TEKST

Žena u jugoslavenskom filmu – Rod zapravo nikad nije samo rod, rod uvek korespondira sa klasom

 

Razgovor s Marijanom Stojčić pod nazivom „Od partizanke do domaćice: slika žene u jugoslovenskom filmu, u organizaciji Vijeće srpske nacionalne manjine grada Zagreba i SKD Prosvjeta, održan 30.9. u kinu Grič, u Zagrebu, bio je prilika da se prisjetimo mnogih jugoslavenskih filmskih uspješnica te analiziramo izgradnju žene u socijalističkom društvu. Predavanje je održano u okviru projekta Antifašistički bioskop koji tijekom 2016. godine provodi Savez antifašista Srbije, a razgovor je vodila filmska kritičarka Mima Simić.

14434975_10154047942894372_1160709801589857152_o
Plakat dogadjanja

Revolucionarna promjena – žena u borbi i novom društvu

„Ono što sam ja nekako pokušavala da uradim je to da probam da uhvatim šta je tendencijska pravilnost, potpuno svesna da to uvek nosi neku opasnost od redukcije. Ono što je bitno kad se gledaju ti filmovima, posebno filmovima koji se tiču NOB-u, da rod zapravo nikad nije samo rod, rod uvek korespondira sa klasom.“ – kaže Marijana Stojčić.

U ratu se formiraju ključni organi vlasti, a 1942. godine u Bosanskom Petrovcu osnovan je Antifašistički front žena (AFŽ) čime je pitanje ženske emancipacije postavljeno kao društveno i političko pitanje. Čini se da je bilo jasno, bar na neko vrijeme, da društvena transformacija ne može krenuti u pravcu veće humanosti, kako se tadašnje društvo vidjelo, bez transformacije rodnih odnosa i to je primarno bila politička stvar. 1945. godine žene prvi put učestuju na izborima. Godinu nakon, žene su Ustavom izjednačene u svim oblastima društvenog života s muškarcima. Godine 1951. ostvaruju pravo na abortus. Ne treba zaboraviti da je Jugoslavija prije Drugog svjetskog rata agrarna zemlja sa oko 70% ruralnog stanovništva, pritom vrlo patrijarhalna. Veliki broj ljudi živi u seljačkim zadrugama, gdje je ključna odluka najstarijeg muškarca. Žene ne nasljeđuju, po pravilu ne glasaju, u slučaju razvoda, koji se teško dobija, djeca po pravilu ostaju muškarcu. Nakon ’45. možemo govoriti o nečemu što je revolucionarna promjena. To nije bio samo dio službene ideologije, to je posljedica, s jedne strane, učešća žena u ratu i s druge strane razumjevanja da se ne može sve promjeniti, a da rodni odnosi ostanu onakvi kakvi su do tada bili. Kada danas razmišljamo o tome zaboravljamo koja je to bila revolucija. Žene su se usred nacističke okupacije, jednako kao i muškarci, priključile antifašističkom otporu, što direktno na frontu, što radom u pozadini, a potom sudjelovale u izgradnji socijalističkog društva. Zemlja se iznova gradila i osnivali su se filmski studiji u glavnim gradovima republika.

Film kao poluga u izgradnji zemlje

Kako navodi Marijana u razgovoru s Mimom Simić, primarna tri zadatka kojim su se bavili filmski studiji su:

  • dokumentiranje razaranja, dokumentiranje zločina, suđenja neprijatelju,
  • dokumentiranje obnove i izgradnje zemlje,
  • rad na igranim filmovima.

Neke od tih dokumenata (Filmske novosti) građani/ke Zagreba mogli su pogledati u sklopu ovogodišnje proslave oslobođenja Zagreba na Trnjanskim kresovima. Kinomatografija je tada smatrana najvažnijom umjetnošću. Film je služio kao sredstvo edukacije i često su bile organizirane projekcije i kolektivni odlasci u kino. Želimir Žilnik u jednom razgovoru navodi da je vrlo malo gledan film u to vrijeme imao 300 000 gledatelja.

