TEKST

Kako oživjeti prostor

O jednom sasvim recentnom pokušaju skvotiranja u našoj sredini…

zauzmi6

Činjenica da broj napuštenih prostora koji su ostavljeni da propadaju i potreba osiromašenih građana za tim prostorima eksponencijalno raste otvara želju za ulaskom u te prostore, njihovom obnovom, obranom i ponovnim aktivnim korištenjem. Skvotiranje je i dalje ljudima nepojmljivo, mnogi o tome ne znaju ništa dok drugi imaju predrasude. Naš cilj je razbiti predrasude, pokazati ljudima što je skvotiranje i kako doprinosi cijeloj zajednici. Zato smo odlučili i sami pokušati okupiti kolektiv u nadi da ćemo ljudima približiti srž naše borbe i pokazati njenu važnost u životu svih nas.

Uz toliko napuštenih prostora naš aktivistički duh nije mogao odoljeti pokušaju oživljavanja barem jednog od tih derutnih objekata. Kolektiv je na početku brojao petnaestak ljudi koji su se rasporedili po cijelom gradu u potrazi za napuštenim zgradama koje bi se mogle obnoviti i ponovno rabiti. Nakon što smo sakupili slike i adrese dvadesetak objekata i provjerili status vlasnika, zajedno smo odabrali nekoliko zgrada koje su se činile u najboljem stanju. Konzultirali smo se i s tri odvjetnika koji su nam približili problematiku ulaska u prostor i njegovog korištenja. Zaključili smo da je pravno gledano lakše obraniti objekt u gradskom vlasništvu, a dobra prilika su i prostori s neriješenim ostavinskim papirima. Ubrzo je uslijedila akcija u kojoj smo obišli zgrade. Izabrali smo jednu prekrasnu, veliku zgradu s velikim dvorištem. Iako je privatno vlasništvo, bila je u toliko dobrom stanju da smo se oglušili na upozorenja odvjetnika da nema puno nade za ostanak u privatnom prostoru. Uostalom, vlasnik je bio velika riba s vlasništvom nad velikim brojem nekretnina, zato smo mislili proći neopaženo, barem dok pravno ne uđemo u posjed (što je nakon godinu dana od ulaska, odnosno tri mjeseca nakon što vlasnik sazna). Već sljedeći dan nas nekoliko sudjelovalo je u noćnoj akciji. Ušli smo unutra.

Prostor se protezao na četiri etaže. Najviši kat bio je u najgorem stanju zbog golubova, dok su u podrumu bili štakori. Ostala dva kata bila su samo puna prašine, stoga smo s obnovom odlučili krenuti od njih kako bismo što prije imali prostor za stalni boravak i dežurstva. Zgrada je bila okružena uglavnom poslovnicama, pa je vjerojatno čekala sličnu sudbinu; da se sruši i izgradi nova poslovna zgrada. Takvo okruženje nam je odgovaralo jer su nam jedini susjedi bili u maloj zgradi preko puta.

Prvo se morala postaviti naša brava. Kada smo bili sigurni da su vrata osigurana od neočekivanih posjetitelja, zaredale su se velike, svakodnevne akcije čišćenja u kojima su sudjelovali gotovo svi. Svatko je doprinio koliko je mogao. Neki su donosili sredstva za čišćenje, krpe, kante, rukavice, maske za lice, neki hranu i piće, a poneki su čak i novčano pomogli. Prvi problem koji se pojavio bila je voda. Bila nam je prijeko potrebna za pranje podova i prozora, a nije bila priključena. Skupili smo dva-tri velika kanistra i nosili je prvo iz šoping-centra, a kasnije iz autopraonice koja nam je bila u blizini. Pronalaženje bližeg izvora vode uvelike nam je olakšalo posao.

Odmah smo krenuli i s predlaganjem ideja što i kako napraviti s prostorom. Kolektiv je pokazao širok raspon razmišljanja pa su i ideje pokrivale širok spektar aktivizma. Dotakla se politička, socijalna, kulturna i zabavna tematika – od pučke kuhinje, besplatnog vešeraja i dnevnog boravka za beskućnike, raznovrsnih edukacija, filmskih večeri, zborova, recitacija, knjižnice, uzgajanja voća i povrća, čuvanja djece i pasa, besplatnih instrukcija… Sve do privremenog i stalnog smještaja. Htjeli smo ostvariti osjećaj zajedništva u sebi i drugima i pomoći onima kojima je potrebno. Pružiti sigurnu luku za sve izgubljene u ovom sistemu u kojem živimo i pokušati stvoriti liniju otpora u anarhističkom duhu. Prvi plan upoznavanja i uključivanja susjedstva bio je besplatan ručak uz koji bismo predstavili nas i naše ideje, popričali s ljudima i pozvali ih na buduće radionice i ostala događanja. No prostor je prvo trebalo očistiti.

