„Doslovno, on naslika njezin portret, a onda može odjebati – može otići. Kad se Leonardo DiCaprio smrzava u moru, ona shvati da je mrtav i počne vikati ‘I will never let you go’, ali ga pritom odguruje. To uopće nije ljubavna priča. Viša klasa gubi na životu, strasti, vitalnosti i ponaša se kao vampir da bi isisala životnost iz tipa niže klase. Jednom kad obnovi svoju energiju, on može odjebati.“ – Slavoj Žižek o filmu Titanic.

Pripadnici londonske srednje klase su u krizi – osjećaju se prazno i vape za životnošću. Njihov rad je otuđujući ili besmislen, mnogi rade „sranja od poslova“ koji su ili socijalno beskorisni, pretjerano birokratski ili u raskoraku s ikakvim tradicionalnim poimanjem rada.

Financijske usluge postoje da bi povećavala bogatstva kapitalista, marketing da bi iskorištavao naše nesigurnosti, a odnosi s javnošću da bi upravljali ugledima tvrtki koje mutno posluju. Društvo se bez tih industrija ne bi urušilo. Mogli bismo i bez mreže lobista, korporativnih odvjetnika i računovođa velikih tvrtki čija je jedina svrha štititi interese kapitala. Kako se isprazno mora osjećati netko tko radi posao koji sutra može biti ukinut. Netko tko u najboljem slučaju ne pravi nikakvu opipljivu štetu društvu, a u najgorem doprinosi siromaštvu, gladi i ekološkom kolapsu.

Istodobno su naši liječnici, učitelji, sveučilišni profesori, arhitekti, odvjetnici, zastupnici, nadzornici uvjetnog otpusta onesposobljeni. Očajnički žele raditi svoj posao, ali su zatrpani birokracijom i ispunjavanjem formulara. Njihova se energija ne usredotočuje na pomaganje bolesnima, podučavanje mladih ili izgradnju bolnica, nego na stvaranje i održavanje traga papirologije koji je preduvjet za bilo koje smisleno djelovanje u kasnom kapitalističkom društvu. Pitajte bilo koga iz tih profesija, iz javnog ili privatnog sektora, i frustracija koju ćete uvijek iznova čuti jest to da većinu vremena provodi pišući izvještaje, ispunjavajući formulare i snalazeći se po birokratskim labirintima koji su sami sebi svrha.

Ovo nedjelovanje boli srednjoklasnog čovjeka. Osjeća se nemoćnim pred plavičastim odsjajem kompjuterskog ekrana. Nesposoban napraviti išta korisno, otuđen od fizičkog rada i obilježen spoznajom da je njegov otac mogao upotrebljavati svoje ruke, i da niže klase to još uvijek čine. Bijeg je, međutim, nemoguć. S pojavom pametnih telefona uobičajeni radni dan je ukinut. Uredski zaposlenici su prepušteni na milost i nemilost elektroničke pošte, kulture prekomjernog rada i digitalizacije rada. Vaš posao može se obavljati bilo kad, bilo gdje i to je upravo ono što kapital zahtijeva. Zaklon možete potražiti samo u snu, još jednoj domeni koju je kapital odlučio kontrolirati.

A kad su pripadnici srednje klase budni i rade, ne mogu čak ni iskazati prezir prema svojem poslu. Afektivan (ili emocionalni) rad uvijek je bio dio njegovanja i prostitucije, bilo to namještanje jastuka ili glumljenje orgazama, no sada je inficirao i trgovine korporativnih potrošačkih lanaca i urede srednjeg menadžmenta iznad njih. Radnike u lancu brze prehrane Pret-à-Manger potiče se da se međusobno dodiruju, „budu prisutni“ i „sretni što su ono što jesu“. Na isti način hiperekstrovertirano moderno uredsko okruženje otvorenog tlocrta nameće pozitivnost. Ponudite li sistemsku kritiku same prirode svoga posla, više nećete biti „timski igrač“. U takvom okruženju, spominjanje besmislenosti svog posla srodno je sranju po šefovom stolu.

Takva je kultura simptomatična za neoliberalnu kontradikciju, koje nam kaže da budemo vjerni sebi i slijedimo svoje strasti u sustavu koji nam takvo što čini gotovo nemogućim. Sustav je to u kojem radimo više sati, za manje novca i u kojem nas uče da konzumiramo umjesto da stvaramo. Gdje su ispunjavajući pozivi poput učiteljskog, njegovateljskog ili umjetnosti ili ocrnjeni ili loše plaćeni ili sasvim neplaćeni. Gdje je jedini posao koji će ti omogućiti udoban život besmislen, birokratski ili zao. U takvom sustavu preostaje ti samo jedna mogućnost: da prigrliš mit da je posao tvoja strast, dok na dubljoj razini priznaješ da je zapravo sranje.

