TEKST

Skateboarding: kritika urbanog doživljaja grada

Skate subkultura kojoj se rijetko pristupa iz ozbiljnijeg ugla, može značiti prisvajanje i zauzimanje prostora. Polazeći od teorijskih pretpostavki Deleuzea i Guattaria, autor piše o odnosu skateboardinga i arhitekture, pokreta koji počiva na DIY kulturi, zatim navodi primjere obnavljanja zapuštenih prostora i nekonvencionalne (a time i potencijalno političke) upotrebe gradskog tkiva.

12277131_950839281654693_1519957070_n
Foto: Kristijan Smok

Skateboarding i prostor

Budemo li ljubazni, ustvrdit ćemo kako se o skateboardingu u Hrvatskoj pisalo razmjerno malo do nimalo. Kada se i pisalo, mahom su to bila izvješća veličine do 2 kartice teksta jutarnjih ili večernjih dnevnih tiskovina, portala ili nezavisnih obavještajaca koji opsegom i sadržajem staju na neuspjelim pokušajima ”mladih entuzijasta”, ”aktivista”, ponekad i ”anarhista”, članova ove ili one kulture sub ili kontra prefiksa, a najčešće, ipak, ”uličnih vandala” kao opoziciji gradskoj vlasti. Ono što bode u oko, a  kojim već napola žmirimo na nehajno korištenje netom spomenutih termina i prevladavajuće stigme, izgradnja je jednog paušalnog i šupljeg narativa koji proizlazi iz nedostatka diskurzivnog ulaganja u ovu medijski zanemarenu i otpisanu, ali po svemu ostalome jednakopravnu društvenu praksu. Ovaj tekst nije u službi lamentacije o još jednoj u nizu obespravljenih društvenih zajednica, niti je hvalospjev skateboardingu, već mu je poanta ukazati na odnos skateboardinga kao društvene (prostorne) prakse u kontekstu proizvodnje javnog odnosno komercijalnog prostora i izvan njega.

Perspektiva iz koje je promatran svijet, kao i prostor koji u njemu koristimo, konstantno je podložna promjeni. Uz veću ili manju hvalu futuristima, prostor reprezentacije je početkom 20. stoljeća iz očišta jurećeg automobila, vlaka ili aviona izgledao znatno drugačije, a jednako intenzivnu mijenu donijela su i psihogeografska (p)lutanja situacionista 60-ih godina koja su skrenula pozornost na mogućnost prostorne igre. Proučavanja svakodnevice i poliritmičnosti tjelesnih subjekata u njoj intenzivnim su teorijskim radom Henrija Lefebvrea, Michela Foucaulta i drugih, rezultirala onime što se u kritičkoj teoriji udomaćilo pod krovnim pojmom prostornog obrata. Pod premisom da osobno uistinu jest političko, pozornost je usmjerena na proizvodnju prostora čiji su inženjeri njegovi svakodnevni subjekti. ”Uspoređen s apstraktnim prostorom stručnjaka (arhitekti, urbanisti, projektanti)“, piše Lefebvre, „prostor svakodnevnih aktivnosti korisnika konkretan je, odnosno subjektivan.”[1] Lefebvre ističe i latentnu mogućnost subverzije političkog kroz življeno/osobno kada kaže da se prostornom praksom ‘osobna’ sfera spram javne uvijek potvrđuje na konfliktan način. ”Korisnikov prostor je življen – ne zastupljen (ili promišljen).”[2]

Unutar društvenog prostora, poglavito prostora grada kao produkta mikro i makro procesa različitih interesnih skupina, skateboarderska zajednica opire se klasičnom modusu proizvodnje i potrošnje. Javni prostor označen je svojom komercijalizacijom i rigidno diktiranim tjelesnim žudnjama. Neoliberalna formula prostor fragmentacije i društvenog jaza zasipa šljokicama, a političko uvjetovanje tijela kroz ulog, odgoj, instrukcije i označena prostorna ograničenja tijelo podvrgava normativnoj poslušnosti u svrhu proizvodnje. Pesimistički osjećaj postmodernističkog svijeta beznađa i nomadske nesigurnosti, ali uvijek kretnje, ono je što zajednicu koja je voljna (g)raditi istovremeno privlači i odbija od središta društva, grada, prostora uopće, time što joj kao nepoželjnoj korisnici isti taj prostor uskraćuje legitimitet njene društvene prakse. Ovaj bi se proces strujanja, odnosno prisutnosti i odsutnosti, otvorenosti i zatvorenosti, privatnoga i javnoga, a posebice premještanja, teorijski mogao popratiti poststrukturalističkim objašnjenjima prostorne dinamike. Uzevši u obzir Deleuzeova i Guattarijeva promišljanja o nomadskome subjektivitetu i njegovome impulsu premještanja, kao i prostoru koji proizvodi, skateboarding se najtočnije može prevesti kao kritika i deformacija urbanog doživljaja grada.