Marijana se bavi jugoslovenskim filmom do kraja ’60.-ih jer:  „Nakon ’60.-ih primat preuzima televizija. Pre toga film je nešto što ima ogromnu simboličku moć. Do ’48. to su po pravilu sovjetski filmovi, filmovi koji slave NOB, koji se bave periodom socijalističke izgradnje, koji slave radni asketizam, spremnost da se radi za budućnost i zajednicu, a nakon ’48. koja predstavlja lom, stvari se menjaju. Zašto? Menjaju se između ostalog zato što se nakon rezolucije Informbiroa i radikalnog prekida sa SSSR-om i sovjetskim lagerom, Jugoslavija  našla u nezavidnoj situaciji. Prvo, tu je beda, ekonomska oskudica, pretnja invazijom, ekonomske sankcije i Jugoslavija počinje da se okreće Zapadu.“

Žena kao kolektivitet, borkinja i radnica

Filmsko stvaralaštvo reflektiralo je društvene promjene. Prvi insert, koji smo vidjeli bio je iz filma Živjeće ovaj narod iz 1947. (kojem je prethodio jedino film Slavica iz iste godine), u kojemu su žene prikazane kao kolektivitet:  „Ono što dobijamo kao poruku to je aktivno učešće žena u procesu pomaganja. To je nešto što se ne ponavlja u kasnijim periodima, ali i u kasnijim filmovima. Dijapazon ženskih likova je širok. U samom filmu imamo i slike tradicionalnih žena – one raspliću kosu kad neko umre, majka glavne junakinje Jagode govori joj da ne ide jer rat nije to za žensko. Na drugoj strani mnogo mladih žena kaže – ovo je važno, mi hoćemo da učestvujemo u tome i ne plašimo se. To je bitna poruka. Doduše, poruka je i to da je emancipacija stvar budućnosti i stvar mladosti. To je žena u pozadini, žena koja aktivno učestvuje, žena koja je kolektivitet, žena koja izvodi revoluciju, učestvuju u borbi, ali i emancipuju sebe.“

zivjet-ce-ovaj-narod
Plakat filma Živjeće ovaj narod, 1947.

Žene su u periodu nakon rata, tada aktivnog AFŽ-a, bile prikazivane kao partizanke/borkinje i taj trop nalazimo u filmu Živjeće ovaj narod u liku partizanke Danice koju igra Silva Košćina.

„Jako zanimljiv momenat je gde, s jedne strane, vidimo ženu u ulozi koja odstupa od tradicionalne rodne podele od toga gde je mesto ženi. Dakle, ona je partizanka, ona je na prvoj liniji fronta i ona aktivno učestvuje u ratnim dejstvima. S druge strane ona plače. Verovatno bi Veljko Bulajić bio potpuno šokiran ovim što ja pričam, no postoji naznaka prevazilaženja te dihotomije muškarac/žena, razum/emocija, aktivno/pasivno, gde ovo levo pripada muškarcima, a ovo desno ženama i vrlo su u hijerarhijskom odnosu.“

Još jedan značajni trop, koji navodi Marijana, u filmu tog vremena jest da je žena radnica. Nakon ratnog heroizma, poslije rata vidimo radni heroizam, posvećenost napretku, izgradnji društva i zajednice. Kad razmišljamo o tom periodu, mada je to jednim dijelom, bar na deklarativnom nivou, ostalo konstantno tokom cijelog postojanja Jugoslavije, plaćeni rad i obrazovanje su viđene kao načini ženske emancipacije, privilegirana mjesta ženske emancipacije. Kako je to izgledalo može se viditi u filmu Priča o fabrici (1949.), redatelja Vladimira Pogačića.

Domaćica vs. buržujka

Kada se ’50.-ih uvodi samoupravljanje, Jugoslavija postaje dodatno specifična ne samo u tzv. zemljama realnog socijalizma, nego i u svijetu. Pokušavalo se iznaći neki novi, treći ili međuput između SSSR-a i zemalja sovjetskog lagera i Zapada sa svojom parlamentarnom demokracijom i nezaštićenim radnim mjestima pa se Jugoslavija određuje kao socijalistička demokracija.  Istovremeno, usred raskida s SSSR-om nužno se okreće ka Zapadu, tržišno i kulturno, a samoupravljanje se vidi kao vlastiti put.