To je londonska srednjoklasna kriza.

No, na svu sreću, kapital nudi lijek i za nju. Baš kao u Titanicu, kad Kate Winslet isiše život iz srčanog radnika Leonarda DiCaprija, srednjoklasni Londončani hrle u barove i klubove koji prodaju upakirano, komodificirano iskustvo radničke i imigrantske kulture. To je način da se ponovno povežu sa stvarnošću, iskuse život na margini i pobjegnu od birokratskog, besmislenog, otuđenog nesklada koji prožima njihov radni vijek. Međutim, problem je u tome što su simboli, estetika i identiteti koji ispunjavaju ta iskustva istrgnuti iz svojeg izvornog konteksta i repozicionirani tako da budu prihvatljivi srednjoj klasi. U tom su procesu ogoljeni od svoje kulture i pripisana im je ekonomska vrijednost. Na taj su način lišeni ikakvog mogućeg značenja.

Posjetite bilo koji bar u trendovskim dijelovima Brixtona, Dalstona ili Peckhama i neizbježno ćete završiti u skladištu, na gornjem katu parkirališta ili na željezničkom peronu. Signalizacija će biti minimalna, a bijela kimajuća lica gusto zbijena, kao da se rekreira svakodnevno putovanje na posao i s njega za oboljele od stockholmskog sindroma, koji uživaju u svoja dva sata planiranog hedonizma prije no što se opet zavrti ciklus kuća-posao.

Očekujte oronulu, urbanu estetiku. Željezničke pragove oko vatre, izguljene stolove i stolice iz srednjih škola prošlih generacija i na brzinu sklepane zahode s razdrmanim drvenim vratima i išaranim „kupaonicama“ za oba spola. Uočite manjak bilo čega smislenog. Bilo čega s politikom ili dušom. Uočite sveprisutnost Red Stripe piva, nekoć simbola jamajčanske kulture, danas robe za bijele „kreativce“, za 4 funte po limenci.

Skladište, nekoć prostor industrije, prošlo je sljedećim putem aproprijacije. Prvo su skladišta zauzeli skvoteri s besplatnim zabavama, druga vrsta siromašnih, koji su pretvorili mjesto rada u mjesto hedonističke ilegalnosti i soundsystem kontrakulture. Danas skladište u srednjoklasnoj svijesti fingira kao obavezno mjesto svake umjetničke izložbe ili tuluma. Kakvo god značenje imalo nekada, ono je mrtvo. Njegov industrijski identitet je uništen, a prijestupničko uzbuđenje koje je zauzimanje skladišta nekoć značilo, uškopljeno je novcem, legalnošću i srednjoklasnom učtivošću.

Svejedno, mnoga skladišta još funkcioniraju kao klubovi diljem jugoistočnog Londona, nabijajući reggae i soul glazbu koje su od dugogodišnjih afrokaripskih zajednica prisvojili bijeli srednjoklasni dvadesetineštogodišnjaci koji si mogu priuštiti upad za 15 funti. S vremenom će se estetika skladišta probiti do vrha platne ljestvice i, kako područja u kojima su smještena dosegnu prihvatljivu razinu gentrifikacije, ona će postati blokovi luksuznih stanova. Jer, što još London treba osim još kičastih utočišta s visokim stropovima za zaštitu kapitala od poreza?

„Revolucija ulične hrane“ nije bila revolucija, nego spoznaja srednje klase da može izaći iz svojih lažno buržujskih restorana i posegnuti za nečim nižim na socioekonomskoj ljestvici umjesto za višim. Tržnice koje su nekoć prodavale radničkim i imigrantskim zajednicama voće i povrće za funtu po zdjeli postale su sastajališta koja komodificiraju i prodaju kulturu svojih bivših mušterija. Štandovi  s novim, slatkim imenima, ali istom oronulom estetikom poslužuju preskupu „etničku“ hranu i domaće pivo užurbanoj gradskoj gomili, koja ne plaća za kuhinju ili jedenje na hladnoći, nego za mogućnost da uroni u rubnu cool estetiku nekadašnjeg prostora radničke klase.

To je romantična iluzija koju grade takvi barovi, klubovi i štandovi s uličnom hranom; da su njihove mušterije na margini života, u vrevi Zolinog Trbuha Pariza, dok jedu lokalnu hranu na improviziranim klupama i ispijaju pivo iz limenke. No, to uživanje je posredno. Doživljeno iz druge ruke putem predmeta i prostora prisvojenih odozdo. Prostora koji su bljutavo pročišćeni od ikakve rubnosti, i učinjeni dovoljno nezastrašujućima da bi u njih uselila srednja klasa. Prostora dovoljno privlačnih da bi srednja klasa putovala u dijelove Londona u kojima se nikad ne bi usudila živjeti, u potrazi za nečim smislenim. U nadi da će neki privid stvarnosti uklizati nazad u njezin vidokrug.

