prijevoza, dok se luke mehaniziraju, a industrija automatizira ili gasi. Sve to dovodi do daljnjeg smanjenja dostupnih radnih mjesta. U tvornicama izvan grada za crnce nije bilo posla, štoviše i dobar dio poslova unutar grada išao je u ruke bijelaca iz predgrađa koji su svakodnevno putovali (tada izgrađenom) prometnom infrastrukturom što je otvorilo mogućnost dnevne migracije iz predgrađa u geto.

Uslijed svega navedenog, valja istaknuti da su za razliku od crnačkih borbi na jugu, zahtjevi na sjeveru u fokusirani na ekonomska, a manje na građanska prava.

Geto

Politički napori zaštite najranjivijih i najsiromašnijih stanovnika Oaklanda do pojave BPP-a svode se na programe usredotočene na pojedince, ne na strukturne probleme grada. Crne pantere u svoju neposrednu okolinu interveniraju radikalnom kritikom urbanog razvoja te krive poslijeratnu politiku razvoja za povećanje crnog siromaštva.

U takvim su okolnostima 1966. godine tadašnji studenti Merritt Collegea Bobby Seale i Huey Newton osnovali BPP. Prije toga, za vrijeme studija bili su članovi Udruženja Afroamerikanaca (Afroamerican Association), organizacije koja je zastupala stav da su obrazovanje i stjecanje kvalifikacije temelj za izgradnju ekonomske moći Afroamerikanaca. No, organizacija je ozbiljno skliznula u kulturni nacionalizam zbog kojega su je osnivači Crnih Pantera, Seale i Newton, u konačnici napustili. Nakon sudjelovanja u programima u zajednici u Oaklandu, dvojica istaknutih osnivača Partije shvaćaju da žele politiku povezanu sa stvarnošću života u getu, a ne tlapnje o usponu u srednju klasu. Prema Newtonu, crnci unutar SAD-a samo su još jedna kolonija koju eksploatira bijela imperijalistička klasa. Oslanjajući se na Mao Ce-tunga, zalagali su se za internacionalizam i borbu protiv kolonizatora u suradnji s drugim potlačenim narodima, primjerice s  pokretom Chicanosa i bijelcima koji su bili antiimperijalisti, te su inzistirali na crnom ponosu i obrani lokalne zajednice.

Preživljavanje

Zbog ustrajne policijske represije, brojnih uhićenja pa čak i atentata na članove, Partija već 1968. gubi na zamahu. U tom je trenutku žensko članstvo preuzelo vodeću ulogu (iako su i prije žene bile zastupljene u svim tijelima Partije) kako bi organizacija nastavila funkcionirati. Uslijed borbi između frakcije koja se zalagala za gerilski rat i frakcije koja se zalagala za nastavljanje borbe programima u zajednici, potonja opcija koju je zastupao Newton, odnosi prevagu. Do kraja ljeta 1971. tzv. “programi za preživljavanje” postaju primarni način djelovanja BPP-a te se njegov opseg širi.

“Programi za preživljavanje do revolucije” (Survival Programs Pending Revolution) nastaju kako bi pokrili pukotine nastale socijalnom krizom koje su najviše pogodile industrijske radnike američkih inner city-a, dijelova gradova u kojima predominantno živi crnačko stanovništvo. Većinu posla u tim programima obavljale su žene, pogotovo nakon što je većina muškog vodstva pritvorena ili je primorana otići u egzil zbog državne opresije. Iako spomenuti programi padaju u sjenu imidža članova BPP-a, danas je poznato da je FBI najopasnijim dijelom djelovanja BPP-a smatrao upravo njih. Samo za ilustraciju policijske represije nad ovim pokretom, od 295 otvorenih operacija protiv pokreta za prava crnaca do kraja 1970-ih 233 su bile usmjerene protiv Crnih pantera.

Programi za preživljavanje započeli su 1968. besplatnim doručcima za djecu školske dobi, pa čak i besplatnom ambulantom uspostavljenom 1974. godine. Tzv. Škole oslobođenja (Liberation Schools) u kojima su djeca učila o “klasnoj borbi u smislu crnačke povijesti” osnovane su 1969.; 1970. započeo je program s besplatnom odjećom te je osnovana fondacija za istraživanje anemije srpastih stanica (mutirani gen koji nose većinom ljudi afričkog porijekla), a do 1972. aktiviran je i program besplatne prehrane. Program doručaka za djecu je posebno rasvjetljavao klasnu i rasnu nejednakost u SAD-u: uspostavljeni federalni pandan išao je ponajviše u korist školskim distriktima u kojima je obitavala srednja klasa, a učinak BPP-a je zasigurno doprinio uspostavljanju sličnih programa i u crnačkim getima desetak godina kasnije.

Ti programi imali su dva osnovna cilja: privlačenje članova zajednice na politička okupljanja te izobrazbu o idejama i programu same stranke. BPP je smatrao da grassroots ili programi odozdo lakše mogu doprijeti do običnih ljudi te dovesti do šire potpore za stranku – što se i ostvarilo ponajviše zahvaljujući programima za preživljavanje. Samoorganizacija osnovnih potreba zajednice i njena obrana, solidarnost i konstantna politička izobrazba bile su ključne za uspjeh Pantera, kao i ukazivanje na strukturalne nejednakosti, eksploataciju i policijsku opresiju.

Na taj način, zahtjevi Pantera nadovezali su se na one lokalnih progresivnih političkih platformi iz 1930-ih i 1940-ih: “Želimo zemlju, kruh, stanovanje, obrazovanje, odjeću, pravdu i mir“. Prostorno ograđivanje crnačke zajednice, njihova koncentracija u urbanim središtima, iako za svaku pokudu, također su doprinijeli lakšem politiziranju trenutne situacije u gradu. Uza sve prijepore, očite nedostatke i relativno kratko trajanje ovog pokreta, specifični spoj prostorne kritike urbanog prostora i procesa u njemu i oko njega, Crne Pantere prepoznaju politički kontekst neposrednih problema zajednice i na njih se i praktično osvrću. Smatramo da ovim povijesnim primjerom možemo razumjeti da politički rad koji podrazumijeva i snažnu terensku solidarnu mrežu sazdanu radi direktnog rješavanja problema u zajednici itekako odzvanja kao bitna lekcija za konstruiranje djelovanja u suvremenom kontekstu, što je u konačnici i slučaj s pokretima i solidarnim strukturama koje su već oformljene recimo u Grčkoj.

 

^{Tekst je nastao na osnovu izlaganja u prostorima Mreže antifašistkinja Zagreba u sklopu programa Paralelne strukture u organizaciji Baze za radnička prava i demokratizaciju.}

^{Autorica bi se voljela zahvaliti kolegicama Mileni Ostojić i Vesni Vuković na mnogobrojnim raspravama o ovoj temi i zajedničkom radu na njoj.}

^{Marija Ćaćić je prevoditeljica, jedna od urednica časopisa Zarez i članica Femfronta.}