Mehmed Begić je pjesnik, esejist i profesionalni pojavljivač u spotovima iz Bosne i Hercegovine sa trenutnom adresom u Nikaragvi, Managva. Prošli tjedan mu je objavljena nova zbirka poezije; ‘Sitni sati u Managvi’. Kao i u prethodnom intervjuu sa Markom Pogačarem, sa Mešom smo razgovarali o poeziji, humoru, antifašizmu…

Poeziju Mehmeda Begića možete pronaći na sljedećem linku: Mehmed Begić

Kako se samoća odražava na pisanje poezije?

Samoća je, barem u mom slučaju, neophodni element za pisanje. To naravno, ne znači potpuno odustajanje od ljudi. Ljudi i ljudski odnosi, ma kako komplikovani i nemogući, u stvari, možda baš zato što su takvi, su beskrajni izvor ideja i inspiracija. A onda, koliko god da si među ljudima, u jednom trenutku se moraš izgubiti i pronaći sopstveni prostor za suočavanje sa samim sobom i svojim mislima, sa svim onim što se nataložilo u tebi, toga se treba osloboditi, tamo je poezija. Samoća, u ovom ili onom obliku, preduslov je za stanje koje će da prizove poeziju. Ili obratno, može i tako, poezija priziva samoću. Poeziju sam uvijek nabolje konzumirao sam i usamljen.

Ima li za Vas trauma književni potencijal?

Trauma, kao i toliko drugih stanja, itekako ima književni potencijal. A pisanje ima potencijal da pomogne onome ko piše, da se s sopstvenim traumama, bolom ili demonima, suoči. Pisanje tako postaje katalizator bola i suočavanja sa traumom, a trag toga na papiru, ponekad tako divan, predstavlja izazov za novo suočavanje sa onima koji će čitati i samim tim otvarati prolaze svojih trauma. S tim da ni u kom slučaju traumu ne bih favorizovao nasuprot toliko drugih stvari koje mogu ostvariti naše književne potencijale.

Može li vic (humor) biti emancipatorsko mjesto i kakva je uloga humora u poeziji?

Lično nisam ljubitelj vica u poeziji, odnosno poezije koja ostvaruje efekat vica, kada na kraju ne znaš ni da li je to bio vic ili je bila pjesma, i ma koliko taj vic bio dobar, pjesma će da pati. Nešto drugo je humor… humor, posebno onaj koji nas uzme na prepad, dok čitamo nešto što nas lomi, nešto što će nas svakako i bez dvojbe slomiti do kraja pjesme, ali ipak, ta zraka, taj osmijeh koji ti izmami (anti)junak pjesme u zalasku, dok i sam jaše u suton propucanog stomaka, preko brijega, na drugu stranu, presavijen na svom konju, bez šanse za sretni završetak, taj osmijeh, e to je već neprocjenjivo.

Koliko udjela u Vašem pisanju i življenju imaju muzika i putovanje?

Ponekad sam volio misliti da sam predodređen za bavljenje muzikom, ali se desila ta greska i zaboravili su mi ubrizgati talenat. Možda se od onoga koji piše očekuje da i čita, međutim moje pisanje je moja svirka, sviram slovima, udaram po mašini pokušavajući pratiti Bakerove trube, pokrivam Caveov jauk distorziranim pojačalima slova svog kompjutera, pratim Ninu Simone, divim se Strummeru i ne usuđujući se tada baviti ničim osim tišinom… možda bih trebao početi da čitam više, možda tako shvatim kako se svira.

A putovanja… cesta je beskrajna, i ja ne prestajem da je trošim. Nemam milosti, jer ni ona nema milosti prema meni, toliko toga treba da se stigne, toliko toga da se vidi, tako malo vremena, premalo za sve živote koje sam sebi odredio, koji su se nametnuli, a putovanja me približavaju takvome sebi. Koliko god težio za mjestom koje bih zvao svojim, ponekad mi se čini da su putovanja za neke od nas nešto najbliže ostvarenju toga, papiru na koji ćemo se pjesmama zapisati.

Kako danas misliti antifašizam?Što za poeziju/pjesnika danas znači biti angažiran?

Antifašizam bi nekako trebalo biti normalno razmisljanje svakoga od nas, da se nikakva buka, osim eksplozija uništenja fašista, oko toga ne diže. Nikad mi neće biti jasno zašto nije tako. Fašizam je zlo, antifašizam je ono nasuprot zlu, borba protiv istoga; bilo je tako u prošlosti, biće u budućnosti. A što se antifašizma danas tiče, ne mogu da se otmem osjećaju da se puno više o antifašizmu priča i njime se kiti, nego što se stvarno provodi u djelo, bez velike galame, kao nešto sasvim normalno, i obavezno za svakoga od nas. Treba biti dobar čovjek, pomagati drugima, ne opterećivati se zastavama i čegevarama na majicama, to je već moda tek ponekad stvarno ima veze sa konkretnim antifašizmom.

I naravno da se kroz poeziju može angažirati, s tim da se nikada ne bi smjelo smetnuti s uma da je to prvenstveno poezija, u svojim formama i svojim samoćama, sama protiv svih, oslobođena od ideologija, na strani neshvaćenog, zaljubljenog, potlačenog.

Razgovor vodio: Luka Čuljak