10. svibnja 2014. godine Mreža antifašistkinja Zagreba organizirala je peti po redu Antifa Night, koncertnu večer u kojoj svake godine ugostimo nekoliko antifašistički orijentiranih i progresivnih bendova s lokalne ili svjetske scene.

Te godine zvijezde večeri bili su The Oppressed, kultni Oi! punk bend iz Cardiffa koji već 30 godina, koliko postoji na sceni, inzistira na beskompromisnom antifašističkom djelovanju. Tom nam je prilikom njihov pjevač Roddy Moreno pristao dati intervju te nam prikazati svoje viđenje antifašizma, aktivizma i glazbene scene, smisla i načina cjelokupne naše borbe te svoju viziju budućnosti. 

Razgovor vodila: Lidija Čulo, u svibnju 2014.

 

Roddy, za početak ti se zahvaljujem u ime Mreže antifašistkinja Zagreba na dolasku na Antifa night te na intervjuu za koji si odvojio vrijeme.

Hvala vama na pozivu i nema problema, dobra je stvar za koju se borite, moramo širiti ideju antifašizma.

 

Kad već spominješ antifašizam, što je on za tebe?

Za mene je to borba protiv kukavica i kukavičluka.

 

Povezuješ li antifašizam s antikapitalizmom?

Razumijem argumente koji povezuju fašizam i izrabljivanje ljudi i zatiranje radničkih prava – nije imigrant kriv za situaciju u državi, već šef. Šef je taj koji će ga zaposliti i platiti manje nego tebe. Ali da budem iskren, bend nikad nije bio političan. Kad smo započeli sa svirkom, bili smo samo četvorica skinheadsa koji se zabavljaju. Tek kad su Skrewdriver i ekipa došli na scenu, mi smo ustali i počeli se boriti jer nismo htjeli biti povezani s tim kukavicama. Tako da je uglavnom to bila naša borba, a nismo se bavili Politikom s velikim P, razumiješ?

 

Na koji se način odvija ta vaša borba? Što postižete svojim glazbenim angažmanom?

Koristimo svoju glazbu i utjecaj koji imamo među publikom da proširimo riječ o antifašizmu, da poručimo ljudima da ne budu jebeni fašisti i kukavice. Nekada, u ranijim danima, klincima su bile dane dvije opcije: s jedne strane imali su white power skinheadse kojima su se mogli priključiti, a s druge strane studente koji su na ulici sa zastavama prosvjedovali protiv rasista. A budimo realni, dijete iz radničke obitelji otići će tamo gdje je nasilje. Ono što smo mi onda napravili jest to da smo predstavili naše viđenje skinheada kakav bi trebao biti i rekli: još uvijek možete biti nasilni i pritom se zabavljati, ali usmjerite nasilje ispravno, borite se protiv fašizma. Budite nasilni, ali činite to ponosno i dostojanstveno. Jer boriti se protiv imigranata kukavički je čin, ali boriti se protiv fašista je jebeno čovječan čin.

 

Zašto je desnica imala toliko uspjeha baš među skinheadsima, a ne nekom drugom subkulturom? Čak je otišlo toliko daleko da se danas pod samom riječju skinhead podrazumijeva nazi skinhead.

Mislim da je glavni razlog taj što su skinheadsi bili djeca radničke klase, ona prava ulična djeca, dok su ostali bili više srednja klasa. Ne svi naravno, ali generalno govoreći, djeca iz radničkih obitelji bila su ta koja su prelazila u skinheadse, išli na utakmice… A jebene fašističke organizacije poput britanske Nacionalne fronte vide ih kao mete koje bi mogli pridobiti na svoju stranu. Kao što sam rekao, tad nije bilo drugog izbora, osim desnice imao si srednjeklasni Rock Against Racism gdje su ljudi bili sretni što mogu prosvjedovati i nositi zastave, no bojali su se otvorenog sukoba. To su bili obrazovaniji ljudi, studenti, ti koji su marširali po ulicama, no fašisti su im se na to smijali u facu jer su znali da im neće ništa učiniti.

