TEKST

Izbjeglice imaju pravo na obrazovanje i zdravlje

 

Inicijativa Dobrodošli i organizacija građana Are You Syrious?, koje okupljaju velik broj volontera, od početka izbjegličke krize aktivno djeluju na terenu i u prihvatilištima, ali i na institucionalnoj razini kroz zagovaranje adekvatnijih politika azila te politika integracije izbjeglica. O njihovu radu, kao i o generalnoj situaciji s izbjeglicama u Hrvatskoj i EU, razgovarali smo s članicama inicijativa Sarom Kekuš i Asjom Korbar.

Sara Kekuš politologinja je i aktivistkinja, bavi se pitanjima izbjeglištva i integracije. Asja Korbar volonterka je u građanskoj organizaciji Are You Syrious? i bavi se podrškom osobama iz ranjivih skupina, u obrazovanju i drugim područjima.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Foto: Jerko Bakotin, Idomeni, Grčka

 

Možete li za početak predstaviti sebe i svoje organizacije?

Sara Kekuš: Ja sam Sara Kekuš i u Centru za mirovne studije radim u sklopu Inicijative Dobrodošli. Inicijativa Dobrodošli nastala je u rujnu 2015. godine kada su, u sklopu postojeće humanitarne krize, izbjeglice počele prolaziti i kroz Hrvatsku. S obzirom na tadašnje stanje, Centar za mirovne studije je sa 70-ak nevladinih organizacija i nogometnim klubom Zagreb 041 pokrenuo Inicijativu Dobrodošli, u kojoj je dosada djelovalo 400-tinjak volontera. Osnovni je fokus Inicijative zagovaranje „društva dobrodošlice“ u Hrvatskoj kroz senzibilizaciju javnosti te zagovarački rad prema hrvatskim i europskim institucijama u pitanju otvaranja granica, organiziranja sigurne rute i pružanja zaštite ljudima koji bježe od sukoba i nesigurnosti u vlastitim zemljama. Svakodnevno smo djelovali na terenu, aktivistički i humanitarno te kontrolirajući poštivanje ljudskih prava i informirajući ljude o ruti i sustavu međunarodne zaštite. Tako je bilo od prvih ulazaka izbjeglica u Hrvatsku do zatvaranja kampa u Slavonskom Brodu, nakon kojeg smo se orijentirali na integraciju osoba koje su ostale u Hrvatskoj te se posvetili sve češćim problemima vraćanja po Dablinskoj uredbi, kao i daljnjem zagovaranju društva dobrodošlice te sigurnih i otvorenih ruta.

Asja Korbar: Ja sam Asja Korbar i volonterka sam u inicijativi Are You Syrious?, koja je nastala prije točno godinu dana. Radi se o tzv. grassroot-inicijativi s obzirom na to da je nastala na inicijativu građana da bi se pružila humanitarna pomoć izbjeglicama bez posredstva velikih sustava i organizacija. Od jednog humanitarnog koncerta za skupljanje odjeće u jednoj garaži izrasli smo u veliku inicijativu koja danas broji 200 aktivnih volontera iz Hrvatske i inozemstva. Danas se bavimo različitim aspektima pomoći izbjeglicama, dok je u periodu od rujna 2015. do zatvaranja granica u ožujku 2016. naglasak bio na radu na terenu i prikupljanju humanitarne pomoći – poslali smo tri kontejnera u Grčku, uspjeli smo obnoviti dio kampa na tursko-sirijskoj granici, naši su volonteri radili duž cijele rute, pa i šire, na otoku Hios, u Ateni, u kampu Herso u Grčkoj, u kampu Dunkirk u Francuskoj te, naravno, u Hrvatskoj, na slovenskoj i srpskoj granici. Danas više radimo na aktivnostima društvene integracije, a bavimo se i nekim oblikom podizanja svijesti i javnog informiranja kroz Are You Syrious Daily News Digest, koji kontinuirano izlazi svaki dan od kraja listopada 2015. godine. U Digestu objavljujemo informacije koje dobivamo od volontera, izbjeglica i novinara iz različitih izvora. Naš je Digest dosta praćen i svakako je referentna točka kako za volontere duž rute tako i za svjetske medije. Mnogi nas mediji poput Le Mondea, Al Jezeere i Washington Posta kontaktiraju, višekratno citiraju i od nas uzimaju informacije, a isto vrijedi i za određene struje u Europskom parlamentu, pa i u domaćim institucijama.