Raspodijelili smo se po sobama, neki su prali podove, neki prozore. Kada smo posvuda završili s prvom rukom, jednu smo sobu u potpunosti očistili kako bismo je mogli koristiti za dežurstva. Za noćne smjene postavljena su dva madraca i donesene su svijeće i baterijske lampe, deke, jastuci i vreće za spavanje. Nakon nekoliko dana dobili smo i akumulator sa žaruljom. Na prozore smo nalijepili neprozirne vreće od smeća da bismo se sklonili od pogleda susjeda. Organiziran je raspored noćnih dežurstava za narednih tjedan dana. Također smo sastavili imenik s brojevima cijelog kolektiva na kojem su posebno bili označeni oni koji su u blizini kako bi se brzo i efikasno moglo reagirati na neočekivane situacije.

Budući da su nam bitne bile struja i voda, a u kolektivu nije bilo ljudi koji znaju o tome, kontaktirali smo nekoliko prijatelja i poznanika. Vrlo brzo dogovorili smo dolazak vodoinstalatera koji nam je rekao da nam za vodu nedostaje jedino mjerilo. Odlučili smo ga zamijeniti komadom cijevi. Struja je bila upitna. Nismo bili sigurni imamo li je, razvodne kutije bile su u katastrofalnom stanju, ali je zgrada, začudo, imala većinu utikača i prekidača. Došao je čovjek za struju i otkrili smo da struje zapravo ima što je bila odlična vijest. U međuvremenu je vodoinstalater naglo promijenio mišljenje i javio da nam ipak neće spojiti vodu. Pronašli smo drugog vodoinstalatera koji je rekao da će to učiniti. Na raspolaganju nam je za to vrijeme bio sanitarni čvor koji smo na kraju dana zalijevali prljavom vodom od pranja koju smo skupljali u veliku kantu tako da nam voda nije bila hitna. Struja nam je bila važnija.

Organizirali smo se i za odlazak u obližnje napušteno skladište da uzmemo stolove, stolice i ostale stvari koje bi nam bile od koristi. Nabavili smo i ormar u kojem smo držali hranu. Prostor je počeo nalikovati na ugodno mjesto za druženje. Prozori su bili čisti, sobe prozračene, donesena su 4 madraca, dva velika stola i stolice. Kako je sve krenulo brzo i puno je napravljeno u kratkom roku, kolektiv se nakon prvog tjedna počeo opuštati. Većina je prestala dolaziti na čišćenja i obavještavati kada su slobodni za dežurstva zbog čega je organizacija zakazala. Na dnevnim i noćnim dežurstvima izmjenjivalo se 5-6 istih ljudi. S obzirom na to da je kolektiv spao na tih nekoliko ljudi, događale su se rupe u dežurstvima kada nikog nije bilo u prostoru. Najveći raspad se dogodio kada se jedno popodne na vratima pojavio čovjek predstavljajući se kao vlasnik. Prijetio je da će pozvati policiju. Nismo ga puštali u prostor, a i u dvorištu je dežuralo par pasa, tako da je ubrzo otišao. Isto popodne imali smo sastanak. Očekivano, ali bez razloga, proširila se panika. Dok su jedni govorili da je to neki susjed kojemu smetamo, drugi su otpisali prostor i htjeli se odmah iseliti iz njega. Odlučili smo ostati i braniti prostor do kraja. Nekoliko ljudi organiziralo se za pisanje pisma vlasniku u kojem pokušavamo dogovoriti ostanak u prostoru.

Sada, kada nismo znali što nas i kada očekuje, kolektiv je opet zakazao. Nitko nije htio ostati tu noć. Na kraju smo ostali dvoje prijatelja, pas i ja. Znali smo da nam sutra ne gine posjet vlasnikovih potrčka, stoga smo prije spavanja unaprijed odgovarali na sva pitanja koja bi nam eventualno mogli postaviti. Bitno je ne odgovarati više nego je pitano. Kratki, ali jasni odgovori. Najvažnije je bilo izbjegnuti optužbe za provalu i odavanje imena.

Sljedeći dan imali smo susret s policajcima koji nisu bili na dužnosti, a poslao ih je vlasnik. Zamolili su nas da iziđemo i ne vraćamo se, rekli da je ovo privatno vlasništvo i da im je jako žao, ali da nađemo drugi prostor za život. Rekli smo im da smo mislili da se radi o gradskom vlasništvu te da su vrata bila širom otvorena. Uzeli smo stvari koje smo mogli nositi i razmijenili kontakte kako bismo se dogovorimo za ostatak stvari. Ispratili su nas van. Skvot je pao.
Iako nismo uspjeli obraniti prostor, ovo iskustvo nam je dalo uvid u naše mogućnosti i reakciju vlasnika, potrebne organizacijske vještine i – ono što je najvažnije – upoznavanje kolektiva i suradnju s ljudima iz čitavog spektra društva. Za uspješnu okupaciju treba puno upornosti i prakse. Stoga ne treba razmišljati o onom što je moglo biti, nego što sljedeći prostor može biti i usmjeriti resurse prema tom cilju. Naš kolektiv sigurno nastavlja dalje koliko god malen ostao, ali jedan od ciljeva je i udruživanje više kolektiva u zajedničko djelovanje jer zajedno smo jači.

Bilješka o autoru: Škofljica je anarhistkinja, pankerica i buduća znanstvenica.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close