Jovanka Uljarević (Kotor, 1979). Završila je studije filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavila je zbirke poezije: Prije muva (CDNK, Podgorica, 2000.), Maskenbal proteza (CDNK, Podgorica, 2003.), V sandalah iz smole (prijevod: Tone Škrjanec, KUD France Prešeren, Ljubljana, 2007), U sandalama od smole (CDNK, Podgorica, 2007.) i Stanovanje (CDNK, Podgorica, 2010). Radovi i poezija prevođeni su joj na slovenački, makedonski, engleski, poljski, italijanski i albanski jezik. Odgovore Jovanke Uljarević čitajte u nastavku, a njezinu poeziju možete čitati na sljedećem linku.

 

 

 

 

 

 

Kako se samoća odražava na pisanje poezije?

Samoća je jedan od važnih činilaca koji doprinosi i dopušta uopšte poeziji da se izbori za svoje mjesto prvo u autoru, a zatim u riječima, stihovima. Pod samoćom pri tom podrazumijevam neophodnost da se bude sam sa sobom, sa svojim mislima i osjećanjima, sa iluzijama i fantazijama, kompletnim svijetom koji je u nama i onim koji je oko nas a koji se ne daju nikada jasno odvojiti. Upravo iz i zbog tog neprestanog preplitanja realnog, podsvjesnog, željenog i naših tumačenja i doživljaja svakog ponaosob i svih skupa budi se poezija sa samopotrebom pojedinca da traga i otkriva, da razgovara i mijenja. A to je čin koji traži da pojedinac boravi sam sa sobom na neki način i da osluškuje sve te glasove.

Samoća je kao lavirint u koji dobrovoljno ulazimo, koji čak i stvaramo da bi nam otkrio nas same u svim aspektima našeg življenja koje je neodvojivo od svijeta u kojem smo u najširem smislu. Opasan lavirint često ukoliko nijesmo dovoljno hrabri ponijeti se sa tim izborom. Samoća je čin naše volje ili slabosti, svejedno je kada se zakorači, i traži nas u potpunosti cijele i predane, a to zahtjeva hrabrost, odlučnost, samokritičnost, otvorenost i spremnost na neizvjesnost.

Ima li za Vas trauma književni potencijal?

Vjerujem da sve ima književni potencijal, pa i trauma, za mene. Ekstremni negativni događaji snažan su okidač samovanja i mogu podstaći nas da se otvaramo da bismo mogli podnijeti teret i umiriti ožiljke. Tada je na djelu borba našeg tijela i psihe da uspostavi novu harmoniju, da opstane, da uopšte preživi…

Nijesam ljubitelj ekstremne traume kao književnog potencijala. To mi znači da sa mojim svijetom nešto ozbiljno nije u redu i da nemam način da to promijenim stvarno nego pišući hoću samo da to nestane, da mi se dopusti da dišem ponovo, da razumijem nerazumljivo i najčešće neracionalno, a takvo pisanje ma koliko imalo katarzično dejstvo i za rezultat odličnu pjesmu ili ne uvijek je i pisanje iz nemoći, sebične nužde za oslobađanjem, koji donosi duplu bol i nepovratno mijenja pogled na sve.

Postoje pjesme nakon kojih ništa više nije isto za onoga ko ih je napisao. Valjda su to te pjesme probuđene iz neke skrivene ili tek doživljene traume, iz kojih se izvučemo kao zmija iz svoje kože.

Ako govorimo o traumi u širem kontekstu, kao nečem čemu smo svakodnevno izloženi kroz različite oblike strijepnje, stresa, napetosti, uzbuđenja,… a što sve ima itekako traumatično iskustvo na nas, samo znajući da postoji daleko gore mi to tako od malena i ne shvatamo, onda je ona uzročnik svih treptaja naše psihe a samim tim i jedini književni potencijal.

Može li vic (humor) biti emancipatorsko mjesto i kakva je uloga humora u poeziji?

Da, to bi bila uloga dostojna humora, kao forme izražavanja.

Veoma je lako biti ciničan i podsmješljiv, ali za humor, kao i ironiju, potrebno je ići mnogo dalje i dublje, ne samo u iskustvu i znanju, već zrelosti koja ne dolazi sama s godinama.

Premalo je humora u poeziji. On se smjestio u prozne oblike daleko više, ali je uvijek pravo osvježenje i uživanje naći ga u poeziji.

Koliko udjela u Vašem pisanju i življenju imaju muzika i putovanje?

Mnogo, veoma mnogo. Od kada znam za sebe muzika je uvijek bila prisutna, sa radija naprije kojem sam kao mediju i danas vjerna, kasnije kao moj izbor i po mom izboru, danas opet više sa radija.

