TEKST

Rad iza zatvorenih vrata

 

Razgovor s Dugom Mavrinac

Ako već skliskom terenu kojim se kreće kategorija (neplaćenog) kućanskog rada pridodamo problematiku nereguliranih radnih odnosa i prava migrantskih radnika, zateći ćemo se u situaciji da govorimo o posebno nezaštićenom polju rada. Riječ je o ženskoj radnoj migraciji koja je često neformalna. Radnice u nemalo slučajeva dijele mjesto rada s mjestom boravka i slobodnog vremena, a neregulirana situacija i onemogućen uvid u radne uvjete otežavaju i rasipaju borbu za radna prava. Razgovarali smo s kulturnom antropologinjom Dugom Mavrinac o karakterističnom obliku ženskih migracija, njegovateljicama, starijim ženama koje putuju kako bi pružale pomoć starijim i nemoćnim osobama.

Ženske radne migracije

Procesi društvene reprodukcije i učvršćivanje nejednakosti stavljaju naglasak na kućanski rad koji još uvijek poimamo kao ženski. Velika potreba za ovim tipom rada rješava se angažiranjem žena koje migriraju iz svojih domicilnih sredina da bi radile ove poslove. Uz to, kućanskim radom dodatno se krpaju javne usluge iz kojih se država povlači, poput njege starih i nemoćnih pa, primjerice, “badante”, žene iz Hrvatske, odlaze raditi u Italiju kao njegovateljice starih. Čini se da emigrantski rad već duže vrijeme nosi žensko lice, možete li nam reći nešto o tome?

Činjenica je da u zadnjih tridesetak godina možemo uočiti tzv. feminizaciju migracija, odnosno sve veći udio žena koje migriraju i više nisu pasivne promatračice tuđih migracija. Nisu pratnja uslijed prvobitne migracije njihovih supruga ili ostalih članova obitelji. Često postaju jedine nositeljice strategija preživljavanja svojih obitelji i kućanstava u domicilnim državama, a zaposlenje nalaze upravo unutar kućanstva. Dakle, kućanstvo je “niša” gdje se najčešće i najlakše zapošljavaju.

Unutar Europe imamo različite odnose prema radu u kućanstvu i pojedine su države, poput Italije, blago naklonjene ženskim radnim migranticama. Jedna studija prikazuje kako je Italija sustavno povećavala kvote za ulazak radnica u kućanstvu, a smanjivala sve ostale. Dakle, talijanska država vrlo je promišljeno usmjeravala svoje nove migrante u određene sektore. Znala je jako dobro koga želi, na koji način i zašto. Podizanje kvota namijenjenih ulasku ženske radne snage (iako Italija to čini iz drugih političkih razloga, vezanih uz socijalnu politiku itd.) dovodi do toga da se sama radna migracija kanalizira u ženski sektor. Međutim, valja istaknuti dvije stvari: puno se migranata nije nikad formalno prijavilo na kvote te se, u manjoj mjeri, javlja situacija kad se migranti prijavljuju kao radnici u kućanstvu samo kako bi dobili visa entry, ali nikad nisu doista tražili taj posao. Povjesničarka Raffaella Sarti navodi kako je 77.8 % žena zaposlenih u kućanstvima diljem Italije podrijetlom iz Istočne Europe, a prema nacionalnoj je pripadnosti sastav radnica u kućanstvu početkom XXI. stoljeća sljedeći: Ukrajinke i Rumunjke ukupno premašuju 50 % sveukupnog broja radnica, slijede Ekvadorke, Poljakinje, Moldavke, Peruanke, Filipinke, a 10 % su Talijanke. Također, zanimljivo je što uvijek govorimo o radu u kućanstvu kao o ženskom pitanju, i to jest činjenica, ali postoji određeni postotak muških radnika. Ne smijemo zanemariti tu kategoriju i to je još jedno nedovoljno istraženo područje.

Zavjesa njege

Kakva je situacija sa ženskim migrantskim radom općenito u Europi, otkuda radnice najviše dolaze, gdje se zapošljavaju?