Klinci koji su s 13-14 godina išli na utakmice voljeli su nasilje, a mi smo im rekli: kukavice napadaju jadnička koji radi u azijskom restoranu, a pravi muškarci napadaju jebene boneheadse koji ti sramote glazbenu scenu. To je postepeno polučilo rezultate, huligani su shvatili: jebeš ti fašizam. I tada se rodila Antifašistička akcija. To je bila prava opozicija! Huliganska radnička klasa koja je rekla: ne, odjebite, ovo više nećete raditi!

Kad sam se s njima počeo mlatiti na ulici – a ako nisam spomenuo, fašisti su sami po sebi kukavice, jer da nisu kukavice ne bi ni bili fašisti – to je dalo rezultata. S vremenom su se povukli. Postalo je opasno dolaziti na njihove koncerte, pa su ih počeli održavati izvan gradova, na tajnim lokacijama, bez najava i reklama i sl. 

 

Već si prilično jasno rekao da ih smatraš kukavicama, no jesi li se unatoč tome ikad osjetio ugroženim od desničara ili imao negativna iskustva s njima? Jesi li se npr. ikad pobojao da će uletjeti na vaš koncert i napraviti probleme?

Pa mi smo imali sreće jer smo iz Cardiffa, lučkog grada u kojem već stotinama godina postoje imigrantske zajednice. Tako da ja ne poznajem nijednog Velšana! Svi koje poznajem su ili španjolskog ili talijanskog ili jamajkanskog podrijetla. Ja sam pola Irac i pola Španjolac. Svi smo odrasli u nekakvoj mješovitoj, kozmopolitskoj atmosferi.

 

Dakle desnica nema uspjeha u Cardiffu?

Ma nema šanse. Zato mi imamo sreće. Puno je teže boriti se u Londonu naprimjer. Ali nismo mi krivi za to (smijeh).

 

Kako ste onda uočili prijetnju i shvatili da morate početi djelovati antifašistički? Koja je to bila prekretnica u karijeri benda?

Oko 1982/83, onda kad je Nacionalna fronta počela regrutirati skinheadse. U gradu Swansea, koji je drugi najveći velški grad, imali smo koncert. Inače, Swansea i Cardiff su se uvijek mrzili zbog nogometa, znaš. Uglavnom, sviramo na koncertu i dva tipa počnu dizati desnicu i vikati: “Sieg Heil!” Zaustavio sam cijelu svirku i rekao: gledaj, mi nismo u tome, ne zanimaju nas ta sranja, prestanite. No nakon druge pjesme opet su počeli dizati desnice, tako da smo opet zaustavili koncert, sišli s pozornice i prebili ih na mrtvo ime. Tada smo shvatili da ne želimo da nas se poistovjećuje s tim sranjem. Zato smo počeli koristiti onaj logo s bijelim i crnim skinheadom koji plešu, to je bio naš mali način da poručimo ljudima da ne želimo imati ikakve jebene veze s desničarima. Nama to ne treba, nama treba rasna ujedinjenost kakvu smo imali u Cardiffu. Kako je vrijeme prolazilo, mi smo – a i ljudi oko nas – postajali sve čvršći antifašisti.

 

Koja je razlika između situacije na glazbenoj sceni u Cardiffu nekada, 1980-ih, i danas?

Oh, a nema glazbene scene u Cardiffu. Čak kažemo: jedini skinheadsi u Cardiffu su ili oni koji su u Oppressedu ili oni koji su nekad u njemu bili (smijeh).

 

A na razini UK-a?

Hm, pa na nekim lokacijama je scena dobra, ali puno mi je bolja europska scena, jača je.

 

Tko je na tebe/bend najviše utjecao?

Dok sam odrastao, najviše sam slušao jamajkanski reggae. Sve mi se vrti oko toga. Nitko na nas nije posebno utjecao, nastali smo samo kao reakcija na desničare koji su se pojavili, bili smo primorani ograditi se od njih. Inače ne bismo bili bend kakav smo danas. Sviramo Oi!, ali ja čak doma ni ne slušam Oi!, prebučan mi je (smijeh).

