TEKST
Novo otkriće stare Zemlje
Problem umjetnosti kolektiva ― slučaj Zemlja, Baza, od 21. prosinca do 21. veljače, Zagreb
Priča o udruženju umjetnika Zemlja jedinstvena je u hrvatskoj i jugoslavenskoj umjetnosti između dva rata, ali i u šire zahvaćenom vremenskom rasponu. Slobodno možemo reći da je nastavila biti intrigantna sve do naših dana. Međutim, premda je ta priča odavno našla svoje mjesto u kanonskoj povijesti lokalne umjetnosti 20. st., a neki od članova, osnivača i gostiju grupe Zemlja ubrajaju se među najznačajnije predstavnike jugoslavenske likovne umjetnosti i arhitekture, njezine interpretacije i kritičke valorizacije ostale su nepotpune i nedorečene. Dosad se nije pridavalo dovoljno pažnje i analitičkog prostora kompleksnom kontekstu u kojem je grupa radila i razvijala se, a tiče se dramatičnih političkih i socijalnih prilika tridesetih godina te pronalaženja načina na koje napredne politike mogu biti ostvarene udruženim alatima umjetnosti i društvenog aktivizma. Kako u Europi tako i u drugim predjelima svijeta, sadašnjost sa svojim ekstremnim političkim uvjetima koji idu na štetu klasno i socijalno deprivilegiranih pred umjetnike nesumnjivo postavlja slične izazove, stoga je korisno prisjetiti se da je u našoj novijoj povijesti postojala pojava radikalne samoorganizacije umjetnika, radnika i seljaka koja doduše nije dugo potrajala, ali je znatno promijenila paradigmu shvaćanja društvene uloge umjetnika i kulturnih radnika uopće, presudno utječući na poslijeratne pristupe i pokrete. Također, u recentnoj prošlosti nisu pretjerano isticane veze između članova i simpatizera Zemlje te Socijalističke radničke partije, odnosno Komunističke partije Jugoslavije, što nije neočekivano s obzirom na prevladavajuću političku klimu u zemlji, ali je ta veza svejedno predstavljala važan dio ideološkog i stvaralačkog creda Zemljaša.
Rečene propuste pokušale su ispraviti Ivana Hanaček, Ana Kutleša i Vesna Vuković, kustosice kolektiva [BLOK], izložbom Problem umjetnosti kolektiva ― slučaj Zemlja, postavljenoj u galeriji Baza u Adžijinoj ulici te realiziranoj u suradnji s povjesničarom Nikolom Vukobratovićem, dizajnericama Ninom Bačun i Robertom Bratović iz kolektiva Oaza, koordinatoricom Sanom Perić te Lucijom Brkan i Tajanom Meter koje su bile zadužene za tehničku izradu postava. Nevelika izložba raspoređena u dvije reprezentativne Bazine sobe iscrpno i pedantno bilježi putanje članova Zemlje ( osnivača Antuna Augustinčića, Vinka Grdana, Krsta Hegedušića, Drage Iblera, Lea Juneka, Frane Kršinića, Omera Mujadžića, Otona Postružnika, Kamila Ružičke, Ivana Tabakovića te naknadno pristiglih Marijana Detonija, Ivana Generalića, Željka Hegedušića, Fedora Vaića, Vilima Svečnjaka, Ede Kovačevića, Branke Frangeš, Ernesta Tomaševića, Lavoslava Horvata, Stjepana Planića i Mladena Kauzlarića), kao i istaknutih simpatizera grupe (poput Franje Mraza i Kamila Tompe) u razdoblju od 1929. do 1935. kad je bila aktivna. Izrazito je postignuće u malom prostoru organizirati obiman i sadržajno prilično raznolik materijal, a da se promatračeva pažnja logično kreće od jedne do druge cjeline, što je ostvareno jasnim i preglednim dizajnom postava.
