TEKST
Radikalni intimizam
Tihomir Milovac: Izvolite neprisustvovati!, Galerija AŽ ― Atelieri Žitnjak, od 7. travnja do 1. svibnja 2017.
Ulaz u izložbu Izvolite neprisustvovati! Tihomira Milovca takav je da posjetitelja ravno nakon prolaska kroz prozirna, staklena vrata Ateliera Žitnjak, nekadašnje žitnjačke osnovne škole, čeka još jedan prozor, ali ovaj put u autorovu nutrinu, u njegovo davno sjećanje. Temeljem video-zapisa projiciranog na zid u prednjem dijelu hodnika zgrade, koji prikazuje trenutke Milovčeve vinkovačke rane mladosti te početka življenja u Zagrebu, viđene kroz prozore njegovih tadašnjih prebivališta, autor je crtajući ugljenom na otvorenju materijalizirao svoju vlastitu viziju prošlosti i sadašnjosti. Tako je već u niskom startu obilaska izložbe oblikovana njena osnovna scenografija, koja uključuje kružni tok kroz dvije velike cjeline autorovih radova. (Naime, Atelieri Žitnjak su prizemnica kružnog tlocrta, stoga svaka izložba postavljena u hodniku te gostoljubive kuće nužno ocrtava barem jednu polovicu kružnice, pa tako i Milovčeva.) Skupa s crtežom na zidu i uvodnom projekcijom, koji sami po sebi posjeduju značajne scensko-izvedbene kvalitete, prva cjelina smještena u prednjoj četvrtini hodnika obuhvaća skice niza scenografskih ideja za sljedeće predstave, od novijih prema starijima: Leteći Holandez iz 2013., prema operi Richarda Wagnera, zatim Peto evanđelje iz 2004., nastalo kao koncept za izvedbe u putujućem gledalištu te So, So, zamišljena na sličnom tragu. U potonjem slučaju riječ je o predstavi rađenoj prema tekstovima Sophie Calle, koja se od 1998. do 2009. godine izvodila isključivo u različitim hotelskim sobama, dok je autor na otisku tlocrta scenskog prostora crtajući bilježio raspored njegovih elemenata poslije svakog igranja predstave, dobivajući tako malu vizualnu pripovijest njenih izvedbi u drugačijem, intimnijem mediju. Druga cjelina podrazumijeva najrecentnije cikluse crteža i kolaža, nastale redom 2016. godine, koji pak predstavljaju razmjenu likovnih i semantičkih asocijacija između autora i raznovrsnih izvora slika, više ili manje osobnih.
Krečući se žitnjačkim hodnikom u smjeru kazaljke na satu, u nastavku izložbe prvo dolazimo do serije Neobični motivi, koja okuplja crno-bijele fotografije pronađene na internetu “prema kriteriju začudnosti na rubu patetike, banalnosti i kiča”, kako reče autor, s njegovim crtačkim i slikarskim intervencijama tušem, temperom i olovkom, pomoću kojih u odveć stilizirane scene uvodi elemente pročišćenog vizualnog vokabulara povijesnih avangardi, dakle apstraktnog, bilo pravilnog, bilo nepravilnog. Jukstapozicija dvaju pristupa u okviru likovne kompozicije stvara napetost koja se seli i u semantičko polje, jer autor svojim postupkom na intiman način premošćuje jaz između sofisticiranog i trivijalnog jezika, priznajući legitimitet i jednom i drugom te zapravo ukazuje na blagotvorne učinke njihovog spajanja. Postupak je donekle sličan u sljedećoj seriji Nekretnine, pri čemu se tu u priču uključuje kolaž. Autor je jednostavno izrezivao fotografije interijera različitih nekretnina iz arhitektonskog priloga Jutarnjeg lista te ih lijepeći nizao na papir, ponovno dobivajući zanimljive scenografske kompozicije, što je, čini se, konstanta njegovog umjetničkog mišljenja. Također, ponovno je riječ o opuštenom poigravanju sa sadržajem preuzetim iz sfere masovnih medija, odnosno kulture, koji autor prevodi u meta-kazališni prostor, tj. prostor mišljenja kazališne izvedbe bez nužne materijalizacije osim kao skice ili zabilješke ideje. Budući da će posjetitelji neminovno prepoznati porijeklo fotografija interijera, njihovo nadrealno rastezanje u prostore a la dr. Caligari dovodi do duhovitih efekata koji su uvjetovani prvenstveno vizualnim impresijama, a tek uvjetno društvenom pozadinom građevinskog biznisa, dobro poznatom svima koji ovdje žive, pa i na Žitnjaku. (Postupna izgradnja novih, sterilnih stambenih zgrada u okolici Centra periferije upućuje da je Grad raspoložen za širenje i u smjeru nekoć egzotičnog Istoka).
Posljednje tri serije, ZUP ili Zbirke u pokretu, Hauser & Wirth te PLC svojevrsna su autorova meditacija na temu vlastite kustoske profesije. U svakoj od njih Milovac ulazi u dijalog s umjetničkim djelima drugih autorica i autora, i to tako da u ZUP-u fotografira radove iz Zbirki u pokretu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, čiju je koncepciju sam osmislio, te intervenira na fotografije postupkom istovjetnim Neobičnim motivima; dok u Hauseru & Wirthu pozivnice na izložbe u renomiranom lancu njujorških galerija koristi kao sirovi materijal za likovne eksperimente također sličnog polazišta. PLC ili Par lijevih cipela vjerojatno je najzanimljivija među ovim serijama, jer posjeduje još više slojeva referenci koje je poticajno iščitavati ― prva se odnosi na upotrebljeni sadržaj, a to su poleđine stranica kataloga istoimene izložbe u Milovčevoj kustoskoj koncepciji, koji je dizajnirao Igor Kuduz, smještajući na svaku stranicu po jedan rad istočnoevropskih umjetnika/ca; pa ako sami radovi predstavljaju drugi sloj, Milovčeve prepoznatljive intervencije predstavljaju treći. Ugođaj je dojmljiv zbog načina na koji je serija postavljena u hodniku, jer su stranice polegnute na poluprozirnu plastičnu policu, a svjetlo koje dolazi odozdola omogućava posjetiteljima da istodobno vide sva tri navedena referentna sloja. U principu, sve tri serije stvorene autorovim dijalogom s umjetničkim djelima, a time i sustavima mišljenja njegovih kolegica i kolega, utjelovljuju zabavnu i pomalo drsku dekonstruktivističku igru zahvaljujući kojoj Milovac općepoznata mjesta suvremene umjetnosti Zapada bez uvijanja podvrgava vlastitoj optici te ih tako radikalno intimizira i čini dijelom sasvim nove priče duboko ukorijenjene u starom. K tome, osebujna atmosfera Ateliera Žitnjak, u kojima suvremena umjetnost ulazi u svakodnevnicu najneposrednije u Zagrebu, bila je dobrodošlo utočište za ovako suptilno, pa i rizično propitivanje visoke umjetničke tradicije. Tako je jedan kustos i umjetnik šarmantno promislio vlastito radno i životno okruženje te omogućio posjetiteljima da sudjeluju u scenski pomno oblikovanoj galerijskoj izvedbi.
Bojan Krištofić