 

Što misliš o bendovima koji za sebe tvrde da su apolitični, grey-zone bendovima koji se ne žele izjasniti o svojim stavovima?

To je komplicirano. Postoje neki bendovi koji se ne žele baviti politikom, ne zanima ih to. No većina bendova koji tvrde da ih politika ne zanima zapravo su desničari koji koriste “apolitičnost” kako bi to prikrili. Oni su boneheadi koji znaju da ne smiju javno priznati što misle jer će biti maknuti sa scene, tako da je vrhunac njihovog političkog angažmana toleriranje publike koja diže desnice u zrak na njihovim koncertima. I zato što se prave blesavi, dopušteno im je da nastupaju i time su opasniji su od boneheadsa. Rekao sam i ranije, čak mogu poštovati Skrewdriver iako jebeno mrzim to što rade. No oni barem stoje iza toga, dok su ovi prejadni da bi priznali svoje stavove, skrivaju se iza tzv. apolitičnosti.

 

Misliš li da je uopće moguće biti apolitičan?

Cijeli život je politika, život je političan. Cijena kruha je politika, škola u koju će ti djeca ići – sve je politika. Možeš ti glumiti apolitičnost koliko hoćeš, no to je pizdarija iza koje skrivaš svoj kukavičluk.

 

Kakvu ulogu su žene imale u skinhead kulturi? Jesu li se neki patrijarhalni obrasci toga vremena odrazili i na nju?

Jesu i ja kao čovjek od 57 godina to također priznajem. Morate shvatiti da smo odrastali u drukčijem dobu, žene su se tek počinjale probijati u politici, imamo za primjer Margaret Thatcher – ali ona nije žena. No ja svejedno vjerujem da u skinhead kulturi i društvu općenito nema mjesta za žene kao ni za muškarce, već samo za ljude. Ako žena želi biti antifašistkinja i zajedno se s muškarcima boriti na ulici, nema razloga da to ne bude tako. Ne znam kako da to objasnim jer je komplicirano, no problem 80-ih bio je taj da je većina skinhead cura na sebe gledala kao na žene skinhead muškaraca. Gradile su svoj identitet u odnosu na muškarca, bile su skinhead jer su njihovi dečki to bili. No takvo je i društvo bilo na kraju krajeva. Mislim da je danas drukčije.

 

Kakva je situacija danas?

Većina cura, a isto se odnosi i na dečke, apatična je i nezainteresirana za politiku. Ako vide da netko nekome razbija glavu, neće se htjeti umiješati. Glupi su, ne shvaćaju i ne vide širu sliku i zahvaljujući njima ove političke stranke ostaju na vlasti. Iako i dalje smatram da su danas mladi politički osvješteniji nego 80-ih, no samo zbog pojave interneta – ljudi dobivaju informacije, uočavaju što se događa u svijetu.

 

Što misliš koji je glavni uzrok nezainteresiranosti za politiku? Ili barem manjeg povjerenja u institucije i stranke?

Pa s britanskog stajališta… Recimo ovako: kad sam ja bio mlad, imali smo 3 velike partije. Laburiste, koji su bili za radničku klasu; liberale, koji su zastupali srednju klasu; i torijevce, koji su bili za bogate. I znao si na čemu si. Moji roditelji i svi radnici glasali su za laburiste.

 

Ti isto?

Da, jesam, glasao sam za njih, no sad više ne glasam. Više ne vidim razliku između tih stranaka, tako da nema smisla. Dok sam bio mlađi, laburisti su brinuli za interese radničke klase. Danas se razlikuju samo u formalnom smislu. Tu i tamo kažu nešto o radnicima, ali ne čine ništa. Stranke koje su na vlasti uglavnom samo žele zadržati status quo jer moraju zadovoljiti one koji su ih na vlast i postavili, a to su bankari, biznismeni i svi ostali koji doista kreiraju politiku. To se nažalost neće promijeniti jer ljude nije briga.

