TEKST

Diktatura korporativnog dijeljenja: Airbnb, posao kao svaki drugi

 

Predstavnici ekonomije dijeljenja Airbnb i Uber došli su i na hrvatsko tržište. Pišemo o problemima koje takav poslovni model donosi, no i mogućim alternativama.

Untitled 1

Tučnjave taksista u Parizu, tužbe zbog kršenja propisa o iznajmljivanju i prostornom uređenju (rental and zoning regulation) Grada New Yorka, panika zbog rasta cijena nekretnina u San Franciscu te sve veća armija osiromašenih prekarnih radnika širom svijeta kojima nitko čak ni ne priznaje da rade neke su od nuspojava trendovske ekonomije dijeljenja (sharing economy).

Novi krug eksploatacije

Prvi izdanci ovog relativno novog modela već su tu, čak i na europskoj periferiji koja tako dramatično zaziva investicije. Međutim ovdje se ne radi o ulaganju, već o novom krugu eksploatacije zaogrnutom u kreativne slogane koji govore o slobodi, globalom povezivanju, dodatnom prihodu. Na periferiji su uvjeti teži i rijetko se propituju(1), iako i u centru čitave klase trpe iste posljedice. Sandrine, koja kao stručnjakinja za komunikacije radi u jednoj kazališnoj trupi u Parizu, često odlazi prespavati kod svojih roditelja kako bi svoj unajmljeni stan mogla putem Airbnba kratkoročno iznajmiti turistima. Objašnjavajući razloge svoje odluke kaže: „U kazališnoj trupi u kojoj radim zarađujem premalo za život. Volim svoj posao, ali mi na stanarinu odlazi oko dvije trećine plaće.“

Airbnb (smještaj), Uber (taksi), Task Rabbit (povremeni poslovi) – da spomenemo samo neke – različite su kompanije koje putem online-platformi spajaju rentijere i njihove goste, naručioce i izvršioce ili, jednostavnije, sudionike u ekonomiji dijeljenja, pri čemu se odnos u međuvremenu obrnuo: rentijeri nisu bogati jer zapravo „rentaju“ jedno što im je preostalo – vlastite, a često i unajmljene stanove. Establišment ekonomije dijeljenja, odnosno velike kompanije koje su prve uskočile u ovaj voz, vole sudionike na svojim platformama zvati korisnicima (userima) kako bi još više zamaglili materijalnu osnovu dijeljenja i akumulaciju kapitala.

Ekonomija dijeljenja(2) definira se kao odnos između potrošača u kojem jedan drugome odobravaju privremeni pristup nedovoljno iskorištenoj fizičkoj imovini (auto, kuća, bicikl), vjerojatno za novac, koristeći peer-to-peer-usluge. Kompanije se služe sustavom ocjenjivanja (rating), koji navodno osigurava povjerenje s obiju strana transakcije. Neprecizan i zamagljujuć pojam ekonomije dijeljenja ili onaj ponešto precizniji, ekonomija gaže(3) (gig economy)(4) , koji uključuje i isporuku usluga, u praksi znače da dijelite sebe – svoje vještine i imovinu – s drugim pojedincima na tržištu, a zapravo s tech-kompanijom koja na vama zarađuje milijarde, dok je ono što vama ostaje dodatni prihod. U ekonomiji dijeljenja vama ne pripada ništa tako staromodno kao što je zaštita na radu, mirovinsko ili zdravstveno osiguranje, a sami sa svojim dodatnim prihodom ne sudjelujete u plaćanju poreza pomoću kojih se u vašoj državi financiraju škole, bolnice ili javni mediji.

Kompanije koje ovaj posao organiziraju nude online-platformu, odnosno aplikaciju na kojoj se dogovori i transakcije obavljaju. Ništa više i ništa manje. Pri tome, u ovom inovativnom poslovnom modelu, gotovo cijeli rizik – uništavanje stana, suludi gosti, automobilske nesreće itd. – ne preuzima platforma, odnosno kompanija koja ubire najveći profit, već čovjek s početka priče: vozač, iznajmljivač, radnik.

Privid slobode i nesputanosti

Najbrže rastuće kompanije unutar polja ekonomije dijeljenja poput Airbnba ili Ubera, prema Wall Street Journalu, trenutno zajedno vrijede preko 60 milijardi dolara. Njihov pak profit dolazi od postotka/naknade od milijuna transakcija koje se svake minute na njihovim platformama obavljaju u gotovo svim dijelovima svijeta. Ekonomija dijeljenja izazvala je tektonske potrese na tržištu smještaja i prijevoza, pa je tako Airbnb uništio ili barem značajno ugrozio hostele i hotele, iako zapravo ne nudi isti tip usluge. Uber je sa svojim vozačima, običnim ljudima koji ne posjeduju dozvole niti plaćaju poreze za obavljanje usluga prijevoza, izazvao pometnju na tržištu taksi-usluga, što je često dovodilo do fizičkih obračuna sličnih onima iz uličnih tučnjava Radio Taxi – Cammeo.

