TEKST

Podijeliti grad: primjer Belfasta

 

Kroz kratki povijesni pregled sukoba u (Sjevernoj) Irskoj s naglaskom na 20. stoljeće, te prikaz geopolitičkog konteksta nastojimo pružiti uvid u prirodu i dinamiku dugogodišnjih etničko-nacionalnih konflikata u Belfastu – načina na koji su oni nastali, te načina na koji se oni s jedne strane nastoje riješiti, a s druge strane nasiljem, segregacijom i strahom dodatno potpaljuju, te zašto prepuštanje tokovima. Pritom je naglasak stavljen i na ulogu lokalne zajednice, policije, vojske i barijera u obliku zidova i „mirovnih“ linija, pogotovo s obzirom na povećanje njihovog broja, te učinke represije koja je iz toga slijedila, uz pitanje mogućnosti izgradnje mira u „post-konfliktnoj“ Sjevernoj Irskoj u kontekstu 21. stoljeća i globalizacije.

 

 

Kako je počeo rat na mom otoku

Područje šest najsjevernijih pokrajina irskog otočja s protestantskom većinom, tzv. Ulster, koje je na temelju sporazuma iz 1920. godine objedinjeno u Sjevernu Irsku, od samih je početaka bilo obilježeno sektarijanskim konfliktima između katoličke i protestantske populacije čega je najnedavniji primjer razdoblje tzv. „nemira“ (Troubles) za vrijeme kojih su se sukobile paramilitarne grupacije obiju strana. Upravo su stanovnici Belfasta bili svjedoci najkrvavijih epizoda – bombe, ubojstva i ulično nasilje obilježile su razdoblje od kasnih 60-ih pa sve do kraja 90-ih godina kada je formalno proglašen prekid vatre. Danas je Belfast mozaik etničkih teritorija sa većinom katoličkog stanovništva na sjeveru i zapadu, te većinom protestantskog stanovništva u južnom i istočnom dijelu grada.

Sukobi koji su kulminirali od 1969. proizašli su iz osnovnih potreba za priznavanjem etničko – nacionalnog identiteta, sigurnošću i jednakim pristupom i pravom za obrazovanjem, zaposlenjem i prebivalištem. Belfastski sporazum iz 1998. prepoznao je politička prava obaju zajednica Sjeverne Irske i pružio im izraz u političkim institucijama. No, ovaj sporazum zapravo neće transformirati sukob, već ga samo regulirati.

Usprkos razdoblju relativnog mira, većina područja u Belfastu i dalje reflektira podjelu karakterističnu za Sjevernu Irsku općenito. Prisutnost britanske vojske, separatistička obilježja, zidovi koji razdvajaju po etničkoj, političkoj i religijskoj liniji, glasačko ponašanje usmjereno prema Demokratskoj unionističkoj partiji i Sinn Feinu kao predstavnicima etničkih blokova i incidenti koji se i danas događaju dovode u pitanje optimistične prognoze o tome kako će Belfastski sporazum doprinjeti rješavanju problema unionizma i nacionalizma.

 

Realnost današnjeg Belfasta nije mir, već hrpa „mirovnih linija“ i naselja odijeljenih ciglenim zidovima i željeznim barijerama

U društvima poput sjevernoirskog, tj. onima obilježenim podjelama i sukobima, demografija je općenito vrlo politizirana i politički korisna jer služi kao opravdanje za političke odluke, dok je u javnom diskursu ona uglavnom presimplificirana. Većina stanovništa Sjeverne Irske i dalje se identificira u terminima unionizma (uglavnom protestanti) i nacionalizma (uglavnom katolici). Iako je, kao i u ostatku zapadnih kapitalističkih zemalja, prisutna tendencija opadanja broja onih koji prakticiraju vjeru, taj element nije zamjetno oslabio koheziju zajednice. Protestanti i katolici nisu bili podijeljeni religijom, već i razlikom u ekonomskoj i političkoj moći, te najviše nacionalno – političkom identitetu.