 

To je vrlo pesimistična slika. Imaš li ti ikakvu alternativu ili prijedlog, kako se ponašati, čemu stremiti, što poduzeti?

Ne znam. Ja sam također pomalo apatičan prema Politici, mislim da nam je potrebna revolucija, no danas su drukčija vremena. Ovo što mi radimo politika je s malim p, razumiješ, borba protiv fašista na ulici, agitacija i sl. Oni na vlasti imaju za cilj podijeliti radničku klasu međusobno kako ne bismo pogledali prema gore i shvatili tko nas to zapravo zajebava. Pa su desničari sretni što postoje Židovi i Cigani jer imaju na koga uperiti prstom, dok s druge strane imigrant misli kako je bijelac kriv jer mu ne želi pružiti šansu. A političari nas gledaju i smiju nam se jer igramo njihovu igru. A onda će reći: hej, gle ove nasilnike, trebamo više policije i veće ovlasti. I zato sad imamo hrpu policije, kontrole i naoružanja, tako da ako ikad dođe do revolucije, oni je imaju načina zaustaviti.

 

Kako to da policija pristaje na takvu ulogu? Radi li ona uistinu “samo svoj posao”?

Mislim da je policija kao i sav ostatak naroda. Nezainteresirani su i rezignirani jer su uostalom i oni narod. Većina policajaca dolazi iz siromašnih radničkih obitelji i rade ono što im je naređeno, kao što to radi i vojska. Vojnik misli da mora ići u rat, da ne može ništa učiniti po tom pitanju. Svi misle da ne mogu ništa učiniti i da moraju slušati naredbe, no tako je nacizam i započeo – ljudi su samo pratili zapovijedi. Mora nastupiti razdoblje kada ljudi neće slušati naređenja. No zato svatko može djelovati u svom krugu, promijeniti svoju scenu. Kad sam rekao ono na početku za Rock Against Racism, nisam htio omalovažiti njihovu borbu jer, na kraju krajeva, glas će se proširiti, danas-sutra u novinama će pisati: pet tisuća antifašista na ulici. Nema veze što se neće potući i što će im se fašisti smijati, to barem znači da postoje ljudi kojima je stalo. Naša borba je borba na svim frontama.

Nacisti danas svoje koncerte drže skriveni po poljima, a za koncert ne znaš do dana kad se treba održati. Jer znaju da ćemo im razbiti glave. A mi s druge strane sviramo usred grada s publicitetom izgrađenim mjesecima ranije. Mislim da se danas borba preselila u Istočnu Europu i da ondje imaju drukčije poimanje antifašizma.

 

U kojem smislu?

Mislim da tamo nacizam privlači one koji se na neki način žele inatiti komunističkoj prošlosti, tj. represiji u kojoj su živjeli. Tamo je trenutno opasna situacija, slična Zapadnoj Europi prije 30-ak godina. Desno krilo je snažno, pogledaj samo Ukrajinu. Bit će potrebne čitave generacije da se stvari poslože. Vi iz Jugoslavije to dobro znate.

 

Spomenuo si mi ranije da ste čuli mnogo o Jugoslaviji u medijima kad je došlo do rata 90-ih.

Bila je to prokleto tužna situacija, no danas ovdje u Hrvatskoj vidim mlade ljude koji su ni 20 godina nakon rata spremni staviti mržnju na stranu i živjeti život. Činjenica da ste 50 godina živjeli svi zajedno i da je to prekinuto takvim brutalnim ratom nema nikakvog jebenog smisla, no život je takav. Sve što možemo jest nastojati učiniti život što je moguće boljim i utjecati na druge, pomoći im da i oni žive bolje.

Ako promijeniš mišljenje samo jedne osobe, a ona potom djeluje na treću osobu, polagano ali sigurno doći ćemo negdje. Ljudi još uče, potrebno je vremena. To je borba koja uvijek traje i ne završava, no treba stremiti boljem. Nikad ne odustaj jer to znači da si predao svoju moć i glas nekom drugom, a ne znaš tko taj drugi može biti. Zadrži svoju moć i potakni druge na isto.