TEKST

Stvaranje novih svjetova: Izvještaj s 2. euromediteranskog skupa ”Radnička ekonomija”

Od Argentine, preko Brazila do Turske i Kurdistana, usprkos svim kulturnim i društvenim razlikama, zauzimanje tvornice od strane radničkih kolektiva predstavlja čin otpora protiv obezvrjeđivanja radne snage i uništavanja proizvodnih struktura te odgovor na nezaposlenost i marginalizaciju.

Iz proglasa 2. euromediteranskog skupa “Radnička ekonomija”

Od 28. do 30. listopada ove godine u Solunu, u okupiranoj i revitaliziranoj tvornici Vio.me, održan je 2. euromediteranski skup “Radnička ekonomija”. Konferencija koja nije bila namijenjena akademicima, već samim radnicima samoupravnih poduzeća i aktivistima/praktičarima i razmjeni praktičnog iskustva, sastojala se od središnjih panela, radionica i radnih komisija. Na kraju konferencije, treći dan, održan je i plenum radnika revitaliziranih samoupravnih poduzeća na kojem se raspravljalo o dvije važne točke: redefiniranju samoupravnih poduzeća (u kontekstu Grčke gdje je taj termin kompromitiran) i osnivanju fonda zajedničke pomoći i mreže solidarne distribucije proizvoda revitaliziranih poduzeća, koje idu u smjeru stvaranja drugačije, radničke ekonomije kao alternative trenutnom, kapitalističkom sustavu. Iako su u radnim komisijama i plenumu mogli sudjelovati svi zainteresirani, odlučivali su samo radnici iz okupiranih poduzeća. Neke od tema o kojima se raspravljalo su globalna kapitalistička kriza, samoupravni rad, zauzimanje i revitalizacija poduzeća i radničkih kolektiva, te samoupravna proizvodnja.

Konferencija – odista nevjerojatan pothvat – organizirana je u tvorničkim halama okupirane tvornice Vio.me čiji se radnici već godinama bore za tvornicu i nastavak proizvodnje. Treba spomenuti i zanimljiv način na koji su osigurani prijevodi svim sudionicima. Organizatori su posudili opremu i sami izradili kabine za prevođenje, a simultani prevoditelji sve su odradili volonterski: studenti konferencijskog prevođenja tri dana neumorno su prevodili s i na tri glavna jezika konferencije – engleski, grčki i španjolski koje se moglo slušati preko FM radija. Svaki od jezika imao je odgovarajuću frekvenciju, koju su organizatori “okupirali” ta tri dana trajanja konferencije. Osim toga, kako je na konferenciji sudjelovao velik broj ljudi (od 200 do 500, ovisno o danu) od kojih neki nisu govorili niti jedan od tri glavna jezika, uz kabine za prevođenje organizatori su priredili i tzv. spidere koji su bili namijenjeni prevođenju na jezike poput talijanskog, francuskog i srpsko-hrvatskog. Radi se o uređajima na koje se spajaju mikrofoni i slušalice što omogućuje stvaranje mini punktova za prijevode na druge jezike: jedna osoba u grupi tako može prevoditi onima koji ne razumiju niti jedan od ponuđenih jezika. Cijeli koncept se pokazao kao nevjerojatno domišljat i funkcionalan, iako je u početku izgledao osuđen na propast.