Ocean Howell, inače profesor povijesti i arhitektonski povjesničar te skateboarder, u svome eseju The Poetics of Security skreće pozornost na ideološku i obrambenu pozadinu proizvodnje javnog prostora kakav stvaraju stručnjaci po zahtjevu državne odnosno gradske vlasti ili privatnih tvrtki i korporacija. „Povlastica je statusa skateboardinga kao ‘zloupotrebe’ ovakvih prostora – i jer su simptom obrambenog dizajna – da je izuzetno dobar pri privlačenju pozornosti na tihu i isključivu prirodu novog javnog prostora.“[3] Način na koji se kroz skateboarding podriva opreka obrambene arhitekture (zamagljenih struktura moći) i njenih neželjenih korisnika/ca u prostoru reprezentacije, ujedno je konkretan i konceptualan. „Skateboarder/ica otpisuje ove hijerarhije da bi kreirao/la arhitekturu-kao-proces, kontinuirano ponavljanu, ali zauvijek novu.“ [4] Iain Borden, profesor arhitekture i urbane kulture, zapravo upućuje na mogućnost komunikacije između naizgled nepovezanih i disparatnih prostora, kao i na mogućnost aritmije unutar linearne regulacije prostora njegovim radnim vremenom, nadzorom ili pak izmjenom semaforskih svjetala. Putanja koju skateboarderi/ce hvataju počesto otpočinje organizacijom oko određenog arhitektonskog komada, poput skoka na plato, pločnik ili zidić ispred kakvog ulaza u zgradu, šoping-centar, itd. – mjesta predviđena ulasku, izlasku, odmoru, konzumaciji – potom se putanja produžuje ulicom, frekventno prometnom, izbrazdanom autima. Gustoća prometa nalaže da putanja postane vijugava – auti se kreću paralelno ulici kojom prolaze, kao i pješaci – a u trenutku najmanje gustoće i najveće slobode daska se pruža u zrak i izvode se određene figure. Iz jedne ulice u drugu, opkoračenje se događa naglim rezom, brzim skretanjem, trenjem kotača. Novi arhitektonski komad iziskuje novu ideju. Konceptualan odnos skateboardinga i arhitekture usko je vezan uz življeno iskustvo i aktualizaciju potonje pri samom činu vožnje – odnosa u kojoj skateboarder/ica intendirano vrši razgradnju arhitekture na mikrofragmente predviđene i podređene vlastitoj uporabi, s posebnim naglaskom na mjesta neodređenosti, odnosno doživljaja trenutaka arhitektonskih komada koji se skateboarderu/ici opiru. Konkretna je interakcija sadržana u tjelesnom odnosu subjekta sa simetrijom arhitekture, čija je problematika itekako prisutna sve dokle izlizana i naizgled benigna fraza i dalje stoji: „Pisanje o glazbi je poput plesanja o arhitekturi.“ Metaforički rečeno, ako je arhitektura sveta krava koja je u svojoj srži zatvorena, o njoj moramo upravo plesati ne bismo li je rastvorili.

Uzmimo primjer palimpsesta, rukopisa koji je ispisan preko prvotne verzije teksta. Slijedimo li Deleuzea i Guattarija, praksom skateboardinga novoartikuliran arhitektonski prostor deteritorijaliziran je; on gubi svoju komercijalnu ili estetsku funkciju i ogoljuje se. Svaka nova gravura upućuje na njegovu obrambenost, kvazi-javnost. „Teritorijalizacija je čin ritma koji je postao ekspresivan, ili komponenata miljea koje su postale kvalitativne.“ [5] Nova sila, repetitivni ritam miljea (shvaćenih kao komponenata unutarnje ili vanjske nužnosti tjelesnog subjekta, poput organskih funkcija ili premještanja u potrazi za hranom) koji uspostavlja razliku istovremeno taj prostor reteritorijalizira. Ono što Deleuze i Guattari nazivaju ”izbrazdanim” prostorom (konstruiranim, obrambenim), nomadskom se praksom skateboardinga zaglađuje; svojom periodičkom repeticijom, subjekti glatko klize kroz izbrazdani urbani prostor i privremeno ispisuju novi sloj teksta.