I ne samo da ostvaruju dobit: ove su kompanije jako cool u nomadskom izvlaštenju naših života jer nas uvjeravaju da smo slobodni i nesputani, da zapravo ne radimo i da na vrlo lagan način osiguravamo krpanje kućnog budžeta. Sve se oslanjaju na obične ljude kojima se nudi da zarade „koju kunu više“, fleksibilnost i sudjelovanje u globalnoj zajednici djelitelja. „Iako se čini kako je to lagan način za zaradu, zapravo zahtijeva puno vremena i truda oko komunikacije s potencijalnim gostima, kao i s gostima koji su vam u stanu. Tu je naravno pranje posteljine i ručnika, čišćenje sobe i stana, dočekivanje i ispraćanje gostiju i sl. Možda to zvuči kao zgodna avantura, no ako radite kod kuće i volite svoju intimu i mir, Airbnb definitivno nije lagan posao za vas. Sve u svemu, Airbnb je za mene dobar izvor zarade, no daleko od toga da uživam u tome, to je posao kao svaki drugi“, kaže Ana, koja je sobu u vlastitom stanu u Zagrebu, a zapravo svoju spavaću sobu, krenula iznajmljivati prije dvije godine, prvenstveno jer, kako kaže, nije vidjela bolji način da zaradi za život.

Koristeći jezik kooperativa, društvenih pokreta i organizacija civilnog društva, zazivajući decentralizaciju, horizontalnost i održivost, korporativna ekonomija dijeljenja brendira se korištenjem komunalno-solidarnih ideja i slogana. „Welcome Home“, „Belong Anywhere“, „Choice is a beautiful thing“, „Her turn to earn“, „Creating 1,000,000 jobs for women by 2020“ i „Our community“ samo su neki od slogana koje koriste Airbnb i Uber, naglašavajući ezoterično nomadstvo i spiritualno-svjetonazorsku povezanost korisnika. Glavni je ideolog ekonomije dijeljenja u Airbnbu Douglas Atkin, autor knjige The Culting of Brands, u kojoj savjetuje direktore kako da osnaže svoje brendove učeći od religijskih kultova; u Airbnbu je zaposlen kao globalni voditelj zajednice (global head of community and mobilization) te često drži prezentacije o izgradnji pokreta i zajednice.

Visoki profiti zaogrnuti u grassroots-inicijativu

Atkin je sudjelovao i u utemeljenju Peers.org, fondacije koju su 2013. osnovale četiri korporacije ekonomije dijeljenja u pokušaju da od globalnih djelitelja stvore društveni pokret koji će „zaštiti dijeljenje“. Prava namjera Peersa, koji se pokušava predstaviti kao grassroots-inicijativa, jest osigurati dovoljno jaku i masovnu podršku koja će se moći suprotstaviti regulatorima i radnicima koji u takozvanim razvijenim dijelovima svijeta sve više pokreću sudske procese i prijete profitu ovih kompanija.

U San Franciscu je Airbnb uzrokovao rast cijena nekretnina usporediv jedino s masovnim doseljavanjem inženjera u Silicijsku dolinu, što posljedično tjera neke od njegovih stanovnika, npr. radnike u kulturi i imigrante, dalje od centra grada. Mnogi domaćini (host) iz New Yorka (ali i drugih američkih gradova) krše nekoliko zakona koji se tiču iznajmljivanja, što je bilo predmetom medijski dobro praćenih sudskih slučajeva. Airbnb uvijek inzistira na istoj argumentaciji o malim ljudima s velikim srcima koji povremeno iznajmljuju svoje stanove kako bi nešto dodatno zaradili. Tom Slee je u Jacobinu uvjerljivom analizom (pregled nekoliko tisuća Airbnbevih oglasa u New Yorku) pobio Airbnbevu tvrdnju o individualnim korisnicima koji zarađuju malenu sumu pokazavši da pola prihoda u New Yorku zapravo dolazi od domaćina s velikim smještajnim kapacitetima.(5)

Maskirana profesionalizacija

U različitim zemljama periferije poput Hrvatske većina Airbnbevih oglasa zaista otpada na obične ljude koji jednostavno nemaju dovoljno sredstava za život. Situacija je slična onoj koju je izazvao turistički boom u Splitu iselivši ljude, sretne što konačno imaju bilo kakav prihod, iz vlastitih domova(6). Tek kasnije dolaze sitniji poduzetnici ili krupniji kapital koji vide mogućnost zarade i izbjegavanja poreza. Kako će izgledati grad kada svi počnu „rentati“ na deindustrijaliziranoj periferiji i privatnim kapitalom dereguliranim urbanističkim planovima treba tek vidjeti.