Brojke nisu provjerljive jer je često riječ o neformalnim i neregistriranim oblicima rada. Zadnji podatak na koji sam naišla navodi da trenutno tri milijuna žena, generalno radnica u kućanstvu, radi na području EU. Računa se da na ovu brojku postoji bar još dvije trećine žena koje nisu formalno prijavljene. Brojkama se puno špekulira i s obzirom na to tko se i iz kojeg razloga koristi tim informacijama.

Činjenica je se da se aktiviraju tzv. utabane rute. Ugrubo možemo govoriti o rutama koje se kreću s globalnog juga k sjeveru te iz istočne Europe prema zapadnoj. Potonji fenomen Helma Lutz, njemačka sociologinja, naziva care curtain, zavjesom njege, aludirajući i na duboku transformaciju koju su pretrpjeli povijesni odnosi između Istočne i Zapadne Europe. Recimo poljske radnice prisutne su na njemačkom ili austrijskom tržištu rada, dok su rumunjske radnice najviše prisutne u Italiji i Španjolskoj. Hrvatska je imala veliki broj radnica prvenstveno iz područja Istre i Primorja, zatim Dalmacije i otoka, koje su odlazile na rad u Italiju, najviše u sjevernu i sjeverozapadnu Italiju i nešto manje u centralnu. U Hrvatskoj je fenomen bio raširen devedesetih i početkom dvije tisućitih, ali sad je u opadanju jer je talijansko tržište rada postalo prezasićeno. Postoji sve više drugih radnica koje spuštaju cijenu rada, u Italiji borave dugotrajnije i nemaju kratke smjene od petnaest do dvadeset dana, nego kontinuirano rade i do godinu dana, a potom imaju mjesec dana odmora i odlaze svojim obiteljima u posjetu.

Kada govorimo o europskom kontinentu, zanimljivo je da se otvaraju nova tržišta rada i da se smjerovi kretanja radnika mijenjaju. Tako veliko tržište rada postaje istočna Europa, prvenstveno (ali ne isključivo) Rusija s vlastitim unutarnjim mikro migracijama i zasebnim smjernicama kretanja, potom iz Ukrajine prema Poljskoj i dr. Navedeni primjeri relativno su neistraženi zbog dominantnih istraživačkih paradigmi fokusiranih na Zapadnu Europu i SAD.

Klasna pozadina migracija

Kretanje radnika puno ovisi o tržištu, o tome tko su poslodavci. U Italiji ne govorimo o najsiromašnijem sloju radnica koje dolaze na rad, nego ženama iz srednje klase, srednjoj stručnoj spremi. Na području Hrvatske, ali i cijele istočne Europe, često se radi o ženama koje su odradile svoj radni vijek, a zbog niskih su mirovina primorane uputiti se na rad u inozemstvo u poznim godinama, sa šezdeset, sedamdeset godina starosti. Ponekad je doista paradoksalna činjenica da žene u Italiji čuvaju stare i nemoćne osobe koje su svega nekoliko godina starije od njih, a ponekad i mlađe. Dakle, govorimo o ženama koje su se profesionalno realizirale, a njihovi poslodavci nisu nužno pripadnici visoke ili srednje visoke klase. Kod njegovanja starijih i nemoćnih često se radi o situacijama gdje su njegovane osobe pripadnici nižeg društvenog sloja od samih njegovateljica.

S druge strane, rusko tržište proizlazi iz klasne norme bogataša koji zahtijevaju povratak klasnih odnosa koji su se više bazirali na odnosu između gazde, feudalca i služavki ili radnika koji su skrbili o cijelom imanju. Na taj način muška se radna snaga zapošljava kao vozač, bodyguard, majordom itd.

