TEKST

Interpretacija pjesme “Zakaj sem fašist” Tomaža Šalamuna

U analizi pjesme Zakaj sem fašist, Burolo ukazuje na antiautoritarni i antifašistički karakter pjesme. Zbog tvrdnji iznesenih u ovoj interpretaciji za očekivati je da se mnogi neće složiti sa autorovim zaključcima, no to Šalamunovoj pjesmi samo produžava život i iznova poziva na čitanje.

Rana Šalamunova poezija obilježena je kontroverzom, skandalom i protiv nje usmjerenom državnom represijom. Naime, nakon objavljivanja pjesme Duma 1964, Šalamun je zajedno s redakcijom časopisa Perspektive koji je pjesmu objavio uhapšen i stavljen pod istragu Službe državne sigurnosti, a časopisu se zabranjuje daljnje objavljivanje. U toj se pjesmi lirski subjekt izruguje slovenskoj nacionalnoj mitologiji jednako kao i nominalno socijalističkom režimu koji je tu mitologiju hranio i održavao. Pjesma je zapravo prokazivala tipično buržoaski karakter slovenskog i jugoslavenskog društva i vlasti u šezdesetim godinama, unatoč socijalističkom nazivniku njihovih institucija. Svojom prvom zbirkom Poker (1966) Tomaž Šalamun odlučno prekida s dotadašnjom slovenskom i jugoslavenskom pjesničkom tradicijom i ulazi u vode neoavangarde i eksperimentalizma. U tome kontekstu nastaje i Zakaj sem fašist, pjesma kojom ćemo se ovdje baviti.

Izvorno objavljena 1969. godine u drugom broju Kataloga, časopisa koji je promovirao neoavangardu i eksperimentalizam (i koji je također prestao izlaziti nakon tog broja s kontroverznom Šalamunovom pjesmom), pjesma Zakaj sem fašist ponovo postaje aktualna u ovom vremenu rastuće autoritarnosti, koja sve manje skriva svoj fašistoidan karakter, te sve veće popularnosti otvoreno fašističkih i fašizmu srodnih političkih tendencija. Na tragu avangardnih poetika, i ova pjesma želi biti svojevrstan šamar društvenom ukusu, šamar koji potiče na dublje promišljanje fenomena fašizma kao krajnje posljedice svakog oblika vlasti čovjeka nad čovjekom, bez obzira na njen lijevi ili desni nazivnik.

Očito je da Zakaj sem fašist nastavlja niz Šalamunovih poetičkih provokacija kojima se njegova poezija odlučno udaljava od dotadašnje slovenske književne tradicije. Štoviše, ova pjesma nije bila provokativna samo Šalamunovim konzervativnim kulturnim i političkim protivnicima nego svojom estetikom i sadržajem ona ni danas ne prestaje zadavati glavobolje čak ni Šalamunovim apologetima. Pri površnom i doslovnom čitanju može se učiniti da je ova pjesma napad na ne samo postojeći društveni poredak nego i na humanizam i demokraciju uopće. No je li zaista tako?

Denis Poniž pozivajući se na Borisa Paternua ističe da Šalamunove pjesničke izjave nije moguće ni u kojem slučaju uzeti doslovno. U svome izlaganju on i citira Paternua, koji za ovu pjesmu tvrdi da je to prikaz kojem se, takvome kakav jest, naprosto ne može vjerovati. Slično sistemima ironičnoga označavanja, gdje krajnja tvrdnja zapravo znači svoju suprotnost, tako i u ovome primjeru, suočeni s toliko ekstremnom, intenzivnom i apsurdnom tvrdnjom, primorani smo tražiti u njoj dodatna značenja i funkcije ne želimo li biti žrtve naivnoga čitanja, upozorava Paternu (Poniž 2014: 88). Ovom prilikom pokušat ćemo upravo to: pronaći ta dodatna, “prava” značenja i funkcije ovoga teksta.