Izbjegavanje poreza u većini zemalja u kojima je prisutan samo je jedan aspekt Airbnbeve strategije, koja uporno tvrdi kako Airbnb nije konkurencija hotelskoj industriji niti hostelima. Kada npr. domaćin koji iznajmljuje svoj stan želi gostima otkazati rezervaciju, platforma mu šalje prijeteću poruku u kojoj nabraja moguće sankcije: novčana kazna, gubitak statusa „super domaćina“ i sl. Sasvim je nevažno imate li posve objektivne razloge za otkazivanje (poput puknute cijevi u kupaonici) ili otkazujete unutar parametara vlastite politike otkazivanja (cancelation policy). Također, ako u periodu od petnaestak dana ne prihvatite niti jednu rezervaciju, dobivate poruku o mogućnosti brisanja vašeg profila ukoliko nastavite s istom praksom. Iz svega navedenog, kao i iz nagovaranja na novu opciju instant-rezervacije (instant booking), u kojoj nema predstavljanja i prethodne komunikacije između domaćina i gostiju, snižavanja cijena putem uputa o preporučenoj, konkurentnoj cijeni ili pak minimalnih standarda koje smještaj treba zadovoljavati (ručnici, šamponi za goste), posve je jasno da se ne radi o „sobi viška“, već da Airbnb pokušava operirati kao pouzdan i stabilan smještajni kapacitet koji sve više nalikuje hotelima nudeći ono nešto dodatno u vidu „autentičnog“ iskustva lokalne sredine i ljudi. Airbnb je nedavno zaposlio i osobu zaduženu za hrvatsko tržište za aktivnu komunikaciju sa „zajednicom“ (community), kako Airbnb voli tepati armiji svojih neplaćenih radnika iznajmljivača.

Gostima pak ne odgovaraju visoke naknade (fee) koje Airbnb uzima od svake transakcije. Tako npr. ako želite unajmiti (book) sobu po cijeni od 21 eura dnevno u periodu od 30 dana, naknada koju Airbnbu plaćaju gosti iznosit će 72 eura, dok će domaćini od svoje zarade morati dati 30-ak. Jako puno s obzirom na to da se radi samo o platformi, odnosno softveru, i izrazito prorijeđenoj i najčešće nedostupnoj službi za korisnike.

Od početnog entuzijazma do otrežnjenja i zamora

Iznajmljivači često nisu svjesni svih navedenih problema i dinamike. Većina ih je već osiromašena krizom i, barem na početku, oduševljeni su mogućnošću dodatne zarade. Tek kasnije dolazi do zamora i shvaćanja da se radi o pravom, slabo plaćenom i nimalo zaštićenom poslu. „Nakon tri godine ‘hostanja’ došla sam do groznog zaključka da turizam, odnosno iznajmljivanje i ‘hostanje’ soba i stanova, vodi do sve veće ksenofobije i počela sam sve više razumjeti ljude koji, premda žive od turizma, jedva čekaju da se turisti vrate svojim kućama i krajem kolovoza više se čak ni ne trude sakriti koliko im idu na živce“, kaže Ana s početka priče.

Dok Uber (čiji je dolazak na regionalno tržište tek najavljen(7)) svoje vozače tretira kao pojedinačnu ugovornu stranu (contractor), Airbnb svoje iznajmljivače smatra dijelom zajednice, sitnim poduzetnicima koji vode cool stilove života. Radnicima dakle nije priznato da uopće nešto stvarno rade, ali zato postoje radna mjesta poput voditelja zajednice (head of community), čija je svrha uvjeriti radnike da je eksploatacija ono što su cijelog života čekali.

Jevgenij Morozov upozorio je na širi problem u ovim utopijskim, optimističnim bajkama – one naime pokušavaju racionalizirati patologije trenutačnog političkog i ekonomskog sistema predstavljajući ih kao svjesne životne izbore: „Lijepo je biti u poziciji da možete birati između unajmljivanja ili posjedovanja, ali ovo je izbor koji mnogi ne mogu napraviti, već su prisiljeni izabrati unajmljivanje kao difoltnu opciju.“(8)

S druge strane postoje i autori poput Paula Masona koji u najavi svoje nove knjige naslovljenoj The end of capitalism has begun kao jedan od znakova novog doba koje samo što nije stiglo (ali smo mi vjerojatno nedovoljno perceptivni da ga prepoznamo) vidi u ekonomiji dijeljenja i novom načinu života koji ona inaugurira.

