AKCIJA
Jedna neisplaćena plaća ili otkaz – kratak put do beskućništva
Jučer je u Zagrebu održana Konferencija o beskućništvu povodom Svjetskog dana beskućnika i beskućništva. Donosimo izvještaj s konferencije te najavljujemo nastavak bavljenja temom stanovanja i stambenih politika kroz sljedeći Marš solidarnosti i prizmu onih koji nemaju krov nad glavom.
Svake godine desetog listopada obilježava se svjetski dan beskućnika i beskućništva, stoga je 10. listopada 2016. u prostorima Nadbiskupijskog pastoralnog instituta organizirana konferencija o beskućništvu. Izlagali su, između ostalih, Zoran Šućur i Gojko Bežovan s Pravnog fakulteta, Zvonko Mlinar te Đordana Barbarić iz splitske Udruge Mo St, uz brojne socijalne radnike, pravnike, psihologe koji rade u sustavu, te same korisnike.
Iako je trenutačno stanje u Hrvatskoj što se beskućništva tiče bolje nego početkom dvije tisućitih, stručnjaci još uvijek naglašavaju da se i korisnici i stručni kadar susreće s nebrojeno problema pri radu. Primjerice, još uvijek nije poznat točan broj beskućnika, već se računa da ih je u Hrvatskoj otprilike 500, jer toliko mjesta postoji u raznim prenoćištima i prihvatilištima diljem države. Postoji problem i pri definiranju beskućništva: koriste se, naime, dvije definicije – apsolutno i relativno beskućništvo. Apsolutno beskućništvo podrazumijeva one koji doslovce nemaju “krov nad glavom”, spavaju na otvorenom ili mjestima koja nisu namijenjena za ljudsko stanovanje, a relativno beskućništvo podrazumijeva osobe koje imaju fizički zaklon, ali im nisu osigurani osnovni standardi zdravlja i sigurnosti. Tako da, ovisno o definiciji, u Hrvatskoj postoji od 500 do nekoliko tisuća beskućnika. Uz 420 korisnika koji se nalaze u smještajnim kapacitetima procjenjuje se da barem još 500 ljudi spada u kategoriju apsolutnog beskućništva, a minimalno šest tisuća živi u neadekvatnim uvjetima.
Iskustvo onih koji rade u sustavu pokazuje da je beskućništvo dugotrajan problem – na konferenciji se moglo čuti o primjerima ljudi koji se u prenoćištu nalaze više od 12, 13, pa čak i 16 godina – no država mu još uvijek pristupa kratkotrajnim, “vatrogasnim” mjerama poput kratkotrajne novčane pomoći ili privremenog smještaja. Da ne govorimo o tome da su svaki veći grad i županijsko središte obvezani u proračunu omogućiti sredstva za usluge prehrane u pučkim kuhinjama i pružanje usluga prihvatilišta, no to se ne događa.
Beskućništvo, pogotovo danas, prijeti skoro svakome od nas. Većina je sudionika naglašavala da velik broj nas od beskućništva dijeli doslovno jedna neisplaćena plaća ili otkaz; a kada zakaže socijalna mreža – obitelji, prijatelji, oni koji posude novac ili ponude krevet ili kauč za spavanje par dana – onda prijetnja od beskućništva postaje još veća. Jedan od ključnih uzročnika su dugotrajna nezaposlenost i nemogućnost podmirivanja troškova stanovanja. Ukidanjem institucije stanarskog prava i privatizacijom većeg dijela stambenog fonda pojavila se potreba za novom, suvislijom stambenom politikom koja će odgovoriti na pitanja onih koji se nalaze bez krova nad glavom, a neki su u tom stanju doslovno desetljećima.
Beskućništvo nikada ne dolazi samo, a pogotovo ako nije privremeno, već tada dolazi i do niza drugih problema – socijalne isključenosti, mnogih zdravstvenih problema (velik broj stručnjaka na konferenciji je potvrdio da među beskućnicima ima sve više i više korisnika s lakšim ili težim psihičkim problemima), te isključenosti iz tržišta rada. Korisnici se susreću i s brojnim pravnim zavrzlama. Što je, primjerice, s onim koji rade, a ne primaju plaću? Ako iz tvrtke odu, gube (ironično) plaću koju nisu dobili, a ako ostanu zaposleni (ali bez plaće) ne mogu ostvariti pomoć! Najteže je onima starijima, bolesnima, nepokretnima, onima koji su već dugo, predugo, van bilo kakve socijalne mreže i tržišta rada. U tim je slučajevima bijeg iz siromaštva gotovo pa nemoguća misija.
MAZ