TEKST
U egzilu poput nas, radnici poput nas: Pariška džamija kao simbol otpora
Ovog tjedna obilježen je Svjetski dan sjećanja na Holokaust kao spomen na zločin kakav više nikad ne smije biti ponovljen, a američki predsjednik Donald Trump potpisao je uredbu kojom se do daljnjeg zabranjuje ulazak sirijskim izbjeglicama u zemlju. Noćas je u Teksasu spaljena džamija koja je prije samo tjedan dana bila opljačkana. Ovo je već druga džamija u siječnju u ovoj saveznoj državi koja je namjerno zapaljena. Povodom svih ovih ovih događaja, donosimo priču o herojstvu i solidarnosti onih koji su se oduprli predrasudama svoga doba.
Veliku parišku džamiju (Grande Mosquée de Paris), jednu od najvećih u Francuskoj, izgradile su 1926. godine francuske vlasti u čast 500 000 muslimana koji su se borili uz Francusku tijekom Prvog svjetskog rata, a od kojih je 100 000 njih izgubilo život. Iako je izgrađena u čast muslimanskim borcima, i s namjerom da uspostavi vezu između Pariza i arapskih imigranata, svoju pravu slavu stekla je u Drugom svjetskom ratu, kada je nacistička Njemačka okupirala dio Francuske i 1940. godine proglasila marionetsku Višijsku vlast. Tada je ova džamija postala simbolom muslimanskog otpora nacističkom progonu Židova.
Otpor je predvodio imam Si Kaddour Benghabrit, koji je zahvaljujući svojoj alžirsko – marokansko – francuskoj nacionalnosti i ugledu kojeg je uživao (prozvan je „najpariškijim muslimanom“) ispisao brojne lažne dokumente i rodne listove kojima je Židovima dao muslimanski identitet, te iskorištavao svoja poznanstva i veze kako bi im omogućio bijeg u tzv. slobodnu francusku zonu ili druge zemlje. Benghabrit je naučavao kako je muslimanska dužnost pomoći onima koji su u nevolji i zaštititi ih bez obzira na to kojoj religiji pripadali, te podsjećao kako je „onaj koji je spasio jednog čovjeka, spasio čitav svijet“. U tome su mu pomagali uglavnom alžirski imigranti u džamiji. Kako su oni većinom bili berberskog porijekla, iz regije Kabylia, koristili su svoj berberski Tamazight dijalekt za komunikaciju tako da se u njihov pokret bilo gotovo nemoguće infiltrirati.
„U egzilu poput nas, radnici poput nas – oni su naša braća“
Dana 16. srpnja 1942., francuska višijevska vlast naredila je pariškoj policiji da okupi 28 000 Židova, koliko je njemačkim cenzusom bilo određeno. No, prikupljeno je „samo“ 13 000 Židova, od čega 4 000 djece.
Benghabrit je tom prilikom izdao pamflet koji je kružio među alžirskim muslimanima:
„Jučer u zoru, pariški Židovi su uhićeni – stari, žene i djeca. U egzilu poput nas, radnici poput nas. Oni su naša braća. Njihova djeca su nam poput vlastite djece. Onaj tko naiđe na njihovo dijete, mora tom djetetu osigurati zaštitu i sigurnost dokle god ova nesreća i tuga traju. Oh, građaninu moje zemlje, tvoje srce je velikodušno!“
Uhićeni Židovi deportirani su u Auschwitz, a onima koji su se uspjeli spasiti u džamiji pružena je pomoć u bijegu u Alžir ili Španjolsku. Iako izvještaji spominju različite brojke, smatra se kako je u džamiji spašeno 1 700 Židova, ali osim njih i pripadnika antifašističkog pokreta otpora.
U međuvremenu je Benghabrit postao sumnjiv u očima Gestapa, te priveden na ispitivanje. No budući da su se nacisti nadali kako će jednog dana uspostaviti dobre odnose i uživati podršku francuskih Arapa, nisu ga nikad uhitili. Umro je 1954. godine i sahranjen u džamiji.
O Velikoj pariškoj džamiji i Benghabritovoj ulozi u spašavanju Židova snimljen je i film “Les hommes libres“, o kojem redatelj Ismael Ferroukhi kaže: „Ovaj film odaje počast ljudima koji su u našoj povijesti bili nevidljivi. On nam pokazuje jednu drugu stvarnost – da su muslimani i Židovi živjeli u miru. Toga se moramo sjećati s ponosom.“
Mathis Szykowski, Židov koji je preživio Holokaust kao jedno od skrivene djece, svjedoči ovim vremenima:
„Moramo konstantno ponavljati, da, čak i po cijenu vlastitog opstanka, postoje oni ljudi koji će ti pomoći. Iako je to veliki rizik za njih. To su ljudi koji se pojave gotovo misteriozno, kojima vjeruješ instinktivno… Nitko ne može sam preživjeti u takvim okolnostima. U tim trenucima shvaćamo kako, i u životu i u smrti – svi ovisimo jedni o drugima.“1
(1) http://www.thestreetspirit.org/Feb2005/mosque.htm
Autorica: Lidija Čulo