12279591_950839301654691_1466606889_o
Foto: Hrvoje Skočić

Zajednica u pokretu: od uličnog skateboardinga do skateparka (i nazad)

Već je natuknut specifičan odnos skateboardinga i arhitekture, bila ona posredovana stručnjacima u javnom prostoru ili stvorena od strane skateboarderske zajednice u istom prostoru ili mimo njega. Takve su skateboarderske intervencije najčešće u obliku ”krpanja” napuknutih gradskih površina, poput ispunjavanja i gletanja pukotina gradske površine koje otežavaju ili u potpunosti onemogućuju pristup objektu koji je, iz skateboarderske perspektive, vozljiv. Grube tekstura kosina koje vode na gradske zidove zaglađuju se, gube svoju estetsku funkciju i omogućuju vožnju zidom. Slična je situacija i s nadogradnjom urbanog pokućstva, poput instalacije željeznih L-profila na klupice ili zidiće. Takvi DIY zahvati vrše se i na većim terenima, poput rehabilitacije ispražnjenih prostora starih vojarni ili tvornica. Stara vojarna u Rijeci i napuštena Inina parcela u Zagrebu pozitivni su primjeri kreativne prenamjene prostora. Posebice ovdje mislim i na prostor stare Badelove tvornice u Fažani, koju je lokalna zajednica ”iz vlastitog džepa” preuredila u skatepark, ali i mjesto održavanja međunarodnog Vladimir skate film festivala izložbe skateboard fotografije.

Time Lefebvreova teza o vremenskoj mehanici društva i gradskoj svakodnevici kroz restauraciju adaptacije koja istu mehaniku nadvladava[6]dobiva svoj odjek kroz čin skateboardinga. U kontekstu kreativnog korištenja javnog prostora, inače uskraćena igra dobiva značaj. Ovdje, naravno, nije riječ o igri u užem smislu riječi, već ona označava otpor mehanicizmu svakodnevice što je conditio sine qua non skateboardinga. Bitno je pritom ukazati i na genezu skateboardinga začetog u SAD-u, od južnokalifornijske obale i suburbije do gradske jezgre i skateparkova, odnosno, kako se kroz procese utjecaja i razmjene dolazi do zajedničkog modela skateboardinga kao društvene prakse koja za suvremeni stupanj neoliberalizma (barem nominalno) nije vezana uz određeni geografski prostor i njegove fizičke granice. Pod takvim prostorom ne misli se nužno na arhitektonski/političko-ekonomski faktor.Recimo,arhitektura Barcelone je za skateboarding svakako prijemčivija od ziheraške zagrebačke gradnje, dok je Zagreb, s druge strane, prilično ”blag” prema skateboarderskom pathosu ako na umu imamo stanje u Kabulu.

Riječ je o glokalnoj proizvodnji prostora kombinatorikom stilova skateboardinga te mentalnim mapiranjem ”na daljinu”. To je širenje prostornih mogućnosti o kojima priča Borden kada spominje skateboarding kao reprodukciju seta proizvedenih slika. Situacionisti su npr. lutali Londonom držeći u rukama kartuariza, dok će skateboarderi/ce premještanjem u novi grad istovremeno nositi mapu grada iz kojeg migriraju, u kontekstu navika i mogućnosti korištenja prostora, te mentalnu mapu reprezentativnog prostora novog grada u koji dolaze.Jezgru takvih mentalnih mapa nekoć su sačinjavali fanzini, časopisi, video kazete, pa čak i razglednice. Pojavom interneta, masovna umreženost omogućila je još bržu emisiju mapa, putanja, prostornih mogućnosti i ”itinerara” proizvedenih od strane lokalne zajednice. Lokalni ”itinerar” prostora stvorenog pokretom postaje reprezentacijom kroz čin foto/videodokumentacije, režije i montaže. On se kroz nove tjelesne subjekte reproducira, potvrđuje i nadograđuje. Odlazak u novi grad, ulicu ili dotad nam nepoznat javni trg, pa makar i iz udobnosti vlastitog doma gledajući u ekran, nužno podrazumijeva prilagodbu novom terenu, ali tjera nas  i da nanovo osmišljavamo prostor koji i inače koristimo. Njujorška nakošena podrumska vrata, valoviti pločnici i kosine Barcelone ili mramorno-obla fizionomija Tokija uvijek već imaju svoj utisak u pojedincima koji sa sobom nose zalihu prostornih mogućnosti koja se prosipa prostorom koji koriste. Razmjenom takvih iskustava, prostorni imaginarij dobiva još jednu obnovu, još jedan tretman, još jednu razliku, pa se takav prostor privremeno očuđuje i deteritorijalizira, ne bi li se potom reteritorijalizirao i proširio. Ne radi se samo o gradu, već i o njegovim najsitnijim fragmentima: komadićima ulice, pločnicima, rubovima pločnika. Poput deleuzeovske nomadsko-putujuće misli koja svojom (ne)arbitrarnošću tek unazad objašnjava i otpetljava odnose moći u kojima se našla, putovanje – odnosno premještanje iz jednog grada u drugi, s gradske periferije u njen centar, spustom iz jedne ulice u drugu – kvalitativna je platforma istraživačkoj naravi skateboardinga.

