TEKST

Poplave su bile velik test za sve nas

Razgovor s članicom MAZ-a Mislavom Šajatovićem Šubom

Mislav je članica MAZ-a i već deset godina volonter Crvenog križa. Kao osoba koja je sudjelovala u akcijama pomoći tijekom poplava u Slavoniji i izbjegličkog vala u Hrvatskoj, u intervjuu iznosi osobne dojmove i iskustva iz tih volonterskih akcija te ne predstavlja Crveni križ. Uspoređujući rad u dvjema različitim organizacijama uviđamo koje su prednosti većih organizacija poput Crvenog križa, a koje prednosti i potencijali leže u onim manjim, samoorganiziranim.

Mislavov osobni album

Volonter si Crvenog križa već deset godina. Kako si ušao u tu organizaciju?

Sasvim slučajno, počeo sam u osnovnoj i srednjoj školi. Uključio sam se kada sam dobio mogućnost otići na prvu pomoć, završio na natjecanju sa srednjom školom i nakon toga odlučio nastaviti svoj aktivistički, odnosno volonterski rad u Crvenom križu.

Što si uglavnom radio prije nego što si se angažirao na pomoći izbjeglicama?

Prije toga, prvih šest, sedam, osam godina radio sam s mladima, na obuci učenika osnovnih i srednjih škola u području prve pomoći i humanih vrednota, na razvoju međunarodnog pokreta Crvenog križa i Crvenog polumjeseca. Radili smo na programima prevencije trgovanja ljudima kod učenika osnovnih i srednjih škola, gdje smo održavali radionice u razredima na nastavi SRZ-a (sat razredne zajednice, op. ur.) jedanput mjesečno ili jedanput godišnje u svakom razredu.

Kada je krenuo izbjeglički val, kako je taj proces izgledao?

Ako se možemo vratiti dvije godine unazad, sve je počelo s poplavama na području Hrvatske koje su prvi poslijeratni ispit za policiju i vojsku te vladin sektor. Za vrijeme poplava, koje su pokazale nedostatke u kompletnom sustavu, jednostavno se dogodilo da nitko drugi osim vojske nije znao kako postupati, što da se radi u trenutku kad nasip puca… Državne službe su neorganizirane, nitko nema ideju kako ljude prevesti, popisati… Crveni križ se uključio s jednom od svojih najstarijih i osnovnih zadaća – službom traženja – koja podrazumijeva vođenje evidencije prisilno i privremeno evakuiranih osoba koje su napustile svoje domove. Hrvatska ima sistem po kojem vi kao volonter međunarodne organizacije, koja za to ima mandat u vlastitoj državi, ne možete tražiti nekoga dokumente, odnosno ta osoba vam ih nije dužna predati. Nemate ovlast legitimirati nekoga, to jedino može policijski službenik i tako nastaju dvojne baze podataka koje se u nekim dijelovima u potpunosti razlikuju od podataka koje ima MUP i onih koje imamo mi. Druga stvar je da se u Hrvatskoj na milijardu različitih strana prikupljala pomoć za 15 000 ljudi koji su bili evakuirani s jednog područja. Prikupljanjem pomoći u određenim manjim udrugama, kao što je bio slučaj i u MAZ-u i mnogim drugim na području Zagreba, stvorila su se ogromna skladišta koja nisu povezana i to je veliki problem jer ne znate komu je što dano. Nedostaje sistematski popis za to da bi se pomoć mogla podijeliti što većem broju ljudi.

Mislavov osobni album

Čuli smo i neke kritike na račun Crvenog križa, da ta pomoć nije bila dostavljena…

Tamo sam proveo dva kritična mjeseca od 29. svibnja do 29. srpnja i mogu reći je da je podjela u prvim danima bila kaotična, čisto iz razloga nedostatka ljudstva i materijala. Vi nemate što dijeliti ljudima, dajete ono što imate u skladištu, ali problem je da se nije znalo tko što dijeli. Imate situaciju da su u jednom selu svi dobili sve što im treba, u drugom nisu dobili ništa; onda imate drugu situaciju gdje je pola sela oštećeno, a pola sela nije; ili je nekome voda bila u dvorištu, nekome u kući, a apsolutno svi traže odštetu. No ne možeš dati jednako.

Je li iskustvo s poplavama pomoglo pri radu s izbjeglicama?

Iskustvo poplava bio je prvi test za današnju suradnju, kako NGO-a, tako i strukture države, i za raspodjelu posla, zaduženja, tko će što dati, da ne dođe opet do tih problema i da se ne dogodi da jedna osoba dobije sve, a druga ništa.