„Prekretnica što se tiče tog viđenja Zapada je 1950. godina kada je prikazan film Bal na vodi (1944.). To je film koji je u Jugoslaviji dostigao ogromnu popularnost. Našla sam podatak da je ovaj film za dve godine u Beogradu videlo 80% stanovništva. Takav film je u tadašnje društvo oskudice uveo te slike zapadnog načina života – glamura, sveta potrošnje i zapravo u tom celom periodu govorimo o makro društvenoj promeni. Od sveta proizvodnje, jugoslovensko društvo se pretvara u društvo potrošnje. To je ono što možemo da vidimo na filmu. Slika radnice udarnice lagano biva zamenjena domaćicom, a kasnije i glamuroznom ženom i svim ostalim. Tu promenu najavljuje film Jezero (1950.) od Radivoja ‘Lole’ Đukića i to je jedna matrica koja se često kasnije ponavlja i to na sledeći način. Mladi socijalistički heroj odlazi najčešće u neku zabit ili neko nerazvijeno mjesto da bi tamo spašavao svet i gradio budućnost, a sa njim odlazi ili ne odlazi njegova devojka ili supruga, koja je u najvećem delu filmova samo supruga kao što su filmovi Zenica (1957.) ili Te noći (1958.). Slika te žene je takva da su one svedene samo na ulogu supruge. Žene se više ne stavljaju u odnos sa radom, one zapravo sve češće postoje u funkciji muškarca. Jako često su frustrirane žene koje zapravo maltretiraju muškarce ili su nezadovoljne, žene koje su nezadovoljne i traže nešto što im muškarci ne mogu da pruže.“

To je period kada se dekadencija povezuje sa buržoazijom, sa privilegiranim slojevima, a emancipatarsko tj. ono što ide prema budućnosti dolazi kao slika žene iz naroda, radnice, proleterke. U toj prvoj fazi to je vrlo često nepismena seljanka. U filmu Fadila Hadžića Abeceda straha (1961.) buržujke su prikazane u tradicionalnom i rodnom ključu. One su dekadentne, sebične, bez političke svijesti, bez moralnih obzira, uglavnom okrenute samozadovoljenju vlastitih želja. Razgovori im se svode na muškarce, odjeću, tračeve i slično.

Zanimljivost ovog filma jest da glavni muški lik, iako ustaški dužnosnik, prikazan je pozitivnije od svoje žene i kćerke, iako za njega saznajemo da već nekih deset godina sarađuje sa ustašama. To je nešto o čemu bi se moglo diskutovati.“

Prema potrošačkom društvu

Iako na deklarativnoj razini tih godina Jugoslavija još uvijek gradi socijalizam, na razini svakodnevnog života urbano stanovništvo postaje sve više potrošačko, okreće se privatnim strategijama, te gleda kako kupiti fiću ili vikendicu. Tako su se poželjni društveni obrasci širili i kroz film uspostavljajući društvenu hegemoniju. Ovaj primjer se ogleda u komedijama koje su proizvedene tih godina.

