“Ne znamo dokle će ovi Feral svitlit, ali virujte da dokle god bude svitlija, svitlit će kako bog zapovida.”

Ovom rečenicom završava prvi broj Ferala iz daleke 1983. godine, tada priloga u Nedjeljnoj Dalmaciji uređivanog od strane legende splitskog novinarstva Đermana Senjanovića. Prilog od jedne stranice najprije će se proširiti, a potom i narasti u zvanično najbolji satirični tjednik na svijetu. Istom rečenicom započinje knjiga “Smijeh slobode” Borisa Pavelića. Knjiga obuhvaća dvadesetpetogodišnju istoriju naših omiljenih novina, autor je temi pristupio izrazito studiozno i na svakoj njenoj stranici čitatelj može uočiti da iza nje stoje sati i sati čitanja starih brojeva Ferala i tko zna koliko arhivskog rada.

“Knjiga govori o više nego ozbiljnim temama, pa ipak, ona se čita brzo i lako kao napeto štivo, stoga je ona kao i Feral Tribune pravo remek-djelo”, rekla je na zagrebačkoj promociji Snježana Kordić, te dodala kako je “Feral perfekcija na svim razinama, koja se može promatrati sa stanovišta i novinarstva, ali isto tako i književnosti, lingvistike, likovne umjetnosti i kulturnog fenomena.” Autorski poduhvat kao ovaj Pavelićev je dosad nezabilježen, kao što ni na ovim prostorima osim Ferala nije zabilježeno ništa slično. Ova knjiga će starijima poslužiti kao dobar podsjetnik na kreativnost Studia Viva Ludež I ostalih ljudi koji su sudjelovali u izradi tjednika, a mlađim čitateljima značiti će i mnogo više.

Tekstovi genijalaca kao što su Vikor Ivančić, Boro Dežulović, Predrag Lucić, Heni Erceg ili Marinko Ćulić kao i ova knjiga nisu samo novinski izještaji, nego su u zemlji kao što je Hrvatska jedni od rijetkih, ako ne i jedini, podsjetnici na prijeratno, ratno i poslijeratno razdoblje. Ako mlađim čitateljima u ruke ne dođe ova knjiga ili barem novi i stari tekstovi Feralove družine, oni će najvjerojatnije ostati zakinuti za enormnu količinu znanja koje sadrže. Feralovci nas ne samo obavještavaju već u punom smislu te riječi i obrazuju. Posao koji je napravio Pavelić nisu mogli niti smjeli profesori istorije. Feral Tribune je stoga više od tjednika, on je neizbrisivi biljeg o sramotnoj strani naše prošlosti. Novinarski Dom u Zagrebu se kao i knjižara Zlatna Vrata u Splitu prošloga tjedna ispunio do posljednjeg mjesta onim ljudima koji znaju cijeniti vrijednost beskompromisnog, hrabrog, drskog i bespoštednog svjedočenja o našoj zbilji, stav je to koji je u Hrvatskoj još uvijek vrlo devijantan.

Prvo izdanje knjige planulo je u svega četiri mjeseca, a sada nam se čini da se i ovo drugo, prošireno, neće dugo zadržati na policama. Nadamo se da će pozornost koju je izazvao “Smijeh slobode” biti samo početak uskrsnuća Ferala i reaktualizacije pitanja koja je postavljao. Stajaće ovacije na kraju promocije svjedoče da postoji dio društva koji se Feralom ponosi. Makar ga više nema na trafikama, njegov duh je itekako prisutan i nikada neće u potpunosti nestati. Boris Dežulović je u Splitu rekao: ”Taj naš stil je bio rock and roll, bio je punk u punom smislu te riječi, drago mi je kada danas prepoznam tu iskru u primjerice tekstovima Dubioze ili TBF-a.” Stoga energično odbacujemo tezu da “Ferala više nema” – on je samo prestao izlaziti, a biti će ga sve dok ima Feralovaca i baštinika njihova djela, onaj Senjanovićev plamičak iz osamdeset treće još uvijek gori i gorjeti će dokle god je korumpiranih vladajućih struktura i otpora istim jer, koliko god marginaliziran otpor nekada bio, u njemu je lakše živjeti. Nedavno ubijeni Stefan Charbonnier, karikaturist bratskog Charlie Hebdoa jednom je na prijetnje smrću odgovorio ovako: “Radije ću umrijeti nego živjeti klečeći na koljenima.”

Nakon svih podmetanja financijske prirode, tužbi, kleveti, prisilnih mobilizacija i javnih spaljivanja koja su Split i Hrvatsku preobrazila u Njemačku iz tridesetih godina prošlog stoljeća, Feral je i dalje tu, tu je i Viktor Ivančić koji će nakon lomače na kojoj su gorili Ferali na splitskoj Pjaci poslati snažnu poruku- FERAL MOŽETE ZAPALITI ALI NE I UGASITI! Viktor je imao apsolutno pravo.

Budite ponosni na najbolji tjednik na svijetu, budite ponosni na one koji su ga stvarali, jer Feral su – kako je rekao Predrag Lucić – ljudi koji su u njemu radili, i zato je nemoguće reći da ga nema.

Čitajte Feral! Čitajte Smijeh slobode!