TEKST
Olja Savičević Ivančević: “Pravi antifašizam nikad nije u modi”
Olja Savičević Ivančević piše prozu, poeziju, novinske kolumne. Autorica je više pjesničkih zbirki, knjige priča „Nasmijati psa“ (2006.) te romana „Adio kauboju“ (2010.). Za rukopis „Nasmijati psa“ nagrađena je nagradom „Prozak“ kao najbolji autor/autorica proze do trideset i pet godina; dobitnica je prve nagrade „Ranko Marinković“ Večernjeg lista za kratku priču „Heroj“ te nagrade „Kiklop“ za najbolju zbirku poezije „Kućna pravila“ (2007.). Ova talentirana i nagrađivana spisateljica odgovara na naša pitanja koja možete čitati u nastavku, a Oljinu poeziju možete čitati ovdje –> http://www.elektronickeknjige.
Kako se samoća odražava na pisanje poezije?
Samoća mi je potrebna da bih radila, u to ubrajam i čitanje i pisanje, ali se zapravo užasavam samoće na duže vrijeme, za razliku od onoga “pakao su drugi”, meni se čini – kad bi postojao pakao u njemu bismo bili sami. Imala sam faze kad bih tjednima intenzivno radila na rukopisu i jedva napuštala stan. Jedna moja prijateljica pjesnikinja kaže da je što je bliže pisanju, dalje je od ljudi i to je često istina. Međutim, o čemu ćeš pisati ako se sasvim udaljiš od ljudi?! Zato je moj način rada intenzivna i potpunu posvećenost nekoj knjizi u relativno kratkom vremenskom periodu, dakle ne dugogodišnje povremeno pisanje, nego koncentriran rad na tekstu dok ga ne završim. Na taj način i ne primjećujem samoću, obaveze obavljam rutinski, živim s protagonistima, a ponekad su i same riječi protagonisti. Trenutno takav rad mi nije moguć, jer imam sina od osamnaest mjeseci i kći od trinaest godina. Kradem vrijeme od same sebe i samoća mi je dragocjena, jer je rijetka.
Ima li za Vas trauma književni potencijal?
Da, ali to može predstavljati i opasnost, ukoliko nedostaje odmak da bi se u traumu moglo pogledati, artikulirati je, ponovo izmisliti, ako treba. To je razlika između plakanja i pjevanja, smijanja i pjevanja ili vrištanja i pjevanja. Stvarnost je kaotična. Poezija je uspostavljanje reda u svemu. Ispisivanje traume je bitno za čitatelja. Jer pisac se s njom već suočio. Važno je da trauma ne ostane tabu.
Može li vic (humor) biti emancipatorsko mjesto i kakva je uloga humora u poeziji?
Vic je pomalo diktatorska forma, koja nas prisiljava na smijeh, inače se osjećamo nelagodno ili mi ili onaj koji priča. Zbog toga baš i ne volim viceve ni u pisanoj formi. Od poezije ne očekujemo da nas nasmijava, iako se to lako može dogoditi. Poeziju čitamo bez očekivanja i zato potpuno otvoreni. Ono što nas uspije nasmijati ili ozariti u poeziji, taj njen humor – to je zapravo lucidnost, trenutak prosvjetljenja koji donosi užitak, čak i kad je humor gorak. Satira je također odigrala važnu ulogu u emancipaciji, i zato ne bih podcjenjivala takvu vrstu poezije, pogotovu kad su u pitanju politički tabui ili društveni apsurdi koje živimo. Neki ljudi i neke situacije u tolikoj su mjeri apsurdni i idiotski da ih treba uporno ismijavati dok u tom smijehu ne nestanu.
Koliko udjela u Vašem pisanju i življenju imaju muzika i putovanje?
U življenju jako puno. Prije sam mislila da su mi muzika, filmovi, putovanja, razgovori, iskustva ono neophodno za pisanje, ali nisu, iako sve to pomaže imaginaciji. Pod uvjetom da si “sve” pročitao/pročitala, za pisanje je dovoljan stol i tastatura, kava ili čaj isto dobro dođu.
Kako danas misliti antifašizam? Što za poeziju/pjesnika danas znači biti angažiran?
Nitko ne živi zatvoren izvan svijeta, nego zatvoren u svijetu. Pisati o sebi ili bilo čemo što vidimo, a ne biti angažiran teško je moguće, osim ako ti poezija ne služi kao neko mjesto ugode, komfora, slično dekorativnom slikarstvu. Jezik je toliko ispunjen političkim parolama, zatim velikim, ključnim riječima koje su ispražnjene od značenja, tako da baveći se i isključivo jezikom pjesnik postaje angažiran. Takva poezija, koja ima veze sa životom i svijetom, koja nešto o životu i svijetu govori, onda nešto i znači ljudima, čitaju je, spominju, pamte. Ali angažman ne smije biti prije poezije, umjetnost ipak MORA biti “lijepa”. Takođe mora biti i istinita, dakle ne ispovijedati svjetonazor nego svijet. To uključuje i antifašizam, koji je za mene jednak humanizmu, svakodnevnoj ljudskosti koja je dio spomenute ljepote poezije. Moji djedovi su ginuli za antifašizam, a možda nisu ni znali da se tako zove, oni su bili ugnjetavani, pa su se pobunili i djelovali. Mi danas imamo samo riječ, ime antifašizma koje je postalo čak i pomodno, skoro pa hipstersko, ali nema djelovanja, nema utjecaja, to je antifašizam koji se često zaustavlja na paroli, poza. Ipak, koliko u zadnje vrijeme primjećujem, upravo je umjetnost polje u kojem antifašizam pokazuje djelovanje, kao kod Frljića, koji je najočigledniji primjer, a ima ih još. Tu se onda odmah uzbune duhovi, jer je antifašizam zapravo vrlo neugodan, pravi antifašizam nikad nije u modi.
Razgovor vodio: Luka Čuljak