Nasilničke aktivnosti i paramilitarnih organizacija i britanske vlasti predstavljale su oblik ideološke borbe za političku legitimaciju i poziciju koja će definirati istinu. Obje strane nastojale su onu drugu pokazati kao opasnu i bezumnu – lojalističke paramilitarne organizacije svoje nasilje su smatrale legitimnim odgovorom u svrhu zaštite teritorija, dok su republikanci svoje političko nasilje sagledavali u širem kontekstu anti-kolonijalne borbe i nužne reakcije na prijetnju republikanskim područjima. Činjenicu da je strah neupitni faktor koji određuje življenje u Belfastu, naročito njegovim najopasnijim zonama, koristile su britanske vlasti kako bi prezentirale sjevernoirsko društvo kao podijeljeno na „normalnu“ i „abnormalnu“ zajednicu.

Belfastski sporazum značio je jednu u nizu pobjeda za vladajuću klasu. Sinn Fein se udobno smjestio u establišment i surađuje s kapitalističkim sistemom, kao uostalom i velik broj današnjih političkih partija koje igraju na kartu pripadništva jednoj od dvaju zajednica, te im je cilj maksimiziranje broja glasova unutar protestantskog ili katoličkog dijela populacije, a ne rad na uvođenju socijalnih mjera. Na kraju krajeva, budžet i potrošnju određuje Westminister što znači provedbu neoliberalne ekonomske politike.

 

”No time for love if they come in the morning…”

Ipak, preokret u politici se dogodio uslijed globalnih i lokalnih promjena. Neuspjeh liberalne ekonomije i slobodnog tržišta da uključi marginalne grupe u tržište rada pomogao vraćanju pozornosti na zajednicu i probleme getoizacije i hiper-segregacije. Socijalni problemi koji i danas postoje u Belfastu su stambena segregacija i dualni sistem obrazovanja koji iz toga proizlazi, konflikti u područjima gdje suprotstavljeni dijelovi grada dolaze u kontakt, viša stopa siromaštva nego u ostatku Ujedinjenog Kraljevstva, te vidljivo i daljnje postojanje aktivnosti paramilitarnih organizacija. Igranje na kartu podjele, društvene ili političke, odlika je neoliberalne vladavine, vladavine principa „podijeli pa vladaj“, a upravo se politička i religiozna podjela u sjevernoirskom kontekstu usavršavala reguliranjem socijalnih kontakata pri čemu su političari samo nastojali preuzeti dominaciju nad strahovima i traumama nacije – državljanstvo je u velikoj mjeri instrument socijalne stratifikacije i sektaštvo nikad ne bi moglo biti u interesu „običnog“ stanovništva Sjeverne Irske.

Od kad su izbili neredi krajem 60-ih godina, nastojalo se pronaći urbani plan koji će dobro upravljati kulturalnim različitostima koje su se znale manifestirati u ekstremnim formama prostorne segregacije. Pozornost je usmjerena na problem dugotrajne i sustavne diskriminacije katolika po pitanju sudjelovanja u političkim odlukama, stambenog prostora i zapošljavanja. Ovlasti u urbanom planiranju i stambenoj politici su prenesene s lokalnih vlasti na Ministarstvo okoliša Sjeverne Irske i Odboru za stambena pitanja Sjeverne Irske. Prihvaćena je činjenica da postoji kulturološka isključivost i prepoznate su želje stanovnika za sigurnošću, te su iz tog razloga na mjestima gdje bi se kulturološke razlike mogle sresti i uzrokovati fizičke sukobe podignuti zidovi. No, ovakav način provođenja promjena je samo (re)producirao daljnju nejednakost i javnost ga nije smatrala efektivnim.

Osamdesetih godina iznova se krenulo s pokušajima „normaliziranja“ Belfasta, tj. pokušajima stvaranja određenih vrsta interakcija kroz urbanu regeneraciju prvenstveno u području centra grada i niz rijeku Lagan. No, ni taj poduhvat nije urodio plodom. Kritiziran je da se svodi samo na estetski dio i da je kozmetičke prirode, dok pravi problemi – suočavanje s kulturalnim identitetima na dubljoj razini, te naročito u radničkim četvrtima – nisu bili zahvaćeni.

Potpisivanjem Anglo-irskog sporazuma 1985. simbolično je uspostavljen novi plan za Belfast. Mobiliziranje ekonomskog razvoja u urbanim i ruralnim dijelovima smatralo se riješenjem za problem – poboljšanje kvalitete života dovest će do veće jednakosti, demokracije i političke stabilnosti. Centar grada trebao je izgledati kao simbol „normalne“ Sjeverne Irske.

