U parku pored beogradskog autobusnog kolodvora dane i noći provode stotine ljudi, izbjeglica. U Beograd su stigli više mjeseci nakon početka svog ilegalnog putovanja. Najveći broj ih dolazi iz Sirije, ali tu su i ljudi iz Afganistana, Pakistana, Libije…

Po dolasku u Srbiju dobivaju pravo 72-satnog boravka tijekom kojeg mogu zatražiti azil ili moraju napustiti zemlju. Većina bira drugu opciju i nastavlja svoj ilegalni put preko Mađarske u Njemačku, Norvešku, Švedsku…

Načula sam nešto o tome prije nego što sam se prošli petak u Beogradu iskrcala iz autobusa. Već prilazeći kolodvoru, duž Karađorđeve, grupe muškaraca sjede uz cestu, na pragovima ispred zgrada, na prvi pogled uobičajeni dokoni svijet… Izlazeći s kolodvora prolazim kroz park; sjede na klupama grupice žena, glava pokrivenih hidžabom, klinci im sjede u krilu, ili pored, na travi. Prolazim, kao i drugi, pokraj njih, ništa ih ne pitam, ništa me ne pitaju, idem svojim poslom.

U Srbiji razgovor o toj temi najčešće završava brzo, slijeganjem ramena i duhovitom doskočicom “pa šta će, jadni, kod nas”.

Međutim, neformalna “No border” inicijativa čiji članovi su među rijetkima koji razumiju da ih se ovo tiče, organizira posljednjih subota takozvane čajanke, druženja sa izbjeglicama.

Pripremili su sendviče i kolače, donijeli robu i osnovne medicinske potrepštine, kuhaju čaj u velikim kazanima s natpisom “Food not bombs”. Događaj počinje tek iza 8 jer je u tijeku Ramazan, muslimani poste tokom dana, jede se tek po zalasku sunca. Park je prigodno “okićen” transparenatima sa natpisima: “Borders are lines drawn by racist imperialists”, “People not documents”, “Stop učešću u vojnim okupacijama”, “WELCOME”, “Freedom not Frontex”, “WC!”, “Svima dokumenti ili svi bez dokumenata”, “Act to save humanity” itd.

Makedonija-Srbija

Ghaleb, 23-godišnjak iz Damaska, priča nam da je iz Makedonije u Srbiju prešao sa bratom i još jednim momkom, noću, hodajući šumom, pazeći da ne izađu na put. Ranije te večeri, dok su se približavali srpskoj granici u grupi od stotinjak ljudi, policija ih je presrela. Zaustavljeni su da prenoće u šumi, opkoljeni, a ujutro- već prema proceduri – kom’ azil, kom’ deportacija. Ghaleb kaže da je u toj grupi bilo mnogo obitelji s djecom, da su takve grupe slabije pokretne i kako je razumljivo da se u ovakvoj situaciji obitelji predaju policiji i nadaju najboljem. Ghaleb je, međutim, mlad i spretan i ide u Švedsku.

Noć je bila hladna i kišna pa su ljudi zapalili vatre uokrug tabora, stvarajući na nekim mjestima barijeru između sebe i policije – i, možda nehotično, na taj način razbijajući policijski prsten. Momci su to iskoristili, između vatri klisnuli u šumu i krenuli sami preko granice.

Grčka-Makedonija

Nekoliko dana ranije, na granici Grčke i Makedonije, situacija je bila oskarovski filmična. Ghaleb prepričava svoje dogodovštine sa žarom u očima, praveći dramaturške pauze, zajebantskim glasom potpuno lišenim straha. Kroz Grčku su se vozili biciklima. Kupili su ih tamo za 120 eura, a u Makedoniji ih prodali za 30. Za tu razliku u cijeni mogli su i vlakom, ali na biciklu je manja šansa da se susretnu s policijom. Ili barem, lakše je potkupiti policajca da zaboravi kako je na seoskom drumu sreo 3 sirijska biciklista. Kaže da ih je to koštalo svega 20 eura.

Pred granicom su se priključili ogromnoj grupi izbjeglica, njih čak 900, da bi u sred dana, tako brojčano nadmoćni, jednostavno prešetali preko granice. Makedonski policajci su u stanju šoka vikali, ispaljivali metke u zrak, a Sirijci su marširali smijući se: “Pa mi smo navikli po cijele dane slušati rafale i detonacije. Ove njihove pucnjeve nismo ni zapazili”.