U programu su sudjelovali radnici iz okupiranih i revitaliziranih samoupravnih poduzeća iz mnogih zemalja: Italije (Rimaflow, Officine Zero), Grčke (Vio.me i nebrojeni samoupravni radnički kolektivi), Francuske (ScopTi – exFralib), te s ovih prostora (ITAS, Dita, Jugoremedija). Iz našeg konteksta sudionicima se kao iznimno zanimljiv pokazao i primjer jednog sindikata: RIS-a, Regionalnog industrijskog sindikata, koji nije povezan niti s jednom sindikalnom središnjicom, već se radi o teritorijalnom sindikatu općeg tipa koji djeluje na području Varaždinske, Međimurske, Krapinsko-zagorske i Koprivničko-križevačke županije, te učlanjuje radnike svih zanimanja i profesija. Radnici samoupravnih poduzeća koji dolaze iz različitog lokalnog konteksta mogli su razmijeniti iskustva o brojnim pitanjima s kojima se susreću, primjerice: kako uključiti nove, mlađe radnike u samoupravna poduzeća, kako plasirati proizvode na tržište, kako se odnositi prema privremenom radu, odnosno situacijama koje zahtijevaju zapošljavanje privremenih radnika (i.e., kako da se takvi kolektivi osiguraju da sami u konačnici ne počnu nalikovati kapitalističkim poduzećima/odnosima i ne eksploatiraju radnike). Razmjena iskustava na ovaj način može bit posebice plodna kada govorimo o poduzećima koji proizvode slične ili iste proizvode, primjerice, Dita i Vio.me.

Vrlo je važno imati na umu različitost lokalnih i društvenih okolnosti – budući da je u Grčkoj broj samoupravnih poduzeća i radničkih kolektiva veći (iako se i oni, naravno, susreću s brojnim pravnim i financijskim problemima) ipak je u nekoj mjeri lakše i izglednije govoriti o osnivanju fonda solidarnosti i mreže distribucije nego, primjerice, u Hrvatskoj gdje je jedino takvo poduzeće ITAS. Iz te vizure lakše je razumjeti pokušaj stvaranja alternativne ekonomije, iako je uspostavljanje mreže distribucije bilo gdje izrazito teško, kako je i napomenuo jedan sudionik iz Argentine. Na umu treba imati i razne granice koje nas razdvajaju, te je u danom trenutku možda bolje razmišljati u smjeru uspostavljanja mreže distribucije u određenoj državi ili regiji, dok razmjena iskustava i znanja zasigurno može prevazići spomenute granice. Na primjer, u tvorničkim halama Vio.me-a za skladištenje se koristi tek 30 posto prostora, a 70 posto zjapi prazno. Upravo je ovo jedan od argumenata radnika za stvaranje fonda uzajamne pomoći i distribucijske mreže – prazne tvorničke hale bi se mogle koristiti za skladištenje proizvoda drugih okupiranih samoupravnih poduzeća. Na taj se način solidarnost ne bi mjerila samo novčanom pomoći, već infrastrukturnom i logističkom.

Solidarnost uklanja i najtvrdokornije mrlje

Primjenom horizontalnih principa suradnje, čitavo društvo postaje sudionik u proizvodnji i distribuciji (…) društvenog bogatstva. Stoga, direktna demokracija, radnička i društvena kontrola te samoupravljanje prestaju biti apstraktni koncepti i postaju instrumenti u zadobivanju našeg dostojanstva, očuvanju naših prihoda i stvaranju društveno-ekonomskih odnosa.

Ovaj sapun izradili smo mi, radnici VIO.ME-a, koji smo odbili pasti u nezaposlenost i depresiju. Solidarno podržite napore radnika tvornice VIO.ME, piše na sapunu koje se kroz tri dana konferencije moglo kupiti u tvorničkoj hali tvornice Vio.me koju su prije tri godine okupirali i revitalizirali radnici. Proizvodnja Vio.me bazira se na proizvodnji sapuna i deterdženta, iako to prije nije bila primarna proizvodnja nego je većinu proizvodnje činio građevinski materijal. Razlog tomu je, kako tvrde radnici, da sapune i deterdžente, za razliku od građevinskog materijala, ima tko kupiti u vrijeme krize kada građevinski sektor stagnira, a i lakše ih je proizvesti budući da su sirovine za građevinske materijale skuplje, pogotovo u količinama koje bi njima bile potrebne. Trenutačno se radnici susreću s nizom problema, poput neadekvatne opremljenosti i nepostojanja laboratorija u kojem bi se proizvodili kvalitetni proizvodi i u kojima bi se mogli poboljšavati nastali polu-proizvodi, te dugogodišnja isključenost iz industrije i novih tehnologija koje se nevjerojatno brzo razvijaju. Stoga su radnici i ovu trodnevnu konferenciju pokušali iskoristiti za razmjenu iskustava te umrežavanje kako bi možda u suradnji s drugim revitaliziranim poduzećima koji proizvode iste ili slične proizvode mogli doći do razmjene znanja i vještina, te tako pridonijeli stvaranju fonda solidarnosti.