Novi oblici eksploatacije i osiromašenja

Ipak, mnogo je više onih koji u novom poslovnom modelu vide business as usual, koji zaista jest inovativan, ali samo u novim oblicima eksploatacije i osiromašenja. Snižavanje cijena, potpuno izbjegavanje radnog zakonodavstva, razoran utjecaj na cijene stambenog prostora te nejednak pristup za siromašne i manjinske zajednice samo su neke od posljedica.

Rastuće nezadovoljstvo regulatora, iznajmljivača i gostiju Airbnbem, vozača Ubera koji se već organiziraju i traže svoja prava ili pak čistača zbog čijih je tužbi pokleknuo Homejoy govore u prilog tezi da će uskoro mjehur ekonomije dijeljenja morati puknuti ili se barem donekle prilagoditi postojećem zakonodavstvu. Preporuke istraživača i teoretičara ekonomije dijeljenja smjeraju na organiziranje korisnika, kontrolu ili pak vlasništvo korisnika nad vlastitim profilima i podacima (koje bi onda trebalo biti moguće i preseliti na neku konkurentsku platformu), dok oni koji se bave regulacijom daju savjete gradovima kako da doskoče korporacijama i pametnije reguliraju(9). Naravno, potpuna emancipacija korisnika na postojećim platformama nije moguća zbog niza profitnih razloga. To je otprilike isto kao da pokušate preuzeti Facebook.

Dijeljenje po drugim principima

Uz regulaciju i organiziranje, paralelni projekt mora uključivati i izgradnju vlastitih struktura i platformi dijeljenja, od kojih mnoge zapravo već postoje. One su male i relativno nevidljive, ne rastu eksponencijalnom brzinom poduprte rizičnim (venture) kapitalom. Ali tu su, žive i plamsaju, poput kartografije nekog drugog svijeta. Grupe solidarne razmjene, Porodična biblioteka ili pak Klub putnika regionalne su inačice ekonomije dijeljenja, nešto kao deep web ili prethodnica ovih korporativnih modela. U njima se dijeli po potpuno drugim principima.

Za razlikovanje onoga što je uistinu slobodno, a što nije, dovoljno je baciti pogled na vlasništvo i upravljanje kao najvažnije demarkacijske linije između profitnih i slobodarskih inicijativa. Ponovno osvajanje vlastitih života – vremena i rada, slobodnog udruživanja i povezivanja koje neće biti motivirano ekonomskim očajem, davanja umjesto iznajmljivanja – postaje imperativ na tom paralelnom putu.

 

Lela Vujanić

(1) Za jedan od rijetkih primjera takvog propitivanja u domaćim medijima vidi: Ulazak Ubera na domaće tržište: o kakvom se poslovnom modelu radi?. http://www.bilten.org/?p=8225

(2) Više o ekonomiji dijeljenja vidi: Frenken, Koen et al. Smarter regulation for the sharing economy. http://www.theguardian.com/science/political-science/2015/may/20/smarter-regulation-for-the-sharing-economy

(3) Ovaj termin naglašava kratkotrajnost „gaža“ (gig) koje ljudi uzimaju (op. ur.)

(4) Herrn, Alex. Why the term ‘sharing economy’ needs to die. http://www.theguardian.com/technology/2015/oct/05/why-the-term-sharing-economy-needs-to-die

(5) Slee, Tom. Sharing and Caring. https://www.jacobinmag.com/2014/01/sharing-and-caring/

(6) Iskustva nekih od njih prikazana su u tematu zadnjeg broja časopisa RAD.

(7) Za vrijeme pisanja teksta Uber još nije ušao na hrvatsko tržište. 22. listopada, točno u podne, u nešto promijenjenom obliku (vozač ne može biti bilo tko, već su to profesionalni licencirani vozači) stigao je i kod nas. Budući da se protiv ovakvoga poslovnog modela prosvjedovalo diljem svijeta, ostaje nam vidjeti kako će se Uber razvijati na hrvatskom tržištu. (op.ur.)

(8) Morozov, Jevgenij. Don’t believe the hype, the ‘sharing economy’ masks a failing economy. http://www.theguardian.com/commentisfree/2014/sep/28/sharing-economy-internet-hype-benefits-overstated-evgeny-morozov

(9) Frenken, Koen et al. Smarter regulation for the sharing economy. http://www.theguardian.com/science/political-science/2015/may/20/smarter-regulation-for-the-sharing-economy

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close