 

Problematični sustav azila i krijumčarski biznis

Gdje se danas u Hrvatskoj nalaze izbjeglice, koliko ih ima i otkud su pretežito? Ima li Hrvatska dovoljno smještajnih kapaciteta?

Sara: Definitivno nema dovoljno adaptiranih smještajnih kapaciteta za prihvat izbjeglica. U Porinu se trenutno nalazi oko 500 osoba. Inače je to ustanova koja je primala 50 do 300 osoba, što znači da su sada puno lošiji uvjeti za život. S druge strane, Porin je sada puno bolje adaptiran u odnosu na prethodno stanje i ima više sadržaja. Osim Porina, prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite postoji i u Kutini, gdje se nalazi 80-ak osoba. Objekt u Kutini primarno je namijenjen ranjivim skupinama. Tamo se uglavnom smještaju obitelji s djecom i posebno ranjive skupine koje su bile žrtve mučenja ili kakvog sličnog nasilja. Postoji još i detencijski centar, odnosno Centar za strance u Ježevu, koji je objekt zatvorenog tipa te se tamo smještaju osobe koje nelegalno uđu u Hrvatsku i osobe koje ne zatraže zaštitu na teritoriju Republike Hrvatske. Ježevo je prije bila glavna institucija u koju su se smještali neregularni migranti, ali nakon iskustva kampa i pritiska koji je vršen zbog detencije obitelji i male djece u kampu, MUP je napravio iznimku i omogućio alternativu toj detenciji te je u Porinu otvoren poseban dio za obitelji s djecom koje nisu zatražile zaštitu u Hrvatskoj. Međutim, u posljednje vrijeme dobivamo informacije da se unutar novog objekta u Ježevu smještaju i obitelji, pa tako nedavno i obitelj s novorođenčetom starim tek sedam dana. Vidjet ćemo kako će se ta situacija razvijati.

Hrvatska se obvezala do kraja 2017. primiti 1617 osoba koje su dio kvota vezanih za premještanje i preseljenje koje smo dogovorili i odlučili prihvatiti na razini EU. Dosada smo primili tek 19 osoba. Planirano je da se premještaj i preseljenje rade tako da se ljudi, osim u Zagreb, smještaju u Osijek, Rijeku i Split. Trenutno se sve više govori o prenamjeni prostora ili gradnji novih kako bi se to postiglo. Problem je što većina državnih prostora nije adaptirana, a drugi kapaciteti ne postoje. Ako se broj izbjeglica naglo poveća zbog vraćanja iz drugih država EU, smještajni će kapaciteti postati velik problem i vjerojatno će doći do kaosa. Ne znam ima li MUP interne planove koje ne otkriva, ali trenutno reagiraju ad hoc.

Izbjeglice se vraćaju u skladu s Dablinskom uredbom. Možete li objasniti kada je ta uredba donesena i što podrazumijeva?

Sara: Dablinska je uredba uredba prema kojoj su se zemlje članice EU obvezale preuzeti odgovornost za izbjeglice koje pri dolasku u Europsku uniju prvo stupe na njihovo tlo i tamo su registrirane. Glavna je baza za „dešifriranje“ tko je gdje ušao EURODAC – zajednički europski sustav u koji se pohranjuju otisci prstiju. Drugi je način utvrđivanja kroz intervjue i dodatna ispitivanja kako je tko došao i slično. Međutim, mislim da se trenutno ne koristi ništa od toga jer naprosto znaju da su svi ti ljudi došli balkanskom rutom. Hrvatska je donekle na udaru zato što se prema Dublinu Grčka uglavnom izuzima iz vraćanja jer uvjeti u Grčkoj nisu zadovoljavajući i jer je pretrpana. Zbog toga se radi pritisak na ostale države članice koje su na vanjskim granicama Europske unije.