Agencije preko kojih se radnici zapošljavaju nekad su strahovito nemilosrdne i traže niz stvari, poput plaćanja posredovanja i povezivanja radnica s poslodavcima. Međutim, agencije ne brinu o dobrobiti radnica, hoće li one doista stići na odredište, hoće li im biti omogućeno sve ono što im je obećano itd. Isto tako, zanimljivo je na koji se način aktiviraju odnosi između poslodavca i radnica, pa pritom neformalne mreže mogu biti sigurnije u uspostavi kontakata. U Hrvatskoj, Sloveniji ili Italiji fizička, zemljopisna bliskost znači lakšu realizaciju i mogućnost aktivacije neformalnih kontakata. Često jedna migrantica vuče drugu, bez obzira je li riječ o njezinoj široj obitelji, prijateljima, poznanicima itd., i tada postoji i veća mogućnost zaštite. Radnica koja odlazi s jednog kraja svijeta na drugi, bez poznavanja jezika i bez ikakve zaštite, preko agencije koja ni na koji način ne brine o njezinoj dobrobiti, često može loše završiti jer jednostavno nitko ne zna gdje je.

Različiti tretmani i nužna regulacija

International Labor Organization 2011. godine donosi Domestic Workers Convention kojom se priznaje da je kućanski rad “rad koji se obavlja u i za kućanstvo”. Zbog čega je dobro da je ILO priznala ovakav tip rada?

Činjenica da je International Labor Organization napisala konvenciju rada o kućanstvu, znači da priznaje rad u kućanstvu kao rad, kao branšu koja je vezana uz rad i radništvo, što do tog trenutka nije nužno bilo tako.

Na neki način, konvencija postavlja potrebiti osnovni okvir jer se praksa rada u kućanstvu strahovito razlikuje diljem svijeta. Svaka pojedina država može, ili uopće ne mora, imati reguliran status radnica pa imamo situacije u kojima one ni na koji način nisu priznate, takoreći, uopće nije priznato njihovo postojanje. U državama gdje je tržište rada reguliranije, radnice su priznate kao kategorija prisutna na tržištu rada i u društvu.

Između ostaloga, cilj konvencije je prisiliti ostale države da u zakonodavne i regulacijske okvire uvrste samu kategoriju rada u kućanstvu. Međutim, treba reći da su svega dvadeset i tri zemlje ratificirali konvenciju što je poprilično malo. Naprimjer, nisu je usvojili veliki “poslodavci” poput Velike Britanije ili SAD-a. Stoga, put je itekako dug i još je puno toga za učiniti. Znamo da između same ratifikacije, zakonodavstva i primjene u praksi postoje dugotrajni procesi koji se ne moraju uvijek ostvariti. Ipak, mislim da je ovo tek prvi korak nakon kojeg predstoji onda čitav niz drugih jer sam rad u kućanstvu nije homogena kategorija.

Njega u širem smislu riječi

Na kućanski se rad još uvijek gleda kao na jednu homogenu kategoriju. U svom radu “Posao iz ljubavi?” Rad u kućanstvu i neformalna njega starijih i nemoćnih osoba u Hrvatskoj ukazujete na heterogenost njegovateljskog rada, koliko emocionalnog rada i brige takav posao zahtijeva te koliko je bitno pristupiti i specifičnom prostoru u kojem se takav rad odvija – kući/domu/kućanstvu. Možete li reći nešto više o tome?

Po definiciji ILO-a rad u kućanstvu jest rad u i za kućanstvo. Međutim, unutar toga postoji cijela lepeza aktivnosti koje se podrazumijevaju kao rad u kućanstvu. Neke su aktivnosti mjerljive, postoji i niz različitih emocija koje sama radnica mora aktivirati kako bi dobro obavljala svoj posao. Kad bolje analiziramo njihova iskustva rada i pratimo situaciju na terenu, vidimo da su mjerljive aktivnosti, one od kojih se sastoji njihov dan, samo jedan dio posla. Usudila bih se reći pola. Sve ostalo što se od njih očekuje upravo je ova emotivna uloga i prisutnost na samom radnom mjestu. Od njih se traži da brinu i njeguju u puno širem smislu riječi od samo njege fizičkog tijela. Govorimo o njezi prema djetetu ili prema starijoj osobi, o dozi razumijevanja, strpljenja i pažnje. Neki autori čak smatraju da se radi o vrlo aktivnom korištenju ljubavi kao ključne sastavnice ovog posla. Ljubav je u ovim slučajevima resurs koji u matičnim zemljama i obiteljima tih radnica više ne postoji ili pak ju je preuzela neka druga osoba, a aktivno se koristi u drugoj sredini.