 

”Živite kao jedno, ali držite svoje šatore razdvojene”

Danas je prisutna tendencija izgradnje komercijalnih zgrada u centru Belfasta. Jasno je kako su banke, osiguravajuće tvrtke i velike trgovine izraz ekonomskih prilika, no postoji i druga dimenzija – gubitak lokalnog identiteta u pokušaju da se prevlada lokalni konflikt, te umjetno i prisilno redizajniranje okoliša. Ipak, cilj nije samo komercijalna svrha, već i političko-kulturna, što se očituje u manifestacijama (poput parada) i javnim događajima, spomenicima (npr. onome kraljici Viktoriji ispred gradske vjećnice) i sl.

Na primjeru Belfasta, tj. republikanske zajednice u njemu, prepoznajemo gramscijevsku poveznicu između kulture i politike: hegemonija nikad ne može biti u potpunosti uspostavljena, pa čak i u tako snažno i strastveno definiranim prostorima. Kulturna autonomija područja poput zapadnog Belfasta jest izraz aspiracije za odvajanjem od britanske države i izazova za lojalistički identitet u gradu unijom vezanim za Britaniju. Javni diskurs u Belfastu koji je potaknut siromaštvom, sektaštvom i rasizmom samo je dio šire debate o multikulturalizmu unutar Ujedinjenog Kraljevstva.

Reorganizacija prostora nije pomogla rješavanju problema nasilja, već je naprotiv, uzrokovala pojačanje separacije i ponovno postavila temelje etničko – sektaškog razlikovanja. Nasilje je promjenilo oblik, ali je i dalje prisutno – ne više u tolikoj mjeri kroz paramilitarne organizacije već kroz učestalo sektaško i ponavljajuće nasilje, pobune i napade na simbole tradicije, kraljevstva, protestantizma i sličnog. Prema tome, to znači samo daljnje polariziranje ionako već podijeljenog društva.

Stanovnici segregiranih područja u nedostatku interakcije s „onom drugom“ stranom i izoliranosti, često razvijaju i dalje jačaju svoj identitet kao zajednica, te osjećaju kako je potrebno obaviti još puno posla prije nego što se krene dalje. Potrebno je, barem kao početni korak, stvoriti neutralne prostore i omogućiti pristupe njima, kako bi se uklonio bauk sektaštva i teritorijalne podjele.

Spektar promjena koje je globalizacija uzrokovala diljem kontinenata u različitim gradovima pridonio je daljoj polarizaciji i eksploataciji. S druge strane, raspravlja se o mogućnostima preusmjeravanja tih procesa u napredak i (re)unifikaciju podijeljenih gradova, te o onima kako izvući najbolje iz interakcije makro-razvoja i lokalnih prilika.

Iako se stil života promjenio, ekonomski i politički sistem i dalje ostavlja za sobom siromaštvo, rasizam i strah, te unatoč novim mogućnostima i fleksibilnijoj socijalnoj mobilnosti, klasa i dalje ostaje dominantni okvir kroz koji pojedinci kreiraju svoje stavove, uvjerenja i očekivanja. „Rješenje“ u obliku modernizacije Belfasta i pretvaranja tog grada u metropolu Sjeverne Irske koja će odgovarati ekonomskim potrebama korporacija i modernih potrošača predstavlja ništa drugo doli nedostatak volje da se uopće shvati gdje bi rješenje konflikta moglo ležati i da se pomogne onima koji snose njegov teret. Prava demokracija u Sjevernoj Irskoj postojat će onda kada njeni stanovnici više neće osjećati potrebu da konstantno brane mjesta u kojima žive i vlastiti identitet.

Trenutna politika, koliko god formalno radila na poticanju kompromisa između dviju zaraćenih strana, svoj učinak ne pokazuje u praksi, tj. na ulicama Belfasta, već i dalje živi na mobilizaciji lojalističkih, tj. nacionalističkih emocija kroz diskurse nasilja. Globalizacija stoga neće doprinjeti homogenizaciji i sukobi neće izblijediti, već će samo poprimiti nove forme, a globalizacija će doprinjeti strahu od gubitka identiteta. Naravno, ukoliko se politika ne preorijentira sa diskursa žrtve i terora „s one strane“ na poboljšanje komunikacije između zajednica i osiguravanja jednakih mogućnosti za sve svoje građane.

 

 

tekst i foto: Lidija Čulo