Turska-Grčka

U Grčkoj su Ghaleb i brat proveli neko kratko vrijeme. U zemlju su ušli na otoku Kos na koji su stigli malim gumenjakom, njih 30, iz svega par kilometara udaljenog Bodruma u Turskoj. Vožnja brodom ipak je trajala čitava 4 sata zbog valova, množine ljudi i slabog brodskog motora.

U Ateni se nisu htjeli zadržavati jer je prevelika gužva, previše Sirijica, općenito previše kaosa u gradu. Otišli su za Solun gdje su kod jednog “pouzdanog” tipa deponirali više – manje sav novac koji imaju (2000 eura) jer nije sigurno putovati s tolikim novcem. Oni su laka meta, a pljačke na migrantskim rutama su česte. Dogovor je bio da taj tip drži novac i po potrebi, kad mu Ghaleb javi, šalje manje uplate Western Unionom.

Sirija-Turska

Kad je iz Sirije, kamionom, skriven između vreća nečeg, ne sjećam se čega, stigao u Tursku, Ghaleb je pomislio da je to kraj putovanja. Tri mjeseca proveo je tamo, pokušavajući naći posao kojim bi uspio prehraniti sebe i brata i plaćati stanarinu za njih dvoje. Međutim, prilike su takve da je Sirijaca u Turskoj mnogo zbog čega su za poslove plaćeni duplo manje od Turaka. Sa takvom plaćom mogli su priuštiti tek obrok i stanovanje u domaćinstvu sa većim brojem sustanara.

Ali Ghaleb je svjestan da nije privremeno napustio Siriju, da ono što sad traži nije izbjeglički privremeni status već sasvim novi život. Procjenjuje da će rat trajati još 4-5 godina, a koliko će još trebati da se zemlja bar donekle oporavi – ne zna. Ako bi se za 10 godina vraćao u Siriju, razmišlja, opet bi morao i tamo sve započinjati od nule, a to ne želi, ni sebi ni bratu. Zato idu u Švedsku.

Od Damaska do Beograda

Ghaleb i brat rođeni su u Damasku, tamo žive njihovi roditelji, sestre i mali brat. Prije rata momci su se školovali za medicinske tehničare, a otac se bavio uzgojem pčela.

Sada njih dvojica spavaju na beogradskom kolodvoru. U zemlji su već više od 7 dana, probili su zakonski rok od 72 sata unutar kojih moraju napustiti Srbiju. Čekaju da im stigne nova rata uplate od onog tipa iz Soluna. Ghaleb je pomalo nervozan jer već nekoliko dana ne može stupiti u kontakt s njim. Razmatramo skupa opcije. Ghalebova ideja da se vrati do Grčke istim putem da bi uzeo svoj novac čini nam se ludom i previše opasnom. Sugeriramo – vjerovatno taj “solunski kontakt” “obrće”novac koji je uzeo od njih i, pretpostavljamo, mnogih drugih sa sličnim pričama pa mu samo treba malo vremena da do njega opet dođe. Uplate su ranije stizale, uvjeravamo ga, nema razloga da ne stignu opet.

Na pitanje da li je umoran, da li mu je svega dosta, osjeća li da je nepravedna situacija u kojoj se nalazi kazuje nam, posramljeno, da bi se samo želio istuširati.

Dok razgovaramo uz čaj, čokoladu i cigarete, na kolodvor stižu dva autobusa redovne linije Niš-Beograd iz kojih izlazi pedesetak mladića u ranim dvadesetima. Odjeveni su vrlo moderno, neki pomalo hipsterski, uske hlače, šeširići. Na leđima nose backpackove i vreće za spavanje. Doimaju se kao studentska ekskurzija. Međutim, dobar dio njih šepa, grče im se lica pri svakom bolnom koraku jer su im stopala puna velikih žuljeva. Jedna od organizatorica “čajanke” priča arapski i upućuje ih prema hostelu u kojem mogu prenoćiti ukoliko imaju dokument o dozvoli 72-satnog boravka.

Malo iza ponoći policija nas upozorava da je vrijeme za rastanak.

Sutradan čitam u novinama da su banke u Grčkoj zatvorene i da su do daljenjeg zabranjene inozemne transakcije. To je druga priča?

Iva Ivas