Suprotno od onoga što sugerira tekstu sinkrona kritika u Sloveniji,[1] smatram da ovu pjesmu jednostavno ne možemo čitati u “neideološkom” ključu. Ako je takav ključ uopće moguć, on sigurno ne može ponuditi potpuno adekvatna sredstva za tumačenje pjesme koja već u naslovu nosi ideološku raspravu. Ova pjesma – svjesno i namjerno – doslovno pro-vocira (izaziva, priziva) ideološko čitanje.

Treba pri tome imati na umu da “avangardni tekstovi nisu mimetički tekstovi ni s obzirom na društvo ni s obzirom na pjesnikovu osobu. Njihova funkcija nije osobna pjesnikova ekspresija (…). Primarna im je društvena funkcija estetsko prevrednovanje [svijeta], za koje se vezuje i moralno i etičko prevrednovanje, a tek zatim i socijalno prevrednovanje” (Flaker 1984: 23). Kritika je statusa quo dakle ostvarena prvenstveno kroz oponiranje “svemu onome što se po tradiciji shvaćalo kao lijepo” (isto: 26) i što se još uvijek shvaća kao “dobar ukus”.

U pjesmi Zakaj sem fašist vidimo da lirski subjekt redovito nalazi estetska opravdanja za sav teror i nastranost koju prikazuje:

(…) Največja resnica
pa je največji vir estetskega užitka.

Največja informacija je pobiti in izmu-
čiti človeka, ki ga najbolj ljubiš.
(…)
neznanca je
vredno ubiti zgolj zaradi denarja, ne
zaradi umetnosti. (…)

Fino je tudi, če se dva gola vojaka
ljubita. Milijarder zgleda lepše kot
obrtnik (…)

(…) Fašizem integrira čisto
lepoto. (…)[2]

Ove su izjave mahom promišljanja o modernim estetskim fetišima: o našoj zaluđenosti “istinskim” i “stvarnim” (“resnica je največji vir estetskega užitka”), neočekivanim i šokantnim (“pobiti in izmučiti človeka, ki ga najbolj ljubiš”), o našoj opsjednutosti seksom (“če se dva gola vojaka ljubita”) i zadivljenosti bogatstvom (“milijarder zgleda lepše kot obrtnik”). Fašizam sadrži sve to i stoga “integrira čistu ljepotu”.

Opkoračenje u ovoj rečenici prvo stavlja naglasak na čistoću (“Fašizem integrira čisto”) i tek u sljedećem stihu dovršava misao otkrivajući da se radi o ljepoti (“Fašizem integrira čisto / lepoto”), u istome stihu u kojemu se spominju i mladost, svježina te opet fašizam. Kao da je ljepota identificirana s čistoćom i fašizmom, koji čistoću integrira i garantira.

Međutim, lirski subjekt gore spomenute estetske fetiše dovodi do njihova brutalnog ekstrema: do hladnokrvnog nasilja i grube pornografije. Time pjesma potiče čitatelja na estetsko prevrednovanje, koje je ovdje eksplicitno vezano za etičko prevrednovanje, a onda i društveno. Usto, “fašizem pomeni moč in oblast”[3], tvrdi lirski subjekt. Dakle, pjesma zapravo prikazuje estetiku moći i vlasti uopće, a fašizam je samo njihov najočitiji i najiskreniji avatar. Sve ostale ideologije moći i vlasti – uključujući aktualnu liberalno-kapitalističku, kao i tadašnju jugoslavensku pseudosocijalističku ideologiju – nisu suštinski ništa bolje, osim što svoju pravu prirodu prikrivaju lažući o samoupravljanju i/ili demokraciji.