Kako su izgledali ti počeci i prvi dani, jesi li bio na terenu kada je krenuo izbjeglički val?

Mi zapravo nismo službeno, nego prikriveno i osobno, počeli razmišljati o prolasku ljudi kroz Hrvatsku u onom trenutku kada su Mađari počeli dizati žicu na granici sa Srbijom i kada je bilo jasno da će ti ljudi svoj put nastaviti bez obzira, kao što će ga vrlo vjerojatno pokušati nastaviti i sada, bez obzira na to što više nisu dobrodošli u Europskoj uniji. Većina tih ljudi ima jedan jedini cilj, a to je bolji život kojem se nadaju i o kojem imaju iluzije da će, kada dođu u Njemačku ili Švedsku, dobiti posao plaćen 5000 eura mjesečno i sve ostalo.

Kako se nosiš s takvim emocionalnim iskustvima, koja su vjerojatno izrazito stresna i iscrpljujuća?

Vodiš odvojeni život, onaj koji se događa na terenu u tom trenutku i onaj koji vodiš privatno, u svojoj lokalnoj zajednici. Ova iskustva jesu užasno traumatična, pogotovo kada se prvi put susrećeš s ljudima što vrlo vjerojatno većini izaziva stres i s čime se neće apsolutno svatko moći nositi.
Počeli smo 15. ili 16. rujna, prvi dan kada su izbjeglice došle u Hrvatsku. Tada je nekoliko kolega bilo u Tovarniku, na granici sa Srbijom gdje su izbjeglice pristizale, ali je u tom trenutku vladao neki tihi kaos u kojem nitko ništa nije znao. Sljedeći dan profunkcionirao je prihvat u Zagrebu gdje je otvoren prihvatni kamp. Ljudi su bili smješteni u Ježevu, u prihvatilištu u hotelu Porin i u Kutini, ali kapaciteti nisu bili dovoljni za sedam tisuća ljudi koji u tom trenutku dolaze na granicu. Bilo je potrebno uspostaviti neko mjesto koje ima kapacitet za prihvat nekoliko tisuća, a ne nekoliko stotina ljudi. Kamp u Opatovcu podigla je Hrvatska vojska u roku od 22 sata. Budući da je cijeli kamp podignut u ta 22 sata te na lokaciji koja u blizini nema mogućnost smještaja većeg broja volontera i zaposlenika, funkcionirao je dosta kaotično. Na prostoru bivšeg skladišta podignuta su dva naselja, no mjesta je bilo dovoljno samo za skladištenje hrane. Kapacitet skladišta bio je premalen za prihvat tolikog broja nadolazećih ljudi i sigurno ne u skladu s EU standardima. Većina ljudi se u kampu nije zadržavala dulje od dva sata.

Misliš li da tako velike strukture koje su organizirane na takav način imaju kakve nedostatke pri snalaženju i reagiranju na takve situacije?

Postoje neki nedostaci, ali mislim da su to nedostaci poput ljudstva i mogućnosti mobilizacije. Činjenica je da su jače međunarodne organizacije poput UN-ovih, isto kao i CK, zastupljene u gotovo svim zemljama. Zato mislim da puno lakše razmjenjujemo informacije na terenu, puno smo spremniji i brže odgovaramo na veću ili manju količinu ljudi, nego neke manje organizacije civilnog društva koje možda nemaju toliki kapacitet u obliku ljudstva ili skladišta i robe. No ono što manje organizacije mogu odraditi i uglavnom odrađuju jest upravo kontakt, prvi kontakt s ljudima i otvaranje nekih novih ruta. NGO-ovi su odigrali jako bitnu ulogu i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u susjednim državama, na nekim mjestima na kojima bilo koja međunarodna organizacija u tom trenutku nije imala koga poslati.

Ljudi koji su se samoorganizirali i pomagali, dijelili što su imali jer su i sami prošli iskustvo rata kad su morali bježati pa ih je to osobno dotaknulo…

Mi znamo što znači rat i možda smo više nego ostali svjesni kroz što izbjeglice prolaze, razumijemo njihovu nadu i cilj da budu negdje na sigurnom gdje im nitko neće prijetiti, neće spaliti kuću… Mislim da su ljudi, pogotovo na istoku Slavonije, u Vukovaru, Iloku, Vinkovcima, koji su svima nama poznati iz te priče iz devedesetih i situacija u kojima su bili, izrazito empatični.