Prema Dablinskoj uredbi izbjeglice se dakle vraćaju u zemlju u koju su prvo kročile. Ako idu zemaljskim putem, logično je da se radi o državama koje su bliže Siriji, odnosno o državama na balkanskoj ruti Prema tome, nijedna osoba ne bi trebala doći/ostati u tzv. željenim destinacijama poput Njemačke, Austrije, Švedske i sl.?

Sara: Točno. Onda se otvara pitanje zašto su uopće otvarali granice i zašto su govorili da će prihvatiti ljude. Kad su shvatili da su izgubili kontrolu i da im je došlo više ljudi nego što su očekivali, krenuli su koristiti mehanizme za koje su prethodno rekli da neće. Na problem sustava azila upozoravali smo od početka krize. Europskoj se uniji predlagalo da se za osobe koje bježe od ratnog stanja aktivira mehanizam privremene zaštite, koji bi trenutno riješio pitanje zaštite velikog broja izbjeglica i spriječio daljnje propadanje sustava azila.

U kontekstu takve europske politike azila i činjenice da se granice sve više zatvaraju žicom i zidovima, pretpostavljam da ima jako puno ilegalnih ulazaka u države. Koji su osnovni problemi s kojima se izbjeglice suočavaju?

Asja: Krijumčarski biznis sigurno cvjeta, a izbjeglica koje su ilegalno u državi vjerojatno je puno. Potrebno je samo otvoriti oči i prošetati gradom, sve postaje puno jasnije. Kolega koji radi s jednom od međunarodnih organizacija koje volontiraju na terenu i daju neposrednu humanitarnu pomoć kaže da je dnevno bio u kontaktu s pet ljudi, dok neformalne procjene organizacija civilnoga društva govore o nekoliko stotina ljudi mjesečno.

Sara: Znam da su negdje tijekom kolovoza zabilježili 200-tinjak nelegalnih ulazaka, s tim da se to većinom riješi po brzom postupku – ili vraćanje ili zažmire i puste ih dalje.

Asja: Ili dobiju registraciju, odnosno rješenje Uprave za granice o napuštanju europskog gospodarskog prostora u roku od 30 dana. Dio ih ne ide u detenciju nego su negdje 30 dana, pravimo se da ih nismo vidjeli i tako ljudi odu. Većina ljudi koja pokušava prijeći prelazi na srpsko-hrvatskoj granici i tamo je već sad, u Šidu i Adaševcima, oko 1500 ljudi, od kojih su neki i 10-ak puta pokušavali prijeći granicu i vraćali se.

Sara: Sad je otvoren tranzitni centar u Tovarniku. Vrlo će vjerojatno ljude koji uđu brzo smjestiti unutra i onda vidjeti. Ako zatraže zaštitu, slat će ih dalje prema Zagrebu i Porinu, a ako ne, onda ih vraćati prema Srbiji.

 

Djeca: seksualna zlostavljanja, nestanci, prodaje za organe

Prema UNICEF-ovu izvješću, polovica su od ukupnog broja izbjeglica djeca, od kojih je velik broj bez pratnje. Koji su problemi s kojima se susreću na putu?

Asja: Rekla bih da su i djeca s pratnjom jako ranjiva, zajedno sa svojim obiteljima. Čim se radi o djetetu ili obitelji, to te čini osobito ranjivim u odnosu na ostale izbjeglice, ali i na ljude izvana. Mislim da taj dio zaštite nije adekvatno riješen ni u legalnim strukturama ni u legalnim prihvatnim centrima. Primjerice u centru kraj Foggie na jugu Italije žene, djeca i mladi žive u izuzetno neprimjerenim uvjetima, u kampu koji je prenapučen, u koji može ući bilo tko. Boje se sami ići na WC, vršiti nuždu, zaspati, a to nije slučaj samo s tim kampom nego i s mnogim drugim kampovima. To su situacije koje te čine izuzetno ranjivim jer nemaš situaciju pod kontrolom.

Koga se boje? Tko ih ugrožava?