Zato motivaciju za pristajanje uz fašizam lirski subjekt iznosi već u prvome stihu: “Dovolj mi je socialne mimikrije.”[4] Dosta je dakle bilo skrivanja i okolišanja, vrijeme je da se pokaže kako stvari zapravo stoje. “Samoupravljači so debeluharji”[5], tj. iz jugoslavenskoga “samoupravnog socijalizma” zapravo se opet razvila klasa privilegiranih i “uhljebljenih”. “Je / bil bog demokratičen, ko je z eno potezo / odtrgal vodo od neba?”[6] – to znači da onaj tko je na poziciji moći jednostavno – čini, on ne pita; moć nije demokratična. Fašizam je “lijep” jer je iskren, dok ostali režimi lažu o sebi i zasljepljuju nas ne bi li nam zamutili jasnoću stvarnosti koja nas okružuje. “Kdo vas je zasle- / pljeval, da ne vidite tako jasnih stvari?”[7] pitanje je koje nam se postavlja.

Međutim, unatoč istinitosti ovih kritika, čitatelj jednostavno ne može prihvatiti prijedlog fašizma. Ne više toliko zbog onoga što smo o fašizmu učili u školi, koliko zbog onoga što nam već i sam lirski subjekt nudi kao objašnjenje zašto je fašist, a to je, u konačnici, zato što:

Fašizem pomeni moč in oblast
in rad bi videl tistega, ki bi bil zares
raje bebast, slaboten in preganjan. (…)[8]

Svo nasilje i nastranost pjesme svodi se na upravo citirane stihove. Moć i vlast, da bi bile to što jesu, moraju se vršiti nad nekim. One u suštini podrazumijevaju postojanje i održavanje odnosa sličnog onome što postoji između krvnika i žrtve. Ova pjesma eksplicitno i doslovno to prikazuje.

Sličan je postupak šest godina kasnije viđen i na filmu Piera Paola Pasolinija Salò ili 120 dana Sodome (1975) u kojem nekolicina fašističkih visokih dužnosnika ima na raspolaganju poveću skupinu preposlušne omladine za zadovoljavanje svih svojih najperverznijih apetita. I u tome filmu krvnici hvale ljepotu, svježinu i mladost, neizmjernu moć i vlast fašizma, dok hladnokrvno, kao da obavljaju neke uobičajene svakodnevne aktivnosti, uništavaju i tijela i duše svojih žrtava. Baš kao i Pasolinijev film, ova je pjesma većini ljudi odvratna, što joj je očito i cilj.

Efekt koji se u ovoj pjesmi kao i u spomenutome filmu pokušava postići jest, čini mi se, razvoj čak i organskog osjećaja gnušanja, gađenja i odvratnosti prema svakom obliku vlasti. A upravo su moć i vlast, kako i sam tekst indicira, temeljne vrijednosti fašizma. U tome je smislu ova pjesma u suštini radikalno antifašistička.

Talijanski anarhist Errico Malatesta još 1923. godine objašnjava da nije dovoljno deklarirati se antifašistom da bi se to zaista bilo, ma koliko se ta deklaracija militantno primjenjivala protiv samih fašista. Objašnjava da tko se god nada osvojiti vlast, negdje u sebi opravdava fašizam i divi se njegovoj efikasnosti (Malatesta: 30-31). Na tome tragu 1939. godine piše i njemački marksist Otto Rühle, koji u svome članku naslovljenom Borba protiv fašizma počinje borbom protiv boljševizma analizira Lenjinovu teoriju i boljševički uspon na vlast. Rühle jasno pokazuje ne samo da su upravo Lenjin i njegovi drugovi uspostavili političke mehanizme koji su omogućili Staljinovu vlast, nego i to da lenjinizam općenito odlikuju nacionalizam, autoritarnost, centralizam, diktatura vođe, politika moći, vladavina terora i ostale osnovne značajke fašizma (Rühle 1990: 22), koje su se u Rusiji, izgleda, mogle početi primjećivati vrlo brzo nakon Oktobra. Tako je fašizam svojevremeno i mogao pobijediti i toliko se dugo održati na vlasti prvenstveno zbog pomanjkanja moralnoga zgražanja i indignacije potrebne da bi se fašizmu, i vlasti uopće, moglo iskreno i bezrezervno suprotstaviti (Malatesta: 30-31). Smatram da Šalamunova pjesma o kojoj je ovdje riječ želi kod čitatelja pobuditi upravo takve osjećaje.