Cijele periode stvaranja obilježili su mi i određeni muzički pravci i bendovi koje bih nakon nekog perioda slušanja, kada to što je stvarano bude završeno zamjenjivala novima koji bi pratili novo stvaranje. Danas kada čujem neke pjesme koje nijesam čula godinama a bile su mi drage u nekom periodu tačno se mogu sjetiti šta sam tada kada sam ih slušala pisala i čitala, gdje sam bila, i emocija i doživljaj koji su tada dominirali na trenutak postanu stvarni. I bude mi draga ta asocijacija i prisjećanje, jer prije tog oživljavanja preko muzike koja sve to probudi nijesam ni znala da se sjećam nekih detalja. To mi naknadno potvrđuje koliko je važnu ustvari ulogu imala muzika, ta neka konkretna, u nekom periodu i za nešto što je tada bilo.

Putovanje… Pokušavam u glavi spojiti udaljene gradove koji su mi dragi i u kojima na različite načine živim, a to je osjećaj stalnog putovanja koji sam odabrala. Svako kretanje je putovanje po mom mišljenju za onoga ko umije putovati.

I sve više shvatam da nijesam veliki ljubitelj putovanja u smislu da sad nekud želim otići po svaku cijenu, obići nešto za kratko vrijeme. To mi uvijek djeluje kao protrčavanje u kojem se vidi mnogo, doživi mnogo, osjeti mnogo sigurno, ali suštini i ne približi, a kamoli dotakne. Bilo gdje kada dođem meni je draže sjesti u lokalni kafić i popiti kafu, posmatrati drugačije fizionomije, pokrete, osjetiti mirise i žagor, jer to je život.

Voljela bih kada bih mogla da se teleportujem samo na neko drugo mjesto i boravim određeno vrijeme koje nije kratka turistička posjeta. To bi bilo putovanje kojem bih se odmah odazvala.

Kako danas misliti antifašizam? Što za poeziju/pjesnika danas znači biti angažiran?

Od pjesnika, svakog ko se osmjeli tako nazvati ili poželjeti da ga neko tako prepozna, primarno očekujem da je antifašista. Nije prirodno mi da robuje granicama koje su tvorevina ljudske predrasudnosti, i koje umjesto da ga približavaju i upoznavaju sa drugima podižu stubove netrpeljivosti. Čak ni geografski (državni) ili nacionalni okviri u koje se smještaju pjesnici ne smatram da su okviri u kojima se smije prepoznavati kao jedinima da pripada.

Angažovanost je oduvijek potpuno ista za poeziju/pjesnika od kada znamo za književnost. Svaka poezija (prava poezija) jeste angažovana. Nema drugačije po mom mišljenju, posebno nakon njenog objavljivanja, jer je ona izašla među ljude i vrši uticaj na ostale. Koliko daleko i dugo će putovati i kakav ostaviti trag, vrijeme će pokazati. Isto tako, ne smijemo zanemariti da je poezija prije svega lični čin. Jedna pjesma neće niti može a niti joj je to namjena značajno promijeniti čovječanstvo niti planetu. Svako je čita na svoj način, svako vrijeme je tumači na svoj način i to je ono s čim će se ona izboriti ili ne.

Mi živimo u vremenu u kojem glavne misice žele da riješavaju, bar na riječima, probleme globalnog zagrijevanja i govore javno kao da su eksperti za tu oblast, ali s druge strane imamo pjesnika koji je jedva uspio da se ugura u neku biblioteku i skriven radi među knjigama ili predaje književnost osnovcima i koji ima itekako šta da kaže o društvu, sistemu, ali će i da ćuti ili te riječi svoje umotava u stotine metafora kako ne bi presjekao granu na kojoj sjedi.

I to je oduvijek tako. Rijetki slučajevi su izuzeci koji ne tvore nikakvo novo pravilo. A i nijesu dobro završili da bi ih iko htio olako slijediti.

Kasnije u istoriji, veoma prijemčiva Sartrova priča o angažovanosti umjetnika svodi se na često prenabregnutu želju samog pjesnika da mu se dodijeli taj epitet, ali u realnosti imamo istog Sartra koji naknadno traži da mu se isplati Nobelova nagrada gazeći preko svojih principa i dostojanstva u najmanju ruku, i pjesnika koji među svojima za stolom ćaska a javno metafore u metafore smješta s potisnutom brigom je li to sve dobro zamrsio. Apsurdno, zar ne?

 Ne smijemo ja mislim podcijeniti samu poeziju i njenu iskonsku uvijek angažovanu moć koju ništa ne može obuzdati.

Biti angažovan znači stvarati slobodno, bez stega, pomjerati svoje granice svaki put, rušiti svoje zidove i puštati stvoreno da putuje, stigne do drugih, dotakne ih… Dodir je kraj i početak ujedno.

 

Razgovor vodio: Luka Čuljak