Asja: Različiti ljudi, bilo izvana, bilo iznutra. U Grčkoj imamo situaciju da djeca spavaju po parkovima. Mnogi maloljetnici, osobito dječaci, posebno su izloženi mogućnosti seksualnog zlostavljanja, ali i drugih oblika zlostavljanja. Postoje mnoga izvješća koja govore da je u Ateni zabilježen porast dječaka i mladića koji su se prisiljeni prostituirati da bi mogli preživjeti. U Francuskoj je u kampu Calaisu minimalno 700 maloljetnika. To su djeca koja uglavnom imaju rođake u UK-u s kojima se žele ujediniti, a to im se onemogućava. U Calaisu volonteri bilježe nestanke, otmice, seksualna zlostavljanja, slučajeve da djeca budu odvedena u bolnicu nakon silovanja i poslije naprosto vraćena u kamp. To je samo gruba ilustracija. Osim toga, prisutne su i prodaje i nestanci; pojedinci i kriminalne organizacije djecu znaju otimati i prodavati za organe i sl. Europol procjenjuje da je u Europi prošle godine nestalo oko 10 000 djece izbjeglica. Njih 6000 nestalo je u Italiji.

Sara: Bitno je znati i kako se djeca nađu sama na ruti. Većina najsiromašnijih ne može si niti priuštiti napustiti svoje države i oni zapravo nikad ni ne dođu do Mediterana jer nemaju čime to platiti. Ponekad se događa da roditelji žele spasiti svoje dijete pa pokušaju organizirati nešto kako bi ono sigurno došlo i misle da su u tome uspjeli, a onda na pola puta ili izgube kontakt ili dijete nestane. Osim toga, na Mediteranu mnogi ljudi izgube živote i mnoga djeca ostanu bez roditelja s kojima su krenuli. Često se znalo događati, čak i na balkanskoj ruti, da vidiš dijete u pratnji odraslih osoba koje se predstave kao da putuju s njim, brinu se o njemu, da su rođaci ili slično. U nekoliko situacija gdje je to izgledalo sumnjivo djecu se ispitalo pa se ispostavilo da ta ona ne žele putovati s tim ljudima i da ih oni zapravo koriste na razne načine. Koliko je djece koja su na taj način prošla s doslovno robovlasnicima, krijumčarima, a za koje se nije ni dovelo u pitanje je li to zaista netko tko o njima skrbi.

 

Treba biti pažljiv s time koga zovemo ranjivom skupinom

Kakva je situacija sa ženama, pogotovo ženama koje putuju same ili s djecom? Koji su specifični problemi s kojima se one suočavaju?

Sara: Problem je sa ženama ogroman i sustav je duž balkanske rute bio katastrofalan. Jednostavno se na to nije pazilo zbog hitnosti situacije i želje da se pruži osnovna pomoć, nije se gledalo koliko su određene skupine ranjive. Mnoge su žene bile trudne, čak i kad nisu, nedostatak higijene puno je više njima štetio jer su podložnije infekcijama. Žene su često bile podložne seksualnom nasilju, u mnogim situacijama nisu imale mogućnost obratiti se za dodatnu pomoć jer je sve funkcioniralo tako da im se samo pruži hrana, eventualno lijekovi ako je netko baš bolestan, odjeća i da idu dalje.

Asja: Situacije za vrijeme spavanja i odmora osobito su problematične za žene. Izuzetno si umorna i onda se još i razboliš jer se bojiš zaspati, bojiš da se nešto ne dogodi tebi ili djetetu. Čak i ako se ne dogodi ništa, dovoljna je sama pomisao se nešto može dogoditi.

Sara: Dodatan je problem ženama bio što su volonteri kod nas u početku dosta neznajući esvjesno davali ženama proizvode poput uložaka, koje one zbog kulturnog okruženja u kojem funkcioniraju nisu mogle pred muškarcima ni pokazivati, a kamoli uzimati. Kasnije su volonteri shvatili pa su im davali u crnim vrećicama.