Na kraju treba primijetiti neko smirenje tona u pjesmi, neko finalno povlačenje:

(…) in dokler ne zberem dovolj
orožja, denarja in ljudi, dokler ne
zberem dovolj blaga za uniforme svojih
dečkov, dokler v vojsko in udbo ne
infiltriram dovolj mladih genijev,
bom pisal pesmi o lepoti narave in
se skromno in tiho pripravljal na
veliki dan.

Suprotno od onoga što smo pročitali u prvome stihu (“Dovolj mi je socijalne mimikrije.”), u zaključku vidimo strateško povlačenje natrag u mimikriju. Daje nam se do znanja da i fašizam zapravo samo preuzima taktike tih istih ideologija koje kritizira. (Sjetimo se tu još jednom Rühlea i njegove usporedbe lenjinizma i fašizma.)

Ova se pjesma može čitati i ciklički, uvijek ispočetka. Pjesma završava povratkom u socijalnu mimikriju, ali i najavom izlaska iz nje (“dokler ne zberem dovolj / orožja, denarja (…) / se [bom] skromno in tiho pripravljal na / veliki dan”), koji se događa na početku pjesme. Nasilje i perverzija – inherentni moći i vlasti, a najvidljiviji u fašizmu – zapravo su uvijek prisutni u građanskom (buržoaskom) društvu, nakupljaju se, gomilaju, sve dok u pogodnom trenutku konačno ne eksplodiraju. U međuvremenu se pišu “pjesme o ljepoti prirode” – i tim se motivom tradicionalna građanska estetika “lijepog” naprosto optužuje za kriptofašizam i kolaboraciju s fašizmom.

Čitatelj je pozvan na estetsko odnosno etičko prevrednovanje. Ideja “ljepote” u ovoj je pjesmi usko vezana za nasilje, nastranost i fašizam, gotovo je izjednačena s njima. Antiljepota, koja je očito odlika ove pjesme, postaje tako sredstvo antifašizma par excellence.

Zakaj sem fašist pjesma je u kojoj estetika, etika i politika postaju jedno. Lirski subjekt svoje pretjerano afirmativne stavove prema fašizmu iznosi na način kojim zapravo podsjeća čitatelja zašto je fašizam potrebno bezrezervno odbaciti. Ali ne samo to – proklamirana ljepota u pjesmi usko je vezana za nasilje i nastranost, koji su prikazani kao inherentni moći i vlasti općenito, a fašizam je njihov najviši izraz. Opća antiljepota pjesme stoga nije u opoziciji tek s fašizmom lirskoga subjekta već i sa samim pojmom ljepote na koju se on poziva. To znači da pjesma u cjelini osporava moć i vlast kao takve. No ona to namjerno ne čini na način standardne anarhističke ili komunističke budnice, nego joj je cilj šokirati i skandalizirati čitatelja ne bi li počeo prepoznavati elemente fašizma u svakome obliku vladavine, prema kojima bi morao osjećati moralnu, ali i organsku odbojnost.

Konačno, smatram da možemo zaključiti da ova pjesma uopće nije antiideološka nego antiautoritarna. I nije napad nego grubi podsjetnik na urgentnost istinskog humanizma i demokracije.