Prva soba obuhvaća kronološki posložene fragmente iz povijesti grupe Zemlja, od okolnosti samog osnivanja i citata iz manifesta njenog predsjednika, arhitekta Drage Iblera, preko temeljnog prikaza razvijanja ideološke i filozofske misli te praktičnog i terenskog rada članova grupe, do prvih idejnih razmimoilaženjima među njima te indirektnog povoda raspadu grupe ― znanog predgovora Miroslava Krleže grafičkoj mapi Podravski motivi Krste Hegedušića (1933.), čije se teze nisu slagale s osnovnim načelima Zemljinog programa. Grupa se službeno razišla 1935. nakon šest kolektivnih izložbi. Tri izložbe bile su održane u Zagrebu (1929., 1931. i 1934.), zatim u Parizu (1931.) i Sofiji (1934.), dok je posljednja bila postavljena u Umjetničkom paviljonu Cvijete Zuzorić u Beogradu (1935.), poslije čega je rad grupi bio zakonski zabranjen na nivou cijele Kraljevine Jugoslavije zbog naprednog svjetonazora i bliskih veza s KPJ (početkom Drugog svjetskog rata i okupacije zemlje od strane Sila Osovine većina Zemljaša pridružila se Narodnooslobodilačkoj borbi). Općenito, rad grupe Zemlja karakterizirao je eksplicitni raskid s larpurlartizmom ranog modernizma na jugoslavenskoj i europskoj razini te zauzimanje za satirično-groteskni naturalizam u likovnosti, koji pomoću žestoke stilizacije nije bježao od socijalno angažiranih tema kao što su potlačenost radnika i seljaka, teški životni uvjeti u selima i gradovima, siromaštvo i zaostalost, ali i svakodnevni život ljudi od krstitka i prošćenja do sajmova i sprovoda, podjednako u trenucima depresije i egzaltacije. Središnja povijesna inspiracija Zemljašima bio je opus nizozemskog renesansnog slikara Pietera Bruegela starijeg, dok su im suvremeni srodnici bili beskompromisni slikari i grafičari njemačkog pokreta Neue Sachlichkeit (Nova objektivnost) poput Georgea Grosza i Otta Dixa, nesmiljeni kritičari sve tamnije stvarnosti Weimarske Republike. Na tom tragu Zemljaši su stvorili vlastitu viziju kirurškog seciranja jugoslavenskog društva od vrha do dna, dok su njihovi arhitekti Stjepan Planić, Drago Ibler i drugi radili na osvještavanju i rješavanju stambenog pitanja radništva koje je u to vrijeme masovno pristizalo u Zagreb, boraveći u slamovima danas poznatima kao Trnje i Trešnjevka.
Potonji odnos sela i grada prikazan je u drugoj sobi pomoću građe iz istraživačkih projekata Zemljaša te reprodukcija slika i grafika Marijana Detonija, Krste Hegedušića i drugih, više nego uvjerljivih u dočaravanju tadašnje zapuštenosti ruralnih krajeva koji su vapili za sveobuhvatnim agrarnim reformama. Zvuči tako poznato, zar ne? Zatim, pored kronologije, na stolu u prvoj sobi posjetitelje čeka i niz fascikla s fotokopiranim osobnim dokumentima Zemljaša i novinskom građom koja ih se ticala, pružajući im intimni uvid u svu slojevitost onoga vremena, ali i u njegove paradokse i kontradikcije, posebno u poslijeratnom razdoblju kad su nekadašnji buntovnici postali kanonizirani državni umjetnici, uglavnom vjerujući do samog kraja u tekovine socijalističke revolucije. Naposljetku, postav zaokružuje velika informativna instalacija na desnom zidu prve sobe, koja funkcionira kao svojevrsno obiteljsko stablo Zemljaša, funkcionalno povlačeći veze između grupe i KPJ te ističući kakve su bile uloge pojedinih članova u toj razgranatoj mreži. Zaključno, izložba je postigla dvostruko ― slabije poznata građa o Zemljašima prikladno je sistematizirana i obnovljena, a priča je iznova dovedena u politički kontekst kojem je oduvijek i pripadala te kao takva ponovno može inspirirati sadašnje i buduće društvene borbe.
Bojan Krištofić