Arbitrarnost takve putanje je iluzorna, slaže se i Borden kada govori o nizu slika koje skateboarding prozvodi. „Posljedično, čin vožnje skateboarda u manjoj je mjeri isključivo čin fizičke spontanosti, koliko je to kroz tjelesnu praksu subjekta reprodukcija skateboardinga koji kao aktivnost može biti sustavno kodificiran i razumljiv kao set proizvedenih slika.“[7] Istina, korpus trikova ili figura izvedivih na skateboardu ograničen je brojem, iako taj broj iz dana u dan raste. Ne želim ovim putem ikoga obezvrijediti i imputirati usputnicima već zacrtanu gradsku putanju, ali činjenica je da su pločnici ovdje da razlikuju pješake od prometa na kotačima, rukohvati su ovdje da se njima pridržimo dok idemo stubama, a zid je ovdje najčešće da jedan prostor razdvaja od drugoga. Interpretativna os skateboardinga deformacija je takve urbane sintakse. Kada Deleuze u kontekstu izgradnje identiteta govori o rizomatskom sklopu čije je ishodište nužnost, a dokaz varijabilnost, on govori o stilu. Stil je korelativni odnos miljea i ritma, ekspresije koja se pruža prostorno, horizontalno. Takva komponenta, doduše, ne nalazi uvijek zadovoljstvo unutar gradskog prostora, već je osuđena na gore spomenute ispražnjene prostore koji su podesivi za funkcionalnu upotrebu.

12295649_950839288321359_854552033_o
Foto: Hrvoje Skočić

Umjesto zaključka: slučaj skulpture u zagrebačkom SC-u

Potkrijepimo ovo konkretnim primjerom. Godine 2007., u sklopu projekta Art of Asfalt, gradi se zagrebačka skulptura u dogovoru s Kulturom promjene – platformom koja je kroz svoj rad u zagrebačkom SC-u omogućila odvijanje društvu prijeko potrebnih programa, a čije je vodstvo nastavilo raditi odlične stvari poput Ganz novog festivala, Izloga suvremenog zvuka i slično. Ono što i dalje ostaje začudno jest status i neizvjesna budućnost stanovite skejt skulpture u dvorištu SC-a. Da se razumijemo, potreba za izgradnjom prostora takvog kapaciteta i takve funkcije nije došla odozgo, već odozdo. Očito je da nakon već više od 10 godina, nažalost isključivo papirnate borbe, gradskoj vlasti nije niti na kraju pameti ”zbrinuti” skateboardersku zajednicu nekim adekvatnim prostorom. Pošto je skateboarding od svojih ranih dana naovamo – od emulacije surfanja do discipline kojoj se kroz narednih par godina priznaje olimpijski status – zadobio pregršt negativnih konotacija poput ilegalne aktivnosti, društveno i arhitektonski štetnog čimbenika, djelatnosti koja otežava i ugrožava promet (prvenstveno misleći na pješake), isključivo maskulino orijentiranog (ekstremnog) sporta ili pak umjetnosti, arrested (social) development statusa pojedinca/ke ili primarno youth culture etikete zajednice, buni i činjenica da su se više gradske instance potpuno oglušile na implicitne društvene zahtjeve inspirirane urbanom patologijom skateboardinga. Crno na bijelo, kroz tročlani hod idejnog rješenja, praktične realizacije i a posteriori komunikacije, izgradnja je skulpture od samog početka vođena načelima DIY etike.