Franko Burolo

 

Zakaj sem fašist   Dovolj mi je socialne mimikrije. Edino pobijanje ljudi je resnična akcija, na- peta, razburljiva, fantastična. Sliši, vidi, voha čuti in tipa se cvrčeče me- so. Blažena vojna. Edino mati, ki ji s škornjem stopiš na sinčkovo lobanjo, res zatuli v pristni bolečini in se ti ni treba bati, da blefira. Največja resnica pa je največji vir estetskega užitka. Največja informacija je pobiti in izmu- čiti človeka, ki ga najbolj ljubiš. Nisem goreč pristaš pobijanja tujcev, neznanca je vredno ubiti zgolj zaradi denarja, ne zaradi umetnosti. Če vojak ubije vojaka, je to nekaj povprečnega. Če pa simpatičen, lep, eleganten mladenič z nastopom odtrga čeljust svoji materi ali s palcem predre odprtino v loba- nji svojega bratca, medtem ko se ležerno pogovarja in njegov religiozni, mirni, odprti in modri pogled ničesar ne zgubi v svoji nedolžnosti … O, svetloba! Fino je tudi, če se dva gola vojaka ljubita. Milijarder zgleda lepše kot obrtnik in dva zakonca, ki se ljubita, me spominjata na debelega, gnusnega postreščka, ki jé vampe. S tega stali- šča je tudi interesantno gledati, kako onanirajo črnci v zrelih letih. Belce je precej strah, črnci pa vreščijo in hropejo, kot če pomešaš šum roja čebel z nenamazanim vozičkom, ki cvili po tra- čnicah. Razen tega so tenki v bokih in brez sala. Samoupravljači so debeluharji, fašizem je rasig. Fašizem integrira čisto lepoto. Fašizem pomeni mladost, svežino, moč, akcijo in vitaliteto, židovske svi- nje so preperele, slina se jim nabira okrog ustnih kotičkov. Kdo vas je zasle- pljeval, da ne vidite tako jasnih stvari? Fašizem pomeni moč in oblast in rad bi videl tistega, ki bi bil zares raje bebast, slaboten in preganjan. Je bil bog demokratičen, ko je z eno potezo odtrgal vodo od neba? Kdor me bo uspel o tem prepričati, bo naredil iz Tomaža Šalamuna ovco, in vnuki mojih vnukov bodo pokorni njegovemu rodu. Do takrat pa ostajam to, kar sem, in dokler ne zberem dovolj orožja, denarja in ljudi, dokler ne zberem dovolj blaga za uniforme svojih dečkov, dokler v vojsko in udbo ne infiltriram dovolj mladih genijev, bom pisal pesmi o lepoti narave in se skromno in tiho pripravljal na veliki dan.

Zašto sam fašist   Dosta mi je socijalne mimikrije. Jedino ubijanje ljudi je istinska akcija, na- peta, uzbudljiva, fantastična. Sluša, vidi, njuši osjeća i pipa se cvrčeće me- so. Blaženi rat. Jedino mati, kojoj s čizmom staneš na sinčićevu lubanju, stvarno zatuli u iskrenoj boli i ne trebaš se bojati da blefira. Najveća istina pak je najveći izvor estetskog užitka. Najveća informacija je ubiti i izmu- čiti čovjeka koga najviše ljubiš. Nisam goreći pristaša ubijanja stranaca, neznanca je vrijedno ubiti tek radi novca, ne radi umjetnosti. Ako vojnik ubije vojnika, to je nešto osrednje. Ako pak simpatičan, lijep, elegantan mladić s nastupom otkine vilicu svojoj materi ili s palcem probije otvor u luba- nji svojega brace, dok ležerno razgovara i njegov religiozni, mirni, otvoreni i mudri pogled ništa ne izgubi od svoje nedužnosti … O, svjetlosti! Fino je također, kad se dva gola vojnika ljube. Milijarder izgleda ljepše nego obrtnik i dvoje supružnika koji se ljube podsjećaju me na debeloga, gnjusnoga poslužitelja koji jede tripice. S toga sajali- šta je također interesantno gledati, kako onaniraju crnci u zrelim godinama. Bijelce je prilično strah, crnci pak vrište i stenju, kao kad pomiješaš šum roja pčela s nepodmazanim kolicima, koja cvile po tra- čnicama. Osim toga su tanki u bokovima i bez sala. Samoupravljači su debeljci, fašizam je rasig. Fašizam integrira čistu ljepotu. Fašizam znači mladost, svježinu, moć, akciju i vitalnost, židovske svi- nje su trule, slina im se nakuplja oko kutova usana. Tko vas je zaslje- pljivao da ne vidite tako jasne stvari? Fašizam znači moć i vlast i rado bih vidio onoga koji bi bio zaista radije bedast, slabašan i progonjen. Je bio bog demokratičan kad je jednim potezom otkinuo vodu od neba? Tko me bude uspio u to uvjeriti, učinit će od Tomaža Šalamuna ovcu i unuci mojih unuka bit će pokorni njegovome rodu. A do tada ostajem to što jesam, i dokle ne skupim dovoljno oružja, novca i ljudi, dokle ne skupim dovoljno robe za uniforme svojih dečki, dokle u vojsku i u udbu ne infiltriram dovoljno mladih genija, pisat ću pjesme o ljepoti prirode i skromno se i tiho pripremati za veliki dan.   (Preveo: Franko Burolo)