Za žene se i djecu govori da su ranjive skupine i sve što govorite je, naravno, točno, no, realno gledajući, sve su izbjeglice ranjiva skupina. Jesu li muškarci upravo zbog takve percepcije društva i javnosti diskriminirani?

Sara: Apsolutno. Pa koliko smo puta u medijima i od ljudi općenito čuli da ženu i djecu treba pustiti, a muškarce vratiti neka se bore. Jako je velika stigmatizacija muškaraca. Na njih se nažalost, primarno gleda kao na teroriste, kao nekog tko tu dolazi nešto nažao činiti.

Jesu li u konkretnim postupcima traženja azila ili prelaska granice kod spajanja obitelji muškarci više diskriminirani?

Sara: Da. U kampovima bi se primjerice uvijek prvo propuštale obitelji ili invalidi, muškarci uvijek ostaju zadnji. Trenutno se na srpsko-mađarskoj granici stalno propuštaju tzv. ranjive skupine, a muškarci mogu stoljećima čekati na polju bez ičega.

Asja: Sama činjenica da je netko u situaciji u kojoj je prisiljen bježati u stranu zemlju čini ga ranjivim. Treba biti pažljiv s time koga zovemo ranjivom skupinom. U jednom bismo momentu zbog politika i pristupa i zbog stanja na terenu mogli staviti mlade muškarce samce u još nesigurniju poziciju od one u kojoj već jesu.

 

Integracija, pravo na obrazovanje i manjkavost sustava

Gdje se u Hrvatskoj smještaju djeca i što se sve radi s njima kako bi ih se integriralo u društvo?

Sara: U Hrvatskoj se djeca bez pratnje smještaju u domove za nezbrinutu djecu i domove za odgoj djece i mladeži, odnosno popravne domove. Praksa je takva da se manja djeca stavljaju u domove za nezbrinutu djecu, a da se sva malo starija djeca stavljaju u popravne domove, što je izrazito problematično jer ih se automatski smatra problematičnom djecom. Djeca bez pratnje ne dobivaju adekvatnu skrb, već su smještena u za njih potencijalno vrlo opasno okruženje. Može se povući i pitanje kakva je njihova perspektiva što se tiče budućnosti i kako će išta uspjeti postići ako ih se u samom startu gleda kao problematičnu skupinu i ne daje im se adekvatna potpora. Osim toga, ne radi se na sustavnoj brizi za djecu, već su uglavnom sve aktivnosti koje za njih pokrenute počele s radom nešto intenzivnije tek u posljednjim mjesecima, prije su postojale samo dvije-tri radionice. Glavni je problem je što Ministarstvo znanosti i obrazovanja ne radi svoj posao i ne provodi dosljedno uključivanje djece ni u osnovno ni u srednjoškolsko obrazovanje, a kamoli u vrtiće. Na tome se tek sad krenulo raditi, ali opet se time ne bavi MZOS, koji bi trebao biti odgovoran, nego MUP, organizacije i volonteri.

Asja: Rekla bih da se i škole pokušavaju snaći kako god mogu. Ovo je situacija u kojoj nitko nema dobrih recepata i svi su u odgojno-obrazovnom sustavu u potrazi za nekim dobrim modelima. Ali nigdje na svijetu ne možeš naći fantastičan model koji odmah funkcionira i koji se može preslikati na sve kontekste. Ono što se svakako mora i što definira Konvencija o pravima djeteta (koju smo kao država ratificirali) jest da se svoj djeci, znači bilo kojoj osobi do 18 godina, s bilo kojim statusom, mora omogućiti pravo na obrazovanje. To znači i predškolski odgoj i srednjoškolsko obrazovanje. Te dvije stvari ističem jer mi se čini da će stvar s osnovnom školom brže i jednostavnije zaživjeti. Svakako treba paziti da se ne zaborave srednjoškolci. Imali smo situaciju kad smo htjeli jednog dečka u dobi od 15 godina uključiti u srednju školu. Dječak je napustio Irak prije nekoliko godina, zatim je s obitelji došao u Tursku, živio je tamo neko vrijeme pa su otišli rutom do Švicarske. U Švicarskoj su bili šest mjeseci dok ih migracijska policija nije deportirala natrag u Hrvatsku. Bili smo upućeni na Agenciju za znanost i visoko obrazovanje od koje smo dobili zahtjev za njegovim svjedodžbama za šesti, sedmi i osmi razred, što on, naravno, nema. To su ozbiljni problemi.