Kada radite u određenom kućanstvu, u kojem u konačnici i živite, te se brinete za nemoćnu, bolesnu osobu, postaje teško, ako ne i nemoguće odvojiti privatno od poslovnog, između brige, njege i posla. Kakva su iskustva radnica u takvim situacijama?

Iskustva su različita. Većina njih govori o onome što na engleskom jeziku nazivamo emotional doors: njegovateljice teško stvaraju emotivnu barijeru između sebe i njegovane osobe. Kako se bave poslom koji zahtijeva ulazak u potpuno intiman prostor druge, njegovane osobe, njegovateljice imaju osjećaj da ne mogu raditi ako ta barijera postoji. Riječ je o dvostrukoj poziciji, aktiviranje emocija može biti zamka za samu njegovateljicu, ali i mogućnost da ona uopće može odraditi posao za koji je plaćena; aktiviraju ih jer im je na taj način lakše. Njegovateljice su ponosne na činjenicu što je najveća vrijednost s kojom izlaze na tržište rada upravo mogućnost da imaju neku utješnu riječ, da budu strpljive i brižne. Riječ je o čitavom setu znanja koji uopće ne mora biti dio rutina i obaveza vezanih uz najpraktičnije radne zadatke, čišćenje pranje, kuhanje itd.

Rad iza zatvorenih vrata

S druge strane, činjenica je da sve te radnice rade bez nekog formalnog ugovora. Ako formalni pismeni ugovor postoji, često je postavljen okvirno i bez detalja. Najviše govorim o njegovateljicama jer je to prvenstveno moje područje istraživanja, ali isto vrijedi i za dadilje, do određene mjere čistačice te radnice drugog oblika rada u kućanstvu.

U tom smislu govorimo i o problemu prostora. Stambeni prostor, mjesto njihovog rada, promatra se u okviru problema rada koji se odvija iza zatvorenih vrata. Onemogućen nam je uvid u to što se zaista događa na radnom mjestu. Govorimo o ženama koje su migrantice i prema tome već imaju drugačiji status, a zatvorene iza kućnog praga, nevidljive su institucijama i društvu. S izolacijom ne dolazi do razmjene iskustava, informacija i znanja koje se njegovateljicama pokazuju ključnima i često nisu svjesne čime raspolažu i na što sve imaju pravo. Nije riječ samo o razmjeni iskustva o preživljavanju u smislu izdržavanja napora i teškoće rada, nego o informacijama koje im mogu pomoći u rješavanju pitanja vezanih za radno pravo. Bitno je da se skrene pažnja na cijelu problematiku i da same žene, pišući i govoreći o svojim iskustvima, pomognu da se stvori adekvatan zakonski okvir direktno vezan uz stanje na terenu. Konkretan zakon trebao bi zaštiti ne samo njegovateljice, nego i ostale koji su uključeni u čitav proces, njegovanu osobu i njihove obitelji.

Isto tako, briga o samom stambenom prostoru apsolutno se uvijek podrazumijeva kao must, kao nužan dio posla koji je vezan uz njegu starije osobe. Riječ je o radu koji se nikad neće dodatno naplatiti, ugovori nemaju klauzulu da bi, osim njegovanja starije i nemoćne osobe, njegovateljica trebala svakodnevno čistiti stan, kuhati, prati, i to ponekad odjeću članova šire obitelji njegovane osobe.

Dvije su velike kategorije: radnice koje žive u kućanstvu u kojem rade i one koje su izvan tog kućanstva. Naravno da postoji poprilična razlika između radnica koje mogu jednostavno zatvoriti vrata i otići kući na kraju radnog dana, i onih koje su prisutne dvadeset i četiri sata na dan, dijele mjesto rada s mjestom boravka, svog privatnog odmora ili štogod. Granice su itekako labave.