“Trenutačno nas je zaposleno 30, a u proizvodnji radi 12 radnika. Došla su nam i dvojica kemijskih tehničara, pa se nadamo da će oni uspjeti poboljšati proizvodnju. Plaće su skromne, ali dolaze“, govori jedan od radnika koji se nalazi na štandu gdje se može kupiti tekuće i čvrste sapune, kao i tekuće i praškaste deterdžente. Volja i borbenost radnika je nevjerojatna, održavaju se tjedni plenumi na radnom mjestu – četiri dana u tjednu se radi, a peti se organizira plenum gdje radnici raspravljaju o trenutnim problemima i mogućnostima za dalje. U sklopu tvornice radi i radnička klinika, govori Dmitra, koju smo dva dana bezuspješno pokušali uhvatiti za intervju. Intervju nije obavljen na konferenciji jer u tih nekoliko dana koliko se ona održavala liječnici radničke klinike nisu održati plenum, pa stoga nisu mogli odlučiti tko će, i hoće li uopće, razgovarati s nama. Budući da su liječnici organizirani direktno-demokratski, takvu odluku ne mogu donijeti pojedinci.

“Ima nas dvadesetak liječnika: psihijatri, liječnici opće prakse, pedijatri, ne primamo političke stranke, NGO-ove, niti policajce. U radu pokušavamo razbiti dihotomiju liječnik-pacijent, a cilj je pružanje primarne zdravstvene skrbi onima kojima je potrebna“, šapće nam na jednom od brojnih panela. Sve je na volonterskoj bazi (svi liječnici imaju redovno zaposlenje!), dva puta u tjednu možete doći u kliniku ako ste prije rezervirali termin. Klinika nije rezervirana samo za radnike Vio.me-a, nego i za nezaposlene, one koji žive blizu tvornice, one bez zdravstvenog osiguranja, dakle – sve. Možete rezervirati termin u trajanju od sat i pol, koliko je liječnicima potrebno da stvore kompletnu sliku o vama. Ne samo o tome boli li vas ruka ili noga, nego vaše kompletno psiho-socijalno stanje, u kakvim uvjetima radite, koji vas problemi muče i sl.. Na taj način stvore cjelovitu sliku pacijenta koji se ne promatra samo kroz prizmu boli u određenom dijelu tijela. Međutim, oko pitanja opstajanja ove tvornice i njenih radnika formirala se čitava mreža solidarnosti, ne samo radnička klinika. U razgovoru s radnicima postaje jasno koliko im znači mreža podrške i solidarnosti njihovoj borbi koja se proteže i van granica Grčke – na konferenciji sudjeluju članovi grupa solidarnosti s Vio.me-om iz raznih dijelova svijeta. Borba radnika s vlasnicima koji su tvornicu prvo uništili i napustili, a sada pokušavaju radnike iz nje istjerati traje više od dvije godine. Radnici ne odustaju, kao ni radnici drugih poduzeća diljem Europe, tako da u ovom dijelu svijeta raste broj revitaliziranih i okupiranih samoupravnih poduzeća. Upravo se zbog toga ovakav tip razmjene iskustava i učvršćivanja solidarnosti pokazuje kao krucijalan u stvaranju alternativa postojećem ekonomskom sustavu.

Tekst i foto: Matea Grgurinović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.