Tim je riječima razgovor o rodnoj ravnopravnosti počela istaknuta feministica i direktorica Centra za ženske studije, Rada Borić. Razgovarale smo na zagrebačkom Dolcu, u stanu prve hrvatske novinarke Marije Jurić Zagorke. A na tragu ravnopravnosti, odnosno neravnopravnosti, i odabrano je mjesto razgovora.

Zagorka je od malih nogu pokazivala literarne sklonosti, ali je zbog vremena u kojem je živjela, i zbog majčinih uvjerenja, propustila priliku da se školuje u Švicarskoj. Dapače, umjesto u školu, poslali su ju u Mađarsku sa 17 godina starijim mužem, mađarskim nacionalistom Andrásem Mátraiem. Nekoliko godina kasnije pobjegla je od muža kako bi postala novinarka i došla u Zagreb gdje joj se karijera počela ubrzano razvijati. Odnosno, onoliko brzo koliko je to bilo moguće za ženu toga doba.

Ravnopravnost na muški način

Iako su joj dozvolili da bude novinarka, Zagorka je morala skrivati svoj spol kako je znala i umjela. Djelom zbog toga, a djelom zbog svoje progresivne osobnosti nosila je hlače i pušila, a nije se libila niti glasno izražavati svoje mišljenje. Iako su se muški kolege izvjestitelji u Mađarskoj divili njenom talentu, domaćem uredništvu to nije bilo dovoljno. Izvještavala je isključivo pod muškim pseudonimom, a i taj je posao dobila samo zato što se biskup Strossmayer zalagao za nju. Na njegov nagovor počela je pisati i šund literaturu za mase na hrvatskom jeziku, u nadi da će to smanjiti utjecaj mađarizacije ili potaknuti narod da koristi materinski jezik barem u privatnosti svoga doma.

Francuski Figaro prepoznao je njen talent i 1906. joj dodijelio nagradu najbolje političke novinarke. Nekoliko godina kasnije, 1910., sa drugim mužem, kolegom novinarom Slavkom Vodvařkom osnovala je Hrvatsko novinarsko društvo. Iako se znalo da je ona glavna pokretačica, nosila je člansku iskaznicu br. 2 jer nije bilo prihvatljivo da žena bude prva u doba kada je gotovo jedino legalno žensko zanimanje bila prostitucija.

Nada za svjetliju budućnost

Vijeće Europe je 2012. pokrenulo Transverzalni program čiji je cilj povećanje utjecaja i vidljivosti standarda ravnopravnosti spolova. Program ima u planu do 2017. provesti pet ciljeva. Borit će se protiv rodnih stereotipa i seksizma, truditi se prevenirati nasilje nad ženama, jamčiti ravnopravan pristup žena pravosudnim tijelima, pokušati dostići ravnotežu spolova pri donošenju političkih i javnih odluka, ali i uvesti načela ravnopravnosti u cjelokupnu politiku.

Za žene je ekonomska neovisnost ključna, a one su ipak prve pogođene u ekonomskoj krizi. Borić to objašnjava na jednostavnom primjeru “Ako pogledamo samu semantiku rečenica – Mi se moramo brinuti o našim muškarcima/ženama – vidjet ćemo da nemaju isto značenje”. Za muškarce se pretpostavlja da će se financijski brinuti za žene, pa po toj formuli žene prve dobivaju otkaze u ekonomskoj krizi. U Hrvatskom primjeru to je došlo do izražaja kada je s početkom krize 2008. godine zatvoreno 15-ak tekstilnih tvornica, čiji su radnici većinom bile žene. Također, razlog zašto muškarci rjeđe dobivaju otkaze je taj što se smatra da će ženi biti teže financijski se brinuti o mužu i obitelji. Nažalost to je i točno, ali isključivo zato što su žene potplaćene u odnosu na muške kolege. I tu vidimo taj zatvoreni krug.

Izuzetno važan dokument koji se na svjetskoj razini bori protiv spolne neravnopravnosti je Pekinška platforma. Platforma je donesena 1995. godine u Pekingu na 4. svjetskoj konferenciji o ženama, a definira 12 ključnih područja provedbe nacionalnih politika za ravnopravnost spolova: obrazovanje, siromaštvo, zdravlje, nasilje, gospodarstvo, oružani sukobi, odlučivanje, institucionalni mehanizmi, ženska ljudska prava, mediji, okoliš, kršenja prava ženske djece.

Ne tako davno, ženama je mjesto bilo u kuhinji

Jasno je da ravnopravnost spolova nije problem rezerviran za Hrvatsku. Interesantno je da je, u odnosu na Zagorkinu mladost, novinarstvo doživjelo veliki zaokret i danas je feminizirano. Ali nije ono jedino. Mnogi nekada ‘muški’ poslovi danas su postali, mahom lošije plaćeni, ‘ženski’ poslovi.

Istraživanje iz 2014. godine pokazuje da žene čine 60% svih visokoobrazovanih građana Republike Hrvatske. Usprkos tome, znatno su slabije zastupljene i manje plaćene na pozicijama koje traže visoku stručnu spremu, a ministri ne znaju gdje bi našli sposoban ženski kadar za popunjavanje kvota u Vladi.

“Kada se dijele obaveze, ne dijele se na muško i žensko. Zašto se onda dijeli kada su u pitanju prava?”, pita Rada Borić. I zaista, nekada se čini da se nismo maknuli dalje od početka 20. stoljeća. Olakotna okolnosti, i gore spomenuta nada za svjetliju budućnost, je da danas postoje tijela na europskom, odnosno, globalnom nivou koja se brinu za to da se ravnopravnost spolova dovede u balans.