Iluzija je krhka i kratkog daha. Dijelom objašnjava lutajuću modu gradskog hipstera. Jer, čim mjesto preplavi previše bijelih, srednjoklasnih lica, teško je i dalje glumiti da si švorc. Nahrupe nazalni naglasci i iluzija se razbije. Oni koji nisu predani estetici radničke klase, yuppiji odjeveni u mokasine i košulje umjesto u ofucane platnene tenisice i vintage vunene kapute počnu prevladavati i sve postane malo previše nalik zapadnom Londonu. I u času se moda preseli na iduću tržnicu, salu za biljar ili neuglednu birtiju, zrele za otkrivanje, kolonizaciju i komodifikaciju.

Ne razumiju svi biznisi ovu delikatnost. Champagne and Fromage zalutao je na hipsterima milu tržnicu hrane u Brixton Villageu, uzrujavši i lokalce i redovne mušterije. Ovaj eksplicitno buržujski restoran, privučen trendom i spremnošću na trošenje te četvrti, slučajno je istaknuo da je car gol. Da je komodificirano iskustvo radničke klase koje iskorištavaju ostali restorani samo iluzija.

Isti nemir koji pokreće ovu kulturnu aproprijaciju tjera i prvobitne gentrifikatore [1] na „otkrivanje“ novih područja u kojima radnička klasa ili imigrantske zajednice stanuju desetljećima. Privlače ih jeftine stanarine, ali i prilika za emancipaciju od buržujske kulture njihovih prethodnih sjevernolondonskih života. Prilika da žive u četvrti koja je oronula, izvorna i stvarna. No, ta se  stvarnost uvijek drži na distanci. Gentrifikatori imaju prihode kojima su cijepljeni od lokalnog načina života. Padaju na prostrane, georgijanske dvojne objekte u mirnim ulicama daleko od nebodera. Druže se u gastro-pubovima i kafićima s domaćim jelima. Snalaze se bez socijalnih dječjih vrtića, banaka hrane i javnih škola bez uvjeta upisa.

Njihovo iskustvo zauvijek će biti ograničeno na plesanje u skladištu, ispijanje koktela iz staklenki za pekmez i penjanje stubama višekatnog parkirališta u potrazi za novim pop-up restoranom. Nikad se neće suočiti s rutinskom monotonijom bezglavog rada, nemogućnošću da podmire račune ili nahrane djecu, ni s osjećajem krivnje i bespomoćnosti koji proizlazi iz života na dnu sistema koji okrivljuje pojedinca, ali ne nudi nikakvo zakonito sredstvo bijega.

Ovakav djelomični doživljaj je namjeran. Jer s bliskom spoznajom kako druga polovica živi dolazi i ružna istina: da srednjoklasna povlaštenost na mnogo načina počiva na eksploataciji radničke klase. Da rastuće cijene nekretnina i jeftine hipoteke kojima su se okoristili stvaraju tržište najma nabijeno bijedom. Da novac koji su naslijedili od roditelja uglavnom prolazi mimo poreza, dok su naknade i za nezaposlene i za zaposlenu sirotinju srezane. Da neplaćena stažiranja koja si oni mogu priuštiti podržavaju kulturu koja većinu isključuje iz udobnih radnih mjesta bijelih ovratnika. Da njihovi naglasci, obrasci govora i poznavanje institucija, samim svojim mjestom na tržištu rada, perpetuiraju norme koje isključuju one koji su rođeni izvan kulturne elite.

Lik Effie Trinket iz Igara gladi idealna je manifestacija ove kontradikcije. Ona je ekstravagantna pratiteljica Kaitniss i Peete, u prvom filmu prikazana kao nužna smetnja, u drugom nominalno prihvaćena. Odnos doseže klimaks kad, upravo kad Kaitniss i Peeta moraju opet ući u arenu, Effie daruje Haymitchu i Peeti zlatni prsten i ogrlicu, konzumeristički izraz njihove veće bliskosti. I baš u tom trenutku, njezina uvježbana maska entuzijastične pozitivnosti napokon padne. Kroz jecaje procijedi „Žao mi je, žao mi je“ i povuče se, te je nema cijeli ostatak filma.

Za Effie, kontradikcija je isplivala na površinu i bila joj je previše za podnijeti. Shvatila je da su bijeda i potlačenost u četvrtima na neki način uzrokovane njezinom povlaštenošću. Ali suze je lila zbog fundamentalnije istine: činjenice da, iako prepoznaje užas svijeta, uživa u materijalnom komforu koji donosi eksploatacija. Da, u slučaju da može birati između statusa quo i revolucije, ne bi promijenila ništa.

Prevela s engleskog: Mirna Šimat

Esej je preuzet s internetske stranice http://www.jatodd.com/