Proces nasilnog demontiranja skulpture čija je matična funkcija interakcija pojedinaca sa skulpturom, a ne prostora koji obrambeno i šutke podsjeća na pitanje korištenja i vlasništva, otpočeo je 25. srpnja 2013. u sklopu sanacije Studentskog centra. Vjerujem da bi poziv na takav pothvat bio višestruko opravdan nemarom skateboarderske zajednice, onom verzijom u kojoj takav prostor ne luči nikakve nove programe, ali dugogodišnji interes zajednice za rad s ljudima i za organizaciju izložaba fotografije, koncerata, projekcije filmova u sklopu Dana hrvatskog filma demantira devastaciju istog prostora radi svega nekoliko parkirnih mjesta. Konkretno, pet ili šest parkirnih mjesta, od kojih ostalih dvadesetak svakodnevno zjapi prazno. Kada se s vrha ustvrdi kako je takav prostor opasan, imajmo na umu referente tog prostora, a ne njegove korisnike. Za njih je taj prostor (o)siguran.

Negacija takvog prostora svakako ima i svoje financijsko ishodište, ali prvenstveno je to djelo stoljetne ideologije koja uskraćuje društvenu jednakopravnost zajednici koja se u svojoj srži opire srednjestrujaškom nazivniku. Odstupanje lokalnih vlasti od takvih uistinu mikroskopskih zahvata motivirano je mehanizmima izgradnje normativnih društvenih identiteta, pa se nakon pokušaja rušenja skulpture iz gradonačelnikova ureda začulo i obećanje o izgradnji alternativne lokacije (u formatu skateparka) u sklopu adrenalinskog parka na Bundeku. Ispražnjena skulptura uživa svoj indefinite hiatus status do onog trenutka kada vlasti čitavu zajednicu ne odluče posramiti i učiniti nešto drugačije od očekivane društvene getoizacije: lokalne vlasti namjeravaju utopiti skateboarding u simulakrumu adrenalinskog parka. Izolirati zajednicu znači kontrolirati je. Smjestiti je u takvo okruženje znači objesiti je o već podvijen rep. Što je gora varijanta, ne zna se, jer svako je (gorko) snatrenje o takvoj egzekuciji jednako onom o dobitnoj srećki na lutriji.

Teško je prisvojiti model neoliberalizma u kojem se brišu (prikladnije bi možda bilo reći zamagljuju) granice između funkcionera struke (arhitekata, urbanista, itd.) koji podastiru javni prostor i korisnika istog tog prostora čiji je glas intrinzično teško prevediv. Teško je i povjerovati da se u prostor koji je obuzet makar prividno aktivnim interesom za rad s društvenim skupinama pod parolom homogenizacije i vrednovanja neovisnog rada, njegovanja jednakopravnosti supostojanja različitih iskustava i usvajanja novih umjetnika i aktivista (o skateboardingu kao umjetnosti u ovom se tekstu nije eksplicitno inzistiralo, ali se, dapače, ta teza ničime ne opovrgava ili isključuje), nije uspjelo uložiti ništa više od inicijalnog pristanka na korištenje vanjskog prostora Studentskog centra. Zašto pri procesu izgradnje skulpture – prostora koji ne pita za klasno, rasno, rodno i dobno određenje svojih korisnika/ca – nije proveden nikakav nadzor, nije jasno. Izostanak takvog nadzora, doduše, odgovara na pitanje mijene statusa skulpture od njene idejne zamisli, materijalne realizacije i posvojenog prostora u kojemu se projiciraju pojedinačni identiteti korisnika/ca do bespravno sagrađenog, potom nekorištenog i zapuštenog objekta. No, kontingencije okolnosti takvih događaja upravo su to što tjera nomadsku zajednicu od jednog do drugog mjesta. „Uvijek u sredini, između stvari, međupostojanje, intermezzo.“[8]

 

[1]                     Lefebvre, The Production of Space, str. 362

[2]                     Isto

[3]                     Howell, The Poetics of Security, str. 1

[4]                     Borden, Skateboarding, space and the City: Architecture and the Body, str. 173

[5]                     Deleuze; Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, str. 348

[6]                     Lefebvre, Everyday Life in the Modern World, str. 190-1

[7]                     Borden, Body Architecture: Skateboarding and the Creation of Super- Architectural Space, str. 20

[8]                     Deleuze; Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, str. 25

 

Filip Tenšek je ponosni skateboarder i komparatist.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close