TEKST
Iz povijesti skvotiranja
Zaposjedanje napuštenih prostora bez dozvole vlasnika, tzv. skvotiranje, ima dugačku povijest i kao sredstvo preživljavanja i alternativnog stanovanja i kao politički čin. Zauzeti prostori se osim za život upotrebljavaju za društveno-kulturne svrhe i tako povezuju potrebu za krovom nad glavom sa zabavom, umjetničkim programima i političkim angažmanom, a vrlo često se u njima pokreću društveno korisne inicijative poput besplatnih prenoćišta, kuhinja, knjižnica, u nekim slučajevima čak i zamjenskih škola i vrtića. U svakom slučaju, skvotere diljem svijeta ujedinjuje uvjerenje da su stambena prava ispred vlasničkih prava.
Skvotiranje je akcija jedne ili više osoba u kojoj se zauzima neki prostor. Prostor može biti stambeni, komercijalni, industrijski ili samo zemljište. Radi se o privatnim ili javnim (gradskim, općinskim ili državnim) objektima koji su trajno napušteni ili duže vrijeme prazni i neiskorišteni.
Suvremeno skvotiranje ne možemo promatrati izvan konteksta socijalne države uspostavljene u cijeloj Europi 1945., na zapadu pod kapom kontroliranog kapitalizma i privatnog vlasništva, a na istoku pod državnim kapitalizmom, tzv. realnim socijalizmom. Na zapadu je osokoljena i naoružana radnička klasa, friška iz rata, odbijala daljnje posvećivanje privatnog vlasništva te je u nedostatku privremenog ili ikakvog stambenog prostora masovno okupirala napuštene vojne objekte. S obzirom na ratom oštećenu ili razorenu stambenu infrastrukturu i na nevoljkost da se vrate u vlažne nehigijenske uvjete svog prijašnjeg individualnog podstanarskog života i nevolje, desetci tisuća radnika poduzeli su kolektivnu akciju. Colin Ward navodi podatak iz 1946. godine: u Engleskoj, Walesu i Škotskoj 45 000 obitelji okupiralo je 1083 nekadašnja vojna kampa. Ti ljudi su sami organizirali komunalnu službu, centre za obrazovanje, zajedničku prehranu i zdravstvene usluge. Skvotovi su se održali dok država ljudima nije pronašla adekvatan smještaj.
Individualno skvotiranje ili skvotiranje u manjim grupama nastavlja se do kraja 1960-ih i početka 1970-ih kada se, uz opću društvenu i političku radikalizaciju, gradi radikalna politička platforma vezana uz skvotiranje. Metoda zauzimanja prostora zbog grupne homogenizacije, stvaranja prostora za političko, kulturno ili socijalno djelovanje povezuje mnoge tadašnje društvene pokrete – antiratni, feministički, ekološki, anarhistički, situacionistički, komunistički, radnički i bezzemljaški pokret (posljednji isključivo u Južnoj Americi). Stvaraju se gradovi, zone organiziranog otpora, odnosno unutar tih gradova okupirani kvartovi ili organizirane mreže skvotiranih prostora. Osim u iznimnim slučajevima, svi ti prostori surađuju i nastupaju zajedno protiv kapitalizma i policije. U Europi se najsnažnije zone otpora stvaraju u Zapadnom Berlinu, Hamburgu, Amsterdamu, Londonu, Kopenhagenu, Torinu, Barceloni i mnogim drugim gradovima. U Italiji, zapadnoj Njemačkoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji i Španjolskoj skvoterske zajednice su povezane s drugim političkim, pa i militantnim grupama i pokretima (poput Crvenih brigada u Italiji). “U Italiji je između 1969. i 1975. godine bilo oko 20 000 skvotera, ovaj pokret okupio je mlade tvorničke radnike, studente, urbanu omladinu, marginalne skupine i nezaposlene. Jedan njegov dio tvorio je politički pokret poznat pod imenom Radnička autonomija ili samo Autonomija.”[i] Između 1968. i 1981. više od 10 000 kuća, stanova i zgrada skvotirano je u Amsterdamu, a još 15 000 u ostatku Nizozemske.
Osamdesete su bile poprište mnogobrojnih demonstracija, bitaka s policijom, paljenja skvotiranih kuća, sukoba s fašistima, što je rezultiralo stotinama privedenih i ranjenih među svim zainteresiranim strankama. Oko pojedinih je skvotova broj sukobljenih znao prijeći par tisuća. Na primjer, za iseljenje skvotova u Hamburgu 1987. država dovodi 4 000 policajaca i blokira cijeli grad.
U devedesetima pokret slabi u cijeloj Europi. U mnogim dotadašnjim centrima, recimo u Amsterdamu, u prvoj polovici 1990-ih broj uključenih pada na 10 posto broja uključenih u drugoj polovici 1980-ih. Pokret se lomi usporedo na dvije fronte. S jedne strane brutalnim pravosudnim i policijskim intervencijama prema onima koji se izdvoje kao najopasniji (u Zapadnom Berlinu je 1981. uhapšeno cijelo “skvotersko vijeće” od 128 ljudi, a istodobno je iz svakog skvota po par ljudi optuženo za pripadanje kriminalnim organizacijama, što se prije koristilo samo za eventualne teroriste), ali ipak mnogo češće s pomoću dogovora gradskih vlasti i skvotera o uvjetima korištenja zauzetih prostora, njihovom eventualnom legaliziranju i uključivanju u gradski proračun.
U Zagrebu su najznačajnije, najmasovnije i najdugovječnije akcije skvotiranja bile: od zime 1998. do zime 1999. Taxi Remont u Adžijinoj ulici na Trešnjevci, od 2002. do 2007. Vila Kiseljak na Knežiji, od 2011. do danas skvot Klaonica u prostorima bivše tvornice Zagrepčanka u Heinzelovoji od 2008. do danas tvornica Medika u centru grada iza hotela Interkontinental. Upravo se Medika održala legalizacijom i pretvaranjem u kulturni centar. Skvotiranje je danas zasigurno izgubilo političku snagu koju je imalo 1980-ih, pa i 1990-ih, ali je i dalje legitimna metoda organiziranja i društvenog djelovanja.
[i] Dražen Šimleša: Snaga utopije – Anarhističke ideje i akcije u drugoj polovici dvadesetog stoljeća; Što čitaš?, 2000
Cipalj ispo’ mine
Dodatak za djevojke i mladiće: Skvotiranje se sastoji od više faza: traženje potencijalnog prostora, provjeravanje vlasničke strukture na katastru (http://www.katastar.hr/dgu/), ulazak u prostor i provjera infrastrukture, provjeravanje ima li struje i vode (ako nema, provjeravanje mogućnosti ponovnog uvođenja), raspitivanje koliko je dugo prostor prazan i tko ga je zadnji koristio, skupljanje i povezivanje ljudi koji bi koristili prostor kao i onih koji bi pomogli pri okupaciji, eventualno određivanje mogućih ekonomskih, socijalnih i kulturnih funkcija prostora. Ulaz i okupacija. Sretno.