Fiktivne kćeri

To povlači pitanje odnosa koje kao društvo imamo prema starosti. Tu se susreću mnoge silnice: s jedne strane stare osobe nisu produktivne pa ih društvo često tretira kao teret, dok je, s druge, riječ o odnosu popraćenom odanošću. Primjerice djeca koja bi trebala brinuti o starim roditeljima angažiranjem njegovateljice ili doma “autsorsaju” taj posao brige.

Situacija se razlikuje u pojedinim zemljama i njihovim kulturnim obrascima, podjelama rodnih uloga unutar same obitelji i šire. Opet ne možemo reći da za svaku zemlju vrijede ista pravila. Primjerice u Italiji je doista važno da se starija nemoćna osoba, ako je ikako moguće, ne pošalje u dom ili instituciju. Starenje i provođenje zadnje faze života u vlastitom domu izrazito je kulturološki važno i naravno da se na ovu društvenu normu i kulturnu vrijednost nadovezuje zakonska regulativa. Talijanska država, iako postoje razlike u pokrajinama, omogućuje tzv. čekove i pomoć za zapošljavanje njegovateljica.

Žene, kako postaju prisutne na tržištu rada, tako postaju spremne do određene mjere preispitati rodne uloge vezane za brigu oko djece, starijih i kućnog prostora. Međutim, ne odlučuju se za alternativu smještanja starije osobe u dom, već uzimaju njegovateljicu koju neki autori nazivaju tzv. fiktivnom kćeri, osobom koja utjelovljuje kompromisno rješenje između ove dvije krajnosti u vremenu kulturne promjene.

Što se tiče situacije u Hrvatskoj, uvid koji sam dobila terenskim istraživanjima pokazuje da se djeca često teško mire s idejom da su jednom davno dali obećanje roditeljima da će umrijeti kod kuće. Postoje jasno definirani okviri međugeneracijske solidarnosti koji se ne dovode u pitanje. Međutim, postoje situacije kada nemate rješenje za staru osobu jer su domovi prebukirani, prenatrpani ili su strahovito skupi ako je riječ o privatnom rješenju. Isto tako, starijim osobama može biti potrebna njega koja ne mora biti vezana samo uz fizičko stanje, nego i za bolesti poput Alzheimerove bolesti ili demencije, a s kojima se kao država, kao sustav, još uvijek ne znamo adekvatno nositi.

Temom migracija bavite se iz znanstvenog aspekta, međutim, ako razmišljamo o ovim temama iz aktivističkih pozicija, kakav bi trebao biti prvi korak, kakav tip angažmana bi prema vama trebalo učiniti da se olakša situacija migrantskih radnika i donesu neke strukturalne promjene nabolje? Koji su osnovni problemi koje bismo mogli riješiti organiziranjem kakve takve infrastrukture?

Istaknula bih tri nivoa: mikro, mezo i makro. Na makro razini treba se promijeniti i olakšati zakonska regulativa u vezi slobode kretanja radnica. To znači da one ne budu nužno vezane za kućanstvo poslodavca, kao što se naprimjer događa u situacijama kad su aktivirane kvote. Vezana uz kućanstvo poslodavca, radnica je na neki način taokinja poslodavca koji je može cijeniti do određene mjere. Srednji nivo odnosi se na pitanje naše društvene odgovornosti, tu je potrebna konstantna aktivacija i promišljanje ovih pitanja – na koji se način mi odnosimo prema migrantskom radu, kakva rješenja društvo može naći, a da nisu samo zakonodavne prirode, nego da se uzme u obzir vrednovanje, revalorizacija i odbacivanje stigmatizacije itd. Treća je dimenzija svakodnevice, intimnih i privatnih odnosa, odnosi se na dijeljenje iskustva, otvaranje mogućnosti da se stvori solidarnost, pokrene zajedničko, mobilizira.

 

Razgovor vodile: Matea Grgurinović i Katerina Duda

Duga Mavrinac je znanstvena novakinja u Institutu za antropologiju koja u sklopu projekta Historical Perspectives on Transnationalism and Intercultural Dialogue in the Austro-Hungarian Empire (TIDA) istražuje povijesne i suvremene oblike rada u kućanstvu i žensku radnu migraciju.