Luka Čuljak, član Mreže antifašistkinja Zagreba, intervjuirao je mladog splitskog pjesnika, kritičara i esejista Marka Pogačara. Kako sam tvrdi: “Intervjue sa pjesnikinjama i pjesnicima iz regije radio sam prije nekoliko godina. Pitanja sam postavljao prema osobnim preferencijama i motivima koji mene zanimaju u poeziji (danas bi možda drugačija pitanja bila), iz tog razloga može se činiti da postavljeno pitanje nema mnogo dodirnih točaka sa poezijom nekih od sugovornika, ali želio sam zabilježiti razmišljanja, uvjetno rečeno, mlađe generacije pjesnika/nja.”

Intervjue ćemo objavljivati periodično, a u nastavku čitajte Marka Pogačara.

Luka: Kako se samoća odražava na pisanje poezije?

Marko: Samoću se može razumjeti različito, može je se na više načina tražiti, od nje bježati ili se za nju boriti. Ipak je ona na kraju to što je, osnovno, univerzalno i neiskorjenjivo ljudsko stanje, jedno i jedino. Ne treba je zato mistificirati. A raznorazne interakcije u koje te samoće međusobno ulaze mogu biti itekako zanimljive, pa i korisne. To također ne znači da ih treba mistificirati.

Lakše je, naravno, pisati u samoći, mada se pritom čini mi se više misli na same uvijete rada, kakav-takav mir i tišinu. Iako sam sam malo od svega toga oguglao. Šest godina živio sam po studentskim domovima i tamo napisao prve knjige, a svatko tko je bar jednom u njima proveo noć zna da od samoće i tišine tamo nema ni š, a ima, kad smo već kod š, masu šupćina. Ako se misli na onu ranije spomenutu, krovnu samoću, ne znam – to je valjda individualno. Čini mi se da se najvećim dijelom piše pravo u nju i iz nje.     

Luka: Ima li za Vas trauma književni potencijal?

Marko: Sve ima književni potencijal, od dobitne kombinacije Lota 7/39 do galapagoske kornjače, pa tako valjda i trauma. Samo što, trauma, čini mi se, uz to što može biti gusto mjesto književnog teksta, nekakvo njegovo eruptivno izvorište, ima i ogroman potencijal da književno djelo upropasti. Trauma mi se sama po sebi, osim što je riječ o ‘osjetljivoj’ temi, ako nas zanima literatura ne čini previše važnom. Kao i u slučaju galapagoske kornjače, u tom izboru (ili nužnosti, kako već) zanima me prije svega obrada teme, njezina izvedba. Trauma nije ničim povlaštena tema ili zbir motiva, a često se, i u kritičkoj refleksiji, takvom tretira. ‘Traumatskoj književnosti’ se često gleda kroz prste. Ne poričem njezin mogući terapeutski učinak, ali me onu ovom kontekstu ne interesira. Nedovoljni odmak od bolnog iskustva i nemogućnost da se isto adekvatno umjetnički reflektira često unište tekst. U aktualnoj domaćoj književnoj proizvodnji nađe se sjajnih primjera.   

Luka: Može li vic (humor) biti emancipatorsko mjesto i kakva je uloga humora u poeziji?

Marko: Humor u svojim različitim formama, prije svega kroz satiru, može biti te često i jest emancipatorna fronta teksta, pogotovo kada kontekst onemogućava izravno hvatanje s nekim temama i kritičko sagledavanje stvari, bilo cenzorski ili kroz autocenzuru. O tome je, od Curtiusa, preko Bahtina do Critchleyja, mnogo napisano, kao i kilometri diskurzivnih analiza tekstova proizvedenih pod paskom raznoraznih ovako ili onako represivnih sistema.

Humora, generalno, nikad dosta; nemam ništa protiv istog u poeziji, dapače. Ali ne volim kada se nekritički brkaju rodovi, žanrovi, stilovi. Dobar vic je, naime, jako teško napisati, možda i teže od solidne pjesme. Ali me malošto spušta više od lošeg, promašenoga vica, osim toga kad se takav vic šverca pod poeziju. Pa i ako je vic dobar, samo njegovo preispisivanje u stihovnoj formi ne znači da smo time dobili dobru pjesmu. Odnosno, ne znači da je uopće riječ o pjesmi, ako vas ionako dvojbeni formalni minimum sam po sebi ne zadovoljava…

Luka: Koliko udjela u Vašem pisanju i življenju imaju muzika i putovanje?

Marko: U mom, mnogo. U pokretu sam manje-više stalno, i manje-više non stop slušam muziku. Bilo bi čudno kad se to, barem na neki način, ne bi odrazilo i na pisanje, kad se već odražava na sve ostalo. U glazbi i s glazbom sam formiran, kao i toliko ljudi, ona je bila presudna u mom odrastanju, a tek onda su došli književnost, film i ostalo. Skoro čitave tinejdžerske godine muzika je bila moj jedini interes i jedino mjerilo stvari. Muzika, od panka i novog vala, preko hardcorea i noisea do jazza te pripadajući konteksti presudno su oblikovali moj estetički, ali i etički horizont.  

Luka: Kako danas misliti antifašizam? Što za poeziju/pjesnika danas znači biti angažiran?         

Marko: Antifašizam danas, pretpostavljam, treba misliti na isti način kako su ga mislili španski borci, kako je mišljen u NOB-u i svim ostalim beskompromisnim antifašističkim borbama. Antifašizam je fronta, najmanji zajednički nazivnik. Ne vjerujem ipak da smo trenutno toliko u opasnosti od eskalacije fašizma u povijesnom smislu (prvenstveno jer onaj historijski baš i ne klika s nekim od temeljnih premisa neoliberalizma), ali smo svako malo svjedoci otvorenih eskalacija različitih inačica onoga krovnog, ‘ur-fašizma’, koje nisu ništa manje opasne, dapače, ništa ne jamči da neće biti i gnjusnije. No svi su ti fašizmi uglavnom simptom, situacije zaoštrene do paroksizma. Povijesni su fašizmi proizašli na ovaj ili onaj način iz krize kapitalizma i/ili imperijalizma; i onda i danas bilo je prilično besmisleno govoriti o fašizmu bez da se govori o sustavu iz kojeg isti proizlazi. S njime se treba boriti na najmanje dva fronta, direktno zatirući simptome, ali i udarajući na njihov temelj.

Za pisca biti angažiran znači isto što i za bilo kojega drugog čovjeka koji to zaista želi biti, osim što pisac na raspolaganju ima i neku vrstu javne tribine te svoj ponekad nimalo bezopasni zanat. Za poeziju već vrijede neka druga mjerila. Ona, prije svega, mora biti i ostati poezijom. Pritom je nužno da je u svakom trenutku svjesna vlastitog društvenog i političkog konteksta, to da je osvijestila vlastitu imanentnu političnost i uronjenost u ideologiju, te da ne pristaje na to da hegemonu ideologiju nekritički ili čak nesvjesno reflektira. Otprilike to je za mene onaj nužni, nulti stupanj angažirane literature. A ako političko iskustvo i na razini teme k tome uspijeva efektno i adekvatno transponirati u umjetničko, tim bolje.