„Komedije upravo zato što nemaju nikakvu pretenziju na umetnost jako dobro reflektuju društveno prihvatljive vrednosti. Dva bitna filma koja su snimljena 1960. govore o različitim stvarima ili o istim stvarima na različit način – Zajednički stan i film Ljubav i moda. U prvom imamo lik Lule. To je žena koja je opsjednuta garderobom, modnim markama, sve što imamo po časopisima danas. Kad se pojavio taj film bio je anahronizam zbog priče o deljenju zajedničkog stana, pritom su  glavni muški i ženski lik udarnici, pošteni, smerni, koji žele graditi budućnost, dok je Lula mondinka koja je u nekoj meri karikaturalno prikazana, čak negativan lik. U filmu Ljubav i moda imamo potpuno jednu drugu stvar. Film je indikativan po zapletu. U pitanju je konkurencija dva preduzeća – Jugošika i Jugomode. Pošto je Jugošik saznao da Jugomoda namerava da ih pretekne sa novom modnom kolekcijom i pritom se ponašaju kao nelojalna konkurencija, ovi odluče da naprave mnogo bolji događaj od konkurentske kuće i tu angažuju avio klub i padobrance i padobranke, među kojima je i Beba Lončar, a ovi klinci, devojke i mladići to koriste da bi spasili svoj klub. Predstava na zvaničnom nivou o ženi kao socijalističkom radnom čoveku spajana je sa vrlo zapadnjačkim konceptom ženstvenosti u privatnoj sferi, pritom, podela javno-privatno gde žena odgovara za privatnu sferu, za porodicu, za neplaćeni rad u kući zapravo nikad nije suštinski dovedeno u pitanje. Jedno od nužnih posledica toga jeste bila i dvostruka opterećenost žena.“

Pjesma iz uvodne scene u filmu Ljubav i moda

Film Muškarci (1963.), redatelja Mile Đukanovića, zanimljiv je iz razloga kako se narativ razvija. Na početku filma vidimo tradicionalnu podjelu rada između muškarca i žene, iako žena odlazi na posao, njena je dužnost da se brine o djeci i kući. U jednom trenutku uloge se mijenjaju. Glavnog lika igra Slobodan Perović. On je muškarac koji preuzima posao brige o kući i djeci, pritom trpi komentare komšija, kolega i drugova da se ostavi ženskog posla jer bi i oni mogli uskoro završiti s pregačom. Olivera Marković igra glavni ženski lik. Ona odlazi na posao, a posao u kući prepušta mužu.  U jednom trenutku ima autorefleksiju o vlastitim postupcima i film se završava tako što oni nastavljaju da dijele zajedničke poslove.

muskarci
Plakat filma Muškarci, 1963.

Novi jugoslavenski film

Nakon ovoga slijedi period Novog jugoslovenskog filma. Filmovi Crnog talasa bave se ljudima s margina, ljudi koji nastupaju sa pozicija kritike tadašnje jugoslovenske stvarnosti. Žilnik spominje to jednom prilikom, za njih je to bio glas solidarnosti, davanje glasa onima koji sami ne mogu da govore.

„S jedne strane u tim filmovima se unosi mnogo kompleksnosti u muške likove, oni postaju multidimenzionalni, s druge strane tadašnja realnost se slika vrlo nijansirano. Kada su u pitanju ženski likovi uglavnom su jednodimenzionalni, odnosno to su tradicionalni rodni stereotipi. To je žena žrtva, očajnica, laka žena, žena domaćica. Za veliki deo žena koje nisu bile iz urbanih središta to i jeste bila realnost, ali s druge strane ono što nekako jeste primedba prikazivanju takvih likova jest sam diapazon prikazanih likova, problem je što nema i onih drugih. S te strane, meni jeste bila nekako razočarenje. Svaki iskorak ili pobuna ženskog lika se obično kažnjava smrću, ludilom, nasiljem. U filmu Kad budem mrtav i beo (1967.) vidimo tu dijalektiku tlačitelja i tlačenog. Na jednoj strani je pasivna žena kojom muškarac, Džimi Barka, svo vremen manipuliše. Istovremeno, takva rodna postavka nosi obavezu da ti brineš o tom pasivnom ženskom subjektu.“

Od 900 filmova koji su proizvedeni u Jugoslaviji bilo je svega nekoliko režiserki, od kojih je najistaknutija Soja Jovanović. Žene su u pogledu logistike i infrastrukture proizvodnje filmova bile montažerke, kostimografkinje, dakle, sve ono što je važno, ali prateće i nevidljivo, završila je Marijana.

* Svi spomenuti jugoslovenski filmovi dostupni su online.

 

Pripremili: Nikola Bojanić i Luka Čuljak

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close