Što misliš koliko su te organizacije i inicijative, poput Inicijative Dobrodošli!, organizacijski pomogle u smislu razmjene informacija, osiguravanja smještaja? Crveni križ raspolaže postojećom infrastrukturom, recimo. Kako su ovakve inicijative reagirale na situaciju?

Bitno je da postoji korespondencija i suradnja između nekih jakih međunarodnih organizacija i Crvenog križa te države s manjim udrugama, inicijativama i pojedincima koji su se aktivirali. Upravo su ti pojedinci koji su dolazili i i pomagali u stvari odigrali veliku ulogu kada je, na primjer, u jednom trenutku na samoj granici sa Srbijom bilo prisutno puno policajaca, NGO volontera i samo dvoje ljudi iz Crvenog križa te jedna osoba iz UNHCR-a. Činilo mi se da djelujemo koliko možemo, nas dvoje ili troje u tom trenutku iz Crvenog križa, ali uz to imamo i zaleđnu pomoć – kada treba pozvati doktora, hitnu… Vrlo je bitno naglasiti da smo svi zajedno surađivali.

Ispričat ću jedan konkretan slučaj kad smo kolege i ja radili noćnu smjenu na granici, a s nama je bila kolegica iz UNHCR-a koja je Libanonka i prevodila nam je s arapskog. Dobili smo dojavu od kolega iz Srbije, od njihovog UNHCR-a, o djevojčici u lošem stanju kojoj je hitno potrebna terapija i ne može biti prevezena s ostalim ljudima zbog zdravstvenog stanja. Mislim da u ovakvom trenutku ne postoji neka manja organizacija koja može na taj način i tom brzinom djelovati i prosljeđivati informacije od Grčke preko Makedonije i Srbije do Hrvatske, pa i Slovenije, Austrije, Njemačke… Mislim da smo s te strane odigrali, kao neke jače međunarodne organizacije, vrlo bitnu ulogu jer smo razgranati, bez obzira na to što Are You Syrious i inicijativa Dobrodošli! imaju mrežu partnerskih organizacija i razmjenjuju informacije. Pitanje je kojom ih brzinom mogu razmijeniti, tj. mogu li ih razmijeniti u trenutku kad se situacija odvija. Stekao sam dojam da velik broj volontera izvan jačih organizacija nema informacije o tome što se događa na drugim dijelovima rute i mogućnost međunarodnog surađivanja. Možda čak nisu toliko priznati od drugih država i državnih tijela kao što je to kod UN-ovih agencija i međunarodnog pokreta Crvenog križa. Mislim da manje nevladine organizacije i inicijative u tom smislu nisu bile spremne odgovoriti na potrebe kao što su to bile spremne međunarodne organizacije koje su na ovo pripremljene u startu.

Kada pričaš o radu NGO-a i ljudi koji su se samoorganizirali, referiraš se na to kao na aktivističko pomaganje. Gledaš li na sebe kao na aktivista?

Smatram da postoji jedna razlika. Svi smo mi aktivisti: i zaposlenici Crvenog križa i UN-ovih organizacija. To nije običan uredski posao od 8 do 16 h, nego posao koji se živi. Ono kako ja poimam aktivizam u manjim gupama odnosi se na vrlo izražen aktivistički pristup u pružanju pomoći direktno osobi koja stoji nasuprot tebe, a ne promatrate onu koja prolazi iza njega. To je ono što svatko od nas ponaosob želi ostvariti, ljudski kontakt s jednom osobom. Činjenica kod međunarodnih organizacija jest što nama nije toliko interesantan pojedinac kao takav, već cijela kolona koja prolazi iza. Tako da smo mi bili više orijentirani k nekoj procjeni svih ljudi koji prolaze i izdvajanju ranjivih skupina te potom izdvajanju onih kojima treba direktna pomoć jedan na jedan.

Imaš li neke ideje o tome kako unaprijediti organizacije poput Crvenog križa?

Teško je, ali napredak se vidi. Kamp u Opatovcu je dizan interventno, praktički preko noći, a kamp u Slavonskom brodu je planiran skoro mjesec dana, tako da je to ono što je nedostajalo i nama u Crvenom križu i vlasti: činjenica da nismo bili pripremljeni na situaciju i nismo se unaprijed pripremili, a da jesmo, vjerojatno bi sve prošlo puno bezbolnije i brže od samog početka.

 

Razgovor vodila Matea Grgurinović
Matea Grgurinović je članica MAZ-a.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close