Osim toga, ono što mi vidimo kao glavnu potrebu jest da se djecu uključi u integrirane predškolske programe jer je predškolska dob ključna za razvoj djeteta, za učenje jezika i za sve buduće šanse koje će se graditi u životu. Naravno, u situaciji kada pristup redovnim vrtićima i punim vrtićkim programima nije omogućen ni svoj djeci iz Hrvatske, sigurno je da će se naići na određene prepreke. Ali iako je visok, mislim da je to zahtjev koji moramo postaviti. Činjenica je da naši novi sugrađani pokazuju gdje je sve obrazovni (ali i svaki drugi) sustav porozan, gdje su mu manjkavosti i koji su strukturni problemi, kao i problemi u samom odgojno-obrazovnom procesu. Međutim, mislim da je otpočetka potrebno zagovarati apsolutno, odnosno potrebno je postaviti visoke zahtjeve za svako dijete.

Može li se reći da najviše aktivnosti vezanih za integraciju izbjeglica odrađuju organizacije civilnog društva?

Sara: Većinom da. Država se ne bavi sustavno stvarima koje su u njenoj ingerenciji, nego većinu odgovornosti, odnosno posla, prebacuje na organizacije civilnog društva, volontere i sve ostale koji se bave izbjeglicama. Velik je problem što bi po zakonu sva djeca, bilo da su tražitelji zaštite ili u iregularnom boravku, morala biti uključena u nastavu. Mi smo imali situaciju da su neka djeca još od kampa, od veljače, boravila u Hrvatskoj i tek je sad na red došlo njihovo uključivanje u školu. Kad smo tijekom godine ispitivali zašto se to nije dogodilo, odgovor je bio da ih prvo treba pripremiti za nastavu, a da će onda u rujnu svi krenuti u školu. Tijekom ljeta nije bilo nikakave sustavne pripreme, već su to opet radili volonteri.

Asja: Neka su djeca u lipnju bila uključena u nastavu kako bi se privikla na okruženje, upoznala s učiteljima. Barem je tako bilo u Zagrebu. Ali koliko znam, MUP radi na tome da se djecu koja dolaze uključuje u školu.

Sara: Da, MUP, organizacije civilnog društva i škole potežu, a MZOS i dalje ne odgovara na dopise, mailove, ništa.

Asja: Mi smo ovo ljeto u volonterske redove uspjeli regrutirati preko 20 profesionalnih nastavnika. Oni su skoro svakodnevno dolazili u Porin i pripremali djecu za školu. Svako je dijete imalo svog mentora. Zahvalila bih svim tim ljudima uime inicijative Are You Syrious? što su, umjesto da odu na godišnje odmore, cijelo ljeto radili s djecom. A djeci je ovo ljeto bilo ključno što se tiče pripreme za školu.

Sara: Sljedeći je problem praćenje nastave. Iako im je osigurana dopunska nastava iz hrvatskog jezika, djeca bi trebala imati i asistente u nastavi koji bi im mogli pomoći. Ali budući da ni djeca s poteškoćama u razvoju ne mogu dobiti asistente, sumnjam da bi se država bavila skupinom koja je ovoliko marginalizirana.

Asja: Svakako je važno osigurati adekvatne tečajeve i pripreme za nastavu kao što je to zakonski propisano. No bitno je naglasiti kvalitetu procesa poučavanja. Također treba paziti da uvođenjem asistenata ili bilo kojeg oblika medijatorstva ne dolazi do skidanja odgovornosti s institucije jer se odnos treba graditi direktno između obitelji i škole, odnosno djeteta i učitelja. Treba raditi na tome da dijete što prije svlada hrvatski jezik i da ga se u isto vrijeme ne etiketira zbog korištenja materinjeg jezika. Mislim da je tu važnije zagovarati fleksibilnost sustava i dobru individualizaciju u odnosu na djecu.