Franko Burolo je rođen 1985. u Zagrebu, odrastao je u Umagu, a trenutno živi u Zagrebu, gdje je i diplomirao talijanski i južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu. Piše poeziju, suurednik je pjesničkog repozitorija Crni grȁd (crnigrad.wordpress.com) i nedavno je pokrenuo blog o kulturi, tehnologiji i politici 128-bit (128bit.noblogs.org).

Bibliografija

1. Flaker, Aleksandar (1984). Poetika osporavanja: avangarda i književna ljevica. Zagreb: Školska knjiga.
2. Malatesta, Errico. “Perché il fascismo vinse e perché continua a spadroneggiare in Italia”. Antologia tematica. http://www.ecn.org/contropotere/Antologia_Tematica_Malatesta.zip (Zadnji pristup: 6. listopada 2013, 18:44 h)
3. Poniž, Denis (2014). “Šalamunova zgodnja poezija in pesem Zakaj sem fašist”. U: Kovač, Zvonko, Krištof Jacek Kozak i Barbara Pregelj (ur.). Obzorja jezika = Obnebja jezika: poezija Tomaža Šalamuna. Zagreb: FF press.
4. Rühle, Otto (1990). The Struggle against Fascism Begins with the Struggle against Bolshevism. London: Elephant Editions.
5. Šalamun, Tomaž (2011). “Zakaj sem fašist”. U: Šalamun, Tomaž. Kdaj: izbrane pesmi. Ljubljana: Študentska založba.

 

 

[1]      »(…) je situacijo reflektiral tudi Dušan Pirjevec s svojim Vprašanjem o poeziji (izhajalo je prav tako u Naših razgledih, v nadaljevanjih od januarja do aprila 1969), v katerem je Pirjevec z briljantno analizo pokazal, kako je edina rešitev za poezijo v njenem neideološkem branju, katerega namen je poezijo podrediti tej ali oni ‘ideji’, poezija mora biti, kot je na več mestih spisa poudaril Pirjevec, vrnjena sama sebi (…).« (Poniž 2014: 85-86)

[2]      Prijevod vidi sa strane, na str…

[3]      “Fašizam znači moć i vlast”

[4]      “Dosta mi je socijalne mimikrije.”

[5]      “Samoupravljači su debeljci”

[6]      “Je / bio bog demokratičan kad je jednim potezom / otkinuo vodu od neba?”

[7]      “Tko vas je zaslje- / pljivao da ne vidite tako jasne stvari?”

[8]      “Fašizam znači moć i vlast

i rado bih vidio onoga koji bi bio zaista

radije bedast, slabašan i progonjen. “