 

Pravo na zdravstvenu zaštitu

Osim prava na obrazovanje, izbjeglice imaju i pravo na adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Kakva je situacija u Hrvatskoj po tom pitanju?

Sara: Zdravstvena je zaštita prilično problematična. Kod nas osobe koje su ili tražitelji azila ili neregularni migranti nemaju pravo na potpunu zdravstvenu skrb, već imaju pravo samo na hitnu medicinsku pomoć i prijeko potrebno liječenje. Prijeko potrebno liječenje ostavlja previše prostora za pojedine interpretacije. Ja uvijek navodim primjer iz kampa, gdje je u jednom trenutku bilo dvoje male djece od dvije-tri godine od kojih je jedno imalo encefalitis, a drugo dječju paralizu. Ministarstvo zdravlja nije reagiralo sve dok jedna organizacija koja se bavi zdravstvom nije napravila scenu i inzistirala na tome da im se osigura adekvatna zdravstvena skrb. To je samo jedan pokazatelj koliko se ni prijeka potrebna za liječenjem ne uvažava uvijek. Dodatni je problem neinformiranost doktora. Hitno liječenje još nekako funkcionira, ali ljudima nisu dostupne nikakve dodatne pretrage ako nemaju novca za to. Trenutno neke organizacije to pokrivaju, pa je malo bolje, ali generalno je katastrofa. Ljudima koji dobiju zaštitu osigurana je zdravstvena skrb, ali nisu osiguranici HZZO-a, već njihove troškove plaća Ministarstvo zdravlja, što znači da nisu uvedeni u sustav. Iako je doktorima dan naputak kako postupati s osobama koje imaju zaštitu; naputak prema kojem ljudi s dozvolom boravka moraju imati potpuno jednak tretman kao i hrvatski građani, ali to se ne događa. Većina slučajeva završi tako da osoba dođe, a doktor lijepo zatvori vrata i kaže: „Vi niste u sustavu, niste osiguranik, morate doći s iskaznicom.“ Onda volonteri moraju doći s njima i objašnjavati doktorima status azilanata i osoba sa supsidijarnom zaštitom te da ih na temelju toga moraju primiti.

Asja: Pitanje je u kojem će roku država podmiriti dugovanja prema domovima i doktorima. Čini mi se da je to više stvar funkcioniranja sustava.

Sara: Apsolutno se slažem da je sustav taj koji je problematičan. Polovica doktora ne pročita detaljno naputke jer ih nemaju vremena pročitati, odnosno jer imaju hrpu pacijenata koje moraju obraditi. Osim toga, nitko od njih nema konkretnu obavezu primiti tu osobu jer azilanti nisu raspoređeni po mjestu stanovanja kao osiguranici s obzirom na to da Ministarstvo zdravstva pokriva njihov trošak, zbog čega mogu otići u bilo koji dio grada.

Asja: To je sljedeća stvar o kojoj moramo početi intenzivno razmišljati. Ljudi će biti smješteni na različitim lokacijama i potrebno ih je pratiti kako bismo im mogli pomoći kad konačno dobiju azil. Dok su u prihvatilištu, lako su dostupni jer su svi na jednom mjestu i te su im usluge osigurane Međutim kada dobiju azil, postaju nezaštićeni i izolirani te se susreću sa svim onim problemima s kojima se susreću i hrvatski građani koji žive u siromaštvu poput niskih iznosa socijalne potpore (tako imamo primjer majke i sina koji su dobili azil, a nedavno im je stiglo rješenje o socijalnoj potpori za oboje u ukupnom iznosu od 920 kuna mjesečno), ali uz dodatne prepreke jer ne znaju jezik, nemaju socijalnu mrežu i podršku i ne poznaju sustav, te se stoga teže u njemu snalaze. Treba pronaći način da se svima koji dobiju azil pruži podrška, a tu je potreban angažman i državnih i lokalnih institucija, civilnoga društva, ali i samih građanki i građana.

 

 

Ragovor vodila Iva Ivšić

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close